Samozadovoljavanje

Ova tema mi se već neko vrijeme mota po glavi pa sam zaključila da je to očito znak da trebam napisati tekst ovog sadržaja. Osobe koje su mi u krvnom srodstvu neka ga preskoče ako im je neugodno čitati ga.

Ovo kažem jer odmah vizualiziram scenu kako se jedan moj rođak hvata za glavu i komentira:

„A u kurac. Što li će sada sve napisati?”

Bez brige, neću ulaziti ni u kakve detalje. Više ću se držati brojeva, znanstvenih istraživanja i svojih uvjerenja.

Ono što je najvažnije jest da meni više nije neugodno pričati ni pisati o ovoj temi jer sam proradila sram koji sam imala vezano za taj aspekt svog života.

Neki će reći da se radi o nečemu što treba ostati u privatnosti svake osobe. I u redu. Razumijem takvo stajalište.

No ja imam potrebu progovoriti o ovome jer mi smeta da je sasvim uobičajeno da muškarci pričaju o korištenju svoje desnice (pritom ne misleći na političko opredjeljenje), „šlajfanju”, bacanju ovoga ili onoga, i to je fora.

Dok, s druge strane, žene vrlo rijetko govore o ovoj aktivnosti.

Najčešće zato što se srame. A srame se jer su nas od malena učili da je to neprimjereno, da je sramotno, pa čak i grešno.

Ni ja nisam bila izuzetak od ovoga.

Moja neugoda je proizlazila iz mojih tadašnjih uvjerenja o samozadovoljavanju koja su glasila:

„Sramotno je samozadovoljavati se.
To se ne radi, a ako se radi, onda se skriva.
Ova aktivnost je grijeh."

Svejedno, radila sam to. No radila sam to potajno i nisam ni sa kime pričala o tome. Čak ni s najbližim frendicama.

Jednom smo samo u srednjoj školi došle na tu temu i znam da su dvije rekle da rade to, a dvije se nisu izjasnile, ali razgovor je bio obavijen nekom neugodom sa svih strana - kako s moje, tako i s njihove.

Tu neugodu sam prelomila u lipnju prošle godine. Dakle, tek s 35 godina.

Kako sam ju prelomila? Tako što sam promijenila svoja uvjerenja o samozadovoljavanju.

Ona sada glase:

„Samozadovoljavati se je normalno.
Radi se o zadovoljenju prirodne ljudske potrebe.
Ova aktivnost je zdrava i nužna."

Moja trenutačna uvjerenja su potkrijepljena znanstvenim istraživanjima koja kažu da žene kroz samozadovoljavanje bolje upoznaju svoje tijelo i povezuju se s njim, uče kako najlakše i najbrže mogu postići orgazam, rješavaju se seksualne napetosti, smanjuje im se razina stresa zbog otpuštanja „hormona sreće”, poboljšava cirkulacija, sprječava pojava sitnih bora na licu - ma čuda.

Ali da vam ispričam svoju priču otpočetka.

Moja prva sjećanja vezana za seksualno uzbuđenje sežu u daleku prošlost, još dok sam se kao djevojčica igrala s barbikama. Jedna susjeda je došla kod mene i njezini barbika i ken su se prvo počeli ljubiti, a onda seksati. Ja sam to gledala i osjetila sam iznenadno pulsiranje koje mi je, premda ugodno, izazvalo osjećaj srama.

Točno tako pamtim taj trenutak - po istovremenoj ugodi i sramu.

Ne sjećam se kada sam se točno počela samozadovoljavati, ali rekla bih da sam krenula s time dosta rano.

I najiskrenije, volim to raditi. Opusti me, popravi mi raspoloženje, a i zagrijem se tako nekad prije spavanja. To je dokaz da doista poboljšava cirkulaciju.

Prošle godine sam, prije nego sam otišla na solo odmor na Vis, slučajno naišla na jedan podcast u kojem je gošća bila doktorica koja je među vodećim svjetskim stručnjacima za seksualno zdravlje.

Da, to je termin - seksualno zdravlje. Isto kao tjelesno ili mentalno zdravlje. Ali u našim se krajevima o tome i dalje ne priča ili se premalo priča.

I ta je doktorica, između ostalog, spomenula da bi muškarci trebali ejakulirati najmanje 21 put mjesečno jer im to smanjuje rizik od raka prostate i jača imunitet te daje još neke dobrobiti koje sam zaboravila.

Mene to jako zaintrigiralo pa sam išla potražiti koliko orgazama bi žene trebale imati mjesečno i naišla sam na podatak da bi trebale doživjeti najmanje 3 orgazma tjedno. Isto tako sam na više mjesta naišla na podatak da žene imaju puno manje orgazama od muškaraca, ali da je razlog kulturološki, a ne biološki.

