Nema nazad

Danas ću proći kroz nekoliko citata Oprah Winfrey koji su me se posebno dojmili. Ona je inače obilježila moje djetinjstvo jer sam često s bakom gledala Oprah show. Baka je voljela gledati tu emisiju, a ja sam voljela biti s bakom.

Kao djetetu mi nije bilo jasno zašto deda često utone u san pred televizorom i zašto mu baka ponekad prepričava što je tko rekao u filmu ili mu čak čita titlove.

Tek kad sam bila malo starija sam shvatila da deda nekad nije stigao pročitati titlove.

Oboje su imali završena četiri razreda osnovne škole jer je područna škola u mjestu u kojem su odrasli imala obrazovanje do tog stupnja. A daljnje školovanje je bilo preskupo za njihove roditelje. Trebalo je pomagati doma.

Pamtim da su oboje imali lijep rukopis. To je bio onaj krasopis koji se u njihovo vrijeme učio u školi.

Ali najviše ih pamtim po toplini kojom je njihova kuća uvijek bila ispunjena. I to me dovodi do prvog Oprinog citata koji kaže:

„Svi mi možemo biti nečije utočište.”

Oni su bili moje tijekom odrastanja i na tome ću im zauvijek biti zahvalna. Iako su sada pokojni, žive u mojih sjećanjima, a njihov topli dom pamtim kao mjesto na kojem sam se uvijek osjećala voljeno, sigurno i zaštićeno. Što god da se događalo izvan njega.

Sada je moje utočište ovaj blog. Zanimljivo je da sam ga u prvom objavljenom tekstu „Meet GB” nazvala upravo tako:

„…moja ružičasta oaza u kojoj pronalazim utočište na one dane kada se osjećam kao da sam u pustinji.”

Ako smo i nekome od vas moj blog i ja poslužili kao utočište, to me čini sretnom.

Ali odmah da napomenem. Ovaj blog je meni, osim sigurnog mjesta, također i mjesto gdje „padam".

Oprah je o padu rekla sljedeće:

„Samo naprijed, padnite. Svijet izgleda drugačije s tla.”

Radi se o moćnom citatu koji šalje jasnu poruku, no koliko nas će ga doista primijeniti u svojim životima? Koliko nas će se namjerno izložiti padu? A ako ćemo to i napraviti, koliko često će to biti?

Velika većina ljudi se neće namjerno izložiti padu. Oni koji se izlože će, nakon neuspjeha, eventualno pokušati još jednom, ali treći pad je rijetkima varijanta.

Zašto? Ne sviđa im se pogled s tla.

A i ne žele se sramotiti. Ne žele ispadati „glupi”. Ne žele da svi misle da su nesposobni. Pitaju se zašto bi uopće pokušavali opet kad već jednom ili dvaput nisu uspjeli.

Odgovorit ću vam zašto je bitno pokušati opet.

Zato što sa svakim padom jačamo.

Jačamo zato što moramo opet ustati. A da bismo ustali, moramo upotrijebiti mišiće. Moramo otresti prašinu sa svoje odjeće, obrisati blato sa svog lica, uprijeti se o tlo i otisnuti prema gore.

Ljudi često misle da će im svaki sljedeći pad biti sve teži jer će morati podnijeti ponovni „poraz“, ali dogodi se upravo suprotno. Naučimo bolje savladavati padanje jer imamo znanje kako ustati.

Također, sa svakim ustajanjem raste samopouzdanje. Postajemo sve hrabriji. Shvatimo da taj pad nije toliko strašan ako ne dopustimo svojim mislima da nam slome duh i da nas obeshrabre.

Ja sam se odlučila namjerno izlagati padanju jer sam odlučila uspjeti. A jedno bez drugog ne ide.

Zato sam u zadnje dvije i pol godine pala puno puta. Zapravo, pala sam toliko puta da sam prestala brojati. Ali upravo zahvaljujući tim brojnim padovima sam i stvorila ovoliko u tako kratkom vremenu.

I znate zahvaljujući čemu još? Tome što, nakon što padnem, brzo ustanem.

Nije dobro ostati predugo ležati dolje jer će vas obuzeti samosažaljenje, a to je jedna potpuno beskorisna emocija u kojoj se na kraju utopite. I to ne samo vi, nego i svi vaši ciljevi i snovi.

Ja se u toj emociji zadržavam maksimalno 10 minuta i to samo kad mi bude baš jako teško. Tada samoj sebi svjesno kažem:

„Ajde ribica, idi malo žali samu sebe.“

I onda, ako sam doma, najčešće legnem na krevet, zabijem glavu u jastuk i postavim sva ta pitanja koja ničemu ne koriste.

