Ovaj tekst sam odlučila napisati zbog videa koji danas planiram snimiti, naziva „Epizoda 4 - Na ručku s GB”, a koji se tiče prejedanja i emocija. Do trenutka objave ovog teksta taj video će biti star 2 mjeseca.
Kako mi pisanje pomaže da posložim misli, zaključila sam da bi bilo dobro da kao uvod videu pišem o onome o čemu planiram pričati. A i nekako mi se čini da je vrijeme da progovorim o ovoj temi koju sam dugo odgađala jer sam vukla osjećaj srama vezano za nju.
Ta tema je hrana - ono što nas drži na životu i bez čega ne možemo živjeti.
Zašto sam ja vezala osjećaj srama uz ovu temu? Zato što sam provela gotovo 20 godina života u modeu „Živim da jedem”.
Sve mi se vrtjelo oko hrane.
Ne znam hoće li vam moje metode rješavanja ovog problema pomoći, ali odlučila sam ih podijeliti pa ako pomognu nekome, ja sam sretna. Sretna sam zato što znam koliko je teško nekome tko je sada u toj poziciji. Znam koliko se očajno, frustrirano, nezadovoljno i nemoćno osjeća.
Ljudi koji nemaju ili nisu imali ovaj problem, to ne mogu razumjeti. Reći će:
„Ne kužim u čemu je problem - samo normalno jedi.”
E pa frend, da sam to znala, jela bih „normalno". Ali nije mi išlo.
Moje jedenje se svodilo na prejedanje pa restrikciju. Ili obrnuto. Ne znam s čime sam točno počela tamo nekad davno, na kraju osnovne škole. Mislim da s restrikcijom, ali nebitno zapravo.
Slično kao i pitanje je li prvo bilo jaje ili kokoš.
Cijelo to vrijeme moja je jedina želja bila da mogu „normalno” jesti.
Sjećam se kako bih na nekoj proslavi sjedila uz tanjur kolača i pitala se hoću li ja ikada moći mirno sjediti uz kolače, a da se ne moram cijelo vrijeme odupirati želji da ih pojedem sve odreda. Iako bih se snagom volje najčešće oduprla tome da ih jedem, želja je bila konstantno prisutna.
Zapravo sam se jako rijetko prejedala u javnosti. Možda je bilo svega nekoliko takvih situacija u tom dugom periodu.
Bila sam onaj tip koji se prejeda sam doma, dok nitko ne gleda.
Baš zato mi je bio dojmljiv citat:
„Tko ste kad vas nitko ne gleda?”
Ja sam bila jedna osoba u javnosti, a druga kad bih bila sama i zato sam se često osjećala kao prevara. Prema van je sve bilo savršeno, a u pozadini je bila sasvim druga priča. Ali držala sam taj privid „savršenosti” jer sam jedino njega imala. On je bio moj oklop.
Na mom izgledu se nije vidjelo da se prejedam jer sam jako pazila da se ne udebljam. Zato je i išla restrikcija nakon prejedanja.
No to je mučenje, kako mentalno, tako i fizičko jer tijelo sve pamti.
Ljudi su mi često komplimentirali izgled, a ja sam se jednako često nakon toga najela jer se nisam znala nositi s negativnim osjećajem koji bi mi se javio poslije.
Primjerice, radilo se o situacijama kad bi me neka bucmasta žena ili djevojka zavidno gledala i pitala za savjet glede održavanja linije, a ja bih joj odgovorila da jedem sve i da redovito vježbam.
S druge strane, što sam trebala napraviti? Istresti joj dušu o svojim problemima i tome što radim iza zatvorenih vrata? Bila sam svjesna da to ne bi pomoglo ni meni ni njoj pa sam prešutjela dio priče za koji nisam imala rješenje.
Međutim, cijelo to vrijeme me kopkalo kako i zašto ne mogu izaći iz tog začaranog kruga. Znala sam da sam inteligentna, snažna i sposobna.
Zašto sam onda bila tako „slaba” kad je hrana bila u pitanju?
Odlučila sam pronaći rješenje jer mi se nije sviđala varijanta da i idućih 20 godina provedem u ovoj muci. Rekla sam sama sebi da je dosta.
Istovremeno sam bila svjesna da rješenje nije jednostavno te da ne mogu koristiti dotadašnje metode jer će mi one dati iste rezultate. Morala sam pronaći novi način.
Krenula sam s time da definiram što za mene znači „normalno” jesti. Godinama sam kao papiga ponavljala da ja samo želim normalno jesti, bez da sam se ikad zapitala što to za mene podrazumijeva.