Naravno.

I onda sam ja sebi zadala zadatak da na Visu isprobam to raditi svaki dan. Bila sam tamo 10 dana - sama, opuštena i spremna za svoje novo malo istraživanje.

Htjela sam vidjeti hoću li uspjeti to odraditi i na dane kad mi se ne da, te hoću li vidjeti neku promjenu u svom raspoloženju.

Kako sam bila sva u toj temi, jedan dan sam plivala u moru i smišljala novu objavu za Instagram. Imala sam tekst objave već gotovo napisan. Bio je o zadovoljavanju svojih potreba (za snom, odmorom, ljubavi, promjenom, itd.) i sad sam još trebala smisliti neki naslov koji će privući ljude.

Dok sam zamahivala rukama plivajući, odjednom mi je sinulo:

„Samozadovoljavaš li se?”

Ovo pitanje mi je potpuno leglo i super se uklopilo u sadržaj objave.

Međutim, iako sam u toj objavi riječ „samozadovoljavanje” koristila u figurativnom, a ne doslovnom značenju, svejedno sam morala prelomiti sram. Jer mi je na samu pomisao javnog pisanja riječi „samozadovoljavanje” kroz tijelo prošao ogroman val srama.

Trebala su mi puna 3 dana da sve to skupa isprocesuiram i iznova posložim u svojoj glavi.

Ali jednom kad sam odradila taj posao, dobila sam trajni rezultat.

Više uz samozadovoljavanje ne vežem nikakav sram i mogu o njemu pričati kao da pričam o hrani, vježbanju ili novom izgledu Instagrama.

Btw, preko te objave „Samozadovoljavaš li se?” sam dobila najveći broj novih pratitelja na GB Instagram profilu.

A što se tiče mog samozadovoljavanja na Visu, naravno da sam imala 10/10 jer ja jako ozbiljno pristupam svakom svom samonametnutom zadatku. Pa makar se nekome činilo da se radi o neozbiljnom zadatku.

Idućeg mjeseca, iliti srpnja, sam otišla korak dalje i postavila si novi izazov, a to je da napravim to 21 put. Reku, ako je to optimalan broj za muškarce, što ja ne bih provjerila kako taj broj rezonira sa ženama.

Na kraju sam se malo zaigrala taj mjesec pa sam imala 24/31.

Kako znam?

Tako što si ja u svom malom planeru, pored datuma na koji sam odradila ovaj zadatak, stavim jedan plusić.

A moj mozak jako voli plusiće.

On vam onda uđe u mode:

„Moraš skupit’ sve.”

Onima koji su gledali Pokemone kao djeca će ova rečenica biti poznata.

Uglavnom, otada do danas mi je neki mjesečni prosjek 16-18 puta, što bi značilo da šišam onih preporučenih 3 puta tjedno.

Volim biti drugačija od prosjeka u svemu pa očito i u ovome.

Zašto vam ovo pišem?

Zato što mislim da se ne bismo trebale sramiti svojih seksualnih potreba i seksualnih aktivnosti. To je nešto što nam je urođeno. Nešto na što bismo trebale gledati kao i na potrebu za hranom ili vodom.

Ne kažem da trebate o ovome javno pričati ili pisati, kao ja, ali poradite na vlastitim uvjerenjima o tome i riješite se osjećaja srama i/ili krivnje koje povezujete s ovom aktivnosti. Ako u tome uspijete, bit ćete opuštenije i vaše seksualno zdravlje će biti bolje.

Međutim, niste bitne samo vi. Bitne su i buduće generacije.

Ja bih voljela da svaka žena sa svojom kćeri može pričati o ovome kao što priča s njom o menstruaciji. Voljela bih da možemo reći da ova priča o sramu završava s našom generacijom.

Ne znam jeste li gledale film ili čitale knjigu „It Ends With Us”, odnosno u prijevodu „Priča završava s nama”.

Tamo se radi o fizičkom nasilju koje su žene unutar jedne obitelji trpjele od svojih partnera. Taj obrazac ponašanja se prenosio s generacije na generaciju sve do Lily koja je, nakon što je rodila kćerku, odlučila da ta „priča” završava s njom i da ju neće prenijeti na svoju kćer.

Predlažem da i vi učinite isto vezano za sram koji osjećate glede samozadovoljavanja, seksa i srodnih tema.

Zašto?

Zato što djeca osjete da ne mogu pitati ženske članove svoje obitelji o tome. Osjete neugodu. Pa ne pitaju.

Barem je tako bilo kod mene. Ni s mamom, ni s bakama, ni s tetama nisam mogla razgovarati o tome. Bila sam prepuštena sama sebi.

Pokušala sam s prijateljicama, ali i kod njih je bio prisutan sram.

