Strasti

Danas ću malo o strasti i strastvenosti.

Pritom ne mislim na sirove strasti (iako nemam ništa protiv njih), nego na strast prema nekoj aktivnosti, hobiju, odnosu ili bilo čemu drugom.

Najveća strast u ovom periodu mog života je definitivno pisanje, a odmah iza toga je rad na sebi. Ali to već znate.

Pod pisanjem mislim na sve vrste pisanja, bilo da se radilo o pisanju knjiga, tekstova za blog, objava za Instagram, newslettera ili dužih poruka nekim sretnicima u mom životu.

Pisanje me ispunjava i veseli u mjeri u kojoj si, prije svega nekoliko godina, nisam mogla zamisliti.

I zato mi je baš legao citat na koji sam danas naišla:

"Nikad nije prekasno da postanete ono što ste u stanju postati."

Stvarno nije. Baš nikad.

Naš potencijal je ogroman i u nama je dok ne umremo. Hoćemo li ostvariti svoj puni potencijal ili ne ovisi isključivo o nama.

Puno ljudi umre s neostvarenim potencijalom. Njihov potencijal bude pokopan zajedno s njima. Ne podijele ga s drugima. Ne ostave novim generacijama ostavštinu.

A zašto? Najčešće zbog straha.

I razumijem to. Nije lako suočiti se s vlastitim strahovima i izaći iz sjene. Treba hrabrosti i volje. Zato nikada ne osuđujem ljude zbog toga, ali uvijek mi bude žao što su uskratili svijetu sebe. I to najčešće zbog nebitnih ljudi čije su se kritike plašili.

A možda ih je samo trebalo malo potaknuti da krenu s nečim. Dati im ideju.

Zato ja sada ljudima, kad primijetim da im nešto dobro ide, kažem da razmisle o tome da se počnu baviti s time.

Naravno, nitko me ne pita za takav savjet, ali ja ga svejedno dam. Želim da ih moj prijedlog barem potakne na razmišljanje.

Tako sam jednom kolegi s posla nedavno predložila da bi mogao u mirovini napisati priručnik za muškarce na temu kavalirstva, davanja komplimenata i ophođenja sa ženama. On je čovjek u godinama, s manirama i „bečka je škola“. Zna sve ono što današnji muškarci, nažalost, ne znaju. Čast izuzetcima.

Pitao me logično pitanje:

„A to bi netko čitao?“

Odgovorila sam:

„Ne znam, ali znam da im treba takvo štivo. Uostalom, da samo jedan muškarac to pročita i primijeni, učinili ste dobro djelo.“

Ne znam hoće li se odlučiti za tako nešto, ali moje je bilo da predložim. K tome, bolje da smo tih 10 minuta razgovora proveli planirajući njegove aktivnosti u mirovini, umjesto da smo pričali o bolestima ili kukali o situaciji u svijetu.

A sutra ću drugom kolegi predložiti da se okuša kao stand up komičar jer mi se to već par dana mota po glavi. Jako je duhovit i ima odlične asocijacije u trenutku. I još sve to poprati odgovarajućom gestikulacijom. Nekad ne znam je li mi smješniji sadržaj onog što je rekao, ton glasa kojim je to izrekao ili izraz lica koji je pritom imao. Nema svatko taj dar.

Ako makar jednoj osobi pomognem da otkrije svoju strast, ja ću biti prezadovoljna.

A što se moralo dogoditi da bih ja otkrila svoju strast? Pandemija globalnih razmjera.

Ovime mi se još jednom potvrdila ona:

„Svako zlo za neko dobro.“

Sada živim tako da doista u svakom „zlu“ pokušam naći nešto dobro. Nekad nađem to „dobro“, a nekad ne. Međutim, ako ga i ne nađem, kažem si da razlog postoji, samo ga ja ne znam. Pa si ga sama smislim.

Objasnit ću na primjeru otkazivanja putovanja 5 dana prije termina polaska.

Mislim da bi većina ljudi to ocijenila kao nešto loše što se dogodilo.

Kakva je bila moja reakcija prije?

Malo ću iskarikirati, ali otprilike ovakva:

Ljutita zovem agenciju i svađam se s osobom koja se, ni kriva ni dužna, javila na telefon.

„Nađite mi onda drugo odgovarajuće putovanje. Nemate mjesta? Kako mislite nemate alternativu? Neću povrat novca! Hoću ići na putovanje u terminu u kojem sam trebala ići! Ja sam već pisala godišnji! Ovo je neozbiljno i neprofesionalno od vas!“

I sve to što bih izgovorila je možda točno, ali bi li mi to pomoglo da doista odem na putovanje? Ne bi.
Je li ta djelatnica agencije odgovorna što je putovanje otkazano? Nije.
Je li zaslužila moju dernjavu? Nije.

