Ovaj tekst će biti objavljen 1. siječnja 2025., a kako nova kalendarska godina predstavlja početak nečeg novog u životu svakog čovjeka, pisat ću o novim iskustvima, kao i strahu od novog, tj. nepoznatog.
Već čujem cinike kako govore:
“Meni nova godina ne predstavlja ništa novo.”
E pa frend, ako ništa drugo, novo je da ti na mobitelu, satu i kalendaru piše 2025. umjesto 2024. i da moraš pisati broj 5 umjesto broja 4 kad u dokumentima ili rokovniku pišeš datum.
Dakle, ipak ima barem nešto novo.
Meni su trenutno velika novost javljanja uživo koja planiram raditi na Instagram profilu Gđica Blogerica. Nikad nisam radila Instagram live i nemam pojma kako to ide, ali sam odlučila da ću se u sklopu jednog izazova puna dva tjedna svakodnevno javljati uživo kako bih motivirala ljude da sudjeluju u izazovu.
Zašto sam osjećala nelagodu zbog toga?
Prvi razlog je bio taj što nemam iskustva s time pa mi nisu poznate tehničke stvari oko toga, ali tu stavku sam odlučila riješiti tako da se nenajavljeno javim uživo i isprobam sve to, s nadom da me nitko neće vidjeti prilikom tog javljanja.
Ali to je bio manji problem. Drugi razlog je bio veći problem.
Naime, javljanje uživo podrazumijeva moje pričanje bez nekog pretjeranog plana. Dosad sam donekle uvježbala pričanje dok snimam neki video. Međutim, olakotna okolnost s videima je u tome što video, ako dobro ne ispadne, tj. ako bubnem neku glupost, mogu obrisati i snimiti novi. Kod javljanja uživo toga nema.
Svi vi koji čitate moj blog znate da meni misli odlutaju bez problema, i to čak i u kontroliranim uvjetima pisanja, kada mi misli ipak sporije idu, odnosno kada moraju pratiti brzinu mog tipkanja. Logično, pričam brže nego što tipkam.
Mozak me upozoravao:
“Reći ćeš nešto neprimjereno i netko će te prijaviti policiji.”
Jako često me plaši s policijom.
Znate što mu sada kažem?
“Pa možda me neki zgodan policajac uzme u obradu.”
Onda mu se završavanje u policijskoj postaji više ne čini kao tako strašan scenarij pa se baci na sljedeće upozorenje:
“Nitko neće sudjelovati. Radit ćeš live sama za sebe.”
Lagala bih kad bih rekla da ne bih doživjela kao neuspjeh to da baš nitko ne sudjeluje. Međutim, sad se uvijek podsjetim na onu da je put do uspjeha popločen neuspjesima.
Onda si kažem:
“Bit će to jedan neuspjeh manje na mom putu.”
No, čak i u scenariju da baš nitko ne sudjeluje bih dobila rezultat. Znate koji?
Znanje i iskustvo.
Jer sada znam što je sve potrebno za osmisliti neki izazov. Također, naučit ću kako se javljati uživo. I treća, najbitnija stvar, steći ću iskustvo glede pričanja i usmjeravanja tijeka misli jer se u dva tjedna može puno toga postići. A ja se planiram pojaviti uživo na GB Instagram profilu baš svaki dan, makar nijedan dan ne bilo nikoga.
Zašto? Zato što sam to obećala sebi. A obećanje sebi vrednujem jednako kao i obećanje drugoj osobi. Da sam obećala nekoj frendici da ću se pojaviti, pojavila bih se.
Kako se onda ne bih pojavila sama sebi?
Zašto bih povrijedila sebe gaženjem riječi koju sam si dala?
Ne. To više nije opcija. Nikada.
Sebi uvijek moramo držati leđa.
Nedavno mi je jedan frend napisao da malo stanem na loptu, da sam preopterećena i da ću doživjeti burnout.
To je bio komentar na moj odgovor na njegovu poruku koju mi je poslao prije 6 ujutro i u kojem sam mu u zezanciji napisala da sam ja UVIJEK budna.
Znam da su njegove riječi bile iz brižnosti jer je upoznat s time da prije i poslije posla radim sve ove stvari za blog, kao i da imam periode kada malo spavam.
Ali isto tako znam da nisam preopterećena jer me ovo veseli i bitno mi je. Dobro znam što je negativna preopterećenost koja može dovesti do burnouta zato što sam nekoliko godina života provela u njoj.
Ovo je drugačije jer ovdje uživam u putu.
