Jučer mi se prvi put dogodilo da nisam bila sigurna je li nešto java ili san.
Došla sam na posao i kolegica mi se pohvalila kako je ovog vikenda opet kuhala u svom air fryeru, iliti fritezi na vruć zrak. Ni ona (kao ni ja) nije neka obožavateljica kuhanja, ali otkad si je kupila tu fritezu stalno nešto kuha, tako da se definitivno radi o odličnoj investiciji za nju.
Kažem joj ja:
„E vidiš, sad kad si spomenula, ja sam ovu noć sanjala da su moji kupili air fryer.”
Međutim, nakon što sam to izgovorila, zbunila sam se.
„Ili to nije bio san?” promrmljala sam.
Ona: „Kako to misliš?”
Ja: „Znači, sad više nisam sigurna je li se taj razgovor o air fryeru stvarno odvio kod mojih jučer ili sam ga sanjala.”
Nakon kratkog razmišljanja i prevrtanja nedjelje popodne u svojoj glavi zaključila sam da se nije radilo o snu, već o javi, ali sam ipak poslala mami glasovnu poruku da provjerim.
Uglavnom, kupili su ga i ja sam s njom i tatom dan prije, tj. u nedjelju pričala o tome.
„Jesam ti rekla da si si previše toga natovarila? Više ne znaš što je san, a što java”, mama je negodovala.
Mene više mučilo zašto je priča s fritezom bila stvarna, dok je druga puno zanimljivija priča bila san.
Radi se o tome da sam sanjala da me poljubio jedan dečko, tj. muškarac koji mi se već dugo sviđa. On je definitivno moja najdugotrajnija platonska ljubav, a njemu je sve to jako zabavno pa kaže da je on moja muza. I je.
Međutim, ono što je meni bilo važno vezano za taj san jest da je poljubac bio dobar. Nekako sam otpočetka imala osjećaj da se nas dvoje ne bi poklopili što se ljubljenja tiče. Ne znam zašto. Mislim, možda se u stvarnosti ni ne bi poklopili, ali barem je u snu sve bilo kako treba.
Btw, on je bio presretan kad sam mu saopćila da sam napokon okončala odnos s Bitangom. Imao je nekoliko „pohvalnih” rečenica za njega. Ali bar me oraspoložio jer sam u vrijeme tipkanja s njim plakala zbog Bitange pa sam u jednom trenutku istovremeno plakala i smijala se.
Puno intenzivniju reakciju na moje okončanje odnosa s Bitangom je imala moja frendica koja mi je poslala dvije minute dugu glasovnu u kojoj si je dala oduška - drvlje i kamenje je frcalo.
Ja sam se, po proteku prve minute, počela smijati na tu glasovnu jer sam shvatila da taj monolog zapravo uopće nema veze s Bitangom (kojeg moja frendica ni ne poznaje). Radilo se o tome da ju je Bitangino ponašanje podsjetilo na jednog lika iz srednje škole za kojim je ona dugo patila, a kojeg je i spomenula u poruci, pa je istresla svu svoju žuč koju je vukla iz tog odnosa na jadnog Bitangu kojem se ovih dana vjerojatno često štuca.
Ali ovo vam pišem jer bih ja prije, na ovakve izjave svojih prijatelja, odmah zauzela obrambeni stav, što je nerijetko dovodilo do svađe.
Zašto?
Zato što je zauzimanje obrambenog stava početak sukoba.
Sad ga ne zauzimam već sam otvorena saslušati tuđe mišljenje, makar se s njime ne slažem, te ne krećem u protunapad.
Tako sam i ovu glasovnu poslušala bez uzrujavanja i rekla frendici da uvažavam njezino mišljenje, ali da se ne slažem s njom, tj. da sam mišljenja da neki ljudi jednostavno ne znaju izraziti emocije i da se teško povezuju na dubljoj razini s nekim. No da to ne znači da su loši.
Isto tako sam joj rekla da i dalje mislim da sam Bitangi posebno draga.
Sukus svega je da, ako sam ja odlučila misliti da mene netko voli, mislit ću to pa makar svi drugi mislili suprotno. Isto tako, maknut ću se iz nekog odnosa kada shvatim da mi počinje štetiti, makar mislila da me ta osoba voli. Jer samo ljubav nije dovoljna da bi odnos opstao.
Zašto sam odlučila misliti da sam Bitangi posebno draga?
