Danas ću opet malo o brizi i zabrinutosti, ali iz drugačijeg kuta gledanja nego u tekstu Biraš li brinuti.
U tom sam tekstu pisala o zabrinutosti u kontekstu kada smo mi zabrinuti za nekog drugog, a u ovom tekstu ću pisati o situacijama kada drugi brinu o nama, odnosno kada smo mi predmet nečije zabrinutosti.
Naime, u zadnjih tjedan dana mi se dogodilo više situacija u kojima su meni bliske osobe bile zabrinute za mene i shvatila sam da se s time također teško nositi.
Objasnit ću koristeći tri situacije.
U prvoj situaciji je moja bliska prijateljica bila zabrinuta za mene jer sam podijelila s njom nešto što sam napravila, a ona je moj postupak smatrala nepromišljenim jer je mogao ostaviti određene posljedice na moj život u globalu.
Iako sam joj objasnila da je moja odluka bila promišljena i donesena u potpunosti svjesno, nije joj se sviđala i nije mogla razumjeti moje postupanje. Brinula je jer me voli i nije joj bilo jasno kako ja ne brinem, niti zašto se tako ponašam.
Kroz razgovor sam shvatila da želi da joj kažem da neću ponoviti to što sam napravila, a ja joj to nisam mogla reći jer sam znala da postoji mogućnost da to ponovim.
Isto tako, nisam joj htjela lagati samo zato da bih ju smirila.
Smatram da laži narušavaju odnose i ne želim svoje odnose s ljudima, osobito bliskim, temeljiti na lažima, makar motiv laganja bio da se te osobe smire ili bolje osjećaju.
Što je moja frendica zapravo nesvjesno radila? Željela je kontrolirati moje buduće ponašanje kako bi ona mogla biti mirna.
Najprije sam imala poriv da joj kažem da „samo" treba promijeniti svoje misli, a ne moje ponašanje i da će biti mirna, ali kako ona nije u osobnom razvoju, nisam to napravila.
Iskreno, nekoliko dana nisam znala što napraviti.
S jedne sam strane mogla razumjeti njezinu brigu, način razmišljanja i sve ostalo jer sam do prije nekoliko godina razmišljala isto kao ona i da sam tada napravila ovo što sam sada napravila, također bih jako brinula. No, kako sada drugačije razmišljam, doista nisam brinula.
Ali pitala sam se što onda napraviti?
Osjećala sam se kao da sam u pat poziciji jer nisam htjela da ona brine, a niti sam htjela promijeniti svoje ponašanje samo zato da ona ne bi brinula.
Kada sam išla proanalizirati svoje misli o toj situaciji s njom, iskristalizirale su se dvije najproblematičnije.
Prva je bila:
„Da nisi to napravila, ona ne bi bila zabrinuta.“
Tu misao sam odlučila odbaciti jer mi nije koristila. Dovodila me do osjećaja krivnje, a uz to je bila netočna jer bi ona možda, da i nisam napravila to što sam napravila, svejedno brinula oko nečeg trećeg vezanog za mene i moje ponašanje.
Druga misao je bila:
„Da joj nisi rekla što si napravila, ona ne bi bila zabrinuta.“
Zbog ove misli mi je došlo da joj ubuduće prešućujem slične stvari, kako bih izbjegla njezino neodobravanje mojeg ponašanja i spriječila njezinu zabrinutost za mene.
Međutim, prešućivanje je isto što i laganje, a takvo postupanje više ne želim u svome životu.
Bilo je dio mog života prije i više se u to ne vraćam, čak i pod cijenu da ostanem „Pale sam na svijetu“.
U konačnici sam shvatila da je jedino što mogu napraviti saslušati ju, pokušati joj objasniti svoju stranu priče i nakon toga odlučiti ne osjećati krivnju što ona brine.
Jer jednako kao što ona ne može kontrolirati mene i moje ponašanje, tako ni ja ne mogu kontrolirati nju i njezine misli te ju spriječiti da brine.
U drugoj situaciji je mama bila zabrinuta za mene jer je smatrala da sam preopterećena, da previše radim i da se iscrpljujem.
Bilo je to u periodu kada sam, uz svoje osam satno radno vrijeme, paralelno pisala dvije knjige, radila izazov hodanja „Na noge lagane“, učila kako uređivati audio snimke u Audacityju, te radila sve ostale stvari koje redovito radim, a koje uključuju pisanje tri blog teksta mjesečno, izradu objava za Instagram, vježbanje 2x tjedno itd.