To naravno ne znači da stalno uživam jer ne uživam u neuspjesima, niti uživam kad moram raditi stvari u kojima nisam dobra ili koje ne volim (najčešće ove kompjuterske od kojih mi se odmah smrači), ali bitno je da nema drame i nema žurbe.
Smirena sam jer vjerujem da ću postići ono što želim. Štoviše, sigurna sam u to. A onda nema nestrpljenja.
Objasnit ću na primjeru.
Recimo da je nekome želja postati predsjednica države. Ne znam tko bi si to htio, ali zamislit ćemo da je to nečija velika želja. I ta osoba je uvjerena da će se to ostvariti jednog dana.
Vidi sebe kako živi u Predsjedničkim dvorima. Kako se vozi pod rotirkama uz policijsku pratnju. Kako se rukuje s drugim predsjednicima i diplomatima posvuda po svijetu. Možda čak i kako se grli i baca oko vrata nogometašima, ali o tom potom.
Ako je ta osoba uvjerena da će postići svoj cilj, hoće li se živcirati kad prvi put izgubi na izborima?
Neće.
Naravno, neće joj biti drago što je izgubila, ali nastavit će raditi na svom cilju, istražit će koje je pogrešne poteze povukla tijekom prve kampanje i za 5 godina opet pokušati. Možda ni tada ne uspije, ali ako vjeruje, eto njenog imena na listićima i za narednih 5 godina. Prezime će možda biti drugačije jer se u međuvremenu rastala.
Ali sve i da, u konačnici, umre pokušavajući, je li ovo vrijeme bilo izgubljeno?
Nije, pod uvjetom da je uživala na putu.
A ljudi većinom ne uživaju na putu, nego nestrpljivo žele doći do cilja. Žele onaj trenutak postignuća jer misle da će tada biti sretni. Da će tada sve biti savršeno.
Hoće, na dan, tjedan ili mjesec. A što onda? Gdje smo onda?
Slično je i s udajom.
Žene koje su solo jedva čekaju da upoznaju onog pravog i da mu postanu žene jer vjeruju da će tada biti sretne. Zamišljaju si kako im on donosi topli čaj i masira stopala. Teže ostvarenju tog cilja jer misle da će tada sve u njihovom životu biti super.
S druge strane, ako pitate žene koje su u braku nekoliko godina, dosta njih će vam reći da je u braku dosadno i da su izgubile sebe. Njima se pak život ovih solo žena čini jako uzbudljiv ili primamljivo miran. Ovisno o tome čemu teže. Neke žele još uzbuđenja, dejtova i slično, a druge žele prazan stan bez muža, djece i hrpe rublja za pranje.
Sukus svega je da često želimo ono što nemamo jer mislimo da ćemo se, kad to dobijemo ili postignemo, osjećati bolje nego što se trenutno osjećamo.
Meni često bliski ljudi znaju reći da “gubim vrijeme” na nekog muškarca. Razumijem djelomično zašto mi to govore jer je moj ukus upitan. Neki bi rekli da se radi o neukusu, a ne ukusu, ali Bože moj.
No, ja stvarno nijedan svoj odnos ne smatram gubljenjem vremena. Iz svakog sam nešto naučila. Dobila neko novo iskustvo. Inspiraciju za knjige. Svašta.
Također, odlučila sam vjerovati da mene moj čovjek negdje čeka. Čeka da ga pronađem i dođem mu. I onda sam smirena. Nema nestrpljivosti i nema panike.
Nema ni burnih reakcija na mamin komentar koji je imala kad sam joj uzbuđeno pričala o novoj knjizi koju pišem:
“A kad će neki roman u privatnom životu? Stalno si za tim laptopom.”
Ne iznenade me takvi komentari, već si samo kažem da je to mama i njezine tipične izjave. Znam da ne misli ništa loše. Ona si želi unuke i želi da ja budem sretna. A misli da ću biti sretna kad se udam. Kad joj kažem da sam jednako sretna i ovako, ona i dalje misli da bih bila sretnija kad bih se udala jer, po njezinom mišljenju, nije lijepo život provesti sam.
Ali u tome i je stvar. Jednako smo sretni ili nesretni ovdje gdje smo sada i u nekom budućem trenutku kada smo ostvarili cilj koji trenutno imamo.
Nije bolje tamo nego ovdje. Nije bolje u braku, nije bolje kad si predsjednica, nije bolje kad znaš raditi Instagram javljanja uživo.
Drugačije je, ali ne i bolje.