Tipa:

„Zašto mi ništa ne ide od ruke? Zašto opet nije uspjelo? Zašto sad ovo moram sama raditi kad sam već platila stručnu osobu da mi to odradi? Zašto se drugi zabavljaju, a ja sam stalno u stanu za laptopom? Zašto radim na nečemu u što jedino ja vjerujem? Zašto se uvijek moram izdvajati? Zašto, zašto, zašto?“

Potom ustanem i zapitam samu sebe je li ovo ikome na zemaljskoj kugli koristilo.

Nije.

Pa odem u kupaonicu, umijem se i vratim se za laptop raditi na svom idućem potencijalnom „padu“, umjesto da ostanem u raspoloženju „jadna ja”.

Zašto se više ne bojim pada, tj. neuspjeha? Zato što na njega gledam kao na rezultat. Jer svaka akcija koju poduzmem dovodi ili do uspjeha ili do neuspjeha.

Od uspjeha ubirem plodove, a iz neuspjeha učim.

Zapravo u oba slučaja nešto dobivam.

A znate li kad ništa ne dobivate? Kad ne poduzimate akcije. Kad se skrivate da vas netko ne bi ismijao. Kad ležite doma u krevetu ili na kauču i samosažalijevate se.

Čarolija počne kad se maknete sami sebi s puta jer je jedina stvar koja vas dijeli od uspjeha vaš mozak, tj. vaše misli.

Ja sam se sebi maknula s puta i sada znam da me više nitko ne može zaustaviti na mom putu.

Ali ja sam solo pa mi je to možda prednost što se ovoga tiče. A to kažem upravo zbog sljedećeg Oprinog citata:

„Nemojte ostajati u vezi u kojoj nećete moći biti ono što jeste".

Ovo je teško. Najteža stvar za čovjeka je otići iz veze u kojoj mu je ok. Puno je lakše otići kad je loše - kad se svađate, varate, kontrolirate. Jer u tom slučaju postoji „opravdan“ razlog za odlazak.

Ali otići kad je dobro samo zato što želiš bolje, više ili drugačije, e za to treba hrabrosti. Većina ljudi će ostati. I bit će im dobro. Ali ako ste imalo poput mene, kopkat će vas ono „kako je moglo biti".

Radi se o tome da se nekad odnos jednostavno završi. Nekad prerastemo partnere.

Ne mislim ovo u smislu da je netko bolji ili lošiji, nego dođe do toga da jedna strana ima potrebu razvijati se i rasti, a drugoj je ok tako kako je. I tu onda nastaje disbalans u odnosu.

Otići u takvoj situaciji - kada nitko nije kriv ni za što i kada obje strane žele samo najbolje onoj drugoj – po meni je najteže.

Možda ćete se pitati zašto bi itko otišao kad je dobro, ali oni koji su u takvoj situaciji ili su bili u njoj će znati o čemu pišem.

To je situacija kada vas odnos počne gušiti kao što vas žuljaju premale cipele. Te cipele mogu biti prekrasne i kvalitetne, ali jednostavno postanu premale za vaša stopala. Nije vam više udobno u njima. Ako nastavite nositi takve cipele, žuljevi će biti sve veći i bol sve jača.

Na kraju ćete, osim što ćete ozlijedite svoja stopala, također oštetiti i te cipele koje uporno navlačite na svoje noge premda svjesni da ste ih prerasli.

Nema tu sreće.

Zato budite hrabri i zatražite slobodu. O tome govori idući citat:

„U životu dobivaš ono što imaš hrabrosti zatražiti."

Ja sam ovog tjedna dobila gostovanje u podcastu.

Kako? Tako što sam ga zatražila.

Ali ispričat ću vam ispočetka.

Plan mi je tijekom 2025. otvoriti svoj obrt jer želim tiskati dosad napisane knjige i samostalno ih prodavati.

To ujedno znači da krećem u neku vrstu poduzetništva.

Kako nemam pojma o poduzetništvu, kupila sam edukativni paket za poduzetnike koji tek startaju od jedne poduzetnice na koju sam slučajno naišla i čija vibra mi se svidjela.

To sam napravila jer moram naučiti sve o tom, za mene, potpuno novom svijetu. Ne mogu vam opisati uzbuđenje koje osjetim kad dobijem nešto novo za učiti. Postoji samo jedna vrsta uzbuđenja koja se može mjeriti s ovom, ali ovaj tekst je pristojan pa neću sad o tome.

Naravno, uvjet je da se radi o nečemu što me zanima.

Prije svega nekoliko godina sam potpuno zazirala od poduzetništva. Sigurna plaća i stalan posao su mi bili prioritet. Sad se sve promijenilo jer sam se ja promijenila.

Uglavnom, ta poduzetnica od koje sam kupila paket je stavila story u kojem je pozvala pratitelje da se prijave za gostovanje u njezinom podcastu.

Moja automatska misao je bila:

„Na ovo se moram javiti!”