Imala sam muškog ginekologa koji nije bio pričljiv čovjek, a i kao sramežljivoj tinejdžerici mi nije palo na pamet da njega išta pitam.

Najčešće se onda djevojke obrate Googleu i tamo se može pronaći korisnih informacija, no problem s Googleom je u tome što na njemu ima i puno neprovjerenih i netočnih informacija. A one se često izbacuju kao prvoponuđene ako netko plaća algoritam.

I onda vaša kćerka uči o svojoj seksualnosti od razno raznih influencera ili samoprozvanih stručnjaka.

Ili uči od muškaraca.

Na što mislim?

Prva osoba s kojom sam ja o ovim stvarima otvorenije pričala je bio moj bivši. Ono što mi je on rekao ili pokazao sam smatrala normalnim i uobičajenim. Nisam previše propitkivala njegove savjete i tvrdnje jer sam, pod broj jedan, bila nesigurna, a pod broj dva, napokon sam našla neki „autoritet” u ovom području pa sam bila sretna da netko napokon želi sa mnom razgovarati o ovome.

Jer mama nije mogla.

Da me ne biste krivo razumjeli, ne krivim ja mamu. Nije znala o tome pričati jer joj je bilo neugodno. Nije znala što da mi kaže. I ja bih vjerojatno postupala isto kao ona da nisam riješila taj sram sa sobom.

Međutim, ja sam odlučila da ova priča o sramu prestaje sa mnom.

Ja ću sa svojom kćerkom, ako ću ju imati, otvoreno razgovarati o ovome. Odgovorit ću joj na ona pitanja na koja ću znati odgovor i potrudit ću se pronaći odgovore na pitanja na koja neću znati odgovor na prvu.

Ali neće biti neugode i seksualno zdravlje neće biti tabu tema.

Jer znate, ja sam imala sreće zato što je moj bivši bio ok što se ovoga tiče. No mogla sam naletjeti na nekog potpuno drugačijeg. Puno je žena, nažalost, imalo takav scenarij.

Isto je tako puno žena koje se nikada nisu seksale.

Koje nikada nisu doživjele orgazam.

Kojima su seksualni odnosi bolni.

Koje se ne samozadovoljavaju iako imaju ogromnu količinu seksualne tenzije u tijelu.

A koje ni o čemu od ovog nisu progovorile ni potražile pomoć jer ih je sram.

Mene nije sram pa ću progovoriti za njih. Umjesto njih. Zbog njih.

To ne znači da ću okolo hodati po svijetu i pričati sa svima o svom samozadovoljavanju. Ni blizu. Ali imam sad tu slobodu i opuštenost da mogu otvoreno pričati o ovome kada je potrebno.

Isto tako mogu s frendicama nešto podijeliti ili ih pitati neke stvari. Mogu naučiti nešto novo ili provjeriti je li nešto neuobičajeno.

Jer i one sada lakše pričaju o ovome kada osjete da s moje strane nema srama. Čim je jedna strana opuštena i priča o nečemu nonšalantno, i druga se strana lakše opusti.

A i zanimljivo je sve skupa. Postižem novu razinu upoznavanja i produbljujem odnose sa ženama koje znam godinama.

Prije bih bila jako opterećena s time što će ljudi misliti o meni zato što otvoreno pišem o samozadovoljavanju. Hoće li to zvučati kao da sam vulgarna? Hoću li izgubiti svoju finoću? I onda bih overthinkala o tome.

Sad si odgovorim na ova pitanja i moj je zaključak da će netko sigurno pomisliti da sam vulgarna i da nemam finoću.

Ali ja sad dopuštam ljudima da misle o meni što god hoće. Da imaju krivo mišljenje o meni. Ne svađam se s njima. Ni uživo ni u svojoj glavi. Ne opterećujem se s time.

Isto tako se neću opterećivati s time što će netko misliti o ovom mom tekstu.

A netko će sigurno misliti da sam previše seksualno ekstrovertirana. Netko će misliti da je ovaj tekst potpuno nepotreban. Netko da je preintiman.

A netko će plakati dok će čitati ovaj tekst.

Za tebe sam ovo napisala.

Što god da je tvoj problem, rješiv je.

Nisi čudna. Nisi „falična”. Nisi frigidna. Nisi nimfomanka. Nisi poremećena. Nisi nastrana.

S tobom je sve u redu dokle god si ti u redu s onime što radiš ili ne radiš.

Jedina funkcija klitorisa je doživljavanje zadovoljstva. Nemamo ga bez razloga. Zato ga iskoristi na vlastito zadovoljstvo.

Jer kao što je rekao Woody Allen:

„Nema ničega lošeg u samozadovoljavanju. Pa to je ‘seks’ s nekim koga volimo."