Voliš li svoj posao?

U zadnje vrijeme sam se učestalo susretala s ljudima koji očigledno ne vole svoj posao pa me to motiviralo na pisanje ovog teksta.

Vjerojatno ste čuli rečenice tipa:

„Posao je nužno zlo.“
„Od nečega se mora živjeti.“
„Rijetki su oni koji rade što vole.“

I slične.

Smatram da takva uvjerenja o poslu nisu dobra. Isto tako smatram da nitko ne bi trebao dugoročno raditi nešto što ne voli.

Ipak, puno se ljudi drži posla koji ne vole kao pijan plota.

Zašto? Zbog straha.

U tekstu “Ne odgađajte odgodivo” sam se malo dotakla ove teme na primjeru onog frenda nezadovoljnog svojim poslom kojem sam rekla da nije drvo, da neka promijeni posao, ali sada ću cijeli tekst posvetiti ovoj temi jer je bitna.

A bitna je zato što na poslu provodimo većinu svog dana, barem u ovom našem okruženju u kojem je osam satno radno vrijeme pravilo.

Ako tih osam sati provedemo na poslu koji ne volimo, znači da smo barem osam sati dnevno u negativnim emocijama, a to je puno vremena. Ako pak provedemo cijeli svoj radni vijek na tom istom poslu koji ne volimo, to je onda JAKO puno vremena.

Lako je prepoznati tko voli svoj posao, a tko ne voli.

Kako? Po vibri koju osoba širi dok radi.

Naravno, svatko od nas ima loše dane i nismo svaki dan 100% motivirani za rad, ali baš zato ću kao primjer koristiti dvije svoje doktorice jer se moji odlasci kod njih ponavljaju pa znam koja vibra je pravilo, a koja iznimka.

Jedna voli svoj posao, a druga ne voli. Nisu mi to rekle, već je to moj zaključak.

Kod prve sam počela ići još dok sam živjela s roditeljima i nastavila sam biti njezina pacijentica i nakon preseljenja u Zagreb, iako mi njezina ordinacija nije usput. Premda u Zagrebu ima pregršt doktora njezine specijalizacije, ni u jednom trenutku mi nije palo na pamet da si tražim drugu doktoricu koja će mi biti bliže jer me ova “osvojila” svojom stručnošću, smirenošću i pouzdanjem koje mi ulijeva. Jednostavno volim kako se osjećam kada dođem kod nje.

Druga doktorica ne voli svoj posao. Uvijek kasni, puše, sve joj je teško, ništa joj se ne da. Kod nje i dalje idem samo zato što mi je blizu i zato što većinu toga rješavamo preko mailova pa ne moram često kod nje. Ali svaki put kad dođem, opetovano se uvjerim u to da je njoj baš muka raditi taj posao. Sad na zadnjem pregledu mi je došlo da ju pitam:

„Što biste vi zapravo voljeli raditi?“

Ali nisam stigla jer me istorpedrirala iz ordinacije praktički prije nego sam ušla.

„Nije vam ništa. Dođite ako se zakomplicira nešto.”

To je bila moja dijagnoza.

Zašto ova moja doktorica jednostavno ne promijeni posao? To je bilo pitanje koje mi se vrtjelo u glavi iduća dva dana.

Neki će reći da nije lako pronaći drugi posao.

Ja se s time ne slažem. To je samo ograničavajuće uvjerenje.

A što je uvjerenje? Uvjerenje je misao koju neprestano ponavljamo.

Što kada bismo to ograničavajuće uvjerenje zamijenili s uvjerenjem:

„Lako je naći drugi posao.“

Oba uvjerenja su jednako točna, tj. netočna. Jer nekima je lako pronaći novi posao, a nekima nije. A i što zapravo znači “lako pronaći posao”? Nekome će to biti ako pronađe posao iz prvog pokušaja, nekome iz desetog, a nekome ako ga dobije “preko veze”, tj. bez ijednog pokušaja.

Ali nije problem samo u ovom uvjerenju.

Problem je i u tome što ljudi najčešće pod „drugim poslom” misle isključivo na poslove u svojoj struci, odnosno ne gledaju izvan toga. Ne shvaćaju da imaju cijeli spektar mogućnosti. Ne vide širinu.

Ova moja doktorica koja ne voli svoj posao bi možda bila izvrsna u pisanju poezije.

Hajmo zamisliti da sam ju doista pitala što bi voljela raditi i da je njezin odgovor bio da bi voljela pisati zbirke poezije.

Moje iduće pitanje bi tada svakako bilo da zašto onda ne piše poeziju i živi od toga, a njezin pretpostavljeni odgovor bi bio:

„Ne može se živjeti od toga.“

Još jedna izjava s kojom se ne slažem. U današnje vrijeme se može živjeti gotovo od svega.

