Većinu tekstova napišem bez velike muke. Doslovno kao da izađu iz mene.
Oko nekih se pomučim jer mi je teško verbalizirati svoje osjećaje i ono što želim poručiti kroz tekst. Ovo je jedan od takvih tekstova.
Prvu verziju sam napisala u dva sata jer sam si toliko vremena zadala za pisanje teksta, ali nisam bila zadovoljna. Nešto je ostalo nedorečeno.
Navečer sam ga išla doraditi, ali tek onda sam napravila miks svega i više ni meni nije bilo jasno o čemu zapravo pišem.
Zato sam krenula ispočetka, koristeći dijelove prvotno napisanog teksta.
Tekst mi je bilo teško napisati jer je iz kategorije strogo osobno i jer pišem o odnosu u kojem sam i nadalje, što mi nije običaj, već obično pišem o odnosima koji su za mene završili.
Ali ovaj tekst sam imala potrebu sada napisati kako bih samoj sebi objasnila neke stvari zato što sam shvatila da ne znam drugima dati odgovor na neko logično pitanje koje bi mi postavili vezano za taj odnos.
Radi se o mom odnosu s Bitangom. Neću koristiti riječ veza jer se ne radi ni o kakvoj vezi niti ičemu nalik tome.
Mojoj sestri i bliskim prijateljima koji znaju za njega, i dalje nije jasno zašto sam uopće u tom odnosu jer imaju svoje mišljenje o Bitangi i njegovom ponašanju te smatraju da zaslužujem bolje.
Tijekom ovog tjedna sam najprije vodila razgovor sa sestrom o tome, a onda sam jučer bila u šetnji i na cugi s jednim prijateljem i također smo razgovarali o ovoj situaciji.
Nevezano za temu, ali on je toliko duhovit. U jednom trenutku sam pomislila da će se nova zgrada kroz čije smo dvorište prolazili srušiti koliko sam jako prasnula u smijeh. Srećom, nije.
Tijekom večeri mi je postavio pitanje:
„Mogu razumjeti sve ovo što si rekla vezano za mijenjanje svojih obrazaca razmišljanja i ponašanja, ali ne kužim koji ti je krajnji cilj?”
Nisam mu tamo znala dati jasan odgovor.
Tj. automatski mi je došlo da mu odgovorim da je moj krajnji cilj bezuvjetna ljubav, ali bila sam svjesna da će me onda pitati zašto to želim isprobati i zašto baš na Bitangi, a odgovor na to mu ne bih znala dati.
Međutim, pokušat ću sad to sve skupa objasniti, a da bih to mogla, moram krenuti s time kako sam prije postupala prema sebi.
Naime, često sam kroz život naizmjence koristila dvije potpuno oprečne misli o sebi:
„Nisam dovoljna”
i
„Ja sam previše.”
Koristila sam ih uvijek na svoju štetu, ovisno o situaciji u kojoj sam se nalazila, a najčešće sam ih primjenjivala u odnosima s muškarcima. Ako me neki ne bi „htio”, tumačila sam to na svoju štetu i govorila si da bi on sigurno htio biti sa mnom da sam „dovoljna”.
Ako nekome nisam bila nedovoljna, onda bi moj mozak odabrao ovu drugu misao, tj. da sam previše - preglasna, preemotivna, prezainteresirana, preambiciozna, prepametna, previše sam pričala, previše pitanja postavljala, preduge poruke pisala, itd.
Dakle, misao je prilagodio situaciji, odnosno, ako nije bilo jedno, onda je bilo drugo. Ne daj Bože da bi pomislio da sam „taman”, samo da možda nisam za tu osobu, i da je do nje i njezinog ukusa, a ne do moje nedovoljnosti ili mojeg too much.
Za te misli se onda mozak potrudio pronaći hrpu dokaza kako bi pokazao da je njegova inicijalna tvrdnja točna. Jer mozak voli biti u pravu.
Zbog takvog mišljenja o sebi imala sam jako malo samopouzdanja, a to je dovodilo, između ostalog, do people pleasinga, tj. udovoljavanja muškarcima.
Sjećam se kako mi je prvi ozbiljniji dečko kojeg sam imala (ne the bivši, već jedan prije) prigovarao na to kako sam se obukla jer je smatrao da je moja suknja prekratka.
Prvo sam mislila da se zeza pa sam se nasmijala, ali on je nastavio s prodikom i rekao da ne mogu svi gledati u noge njegove cure jer su to „njegove noge”.
Ovo me uzrujalo pa smo se posvađali i sjećam se da sam mu rekla:
„To su MOJE noge, ne tvoje i pokazivat ću ih do visine do koje JA hoću.”
