Ja sam odrasla s avionima.
Moja roditeljska kuća se nalazi u blizini zagrebačkog aerodroma i otkad pamtim za sebe, avioni su prelijetali iznad nas.
Nikad ih nisam pretjerano voljela. Kao dijete sam se bojala da nam ne padnu na kuću. Nekad noću nisam mogla zaspati zbog takvih misli, pogotovo ako bih tih dana čula da je avion nekome srušio nekoliko crjepova ili podigao krov.
Kad bi nam došli gosti, redovito su s oduševljenjem gledali avione.
„Wow! Kako nisko leti!” s osmijehom bi komentirali dok bi držali glave podignute prema nebu.
Ja ih s vremenom više nisam registrirala jer sam se navikla na zvuk aviona. Međutim, kako zadnjih deset godina živim u Zagrebu, odvikla sam se od tog zvuka i sad me, kad povremeno prespavam kod svojih, često probudi.
Prvi put sam letjela krajem osnovne škole, i to do Dubrovnika. Otad do sredine 2018. sam letjela još desetak puta, uključujući i prekooceanski let do L.A.-a i natrag.
Nikad mi nije bilo ugodno u avionu. Ne samo za vrijeme uzlijetanja i slijetanja koje nekim ljudima zna biti neugodno, nego mi se općenito boravak u avionu nije sviđao.
Prvi razlog je taj što ne volim biti negdje gdje ne mogu izaći. To mi stvara nelagodu jer imam osjećaj da sam u bezizlaznoj situaciji.
Drugi razlog su turbulencije, iako nikada nisam doživjela jake. No, mene zabrinjava već i ono kad se avion malo strese. „Propadanje” aviona sam doživjela samo jednom, na letu iz Španjolske i ne ponovilo se.
Treći razlog je taj što ne volim stvari koje ne razumijem, a nikako mi nije bilo jasno kako taj avion prkosi sili teži i „stoji” u zraku.
Na svom zadnjem letu od Londona do Zagreba u avionu sam rekla sama sebi:
„Izdrži još ovo i više te nikada neću natjerati u avion.”
Tada još nisam radila na sebi pa nisam svjesno „pričala” sama sa sobom, ali tog obećanja danog sebi se jasno sjećam. Radilo se o obećanju danom iz jakog osjećaja straha, a obećanja nije dobro davati, niti odluke donositi kada smo u afektivnom stanju.
Zato sam naknadno preispitala ovu svoju odluku. Naime, neprestano me kopkala ta moja nemogućnost letenja s obzirom na to da volim putovati, a većinu Europe sam obišla.
Onda sam u listopadu 2023. odlučila otići na Tečaj oslobođenja straha od letenja. Otišla bih ja i prije na to, ali problem mi je predstavljalo što je tečaj uključivao i kratki let. Taj dio mi se nije sviđao.
No, kako sam do datuma održavanja tog tečaja već neko vrijeme radila na sebi, znala sam puno više o kontroli misli i osjećanju emocija (uključujući strah) pa sam se odvažila ponovno letjeti.
Neki ljudi koji se ne boje letjeti su mi rekli da nisam normalna što ću dati preko 500 eura za tečaj koji traje jedan dan jer da za taj novac mogu letjeti na više destinacija.
Ovakva izjava je jasan pokazatelj da oni nimalo ne kuže ovaj strah pa im se nisam ni trudila objašnjavati išta.
Tečaj mi je pomogao jer nam je objašnjeno kako funkcionira avion, tj. kako se diže i „stoji” u zraku (bez prostih primisli, molim), sigurnosna priprema aviona prije leta, značenje zvukova u avionu, da su turbulencije i propadanja sasvim normalna pojava, dane su nam tehnike disanja i meditacije, itd.
S nama je tijekom dana bio cijeli tim ljudi - pilot, tj. kapetan, stjuardesa, kontrolor leta, meteorologinja, psihologinja i terapeut. A i bilo mi je lakše jer sam bila u grupi ljudi koji su razumjeli moj strah jer su ga također osjećali.
Kad smo se, na kraju dana, ukrcali u autobus prema zračnoj luci, naša lica su otprilike izgledala kao da nas vode na streljanje, ali ne da pucamo, nego da budemo žive mete.