Mama je mislila da mi je sve to skupa previše, da se bespotrebno opterećujem i da ću se razboljeti.
To su bile njezine misli.
Nakon nekoliko njezinih zabrinutih poruka o ovoj temi, poslala sam joj glasovnu u kojoj sam joj rekla:
„Mama, ja ti nažalost ne mogu pomoći s tvojom brigom. Već sam ti rekla da sam dobro organizirana, da imam svoj raspored kojeg se držim i da sve stižem. Da većinu ovih stvari volim raditi i da me ispunjavaju, kao i to da se ne osjećam preopterećeno ni umorno. Ti bez obzira na moje riječi misliš da ću se ja razboljeti i želiš da ja smanjim količinu svojih aktivnosti kako bi se ti smirila. Umjesto da pokušavaš promijeniti moje ponašanje slanjem zabrinutih poruka, možeš se smiriti tako da razmišljaš da tvoja kći radi ono što voli, da je u kreativnoj fazi i da budeš ponosna na moju energiju i količinu stvari na kojima mogu istovremeno raditi. Ali ti biraš što ćeš misliti. Meni je doista žao što brineš, ali ja tu ne mogu ništa. Nadam se da sam uspjela verbalizirati ono što sam htjela poručiti, tj. da si shvatila što ti želim reći.“
Nakon što sam joj poslala ovu glasovnu poruku, više nisam brinula oko toga što ona brine, niti sam se pitala brine li i dalje. Odložila sam mobitel i potpuno mirno nastavila pisati knjigu.
Kako sam to uspjela?
Zato što znam da je tuđa briga TUĐA. Na nju ne mogu utjecati. Jer sve i da sam ja, zbog mamine brige, prestala raditi sve ovo što me veseli i ispunjava, moja mama bi vjerojatno pronašla drugi razlog za brigu. Primjerice, brinula bi oko toga što se i nadalje nisam udala, tj. hoću li ja ostati sama, a ona bez unuka.
Poanta je da će netko uvijek biti zabrinut oko nečega i nije rješenje da mi mijenjamo svoje željeno ponašanje kako drugi ne bi bili zabrinuti. Ako to radimo, više ne živimo svoj život, već život rukovođen tuđom zabrinutošću.
U konačnici mi je mama odgovorila da je shvatila što želim reći.
U trećoj situaciji su moja dva prijatelja brinula da ću i u narednoj godini nastaviti s nepijenjem alkohola.
Neki bi rekli da to nije razlog oko kojeg bi itko trebao biti zabrinut, ali kako su oni tijekom cijele 2024. jedva čekali da meni istekne ta godina dana, krajem godine su postali jako zabrinuti da će se ova moja odluka nastaviti i u 2025.
Kada sam im na našem zadnjem druženju rekla da sam gotovo sigurna da neću piti alkohol ni iduće godine, bili su vidno razočarani. Tom su prilikom njih obojica pili. Jedan zato da se oraspoloži, a drugi da se opusti jer je bio prepun briga o poslu. Nije prestajao tresti nogom prvih 45 minuta, odnosno dok nije strusio tri dupla pelina.
Htjela sam mu ponoviti citat na koji sam tog dana naišla, a koji glasi:
„Brige se ne mogu utopiti jer znaju plivati“,
ali u konačnici nisam jer mi se nije činilo da je dobar trenutak za reći mu tako nešto. Ne bi me čuo. tj. ne bih uspjela doprijeti do njega.
Kad sam došla doma s tog druženja, moj je mozak krenuo s mislima tipa:
„Zabavnija si kad piješ. Svi piju. Zašto se moraš izdvajati? Pa i tebi je ljepše kad popiješ, puno brže se opustiš. Normalno je piti. Možda bi mogla popiti bar kad ideš van. Pa nisi alkoholičarka da ne smiješ više nikad ništa popiti.“
Dobar je u nagovaranju, što jest, jest.
Ali kad sam samoj sebi postavila pitanje želim li doista opet početi konzumirati alkohol, moj odgovor je bio ne.
I meni je to bilo dovoljno.
Jer ako se ta dva moja prijatelja ili bilo tko drugi s kime se družim, uz silne količine alkohola koje popiju, ne mogu opustiti i nije im zabavno ako i svi oko njih nisu pijani, onda je to njihov problem na kojem moraju poraditi, a ne moj.