Moj odgovor je bio - jesti intuitivno, tj. jesti kad osjećam glad i jesti ono što me tijelo traži.
Jer kada radite svoj obrazac jedenja, on mora biti dugoročno održiv. To mora biti nešto što ćete moći primjenjivati do kraja života. Neki ljudi će izabrati ne jesti šećer ili brašno, ali meni to nije bila opcija jer me takva restrikcija redovito dovodila do prejedanja.
Ja sam htjela jesti sve, a da se ne prejedam. Za to sam morala naučiti sljedeće:
Često nisam znala kad sam stvarno gladna, a kad se radi o emocionalnoj gladi. Da bih ovo mogla utvrditi, morala sam se ponovno povezati sa svojim tijelom.
Pisala sam u tekstu “Samopouzdana ja” kako sam imala love-hate odnos s njim. A kad nešto mrzite, niste duboko povezani s time. Tu je onda išao onaj proces koji sam opisala u tekstu “Ogledalce, ogledalce” tijekom kojeg sam kroz kontrolu misli mijenjala svoj odnos prema vlastitom tijelu i izgledu.
I koristila sam jedno brzopotezno pitanje kad bih osjetila jaku glad:
„Bih li sada pojela meso, krumpir i salatu?”
Ako je odgovor bio ne, tj. ako mi se jeo baš Pringles, i to ona cijela velika tuba, znala sam da nije u pitanju prava glad. Jer kad sam bila baš gladna hrane, varijanta bi mi bila i brokula s mesom, a kad sam imala glad za određenom vrstom visokokalorične hrane, najčešće je u pitanju bila emocionalna glad.
S time da sam emocionalnu glad znala prepoznati i po onom naglom snažnom porivu da nešto pojedem koji bi mi se javio niotkuda, najčešće u nekoj stresnoj situaciji. Ili iz dosade. Upravo to je idući korak.
Morala sam utvrditi u koje doba dana se najčešće prejedam i koje situacije su mi okidači.
Ispalo je da to pretežito radim popodne iza posla ili navečer. Jako rijetko bih se prejedala ujutro ili pred drugim ljudima. Okidač bi mi bio i ako sam nešto pogriješila na poslu jer perfekcionisti jako loše podnose greške. Ne opraštaju si ih.
Vama okidač može biti telefonski razgovor s mamom, plač vašeg djeteta, osjećaj nemoći jer vam je netko blizak bolestan itd. Uzroka može biti milijun.
Sljedeći korak je za mene bio presudan i sve mi je promijenio.
Moj problem zapravo nije bilo prejedanje nego „podosjećanje” i rješenje je bilo u tome da osjećam umjesto da jedem.
Da bih to mogla, morala sam malo dublje kopati u to kako se osjećam i koje osjećaje izbjegavam prejedanjem. Većinu svog života sam znala prepoznati osjećam li se dobro ili loše. Znala sam i kad sam ljuta jer sam ljutnju često osjećala. Znala sam prepoznati sreću, tugu i sram. Ali više od toga teško.
A postoji cijeli spektar emocija.
U konačnici sam došla do zaključka da sam se popodne najčešće prejedala da ne bih osjećala dosadu jer je do toga dolazilo na dane kad nisam imala nikakve planove, a navečer sam često jela da ne bih osjećala usamljenost. Ali osim usamljenosti, tu je bila i (pazite sad) čežnja.
Da ste me prije dvije godine pitali za čežnju, ne bih znala da ju ja osjećam, niti kako ju osjećam.
Čežnja, usamljenost i dosada nisu intenzivne emocije - bar kod mene. U tijelu ih jedva osjećam. Meni su intenzivne (od ovih neugodnih) sram, poniženje, ljutnja, anksioznost i odbijanje.
Zanimljivo mi je bilo da sam se najčešće prejedala kako bih pobjegla od tih neintenzivnih, ali podmuklih emocija.
Kao za sve u životu, pa tako i za prehranu, potrebno je preuzeti odgovornost pa je to bio moj sljedeći korak.
Svaki put kad se krenemo prejedati, radi se o našoj odluci. Odlučili smo jesti umjesto osjećati.
Često ćemo tvrditi da je prejedanje van naše kontrole. Kao, nekontrolirano smo utrpali svu tu hranu u sebe.
Ali realno, vlastitim rukama otvaramo paket Ferrero Rochera. Vlastitim prstima skidamo omot sa svake kuglice. Vlastitim zubima grizemo te čokoladice. Sami gutamo.
