Tekst za loš dan

Ako imate loš dan, pročitajte ovaj tekst.

Zašto? Zato što sam ja jučer imala loš dan, tj. barem sam ga tako okarakterizirala na temelju svojih misli o njemu. Međutim, kada sam navečer išla ispisati svoje misli, shvatila sam da na proživljeni dan mogu gledati i sasvim drugačije.

Ovisno o tome na što se usmjerim.

Ali ispričat ću vam prvo ovu „negativnu priču” o jučerašnjem danu.

Ujutro prije posla sam odgovarala na jednu poruku na Instagramu i htjela toj osobi poslati link na svoje već objavljene elektroničke knjige na stranici eknjiga.hr. Kad ono, dođem ja na stranicu, a tamo piše da kupnja više nije moguća i da se stranica gasi krajem svibnja.

Mislim da mi je to netko trebao javiti kao autorici koja je tamo imala dvije objavljene knjige, ali nije. Pa sam ja poslala mail s upitom što se događa.

Naime, imala sam plan objaviti tamo još dvije knjige u prvoj polovici ove godine, a tek onda u drugoj polovici godine tiskati sve četiri svoje knjige. Jer za objavu i prodaju tiskanih knjiga moram osnovati obrt i naučiti još puno stvari o kojima nemam pojma.

Međutim, kako objava e-knjiga očito više nije bila varijanta (jer mi je vlasnica te platforme potvrdila da trajno prestaju s poslovanjem), shvatila sam da ću morati promijeniti cjelokupni plan.

Ali to je bio tek prvi šok.

Btw, kad kažem da sam na poruku odgovarala ujutro prije posla, mislim na 4 ujutro jer sam se tad probudila. Posljedično, veći sam dio dana bila nenaspavana i razdražljiva. Oči su me pekle, a koncentracija na poslu mi je bila donekle dobra do podneva, a iza toga sam jedva uspijevala sročiti prosto proširene rečenice - kako u pisanim uradcima, tako i u komunikaciji s kolegama.

Drugi šok je uslijedio pod pauzom kad sam pročitala odgovor grafičke dizajnerice kojoj sam se javila kako bi mi poslala ponudu vezano za pripremu mojih knjiga za tisak. Naime, zanimalo me koliki će otprilike biti troškovi toga, a od iznosa ponude me zaboljela glava.

Ne kažem da je ona preskupa jer stvarno cijenim svačiji rad, već je stvar u tome da sam dosad potrošila dosta novaca na lekturu i naslovnice svojih knjiga pa mi se još i ovaj iznos činio previše.

Poslala sam curama glasovnu poruku u grupu:

„Mogla sam si naći jeftiniji hobi. Ovo izdavanje knjiga je skupo. Kad tome dodam renovaciju stana, mislim da ću do kraj godine proglasiti osobni bankrot. A možda doživim i živčani slom sa svim tim radovima i unutarnjim uređenjem o kojem nemam pojma, niti me zanima baš.”

Curke su mi odgovorile da ćemo zajedno birati namještaj. Prvi je razlog taj što me vole, a drugi jer se boje da će, ako meni prepuste biranje namještaja, na kraju priče moj stan izgledati kao da mi je dizajner interijera bila slabovidna osoba.

Slična je situacija i kada biram muškarce, ali to je priča za sebe.

S time da moram napomenuti da ima jedna stvar koju ipak jasno vidim u svom renoviranom stanu, a to je polica sa svim mojim dosad napisanim knjigama. Imam tu sliku u glavi. Naravno, tu policu ću dopunjavati s vremenom.

Ali da se vratim na šokove - treći je uslijedio na povratku s posla.

Hodala sam prema stanu bez jasnog plana za budućnost, odnosno bez platforme za objavu elektroničkih knjiga, bez grafičke dizajnerice, bez znanja o obrtima i bez ijednog zanimljivog frajera u životu jer sam sa svima raskrstila početkom ove godine.

Kao, odlučila sam da će mi 2025. biti prijelomna, samo sam možda trebala preciznije definirati što podrazumijevam pod time jer dosadašnji „prijelom” nije išao baš u dobrom smjeru.

Tako mi je bar izgledalo jučer dok mi je vjetar nosio kosu u lice i potpuno osušio leće u već ionako iziritiranim očima od umora.

I eto trećeg šoka u vidu poziva moje doktorice kojoj sam ujutro poslala nalaze neurologice, navodno uredne.

Zašto navodno?