Baš mi se nedavno na Instagramu objavio Reel na kojem je bio isječak reportaže o ženi koja prodaje maglu. Ne u prenesenom značenju, nego doista. Ima štand na kojem prodaje teglice s maglom. Kako sam pogledala samo taj isječak koji mi se odvrtio na feedu, ne znam o kakvoj se točno magli radi, ali ona od toga živi.

Drugi pretpostavljeni odgovor moje doktorice na pitanje zašto ne živi od pisanja poezije bi bio:

„Pa zašto sam onda završila medicinski fakultet? Zašto sam polagala specijalistički? Zašto sam uložila godine i godine truda da bih sve ovo sada bacila niz rijeku?“

Ali zašto bismo na promjenu profesije gledali na način kao da time poništavamo sve prethodno uloženo u svoje obrazovanje?

Zašto jedna osoba ne bi prvih 15 godina svog radnog vijeka bila doktorica, idući 15 pjesnikinja i zadnjih 15 krojačica? Dobro, možda krojačica nije dobar izbor za zadnjih 15 zbog potencijalnog slabljenja vida, ali i to je danas lako rješivo.

Ili zašto osoba ne bi mijenjala poslove svakih nekoliko godina ako ju to veseli ili ako ju njezin trenutačni posao ne veseli?

Neki će smatrati da je ovakav pristup poslu neozbiljan.

Ali ja bih rekla da je upravo suprotno neozbiljno - neozbiljno je 45 godina raditi posao koji ne voliš. I ne samo da je neozbiljno, već takav pristup poslu može dovesti do ozbiljnih problema.

Primjerice, može dovesti do zdravstvenih problema u vidu čira na želucu, tumora ili burnouta.

Može dovesti do ovisnosti, bilo da je supstanca o kojoj je osoba ovisna alkohol, marihuana (ne daj Bože scenarija s težim drogama) ili tablete za smirenje.

Može dovesti do obiteljskih problema jer ljudi često „posao donose doma”. Ako si živčan i pod stresom na poslu, teško da ćeš se odmah po dolasku doma prebaciti u smireno i opušteno raspoloženje.

Kada ljudi ne vole svoj posao, oni to svoje nezadovoljstvo šire oko sebe. S vremenom postaju „trula jabuka” koja prenosi trulež i na zdrave jabuke u svom radnom ili obiteljskom okruženju.

A sve to može biti spriječeno ako jednostavno odu raditi nešto što vole ili barem pretpostavljaju da će voljeti. Jer, realno, ne možeš znati dok ne probaš.

Ja sam nekako, što se posla tiče, uvijek osjetila kad je vrijeme da odem. I pritom nisam pobjegla, nego sam osvijestila što mi ne odgovara i tada smireno i smišljeno krenula tražiti „izlaznu kartu“.

Podijelit ću s vama svoj put jer se možda netko pronađe u ovome.

Moj prvi posao, po završetku fakulteta, je bio kod mog tate.

Zapravo sam i odabrala taj fakultet jer su mi svi savjetovali da studiram to što sam diplomirala zbog sigurnog posla kod tate. Prihvatila sam te savjete jer s 18 godina nisam imala blage veze što bih željela raditi u životu, već sam većinu vremena razmišljala o dečkima.

Mislim, i dan danas većinom o njima razmišljam jer je to jedna zanimljiva tema.

Btw, donedavno sam mislila da tako sve žene rade, ali onda sam slučajno došla na ovu temu s jednom kolegicom s posla i ona mi je rekla da ona uopće ne razmišlja o muškarcima.

Malo sam se zamislila pa pitala još nekoliko žena iz svog okruženja jer nekako nisam vjerovala da sam jedina odrasla žena koja se ne preokupira nekim „važnijim“ temama.

Odahnula sam kad mi je jedna frendica napokon rekla:

„Daaaa! I ja najviše razmišljam o frajerima.”

Volim ju do neba.

No da se vratim na svoj poslovni „put” i svog prvog poslodavca – tatu.

Već nakon nekoliko mjeseci sam shvatila da se meni taj posao baš i ne sviđa. Nije bio loš, ali nisam osjećala onaj drive i bilo je više dijelova koji su mi bili dosadni od onih koji su mi bili zanimljivi.

Uz to, nije mi se svidjelo miješanje privatnog i poslovnog odnosa. Nekome to možda ne smeta, ali mene zbunjivalo to da mi je tata, osim što mi je tata, sad odjednom i šef.