Druga varijanta je da ćemo kriviti druge.
„Dobro sam se držala, ali onda je moja teta toliko navaljivala da probam kolač koji je ispekla da sam jednostavno morala uzeti komad.”
Ali nisi stala na jednom, zar ne?
Pojela si cijeli tanjur onda. U inat teti! Eto joj sad.
Pitaš se što si drugo mogla? Mogla si odbiti tetu i osjećati sve one osjećaje koje su ti proizvele tvoje misli u tom trenutku.
Jer tetino nuđenje kolačima je neutralna činjenica.
Ali ti si imala misli tipa:
„Ako ne uzmem, naljutit će se.”
„Dovoljno mi je i samoj teško sjediti uz te kolače, zašto me ona još nutka?”
„Možda mogu pojesti koji pa ću od sutra ispočetka krenuti s dijetom.”
Takve tvoje misli su stvorile različite osjećaje koji su ti bili previše pa je došlo do kratkog spoja i navalila si na kolače. Ili nisi, ali si živčano odbrusila teti pa si imala osjećaj krivnje i najela se kad si došla doma.
Ja sam se ovoga riješila tako da sam si, svaki put kad bi mi došao nagon da idem nešto pojesti kako bih se umrtvila, rekla:
„Možeš jesti što god želiš i koliko god želiš, ali znaj da biraš jesti jer ne želiš osjećati --- ( i tu bih sada stavila osjećaj ili osjećaje koje sam htjela izbjeći hranom).”
U početcima bih nekad svejedno odlučila jesti, ali barem sam si osvijestila da je to bila moja odluka. Nije bilo van moje kontrole i nitko me nije natjerao - ni teta, ni život ni sudbina kleta.
I što se dogodilo? S vremenom mi je postalo glupo jesti. Počela sam razmišljati na način:
„Dobro, zar sam ja tako slaba da ne mogu malo sjediti i biti usamljena, tjeskobna ili tužna?”
„Nijedan osjećaj te neće ubiti.”
„Čips ili Ferrero Rocher ti neće dugoročno pomoći.”
I kad bih tako razmišljala, odlučila sam ne jesti. Prvi put, pa drugi, pa treći.
Znate zašto? Zato što sam sada spremna osjećati bilo koju emociju. Daj mi sram, daj mi poniženje, daj mi tjeskobu. Štoviše, čak im se namjerno sama izlažem umjesto da se skrivam od njih ili bježim od njih pomoću hrane, alkohola ili nečeg trećeg.
I dolazim do zadnjeg, po meni, jako važnog koraka.
Kad se riješite razmišljanja o hrani, ostat će vam jako puno slobodnog prostora za razmišljanje. Možda činjenica da sam u posljednjih godinu i pol, otkad u potpunosti intuitivno jedem, napisala čak četiri knjige, najbolje dočarava koliko sam prije vremena i mentalne energije trošila na razmišljanje o hrani.
Količina vremena koja mi se oslobodila da radim nešto drugo, kao i sloboda koju sada osjećam mi je nevjerojatna.
Isto tako, kad vam život postane zabavan, više vam ne treba hrana da ga čini ljepšim ili sretnijim.
Za zabavan život ste vi zaduženi, ne hrana. To je vaš posao, a ne posao prehrambene ili dijetne industrije koje se bogate na ljudskim slabostima.
Znam da će dosta vas pročitati ovaj tekst i sve ovo što sam ja radila će vam se činiti prekomplicirano pa ćete ipak odabrati isprobati još jednu dijetu koja garantira gubitak 5 kilograma u mjesec dana.
„To je ta! S ovom ću smršaviti.”
Međutim, ako vam je doista dosta ovakvog načina života, onda uložite trud i vrijeme (pa i godinu dana ako treba) i trajno promijenite svoj odnos prema hrani. Svi želimo rezultate preko noći i jako smo nestrpljivi.
Ja sam bila svjesna da ne mogu način razmišljanja koji sam imala posljednjih dvadeset godina promijeniti u 10 dana. Isto tako sam bila voljna uložiti trud i pronaći najbolje rješenje za sebe.
Rezultati mog truda su sljedeći:
Jedem intuitivno.
Jedem sve vrste hrane.
Nisam se prejela otprilike dvije godine.
Sjedim uz tanjur kolača kao da sjedim uz tanjur narezanog luka.
Napisala sam knjigu Karlina priča u kojoj se glavni lik bori s problemom prejedanja.
I onaj najvažniji rezultat:
Jedem da živim umjesto da živim da jedem.