Meni je sada dobro vani i bez alkohola ako sam u ugodnom društvu i ako mi odgovara muzika. Prije mi je često i u takvim situacijama trebao alkohol. Zašto? Zato što mi nije bilo ugodno u vlastitoj glavi.
Ovaj moj prijatelj koji je tresao nogom je u istoj situaciji kao ja prije. Jer je nesporno da je te večeri bio u ugodnom društvu i odgovarala mu je glazba, ali mu je glava bila puna briga s kojima se sam opteretio. Pokušao je te brige utopiti u alkoholu, ali sigurna sam da su isplivale na površinu drugog dana kad se probudio.
Jer brige znaju plivati.
Na temelju ovih primjera tuđe zabrinutosti o meni došla sam do sljedećih zaključaka:
Činjenica je da se ja mijenjam. Mijenja se moj način razmišljanja, moja uvjerenja te, posljedično, moje ponašanje.
Meni bliski ljudi su, s vremenom i uz određeni otpor, prihvatili moje dosadašnje promjene, no kako ja ne stajem, već „rastem“ i dalje, na svakom novom stupnju svog razvoja nailazim na otpor, nerazumijevanje i brigu drugih.
Iako razumijem njihovu zabrinutost, ne želim se sputavati zbog toga. Ne želim opet izgubiti sebe zbog drugih, makar se radilo o ljudima koje najviše volim. Zapravo na neki način moram birati između sebe i njih, i koliko god da mi je nekada teško, biram sebe.
Možda zvuči sebično, ali nije, odnosno možda i je, ali ja si sada dopuštam da nekada budem sebična.
To radim zato što smatram da bi svatko od nas trebao slijediti sebe i svoje želje.
Isto tako smatram da vas, ako ćete stajati iza svojih odluka i držati sebi leđa, drugi neće moći sputavati, koliko god vam teško palo njihovo neodobravanje i njihova zabrinutost.
Jer će svatko iz naše okoline imati svoje mišljenje i svatko će imati svoje razloge za zabrinutost.
Primjerice, da sam ja pitala ova dva frenda za onu prvu situaciju oko koje je moja prijateljica bila jako zabrinuta, oni oko toga vjerojatno uopće ne bi brinuli jer imaju drugačije mišljenje od nje.
Da sam pitala svoju prijateljicu za ovo oko čega je mama bila zabrinuta, ona vjerojatno ne bi bila zabrinuta, već bi mi rekla da se požurim s pisanjem jer jedva čeka moje nove knjige.
Ako krenemo prilagođavati svoje ponašanje tuđoj zabrinutosti, najebali smo.
Nemam pristojniji izraz.
Rizik neprilagođavanja, tj. življenja po svom jest da će neki ljudi možda „otpasti“, odnosno neće ostati u našim životima. Ne zbog svađe ili zato što se više ne volimo, nego zato što se više ne razumijemo.
Svatko od nas bi volio da ima tu moć da može osigurati da su ljudi koje voli uvijek dobro i da ne brinu, ali to nitko od nas ne može. Ono što možemo jest postići da mi ne brinemo, kako o drugima, tako i o tuđoj zabrinutosti za nas.
I ljudi koji se bave ekstremnim sportovima imaju roditelje. I ljudi koji rade riskantna poslovna ulaganja imaju životne partnere. I ljudi koji dobrovoljno odlaze u ratove ili na misije imaju braću i sestre.
Za sve te ljude (i zbog njihovih postupaka) je netko sigurno zabrinut.
Treba li ih to spriječiti da se bave onim što vole ili da rade ono što žele?
Moje je mišljenje da ne treba, ali vi sami pronađite svoj odgovor na ovo pitanje.
Ako tražite razlog za zabrinutost, uvijek ćete ga naći. I uvijek će vam se činiti da je baš to dobar ili opravdan razlog za zabrinutost.
Međutim, previše je zabrinutosti na ovome svijetu.
Potpuno beskorisne zabrinutosti.
Suvišne zabrinutosti.
Blokirajuće zabrinutosti.
I ako onda još vi počnete brinuti jer je netko zabrinut za vas, imamo brigu na brigu. Iliti zabrinutost na kvadrat.
Zato, ako ste predmet nečije zabrinutosti, umjesto da brinete o njihovoj zabrinutosti, pobrinite se za to da vi ne brinete.
Recite toj osobi:
„Ne brini za mene.“
I nastavite po svom.
