Dobre djevojke

Znate onu pjesmu koja kaže:

„Dobre djevojke, one idu u raj baš sve. Loše djevojke, idu kud god zažele.”

Oduvijek mi se više sviđao dio stiha koji se odnosi na loše djevojke, ali odgojena sam tako da moram biti dobra djevojka pa si godinama nisam dopuštala da idem kud želim.

Ima još jedan stih koji me uvijek „mamio”, a koji kaže:

„Zašto protiv svoje volje da budem svetica, kad je dolje bolje, kad je dolje akcija.”

U meni je uvijek bila ta borba između onog kakva bih trebala biti i onog kakva ja doista jesam.

Nisam točno znala kakva sam ja to djevojka, ali znala sam da nisam ono što sam živjela.

Nedavno me jako dobro opisao jedan mamin rođak, a riječ je o čovjeku koji me zna od rođenja.

Došao je kod mojih roditelja i malo popio te je u jednom trenutku samoinicijativno izjavio da od sve djece najviše voli mene. Pod djecom misli na nas nekoliko koji imamo 30+ godina, ali za njega ćemo uvijek biti djeca.

Kad su ga moji roditelji pitali zašto, odgovorio je:

„Jer je ona đubre kao i ja.”

Počela sam urlati od smijeha kad su mi mama i tata to prepričavali. Neki ljudi jednostavno na top način iskazuju ljubav.

Na šokirani upit moje mame da kako to misli, pojasnio je:

„Prgava je, direktna, oštra i glasna.”

To je njegov opis za riječ „đubre” koju koristi od milja. Slično kao što ja koristim riječ „idiot“ za svoje muške prijatelje koje smatram bliskima.

Uglavnom, cijeli idući dan sam razmišljala o njegovim riječima. Zaključila sam da je sve što je rekao točno. A taj me čovjek tako dobro poznaje jer me poznavao prije nego me društvo „oblikovalo”.

Prije nego što su me upristojili jer žena ne bi trebala biti prgava.

Prije nego što su me učinili suzdržanom jer žena ne bi trebala biti izravna, iliti direktna.

Prije nego što su me „otupili” jer žena ne bi trebala biti oštra.

Prije nego što su me utišali jer fine žene nisu glasne.

Ali da ne bi bilo da svaljujem svu krivicu na druge. Dio krivice je na meni.

Sviđali su mi se komplimenti i pohvale koje sam dobivala kada bih se ponašala kako se od mene očekivalo. Sviđalo mi se vidjeti ponos u očima svojih roditelja. Sviđalo mi se što su muškarci na mene gledali kao na „curu za udaju”.

Međutim, istovremeno sam osjećala da sam ja toliko više od toga što sam bila.

Kako sam godinama živjela taj „tuđi” život, pomalo sam zaboravila tko sam ja. Ali čak i kada bi ovi autentični dijelovi mog karaktera izbili na površinu i kad bih nešto rekla, napravila ili odbila napraviti, na prvu kritiku bih se povukla i ipak napravila sve „kako treba” jer sam željela očuvati svoj status dobre djevojke.

Premda sam znala da postupam protiv svoje volje.

A kada postupate protivno onom što želite, lažete. Vaše ponašanje nije iskreno ni autentično.

Objasnit ću na dva primjera kako to izgleda sada kada sam onakva kakva jesam.

Prvi je s kolegicom koja me neki dan zamolila da joj pomognem riješiti jednu situaciju s nekoliko drugih kolegica s kojima je ona već neko vrijeme u nategnutim odnosima.

Prije bih se uplela u to i išla joj pomagati jer dobre djevojke to rade - pomažu drugima.

Sad sam joj potpuno mirne savjesti rekla:

„Voljela bih ti pomoći, ali ovo nije moja borba.”

I to je bilo to. Bez ikakvog dodatnog obrazlaganja.

Nije se naljutila.

Drugi je s rođakom koji me pozvao da dođem pogledati stan koji je kupio.

Prije bih otišla jer to dobre djevojke rade - pružaju potporu i dijele veselje s drugima na njima bitne događaje u životu.

Sad sam mu rekla:

„Jako mi je drago zbog tebe. Vjerujem da je stan prekrasan, ali mene ti goli zidovi nimalo ne zanimaju. S time da ću rado doći kada bude opremljen i uređen. Super bi bilo i da skuhaš nešto.”

Za njega ne znam je li se naljutio ili ne jer se nismo čuli iza toga. Mozak mi je sugerirao da se sigurno naljutio jer sam postupila sebično, a ja sam mu odgovorila:

„Moguće, a možda jednostavno nema vremena javiti se jer je preokupiran uređenjem stana.”