Zato što se tako bolje osjećam. U svakom se slučaju osjećam puno bolje nego kada u glavi vrtim „pohvalne“ rečenice koje su moj prijatelji imali za njega.
Netko će reći da se zavaravam, ali realno, može li itko od nas znati što je nekome drugome u glavi? Ne može. Ja onda izaberem misliti ono što mi stvara pozitivne emocije.
Ali da se vratim na air fryer i svoju neprisutnost u trenutku.
Zapravo sam jučer u dnevnom boravku svoje roditeljske kuće bila prisutna u trenutku jer se jasno sjećam cijelog razgovora s roditeljima, samo sam kasnije pomislila da sam ga sanjala.
Neobična situacija.
Do toga je došlo djelomično zato što dovršavam četvrtu knjigu i onda mi se radnja knjige konstantno vrti u pozadini mozga pa sam u tom smislu malo odsutna.
Sad sam na onom dijelu pisanja kad moram sve povezati i rasplesti cijelu zavrzlamu, što je najzahtjevniji dio. Koliko se sjećam sa satova hrvatskog, taj dio radnje se zove kulminacija.
Uz to, moram razraditi kulminaciju (iliti vrhunac) u sceni seksa koju ću jedinu direktno opisati u knjizi, a tu imam kočnicu.
Naime, iako u knjizi ima puno seksa, većinom ga prikazujem kroz prepričavanje ili tako da dajem isječke onoga što se odvijalo između glavnih likova u tim sobama u kojima su se nalazili kada bi on došao. Međutim, htjela sam u jednom poglavlju baš izravno opisati cijeli seks, a radi se o neuobičajenom seksu. Bar prema mojim kriterijima.
E sad, osim što se moram osloboditi nelagode jer prikazujem takvu scenu, drugi problem je što nemam pojma kako se točno pišu takve scene jer u životu nisam pročitala nijedno djelo erotskog sadržaja.
Ali je li me to spriječilo da idem napisati knjigu takvog sadržaja? Nije.
Možda će se neki od vas zapitati u čemu je problem, ali zapravo je veliko umijeće uspjeti dočarati situacije kroz riječi. Pokušajte pa sami vidite kako vam ide. Jer ja imam scenu u glavu i znam kako to izgleda, ali sad to moram dovoljno vjerno prenijeti da netko tko čita može „vidjeti” tu istu scenu.
Jedna od frendica koja čita moju treću knjigu (o tužiteljici Leni za koju i dalje nisam smislila naslov) mi je neki dan poslala da ju fascinira kako uspijem u malo riječi toliko dobro dočarati scenu da ona ima osjećaj kao da je tamo, a i da očigledno uspijem prenijeti emociju jer upravo plače.
Napisala sam joj:
„To je zato što uđem u taj svoj lik. Budem tamo gdje je ona i osjećam što ona osjeća pa to prenesem.”
Ako ćete čitati moju četvrtu knjigu, bit će vam jasnije zašto mi je bilo malo otegotno biti tamo gdje je glavni ženski lik u toj sceni seksa.
Baš sam sad u nedjelju, na mamino negodovanje što već idem (iako sam bila kod njih od subote navečer do nedjelje popodne), rekla mami da moram ići pisati, a da za to moram ući u tmurno raspoloženje jer je moj lik u takvoj fazi.
„Zato nisam jutros pisala jer bi me onda pitali što mi je, a htjela sam biti normalnog raspoloženja dok sam tu s vama”, objasnila sam joj.
Nekad bih voljela snimati mamine izraze lica na moje izjave. To je nešto neprocjenjivo. Onda sam joj, dok sam navlačila traperice na sebe i spremala se za polazak u Zagreb, saopćila da sam prekinula kontakt s Bitangom.
Ovu informaciju je već bolje primila.
„Ajde hvala Bogu! Baš sam jutros na misi razmišljala o tome, ali nisam te htjela ništa pitati”, komentirala je.
„Tvoje molitve su uslišane. Samo ja sad moram otpatiti svoje.”
„Ja ne znam kako si se tako zakačila za njega, pa nije ni zgodan”, mama je nastavila.
„Kako misliš nije zgodan? Meni je prezgodan!”
Promrmljala je nešto da se sve više ponašam kao dijete i otišla iz sobe.
Ali još je jedna bitna novost u mom životu, a to je da sam odlučila proširiti krug bliskih ljudi koji će znati za moj blog. Shvatila sam da ovaj moj „tajni svijet” mora pomalo postati java jer mi je postalo teško kriti svoje snove od bliskih ljudi.