U avionu je do mene sjedio jedan muškarac koji je podizao atmosferu tijekom tečaja svojim šalama. On nikad nije letio i vidjelo se da strah suzbija humorom i to je radio i tijekom leta, koji je trajao cca 35 minuta. Ja sam sjedila do njega, žmirila, držala ruku na gornjem dijelu trbuha i fokusirala se na disanje i svoje misli. Dlanovi su mi bili kompletno mokri cijelo vrijeme.
Pitao me u jednom trenutku jesam li dobro. Kimnula sam glavom.
Tijekom tog leta me bilo strah, ali strah mi nije prešao u paniku. Vjerojatno zato što su nas neprestano tijekom dana svjesno i podsvjesno pripremali za let.
Ipak, više od godinu dana nakon tečaja, ja se i dalje nisam odvažila ponovno sjesti u avion.
I onda mi je nenadano, ovaj muškarac s tečaja koji je sjedio do mene u avionu, a s kojim sam jedinim izmijenila broj, krajem studenog prošle godine poslao svoju fotografiju uz natpis „Welcome to Peru”.
Odgovorim mu ja:
„Daj ne seri! Do Perua si letio?”
Je. I to mu je bio prvi let nakon našeg tečaja.
Kada sam mu se napokon prestala diviti, u meni je proradio taj moj inat koji me tjera kroz život. Mislim da je to onaj dio mene koji želi da napredujem i koji me stalno gura naprijed. Pomislila sam si:
„Pa ako je on mogao do Perua, valjda mogu i ja do neke bliže destinacije.”
Dva tjedna nakon toga sjedila sam u agenciji i uplatila putovanje na Maltu jer je let bio direktan i trajao je manje od 2 sata. Sestra je bila presretna što napokon idemo negdje avionom.
Ali da ne bi ispalo da sam to radila iz inata. Nisam. On me samo motivirao da se napokon pozabavim s time.
Moj glavni motiv za letenje je bila buduća ja, tj. ono kako sebe vidim za 5 do 10 godina. A ta žena se ne ustručava letjeti. Avion joj je jedno od glavnih prijevoznih sredstava jer mora često ići do udaljenih destinacija. Hrabra je i strahovi ju ne sputavaju da živi život kakav želi.
Znala sam da sada moram odraditi ovaj posao za nju.
Mene bi prije panika od leta primila par tjedana prije leta. Za ovaj let sam se pripremala tako da sam se, kad su mi krenule tjeskobne misli, neprestano vraćala u sadašnji trenutak i govorila si:
„Sad si na sigurnom, na tlu i nemaš se razloga bojati.”
Isto tako, svaki put kad bih se sjetila aviona, umjesto da dopustim da mi po glavi krenu negativne misli, birala bih neutralne misli, tipa:
„Avion je prijevozno sredstvo. Puno ljudi leti avionom. I ti to možeš, uz strah, a njega znaš kako osjećati. Strah je samo emocija. Neće te ubiti.”
Naime, ja sam znala da ću povratni let Zagreb-Malta-Zagreb „platiti” svojim strahom, tjeskobom i neugodom. Novac za kartu je bila najmanje bitna stavka.
Uspjela sam tako valove straha i tjeskobe koji su mi dolazili u periodu prije leta osvijestiti i nježno otpustiti. Nisam ih osjećala čak ni na aerodromu ni na gateu, sve do ulaska u avion.
Pritom želim istaknuti da nisam samu sebe lagala i govorila si da će mi biti super u avionu i da će sve to proći kao od šale. Ne, ja sam znala da će me biti strah, ali sam odlučila pomoću kontrole misli strah svesti na najmanju moguću razinu te ga osjećati najkraće moguće vrijeme - od ulaska u avion do slijetanja.
Let od Zagreba do Malte mi je bio ugodniji nego onaj do Osijeka.
Prvo zbog aviona jer smo do Osijeka išli s manjim avionom koji je bio skučeniji i bučniji.
Drugo zbog kontrole misli u kojoj sam znatno napredovala od tog tečaja. Misli koje sam si ponavljala u avionu i koje su meni pomogle bile su:
„Discomfort is the key to success."
„Don't be afraid for I am with you."
„Sigurnija si u avionu nego u tramvaju."
„Vjerujem pilotu."
„Jača si ti od toga." (misleći na strah)
Vi si pronađite svoje misli koje vas smiruju.