Nakon toga bih danima prepričavala što mi se dogodilo frendicama, članovima obitelji, kolegicama i svaki put iznova proživljavala negativne emocije.

Što bih dobila takvom reakcijom? Baš ništa. Putovanje je i dalje otkazano, a hrpa moje energije je nepovratno potrošena na svađu, samosažaljenje i kuknjavu.

Kakva je moja reakcija sada?

Razočarana sam i tužna jer se uvijek veselim putovanjima. Malo sjedim, procesuiram to i osjećam razočaranje i tugu. Onda se poprilično brzo saberem, nađem „dobro u zlu”, tj. neku utješnu misao tipa da mi je možda to otkazivanje spasilo život jer bi me u protivnom negdje na putu pogazio automobil, i usmjerim se na planiranje tog vremena koje sam trebala provesti na putovanju. Ili na brzinsko planiranje novog putovanja.

I to je to. Nastavljam dalje. Nema više trošenja energije na stvari koje ne mogu promijeniti.

Sad bi me jedna frendica pitala:

„Što se ti sad više na ništa nećeš uzrujati?“

Naravno da hoću. Jer sam ljudsko biće.

I uzrujam se ja.

Znate na što najviše?

Kad mi frajer ne odgovori na poruku, a pročita ju. Ili ne pročita moju poruku preko 24 sata. Ili mi ne odgovori na poruku, ali objavi story. Znači, tlak na 250 istog trena.

Bitanga mi to redovito radi.

Da, nisam završila s njim, iako sam u tekstu „Neka veličanstven bude kraj“ napisala da mislim da sam pri kraju s time. Ipak nisam bila. Međutim, nemam potrebu to dijeliti zasad. Možda neću ni imati. Vrijeme će pokazati.

Ali podijelit ću s vama kako se nosim s ovim vezanim za poruke.

Uglavnom, kako sam poprilično temperamentna osoba, reakcija „stare mene“ na to neodgovaranje bi bilo upućivanje napadačke poruke njemu da koji kurac mi ne odgovara, a objavljuje storije. I poslala bih tu poruku u trenutku kad bih vidjela njegov story, bez razmišljanja. Ili bih ga maknula s Instagrama, kao što sam prije nekoliko mjeseci obrisala njegov broj.

Sad se uzrujam i osjećam uzrujanost, ali ne reagiram. Jer uzrujanost je osjećaj koji je nastao zbog neke moje misli.

U konkretnom slučaju, ta moja misao je bila:

„On mene uopće ne poštuje!“

Slanje ljutite poruke je reakcija na tu uzrujanost. To je radnja koju bih prije poduzela iz osjećaja uzrujanosti.

Što bih postigla takvom reakcijom? Vrlo vjerojatno bih se posvađala s njim i bila još uzrujanija.

Zato sada odgodim reakciju dok ne promijenim misli i, posljedično, osjećaje.

Dakle, kada primijetim da postajem uzrujana, pogledam koje moje misli su me dovele u to stanje i onda promijenim svoje misli. Tipa kažem si:

„Odgovorit će kad stigne. U konačnici uvijek odgovori. Neodgovaranje na poruku nije isto što i nepoštivanje. Mora promisliti što će mi odgovoriti.“

Ili tako nešto. I takve misli me smire.

Tek tada, kad sve to osvijestim i smirim se, pošaljem poruku ako imam potrebu.

Ali to je sasvim drugačija poruka od one koju bih poslala iz osjećaja ljutnje.

Kod mene je ta poruka i poprilično dugačka obično.

Nekad mi bude žao tih muškaraca koji mi se svide jer oni moraju biti spremni puno čitati.

Ali tu isto radim na sebi. Prije si ne bih dopustila da muškarcu poput Bitange pošaljem poruku u kojoj mu objašnjavam kako se osjećam. Ni sad mi to nije skroz ugodno napraviti, ali svejedno to napravim i onda gledam sviđa li mi se njegov odgovor, tj. reakcija na takve moje poruke.

Bitangine reakcije su zasad bile dobre pa smo zato i dalje u komunikaciji. Otežanoj, doduše, ali spremna sam se, iz nekog razloga, truditi oko tog odnosa, makar mojim frendicama nije jasno zašto.

Jedan frend je, pak, zaključio da imam Stockholmski sindrom. Umrla sam od smijeha.

No, mislim da mi je i oko ovog odnosa s Bitangom pomoglo moje pisanje. Objasnit ću.