Zašutio je onda jer je shvatio da je ta mogućnost realna.

Nekome se vjerojatno neće svidjeti moje sadašnje ponašanje, ali ovo je prava verzija mene.

Ovo sam ja bez sindroma dobre djevojke.

Zašto mislim da je bitno riješiti se tog sindroma? Zato što vas sprječava u tome da ostvarite svoj puni potencijal.

Ja sam se u razdoblju života koji sam provela u sindromu dobre djevojke osjećala stisnuto. Kao vunena majica nakon pranja. Bila sam smanjena za barem tri konfekcijska broja.

Duboko u sebi sam oduvijek znala da je moj potencijal ogroman i toga me bilo malo strah. Možda čudno zvuči, ali osjećala sam da sam stvorena za velike stvari, no bilo me sram to uopće izgovoriti.

Ali uvijek bih sa zadovoljstvom otpjevala stih pjesme:

„Nisi ti za male stvari, lutko moja, rođena.”

Pronašla bih se u njemu.

Sjećam se da sam jednom to podijelila s kolegom s bivšeg posla. Bio je neki domjenak ili nešto. Sjedili smo na uredskom stolu i ja sam mahala naprijed-nazad štiklama. Naime, noge su mi visile jer nisam mogla do poda. Kako smo dosta popili, ušli smo u one duboke pijane razgovore. Znate na što to liči - ni na što.

Odjednom sam mu rekla:

„Znaš, ja imam osjećaj da sam se rodila da bih ljudima uljepšavala dane.”

„Kako to misliš?” pitao me zbunjeno.

„Ne znam. Ne mogu objasniti kako, ali stalno mi je to negdje u pozadini glave.”

„Pa nama uljepšavaš dane.”

„Ma znam, ali nekako mislim da bi to trebalo biti nešto šire, a ne to što po hodniku prošetam u nekoj lijepoj odjevnoj kombinaciji pa se vi smijuljite. Mada, drago mi je da i vama uljepšam dan, da se razumijemo”, pojasnila sam mu.

Mislim da se on (srećom) ne sjeća tog razgovora jer ga nikada poslije nismo spomenuli. S time da je ovo bilo godinama prije mog rada na sebi i otkrivanja talenta za pisanje.

Kad sam, nekoliko godina nakon toga, tu istu stvar ponovila svojoj psihoterapeutkinji, ona mi je rekla nešto tipa:

„Puno ljudi ima tu ideju o grandioznosti. Nije to ništa neuobičajeno. Svi bi htjeli biti netko bitan i velik.”

Nije mi legao njezin komentar jer se vidjelo da me nije shvatila ozbiljno. Mislila je da sam zabrijala.

Poslije mi je bilo neugodno što sam joj to uopće povjerila jer sam ispala neskromna, a dobre djevojke moraju biti skromne.

Sigurno su i vama puno puta rekli:

„Nemoj se hvaliti, to nije primjereno. Budi skromna.”

No skromnost se nikako nije uklapala u moj karakter.

Ono što mogu reći jest da sam se stvarno trudila biti skromna. Toliko sam se trudila da sam skoro ugasila iskru u svom oku samo da svi hvale moju skromnost. Jer je dozvoljeno i poželjno da vas drugi hvale, ali je nedozvoljeno i nepoželjno da hvalite sami sebe.

Apsurdno.

To sve skupa je pomalo dovodilo do ubojstva mog karaktera.

Jer ja sam vam, ljudi moji, hodajuća ambicija.

Miss ambicioznosti.

Jednostavno sam tako skrojena. Postignuća mi daju drive. Postavljanje ciljeva me pokreće.

To i Ekstra FM. Ne smijemo zaboraviti muziku koja me pokreće.

I više neću skrivati ovaj dio sebe i glumiti skromnost. Jer ja nisam ambiciozna iz nužnosti - u smislu da se nisam udala i nemam djecu pa mi je karijera jedino što imam. To će, naime, biti čest zaključak muškaraca kada rade analizu mog života.

„Ti si karijeristica.”

Obožavam takve likove koji nemaju pametnijeg posla pa trančiraju mene i moje životne odluke. Bilo bi im korisnije da imaju vlastite ambicije umjesto da se bave mojima, ali dobro. Prihvaćam ih takve kakvi jesu, no ne želim provoditi previše vremena s njima. Nisu motivirajuće okruženje.

Problem u cijeloj ovoj priči jest što se uz ambicioznost najčešće veže negativna konotacija, dok se na skromnost gleda kao na vrlinu. Naravno, isključivo za ženski spol. Kod muškaraca se ambicioznost hvali i potiče.

No, da vam pojasnim što je za mene ambiciozna žena.