I javila sam se. Spomenula sam vam u tekstu „Java ili san" da ja sebe stalno vidim kao gošću u brojnim podcastima pa sam zaključila da je vrijeme da to pokušam realizirati.

Zašto je sada bilo vrijeme?

Zato što sam tijekom ovog mjeseca rekla bliskim ljudima da sam ja GB pa sam odahnula u tom pogledu. Btw, reakcije su bile jako dobre. Neke su me čak i rasplakale. Muški dio me posebno iznenadio s lijepim komentarima jer od njih većinom očekujem podjebavanja, ali respect dečki.

Naravno, informacija se proširila pa su saznali i neki ljudi kojima nisam osobno rekla. Do mene je dopro glas da neke od tih osoba svašta pričaju - ne pozitivno.

Na trenutak me zaboljelo. Na trenutak sam mogla vidjeti kako se smiju mojim razgovorima s vlastitim mozgom. Na trenutak sam čak osjetila strah da će mi nauditi jer sada znaju sve moje slabe točke, sve moje nesigurnosti, sve moje tajne.

Ali znaju ih jer sam ih svojevoljno otkrila. Znaju ih jer sam se ja na ovom blogu razgolitila.

Ima jedan stih koji kaže:

„Nisam gola, a sve sam skinula.”

Meni je moćan jer je toliko toga rečeno u tako malo teksta.

Lako je skinuti odjeću, ali pred koliko ste ljudi uistinu goli? Koliko ljudi u vašem životu vas potpuno poznaje? Zna li itko sve vaše tajne? Pred kime se usudite biti ranjivi?

Ja se usudim to napraviti pred svima koji čitaju ovaj blog. Jer je kod mene situacija obrnuta u odnosu na ovaj stih.

„Gola” sam pred vama, a da nisam ništa skinula.

Dobro, izuzetak je onih par fotki gdje se ipak jesam skinula u određenoj mjeri. Ali nisam si mogla pomoći. Ja toliko uživam u tim fotkama s malo gole kože da si više ne želim uskraćivati to zadovoljstvo jer će netko takve fotke smatrati neprimjerenima ili neukusnima.

Meni su top.

Međutim, nakon što sam prošla kroz tu neugodu što neki ružno pričaju o mom blogu, samo sam si rekla:

“Ribica, planiraš za određeno vrijeme objaviti roman kriminalističko-erotske tematike s poprilično kontroverznim naslovom i provokativnom naslovnicom. Mislim da su ti ovi negativni komentari vezani za blog kamilica u odnosu na ono što te čeka.”

Ovaj put sam zaključila da mu je svaka na mjestu.

Ali da se vratim na gostovanje u podcastu.

Predložila sam temu i u mailu ukratko objasnila da bih govorila o tome kako stvoriti puno vrijednosti u kratkom vremenu.

Toj poduzetnici se svidio moj prijedlog i trebamo dogovoriti termin snimanja.

A ovaj rezultat sam dobila jer sam se ponudila. S time da nekad dobijem rezultat, a nekad ne. Ovog puta jesam. Ali da nisam bila proaktivna i imala hrabrosti izložiti se, tj. zatražiti da budem gošća, ne bih dobila svoje prvo gostovanje u podcastu. Što se mene tiče, prvo od mnogih.

Prije mi ne bi palo na pamet da se nudim. Čekala bih da budem pozvana. Da sam tako nastavila, provela bih život čekajući.

Evo, meni odmah na rečenicu “prije mi ne bi palo na pamet da se nudim” asocijacija budu muškarci. I kaj da sad čovjek kaže. Nema tu pomoći.

I dolazim do zadnjeg citata:

„Najveća avantura u koju se možete upustiti je živjeti život svojih snova."

Ja sam se u svoju avanturu upustila.

Znam da će biti prepreka, ali svaka prepreka je premostiva. I ja ću, ako treba, sagraditi most da je prijeđem.

Znam da će biti problema, ali svaki problem ima rješenje. I ja ću ga tražiti dok ga ne nađem.

Znam da će biti padova i ja ću padati.

Past ću namjerno.
Past ću pred svima.
Past ću koliko puta treba.
Past ću u štiklama.
Past ću sa stilom.
Past ću bez stila.

S time da oni koji će sa zadovoljstvom gledati moje padove moraju biti spremni na to da će me gledati i kako ustajem.

Ali ja ne ustajem u inat njima. Ili da nekome nešto pokažem ili dokažem.

Ja i padam i ustajem zbog sebe.

A kada nešto radite iz unutarnjih motiva, onda vas ne ometaju vanjski podražaji.

Ne osvrćete se iza sebe, niti gledate oko sebe.

Vaš je pogled usmjeren isključivo u jednom smjeru - prema naprijed.

A onda nema nazad.