Kad pišem neki roman, ja se obavezno „zaljubim“ u svoje muške likove. Moram ih zavoljeti jer inače ne bih mogla dobro prenijeti emocije u romanu. Pa sam tako, dok sam pisala Tarin put, bila zaljubljena u Edija koji nije moj tip muškarca i istovremeno voljela Filipa iako je prevarant. Onda sam, dok sam pisala Karlinu priču, bila opsjednuta s tim istim Filipom. Pa sam, istovremeno pišući svoje nove dvije knjige, bila zaljubljena u Luku kojeg sam „stvorila“ još u vrijeme pandemije i voljela Vuka koji predstavlja sve ono od čega bi normalna žena pobjegla glavom bez obzira.

I tako sam se kroz svoju najvažniju strast – pisanje, te kroz različite ženske likove naučila voljeti i različite tipove muškaraca.

Kroz svoju drugu veliku strast – rad na sebi sam naučila da su postupci drugih ljudi neutralni, a da ih naše misli okarakteriziraju kao dobre ili loše.

Primjerice, Bitanga mi je, na moju kilometarsku (ali mirnu) poruku, između ostalog, napisao da on nije od previše tipkanja i tih stvari, ali da je tu.

Odmah sam se sjetila svog tate. On isto ne tipka. Često mi uopće ne odgovori na poruku, ali znam da je tu i da ga uvijek mogu nazvati ako nešto trebam, a i čovjek uvijek dođe i sve mi riješi. Na njega se nikad ne naljutim ako mi ne odgovori na poruku i ne dovodim u pitanje njegovu ljubav prema meni zbog toga što mi se nije javio 4 dana.

S druge strane, ako Bitanga napravi identičnu stvar kao moj tata, na njega ću biti ljuta.

Zašto? Zbog svojih misli.

Jer ću njegovo ponašanje tumačiti tako da me ne poštuje i ne voli jer da me voli i poštuje, odgovorio bi mi na poruku.

Nebitno je sad voli li i poštuje li mene doista Bitanga ili ne, ali samo sam na ovom primjeru htjela objasniti da je do nas i naših misli, a ne do tuđeg ponašanja.

S time da, iako se Bitanga ne ponaša na način na koji bih ja htjela da se ponaša, svejedno mi je zanimljiv. Baš takav kakav je. A zanimljiva mi je zasad i naša igra.

U tekstu Bitanga i bejb sam, prilikom opisivanja našeg odnosa, koristila ples u prenesenom značenju, a sada ću igru.

Često čujem žene svojih godina kako, kada govore o odnosu s nekim muškarcem, kažu:

„Prestara sam ja za te igrice!”

Pa sam i ja to znala reći. No, kada sam se zapitala vrijedi li doista ta tvrdnja za mene, zaključila sam da ne. Bila je naučena.

Jer se ja ponekad volim igrati.

Užitak i zadovoljstvo koje osjetim kad na zaslonu svog mobitela vidim njegovu poruku nakon što se ja par dana nisam javila su mi neprocjenjivi.

Ali igram se samo dok mi je zabavno i dok mi je igra zanimljiva.

Naravno, neki dijelovi igre s Bitangom su malo manje zabavni, ali tu onda dolazi ovaj dio mog rada na sebi i osobnog rasta. A zbog tog čovjeka ću narast’, vjerujte mi.

Međutim, bitna razlika u odnosu na prije je u tome da se sada igram čisto radi igranja, bez da očajnički želim pobijediti.

Zašto mi pobjeda nije važna?

Zato što volim samu sebe i imam svoje strasti. Zadovoljna sam sa svojim životom i s Bitangom i bez njega. On bi možda bio lijep dodatak mom životu, ali ako nije suđeno, nije.

Što se treba dogoditi, dogodi se.

Prije sam jako htjela pobijediti u ovim igrama jer nisam htjela biti sama i trebala mi je tuđa ljubav jer nisam imala vlastitu. A kad očajnički želite pobijediti, varate. Pod varanjem mislim na glumu. Pretvarate se da ste nešto što niste da biste mu se više svidjeli. Udovoljavate mu na svoju štetu. Ne šaljete kilometarske poruke jer se bojite da će misliti da ste čudni i da će pobjeći.

A zapravo ga varate. Jer će se zaljubiti u neku lažnu verziju vas. Sve i da pobijedite u takvoj igri, je li to zapravo pobjeda?

Ja bih rekla da se radi o Pirovoj pobjedi.

Prava pobjeda je okončati igru kad prestane biti zabavno. Priznati poraz kad osjetiš da se drugoj strani više ne igra.

A znaš li što je još prava pobjeda?

Pronaći svoju strast, koliko god ti se na prvu činila „sirova”.
Postati ono što si u stanju postati.
Ostvariti svoj puni potencijal u životu.
U svakom „zlu“ naći nešto dobro.