To je žena koja si stalno postavlja ciljeve i ostvaruje ih, neovisno o tome radi li se o osobnim ili profesionalnim ciljevima. To je žena koja je strastvena, energična, kreativna i gladna znanja. Žena koja je fokusirana, odlučna i posvećena. Žena koja motivira i inspirira druge.

A takva žena teško može biti „dobra djevojka”.

Zašto?

Zato što dobre djevojke daju prednost drugima pred sobom. Udovoljavaju željama drugih umjesto svojima. Ne govore ne. Ne postavljaju granice. Rade ono što se od njih očekuje.

A onda im ne ostaje vremena ni energije raditi na sebi i svojim ciljevima.

Ja trenutačno, uz redoviti posao, preuređujem stan, pripremam za tisak 4 knjige, vodim ovaj blog te radim redizajn GB Instagram profila.

Poprilično ambiciozno, zar ne?

S time da mi je prihvaćanje sebe kao ambiciozne osobe pomoglo da dođem do jedne jako važne spoznaje.

Napokon sam shvatila što meni nedostaje kod „dobrih” dečki.

Ambicija.

Slušala sam ovaj tjedan jedan podcast i doživjela prosvjetljenje.

Naime, bila sam na kavi s onim muškarcem sa Speed Datea. Upisao je i on moj ID pa smo tipkali nekih tjedan dana i onda otišli na kavu. Kroz dopisivanje sam vidjela da je pristojan, pažljiv i drag, no kad smo se našli, nešto mi je nedostajalo.

Cure su me uporno ispitivale što. Nisam znala odgovoriti. Mene onda primi neka tuga.

Spomenula sam u tekstu „Djevojčica sa snovima” da sam plakala poslije dejta s onim „normalnim” likom.

Sada sam se opet počela pitati što sa mnom nije u redu. Jer ovaj me čovjek nije pokušavao utrpati u kalupe, zanimali su ga moji hobiji i nije me gledao kao da sam luda kada sam mu pričala o svojim planovima.

Svejedno, odmah sam znala da s njim neću otići na drugu kavu.

I onda je gost u tom podcastu (jedan američki stručnjak za ljubav) rekao da autentično ambiciozne žene žele ambiciozne muškarce.

Logično.

Kada sam naknadno čitala tekst „Djevojčica sa snovima”, shvatila sam da sam u tom tekstu riječima opisala nedostatak ambicije, samo nisam osvijestila da se radi o ambiciji.

Dakle, meni nije dovoljno da je muškarac pažljiv, da me voli i poštuje te da je normalan i drag.

Ja želim onog koji će preuzeti inicijativu, koji će biti jači i dominantniji od mene, koji će imati svoje želje, strasti i ciljeve.

Kada sam o ovome pričala svom rođaku, on je komentirao:

„Svjesna si da taj lik mora biti na 120/130%?.”

Jesam. Svjesna da ću teško pronaći takvog muškarca, ali nema veze. Ono u što sam sigurna jest da neću pristati na nekog neambicioznog. Radije ću umrijeti tražeći.

Pritom ne mislim da taj čovjek mora imati ostvarena neka velika postignuća. Ne.

Radi se o tome da ambicija mora postojati u njemu. Moram ju osjetiti. Jer ako je nema u sebi, nikada je neće ni imati. Ako je ima, ja mu mogu pomoći da ju aktivira.

Mogu ga motivirati i inspirirati.

A ne bih to mogla da sam nastavila živjeti light verziju sebe. Prigušenu. Ukalupljenu. Zarobljenu.

Srećom, moj inat je pobijedio moju potrebu za uklapanjem. Zainatila sam se sama sebi i odlučila iskoristiti svoju inatljivost u vlastitu korist.

Jer ta prkosna crta koju imam u sebi me gura naprijed više od svega.

Sad mi je odmah u glavi ona pjesma:

„Inati se Slavonijo, ljepota nek tvoja boli
nema onog tko te ne zna,
tko te ne zna, a ne voli.”

Ne znam dalje riječi, ali tambure sviraju.

Za razliku od Slavonije, mene neće voljeti neki koji me znaju.

Mislit će da bih trebala biti „bolja” djevojka. Mislit će da sam đubre, ali ne od milja kao mamin rođak, nego u negativnom smislu.

Ali znate, ne možete uspjeti ako se trudite svima svidjeti.

Jedino što je važno jest da se sebi sviđate.

A meni se sviđa što sada idem kud god zaželim. Sviđa mi se što sam tamo gdje je bolje i gdje je akcija. Sviđa mi se što sanjam velike stvari. Sviđa mi se što se inatim, baš kao Slavonija.

Sviđa mi se što sam ta „loša” djevojka.