Zato što neurologica nije bila pričljiva, niti mi je rekla što je bio uzrok moje nesvjestice iz teksta “Strah od letenja”. O neurologici bi se dalo napisati zaseban tekst, no ne zaslužuje ga, već će dobiti onoliko moje pažnje u ovom tekstu koliko sam ja dobila njezine u ordinaciji.

Točno dvije rečenice.

Doktorica me zvala vezano za moj nalaz krvi i rekla da ga moram ponoviti tijekom mjesec dana jer su mi na nalazu kojeg je zaprimila niske razine glukoze pa da želi isključiti dijabetes s obzirom na to da imam genetske predispozicije za isti.

Reku samo mi dijabetes još treba. I to baš u ovoj fazi života kad napokon jedem onako kako sam oduvijek htjela - neopterećeno i intuitivno.

Pogledala sam u nebo i rekla naglas:

„Ima li još nešto za danas?”

Reku, možda se kakva ptica odluči istovariti na mene, ali nije jer to kao znači sreću, a mene jučer sreća nije išla.

Dosta se ljudi na ovakve dane napije, prejede, zalegne pred laptop i puste si Netflix ili pošalju poruku nekom „sretniku/sretnici” i namjerno izazovu svađu kako bi pobjegli od svog života i aktualnih problema, ali ja ne mogu čak niti to. I to zbog svoje odluke da više neću koristiti ništa od navedenog kako bih pobjegla od svojih emocija.

I onda mi ne preostaje ništa drugo osim biti tako sva nikakva i osjećati emocije koje osjećam, a jučer je to bila kombinacija preplavljenosti, straha, ljutnje, otpora, nepravde, usamljenosti i nemoći.

Zapravo, imam i nadalje jedan jocker na takve dane - san. Ne znam je li to na neki način isto bijeg od stvarnosti, ali ako i je, za mene je to bijeg s pozitivnim učinkom jer mi napuni razine energije i popravi raspoloženje.

S time da se ne osjećam bolje odmah po buđenju jer se u tim prvim trenucima često osjećam još gore nego prije spavanja, ali tu onda nastupa glazba.

Pa sam tako jučer popodne legla oko 17,30 (odnosno za naše Dalmatince 5 i po) te spavala 2 sata, a po buđenju si pustila Nuccijevu pjesmu “Duni duni” koja mi je ovih dana na repeatu većinu vremena.

Nakon što sam, uz glasno pjevanje, povješala veš, sjela sam za laptop ispisati taj košmar misli i izbaciti ih iz svoje glave. Krenula sam s rečenicom:

„Danas sam primila nekoliko negativnih vijesti.”

Ali odmah sam osvijestila što sam napravila, pa sam obrisala rečenicu i napisala:

„Danas sam primila nekoliko vijesti koje sam okarakterizirala kao negativne.”

Jer su te vijesti zapravo bile neutralne. Moje misli o njima su bile negativne.

Zato ću vam sad ispričati kako sam došla do „pozitivne priče” o jučerašnjem danu.

Krenula sam od buđenja u 4 i umjesto da sam ostala usmjerena na umor, dekoncentriranost i pečenje u očima, usmjerila sam se na pozitivne stvari do kojih je došlo zahvaljujući ranom buđenju.

Kad sam išla pobrojati što sam sve napravila do pola 8 ujutro, shvatila sam da sam napravila količinu stvari za koje nekome treba cijeli dan.

Pa sam tako uplatila predujam majstoru za PVC prozore i obavijestila ostale firme koje su mi poslale ponude da ih neću prihvatiti i zašto neću. Nisam morala to napraviti, ali zašto da ljudima stoji otvorena ponuda, a i moja povratna informacija im može koristiti za buduće poslovanje.

Naime, većina tih firmi ne nudi zidarske radove, što mislim da im je veliki minus. Dakle, oni dođu i zamijene vam prozore, odvezu stare, ali ne obrade zid oko novih prozora, već vi morate tražiti novog majstora da vam to napravi. Ova firma za koju sam se ja odlučila nudila je i zidarske radove te mi je upravo to bilo presudno kod donošenja odluke.

Poslala sam svojoj doktorici mail s nalazima neurologice i upit grafičkoj dizajnerici. Objavila sam Reel na Instagramu i snimila video za story. Oribala sam kupaonicu i nalakirala nokte u novu boju laka.

Sve to do polaska na posao.

Na gašenje platforme eknjiga.hr sam odlučila gledati na sljedeći način - ovo se moralo dogoditi jer je suđeno da svoje nove dvije knjige izdam isključivo u tiskanom izdanju. Također, ova činjenica će me natjerati da to napravim prije od planiranog.