Nakon otprilike dvije godine, smogla sam hrabrosti i razgovarala s roditeljima o tome. Oni su pokazali razumijevanje i rekli mi neka idem svojim putem.

Prvi problem je bio što nisam znala koji je točno „moj put”, ali bar sam znala koji nije i rukovodila se time.

Drugi problem je bila rodbina i okolina koja nije razumjela moju odluku.

„Nisi više kod tate? Kako to? Pa tko će naslijediti njegov posao?“

Mene su takva pitanja ljutila jer se tada nisam znala nositi s njima, a i kako god da sam im odgovorila, dobila bih jednu od tri rečenice s početka teksta kao argument. U smislu da što glumim, da imam siguran i uhodan posao, a ja bih sad radila nešto što volim.

Srećom, poprilično brzo sam našla novi posao koji me oduševio. Bio mi je ful zanimljiv i dinamičan, a i ekipa je bila super. Na tom poslu sam provela 5 godina.

Zašto sam otišla ako mi je bilo tako super?

Zato što je količina posla i stresa bila ogromna i shvatila sam da mi je taj posao počeo negativno utjecati na zdravlje. Ništa drastično, ali pojavili su se neki problemi sa štitnjačom i skužila sam da mi često nakon posla treba neko piće da bih se opustila.

Kako mi je zdravlje prioritetno, opet sam krenula tražiti „izlaz”, ali i s ovog posla sam otišla bez žurbe, zamjeranja i negativnih osjećaja.

I tako sam došla do ovog posla na kojem sam sada i koji se bavi istim područjem moje struke kao i prethodni, ali je puno mirniji. Na njemu sam također pet godina, ali osjećam da pomalo dolazi vrijeme za promjenu, barem djelomičnu, jer me sve više preuzima ovaj moj identitet spisateljice i blogerice.

Neki će mi reći da se ne može živjeti od pisanja.

To je ograničavajuće uvjerenje.

Ja znam da ću jednog dana živjeti od svog pisanja, ali dok taj dan ne dođe, rukovodim se rečenicom jedne spisateljice koji mi je baš moćan, a koji je ona koristila na svom putu do uspjeha:

„Financirat ću svoje pisanje dok ono neće financirati mene.“

Neki će me pitati zašto sam onda završila fakultet ako se u budućnosti planiram baviti nečim što nije u mojoj struci.

Zato što je to bio put koji sam morala proći da bih postala osoba koja sam danas.

Uz to, znanje koje sam stekla kroz svoje dosadašnje obrazovanje i poslove mogu koristiti u svojim knjigama. Međutim, tu ulogu u svom životu sam ispunila i sad se pomalo uhodavam u novu. Novu o kojoj trenutačno ne znam skoro ništa, ali ću naučiti.

S time da, sve i da ne uspijem, što je najgore što se može dogoditi?

Morat ću se vratiti poslu, tj. struci u kojoj sam sada.

Dakle, najgora varijanta je moj trenutačni scenarij.

A meni moj trenutačni scenarij nije loš. Samo želim nešto novo i drugačije.

Možda baš zato ne mogu shvatiti ljude koji ostaju u poslovnom scenariju koji je za njih loš. Scenariju koju ne vole, koji im je dosadan ili koji ih ne ispunjava.

S time da želim istaknuti da nije rješenje pobjeći iz takvog scenarija. Upravo zato sam naglašavala da sam sa svakog posla otišla promišljeno i mirno.

Jer ako pobjegnete iz radnog odnosa, vrlo je vjerojatno da ćete imati iste obrasce ponašanja u idućem odnosu. I onda ćete se ubrzo i na novom radnom mjestu susresti s istim problemima kao i na prošlom. Jer ćete vi ostati isti.

Nije zadatak vašeg posla da vas zabavlja i da vam daje svrhu. To je vaš posao. Ako ne volite svoj posao i onda od novog posla očekujete da bude savršen, odmah vam mogu reći da ćete se razočarati u njemu.

Primjerice, ako moja doktorica s aktualnim mindsetom i stanjem u glavi ode pisati poeziju, ubrzo će i to zamrziti jer neće dovoljno zarađivati ili jer neće imati inspiraciju pa će joj posao biti kriv za to.

Nije do posla, do osobe je.

Zato ja imam svoje verzije ona tri uvjerenja o poslu s početka teksta:

“Posao je nužan, ali nije zlo.”
“Od svačega se može živjeti.”
“Pasivni su oni koji rade što ne vole.”

Jesu li tvoja uvjerenja o poslu slična mojima ili su ipak sličnija onima s početka teksta? Zašto radiš to što radiš? Kakvu vibru širiš na svom radnom mjestu?

I ono najvažnije pitanje:

Voliš li svoj posao?