Ali iako sam mu tako odrješito odgovorila, nisam više oblačila minice za vrijeme trajanje naše veze.
Zašto više nisam obukla minicu, tj. zašto sam mu udovoljila? Zato što sam se bojala da me ne ostavi.
Srećom, nismo dugo nakon toga bili u vezi.
Na kraju sam ja ostavila njega, ali tek kad sam si našla drugog. Nisam ga nikad formalno prevarila, ali bila sam svjesna da se zaljubljujem u drugog, ali sam ostala s njim dok nisam bila sigurna da taj drugi želi biti sa mnom. Poprilično nefer od mene, zar ne?
No, bila sam ziheraš jer nisam htjela ostati sama. Tog scenarija sam se najviše bojala. Jer kako ću sama?
Posljedično, bila sam jako ljubomorna na svakog svog dečka. Bilo koju curu s kojom je razgovarao sam shvaćala kao prijetnju ili konkurenciju. Nisam uvijek reagirala, ali sjećam se tog osjećaja straha koji bi mi prošao kroz tijelo kada bi on pričao s nekom drugom i smijao se, tj. kada bih vidjela da mu je ugodno u društvu neke druge ženske osobe.
Svi alarmi u glavi bi mi se popalili. Mozak je odašiljao poruke:
„Pozor! Pozor! Opasnost na vidiku!”
Smiješno mi je to kad ovako prepričavam, ali tad mi nije bilo.
Što sada radim i kako se ponašam u ovom odnosu s Bitangom?
Ponašam se u skladu sa sobom i ne udovoljavam mu kako bih pokušala kontrolirati njegovo mišljenje o meni.
Pronalazim razumijevanje i suosjećanje za njega i njegovo ponašanje prema meni jer na taj način razvijam suosjećanje za onu puno goru „bitangu” u meni.
Testiram čvrstoću samopouzdanja koje sam izgradila u zadnje dvije i pol godine te primjenjujem na odnos s njim sve promjene koje sam napravila u svom mindsetu.
Jer teorija je jedno, a praksa je drugo, kao i sa svime u životu.
Objasnit ću na primjerima da bude jasnije.
Na našem najrecentnijem druženju Bitanga mi je, između redaka, rekao da sam pametnija kad šutim. Meni je to zazvučalo grozno i nije mi se činilo kao da se šali.
Iako stvarno jesam izvalila neku glupost, nisam se dala smesti pa sam mu odgovorila da sam ja jako pametna, možda čak i previše pametna u nekim stvarima.
Prije tako nešto nikad ne bih rekla na glas.
On me zbunjeno gledao i rekao:
„Ja još nikad nisam čuo nekog da tako govori za sebe. Bar ne nekog stvarno pametnog.”
E na ovu izjavu sam već umrla od smijeha.
Također mi je tijekom tog druženja rekao da postavljam previše pitanja, a moj je mozak došao i do zaključka da sam postala prezainteresirana za njega jer sam mu skočila na leđa.
Dakle, imali smo druženje na kojem sam na više načina bila „previše”.
Prije bih došla doma i analizirala sve to. Overthinkala bih i predbacivala sebi zašto sam napravila ovo, zašto sam rekla ono, zašto nisam šutjela.
Nakon ovog druženja sam došla doma, popila čaj, otuširala se, poslala mu poruku da mi je negdje ispala jedna naušnica i mirno zaspala. Bez ikakve drame, krivnje i samoosuđivanja.
On se, naravno, nije javio idućih 48 sati jer je to, kao što sam spomenula u tekstu “Strasti”, njegov običaj.
Prije bih mislila da se ne javlja jer sam bila „previše” kad smo se vidjeli i povezivala bih njegovo nejavljanje sa svojim ponašanjem.
Sad sam si samo rekla:
„Bitanga se ponaša kao Bitanga. Ništa novo. Javit će se za 2-3 dana.”
I tako je i bilo, a ja u međuvremenu nisam tumačila njegovo ponašanje na svoju štetu i ostala sam mirna.
Ipak, kako je mozak vidio da na misao „previše si” ne reagiram, nakon cca 36 sati je pokušao s onom drugom misli - „nisi dovoljna”.
Jer da sam dovoljna, javio bi se odmah idući dan, redovito bi mi se javljao, ponašao bi se s poštovanjem prema meni.
Odbila sam misliti i ovu misao o nedovoljnosti jer mi ni ona ne koristi, niti dovodi do pozitivnih osjećaja.
Pa sam rekla svog mozgu:
„Taman sam. Aman taman.”
I dopuštam sebi da budem upravo onakva kakva jesam.