Za uređenje stana sam odabrala misao:

„Umjesto da dramiš što moraš preuređivati, budi sretna što imaš stan za preuređivanje. Mnogi ljudi bi voljeli imati svoju nekretninu.“

I onda osjećam zahvalnost umjesto otpora.

Zahvalna sam roditeljima. Oni su mi to omogućili. Moja plaća nije. Svejedno, moj odgovor na pitanje iz teksta „Voliš li svoj posao?“ bio bi - volim.

Glede trošenja novca za tiskanje knjiga sam zaključila da je to trenutačno hobi, ali da će mi ubrzo biti izvor prihoda. Moraš uložiti da bi dobio. No sve i da ne zaradim baš ništa na svom hobiju, vrijedi mi uloženog novca jer me ispunjava i veseli, a te stvari nemaju cijenu.

O otvaranju i poslovanju obrta sam odlučila, za početak, razgovarati sa svojom kumom koja je tu stručnjakinja. To će nam biti dobar povod da se napokon nađemo nasamo na kavi i provedemo kvalitetno vrijeme skupa.

Vezano za grafičku dizajnericu sam zaključila da ova curka kojoj sam prvoj poslala upit nije jedina na svijetu te sam odlučila poslati upite na još nekoliko adresa. Konačnu odluku ću donijeti kada budem mirna s omjerom cijene i kvalitete usluge, jednako kao što sam bila i s firmom za PVC prozore.

Unatoč sniženim razinama glukoze odlučila sam, dok ne dobijem nalaze, misliti da nemam dijabetes. Jer sve i da ga imam, zašto bih brinula unaprijed? To mi više nema nikakvog smisla.

Zato ja sada, dok čekam rezultate nekog nalaza, iskoristim to vrijeme neznanja za bezbrižan život bez te bolesti.

Naime, u tom periodu imate dvije varijante na raspolaganju – da unaprijed mislite da imate bolest ili da mislite da ju nemate.

Ja biram drugu varijantu.

Ako nalaz u konačnici pokaže da imam neku bolest, onda si dopustim da osjećam što god želim osjećati vezano za tu spoznaju. A sigurno neću biti sretna ako mi nešto dijagnosticiraju. Htjet ću biti tužna, uplašena, ljuta ili što god.

Ali tada biram osjećati te emocije. I ostajem u njima onoliko koliko mi je potrebno za procesuiranje te informacije.

Kada prihvatim svoju novu realnost, krećem u akciju, a pod akcijom mislim na poduzimanje radnji za liječenje te bolesti ili suživot s njom na najbezbolniji mogući način.

Smatram da je u ovakvim situacijama najgore tajno ostati u samosažaljenju i ulozi žrtve. To ne koristi nikome osim bolesti.

To je ono kad se ufurate u film: „Jadna ja. Zašto ja? Nisam li dovoljno patila? Nisam li zaslužila malo sreće?“

Možeš biti bolesna i sretna. Jedno ne isključuje drugo. Do tebe i tvojih misli je.

Stručnjaci kažu da prosječan čovjek dnevno ima između 60 i 70 tisuća misli. Pa si sad razmislite koliko je to nekontroliranih emocija ako niste svjesni svojih misli i ako ih ne izbacujete iz glave.

Ja svoju glavu redovito čistim iznutra, jednako kao što umivam lice i perem kosu izvana.

Kad sam sinoć izbacila sve misli iz glave i stavila ih u Word dokument, shvatila sam da moj dan uopće nije bilo toliko loš.

Ali znate zašto je u konačnici završio kao ok dan? Zato što nisam bježala od sebe.

Da sam se najela, osjećala bih se bezvoljno i tromo te bih razmišljala o tome što sam pojela.

Da sam se napila, poslala bih poruku nekome od „sretnika“ i svađala se s njim cijelu večer.

Da sam legla i pustila si seriju, odgledala bih cijelu sezonu serije i potom pokočena zaspala.

Radila bih to umjesto da se nosim s aktualnim problemima.

I onda bih danas imala jučerašnje probleme plus dodatne samostvorene probleme u vidu težine u želucu, mamurluka, narušenih odnosa s muškarcem, ukočenog vrata i slično.

Zato je bitno da imate na umu sljedeće:

Loši dani su dio ljudskog iskustva, jednako kao i dobri dani.

Kada se osjećate loše, osjećajte se loše. Budite s tim emocijama. Proći će. Nemojte si pokušavati lažno uljepšati dan.

Ipak, u svakom lošem danu pokušajte pronaći i nešto dobro.

Ali nemojte se previše žuriti da budete dobro.

Zašto?

Zato što loše čini dobro boljim.