Žmirila sam i disala s rukom položenom na trbuhu, a dlanovi su mi i ovaj put bili vlažni veći dio leta.
Sestra mi je rekla da sam se jako dobro držala i da se prema van uopće nije vidjelo da se bojim, osim da su mi, nakon uzlijetanja, izbile fleke po bočnoj strani obraza, ali da se to ubrzo povuklo.
No, na putu natrag sam napravila kardinalnu grešku.
Kako smo na Malti bile samo 4 dana i raspored je bio poprilično natrpan, nisam se bavila svojim mislima i emocijama vezanim za predstojeći let, nego sam ih ignorirala i govorila si da će sve biti ok, kao i na letu do Malte.
I onda su me sve te emocije sustigle u jednom velikom valu u busu na putu prema aerodromu. Odjednom mi je postalo muka pa sam rekla sestri neka od nekog iz naše grupe nabavi vrećicu za slučaj da krenem povraćati. Odmah se pročulo po busu da mi je loše, a mene je oblio hladan znoj i počelo mi se crniti pred očima.
Iduće čega se sjećam je da više nisam bila u sjedećem položaju nego u ležećem. Jedan muškarac mi je držao ruke u zraku, a žena noge. Ispalo je da su njih dvoje bili liječnici. Sestra je izgovarala moje ime i stavljala mi mokru maramicu na čelo.
Tada sam shvatila da sam se onesvijestila. Ne mogu s potpunom sigurnošću tvrditi da je to bilo zbog leta, ali indikativno je da sam izgubila svijest baš na putu do malteške zračne luke.
Dotad nitko iz grupe nije znao da se bojim letjeti jer sam zamolila sestru da nikome ne govorimo. Ne volim kad me se stalno ispituje jesam ok i slično. Volim to proživljavati u tišini.
Dobra stvar je bila da su mi dali Draminu i Normabel pa sam se opustila. Mislim, i dalje me bilo strah, ali nekako se malo odmakneš od svega. Također, fokus mi je sada bio na tome da ostanem fizički dobro i da mi opet ne pozli pa mi je let bio nekako u drugom planu. Samo sam htjela da prođe, da dođem doma i odem spavati.
I zbilja sam, zbog fizičke i emocionalne iscrpljenosti rano zaspala, već oko 19,30 i spavala sam do 6 ujutro. Samo sam se jednom probudila jer mi je netko ušao u sobu, a imam lagan san.
Taj netko je bila moja sestra koja je došla provjeriti dišem li. Pretpostavila sam da je zato došla pa sam počela dublje disati da me čuje. Nisam joj se htjela javljati jer sam znala da će joj biti žao što me probudila.
Po ovome znate da vas netko voli.
A moja sestra je čudo. Neiskvarena, smirena, nesvadljiva, duhovita, brižna, staložena. Nekad ju gledam i mislim si kako bi svijet bio puno ljepše i mirnije mjesto da je više ljudi poput nje.
Ali da se vratim na temu.
Moji savjeti za ljude koji imaju strah od letenja:
Vježbajte te misli određen period prije leta sve dok vam ne postanu automatske.
Primjerice, ja sam otišla na žičaru i na tečaj penjanja (zbog straha od visine), na jahanje (zbog straha od gubitka kontrole), u špilju (zbog straha od skučenog prostora).
Naučite što više možete o zračnom prometu i avionima.
Odaberite lokaciju s koje se možete vratiti nekim drugim prijevoznim sredstvom kojeg se ne bojite. Tako ćete više uživati u putovanju jer vas neće „plašiti” let natrag. A i za početak je bolje da ne letite dva puta u kratkom periodu.
Sigurna sam da bi svatko od nas letio da, ne daj Bože, mora na liječenje koje je moguće isključivo u SAD-u. Ili da, primjerice, bježi iz ratne zone.
Razlog je taj što je želja za preživljavanjem gotovo kod sviju jača od straha.
Razmislite što bi vam mogao biti dovoljno jak motiv.
Moj motiv je „veći” život koji dobivam ako letim. Ako odaberem da se cijelo vrijeme osjećam sigurno i ugodno, živjet ću ograničen život, u svakom pogledu.
Zato biram strah.
Čak i strah od letenja.
Tako da mogu reći da sam, osim što sam odrasla s avionima,
također i „narasla” u avionima.