A takva sam bila i tu večer s Bitangom.
Postavila sam određeni broj pitanja koji je on ocijenio kao „previše pitanja” jer on ne postavlja puno pitanja, niti priča puno općenito.
Došla sam na dejt u ravnim čizmama iako znam da on voli štikle. Mislim, volim ih i ja, ali kako sam ih nosila na poslu cijeli dan, nisu mi se tu večer obuvale i nisam ih obula samo zato da bih njemu udovoljila. Udovoljila sam sebi i stanju svojih stopala.
Bila sam energična jer sam često puna energije.
Čak sam mu samoinicijativno rekla da pišem knjige, što mi on nije povjerovao.
Show program.
Testirala sam i svoju ljubomoru na njemu i nema je. Odnosno, rekla bih da sam i dalje onako malo ljubomorna, ali mislim da je to ono što zovu „zdravom dozom ljubomore”, ako se ljubomora može smatrati zdravom u bilo kojem kontekstu.
Za mene je ova doza „zdrava” jer me ne uznemirava. Ne razmišljam o tome gdje je on i s kime je kada se ne javlja.
Ne radi se o tome da mi nije dovoljno stalo do njega pa da mi je zato svejedno jer ono, skočila sam mu na leđa, a svi koji su pročitali tekst “Voli jako” znaju što to znači za mene.
Ali kad mi mozak ponudi misao da je sigurno s nekom drugom, ja mu odgovorim:
„Ako je, neka je. Ona nije ja.”
Ne u smislu da sam ja bolja, nego u smislu da ako mu je neka druga bolja, neka je s njom. Sada imam taj stav da ako je muškarac stvarno zainteresiran za mene, pazit će na mene, tj. naš odnos i neće ga kompromitirati drugom ženskom osobom.
Ako to napravi, njegov izbor, ali gubi mene. I to smatram njegovim gubitkom, a ne svojim.
Ima jedan citat koji dobro opisuje ovaj moj sadašnji stav, a koji kaže:
„Znam što donosim za stol, zato mi vjeruj da se ne bojim večerati sama.”
I ne bojim se. Štoviše, volim jesti sama.
Neki će se onda, kao i moja sestra i prijatelj, pitati zašto odmah ne okončam ovo s Bitangom.
I to je dobro pitanje jer je razlog zbog kojeg ostajemo u nekom odnosu jako važan.
Ne ostajem u tom odnosu zato što se bojim biti sama, već zato što je Bitanga čovjek kojeg je jako izazovno voljeti i njegovo ponašanje trigerira i izvlači na površinu moj stari identitet koji je više od dva desetljeća bio dio mene.
Onaj dio mene koji me tjerao da udovoljavam, koji mi je govorio da sam previše ili da nisam dovoljna, koji me verbalno šamarao, vrijeđao, omalovažavao, sputavao. I sve je to radio bez ikakvih posljedica.
Jer se za nasilje prema sebi ne odgovara. Možda ga je zato i toliko.
A kroz odnos s Bitangom na neki način iscjeljujem sebe. Pristupam tom ‘zlostavljačkom’ dijelu sebe s razumijevanjem i suosjećanjem te mu pokazujem da mogu drugačije i da mi više ne treba njegova ‘zaštita’. Jer sam shvatila da me taj dio mene, na neki uvrnuti način, pokušavao zaštititi.
S time da ću u odnosu s Bitangom ostati dokle god mi taj odnos koristi i dok me ne košta ljubavi prema sebi. Jer bezuvjetna ljubav nikad ne znači da radiš nešto na svoju ili tuđu štetu.
Tako ja ne lažem ni njemu ni sebi. Ne udovoljavam i ne glumim. Kažem istinu i volim sebe, ali volim i njega neovisno o tome kako reagira.
Ne uvjetujem svoju ljubav prema njemu time je li reagirao ili se ponašao sukladno mojim očekivanjima. Ne pitam se ‘zaslužuje’ li on mene i moju ljubav.
Ljubav se ne treba zaslužiti. Ljubav se osjeća. Ljubav se daje.
Netko će pročitati ovaj tekst i misliti da me Bitanga iskorištava. Netko drugi će pročitati ovaj tekst i pomisliti da zapravo ja iskorištavam njega.
Jer svatko od nas bira što će misliti.
Tako i ti možeš misliti da nisi dovoljna ili da si previše.
Da ne možeš sama.
Možeš se zlostavljati mislima.
Ili možeš naučiti voljeti sebe i druge sa svim manama. Upravo takve kakvi jesu, bez ikakvih uvjeta.
Možeš naučiti kako bezuvjetno voljeti.