Počele su mi se događati situacije da dođem na kavu i pitaju me što ima, a ja im ne mogu ispričati sve o svojim planovima vezanim za knjige i blog, iako pucam od želje da mi ispričam, nego kažem:
„A evo, ništa posebno.“
Zato sam im odlučila reći.
Kada mi se ta ideja prvotno javila, moj mozak nije bio oduševljen.
Zašto?
Zato što sam trebala ponovno izaći iz zone ugode. Provela sam dvije godine iza svog pseudonima i sad je trebalo iskoračiti van.
Ako se pitate jesam li bila spremna za taj korak, nisam. Ali bila sam voljna napraviti ga. Jer kao što sam već spomenula u tekstu „Dođi i odbij me“, jedna od definicija samopouzdanja je da je to voljnost da napravimo nešto novo iako se ne osjećamo spremni.
Mozak mi je ponudio pregršt misli kojima je pružao otpor ovoj mojoj ideji, ali najviše je vrtio:
„Jednom kad izađeš s tim, nema natrag.”
Dosta dramatično. Ta misao mi je stvarala osjećaj straha i konačnosti.
Onda sam malo proanalizirala tu misao i shvatila da ni ne želim natrag, želim ići isključivo naprijed. I to je bilo to.
Iduća misao je bila:
„Svi će znati tvoje najskrivenije dijelove. Bit će ti to ful neugodno.“
Zaključila sam da je ova misao vjerojatno točna. Ali sreća pa znam da je neugoda samo emocija koja prođe kroz tijelo. Traje nekoliko sekundi i kod mene se manifestira kao crvenilo u licu i pritisak u prsima.
Zanimljivo je da dosta emocija osjećam kao pritisak u prsima. Čovjek bi očekivao da ću onda imati jača prsa, a ono – Bože me prosti.
Što napravim u ovakvim situacijama? Unaprijed ih proživim.
Primjerice, u konkretnom slučaju sam si zamislila scenu kada dolazim na posao, a svi znaju za moj blog.
Očito je moje radno mjesto najkritičnije što se neugode tiče jer mi mozak, kod straha od otkrivanja mog pseudonima, uvijek ode tamo.
I tako sam već nekoliko puta u svojoj glavi došla na posao, hodala po hodnicima i osjećala se „golo“. Čak mi nitko nije ništa direktno rekao, ali sam osjećala poglede i čula podsmjehivanja nekih. Uglavnom, proživjela sam taj sram i neugodu u više navrata.
Zašto to radim?
Zato što mi onda neće biti takav šok kad se to doista dogodi. A i vidim da se zapravo ništa strašno neće dogoditi i da ću preživjeti.
Ovo zamišljanje inače radim s pozitivnim scenarijima, a samo iznimno s ovim negativnim.
Primjerice, ja sam u svojoj glavi već puno puta bila gošća na nečijem podcastu. Tako da mi, kad se to ostvari, neće biti skroz nova situacija.
Isto tako, svima govorim da će moja četvrta knjiga biti bestseller. Nedavno sam curama, dok smo bile na pizzi, rekla da će ta knjiga biti prevedena na 20 jezika. Bubnula sam taj broj jer mi je prvi pao na pamet. Samo su se međusobno pogledavale i nisu znale što da mi kažu. Bio je malo awkward moment dok se nisam počela smijati.
U suštini, potpuno je nevažno hoće li moja knjiga biti prevedena na toliko jezika u realnosti, kad u mojoj glavi već je. Ja sam taj uspjeh već doživjela.
Neki će reći da je ovakvo razmišljanje pomalo ludo, ali ja se s time ne slažem.
Nedavno sam naišla na citat koji dobro opisuje ovo moje razmišljanje, a koji kaže:
“Želimo li postići velike stvari, moramo ne samo djelovati nego i sanjati, ne samo planirati nego i vjerovati.”
Ja doista mislim da jedno ne može bez drugog.
Ako samo planiraš i djeluješ, bez da sanjaš i uistinu vjeruješ u sebe i svoj cilj, nećeš ga postići.
Isto tako, ako samo sanjaš i vjeruješ, bez da planiraš i djeluješ, rezultata neće biti.
Sve ove stavke zajedno su formula za uspjeh.
Ja sam malo u javi, a malo u snu.
Onda kad moj san postane java, krenem sanjati nešto novo.
Zašto? Zato što se snovi ostvaruju upravo tada -
kada budni sanjamo.