Zašto bismo onda svejedno trebali imati ciljeve i kretati se prema njima? Jer putem postajemo drugačije osobe.
Put je ključan.
Na njemu stječemo znanja, iskustva, samopouzdanje, poznanstva.
Na njemu doživljavamo poraze, padove, izdaje, razočarenja.
Na njemu rastemo.
A rastom ostvarujemo svoj potencijal.
No, ljudi ne znaju uživati na tom putu rasta pa ni ne kreću na njega. Ili krenu i na prvoj prepreci na koju naiđu, polukružno se okrenu i vrate nazad uz komentar:
“Fuck this shit!”
Ali kad bi si tada osvijestili da je to samo jedan neuspjeh, samo jedan loš dan, samo jedna uvreda u nizu, i da takvo stanje neće trajati zauvijek, možda bi ipak nastavili.
Jer ništa na traje zauvijek - ni dobro ni loše.
Izmjenjuje se jednako kao što se izmjenjuju noć i dan. Jutra i večeri. Sunce i mjesec. Toplo i hladno.
Ako naučiš biti si podrška na teške dane ili u teškim periodima, bilo da se radi o Instagram javljanju u kojem nitko nije sudjelovalo ili porazu na predsjedničkim izborima, nema ti kraja.
Već si pobijedila.
Ali ljudi zaborave bodriti sebe kad su “gubitnici”, a baš tada im treba najviše vlastite podrške.
Jer drugi ljudi će najčešće biti uz nas onda kad smo već pobijedili. Onda kad nam više ne treba tuđa podrška.
Meni su na mojem putu najveća podrška nepoznati ljudi. Ljudi koji su prošli moj put prije mene. Podrška su mi kroz podcaste, audio knjige te mudre misli i citate koji me podsjećaju što je bitno.
Izdvojit ću pet citata na koje sam se tijekom 2024. često vraćala i trudila se živjeti što više u skladu s njima. Možda će vama koristiti u ovoj novoj godini u koju smo zakoračili.
Ne znam točno čiji su citati, ali zapravo je to manje bitno. Rukovodim se onom da je važnije što je rečeno, nego tko je rekao.
Pa da krenem.
Jesi li ti nigdje ili svugdje?
Ja sam se prije nekada osjećala kao nitko nigdje, a nekada sam bila posvuda, iliti „na sto strana“ i osjećala sam se preopterećeno. To je bila ona faza života koju sam ranije spomenula.
Mislim da su i jedna i druga varijanta podjednako loše. Međutim, isto je rješenje za obje.
Bilo da si nigdje ili svugdje, prvo trebaš utvrditi gdje želiš biti. A onda krenuti na put prema tom odredištu ili cilju.
Da biste lakše utvrdili gdje želite biti, morate znati što vam je bitno.
A upravo o tome govori sljedeći citat.
Ljudi često obavljaju hrpu njima zapravo nebitnih stvari i idu na hrpu nebitnih događanja, i govore sebi da moraju to raditi jer je bitno.
Zapitaju li se ikad kome je bitno.
Je li doista bitno da tvoje dijete ide na hrpu rođendana “prijatelja” iz vrtića s kojima će se prestati družiti čim krene u školu? S kime se ti družiš iz vrtića?
Više puta sam ponovila, i opet ću - samo su rijetke stvari doista bitne.
Saznaj koje su to stvari za tebe.
Teško ćete biti slobodni ako niste hrabri. Strah sputava. Strah vam ne da van iz zone komfora. Strah vas drži na mjestu.
A sloboda? Meni je to jedan od najdražih osjećaja. On čini život sretnim. A kakav je to sretan život?
Svi smo različiti. I u tome je ljepota. No nije lijepo što nas uče da svi moramo živjeti isto. Po šabloni. Netko je nekad davno odredio što je “normalan” život i tjeraju po tome stoljećima.
Ako ćete živjeti u skladu sa sobom, svojom prirodom i svojim karakterom, bit ćete zadovoljni sobom, a to me dovodi do zadnjeg citata.
Ovo je toliko istinito.
To ne znači da će vam se svi ljudi sviđati. Apsolutno ne.
Ali moći ćete ih bolje shvatiti. Manje ćete ih osuđivati. Imat ćete više razumijevanja za njihove mane i nedostatke. Bit ćete “zadovoljniji” njima, makar oni neće baš ništa promijeniti.
Ali vi ćete se promijeniti, na obostrano zadovoljstvo.
Zato vam želim da vam 2025. bude godina promjene.
Prijelomna godina.
Neka bude početak nečeg potpuno novog.
