Sve više ličim na svog ćaću

U subotu sam bila na jednom rođendanu. Veselila sam mu se jer sam mislila da će tamo biti buckići iz teksta „Kako se ponovno zaljubiti“, a trebalo mi je smijeha. Zadnjih tjedan dana sam dosta vremena provela sama jer sam svaki dan nakon posla imala nešto za raditi oko bloga i GB Instagram profila, a uz to mi se po mozgu stalno motala nova knjiga, iako dovršavam treću knjigu.

Zapravo mi je ideja o toj četvrtoj knjizi već dulje prisutna, ali sad je moj mozak baš počeo smišljati radnju, i to toliko intenzivno da se probudim usred noći i poglavlje mi se ispisuje u glavi. Onda si, tipa u 2 ujutro, stavim nekoliko natuknica na mobitel, da do jutra ne zaboravim radnju, i nastavim spavati do pola 5, 5.

Dosad sam napisala 4 poglavlja te četvrte knjige i meni je brutalna, ali je istovremeno dosta teška, što se radnje tiče. Bazira se na kriminalu, nasilju i seksu, a glavni ženski lik je dosta specifičan pa me malo iscrpi kad moram ući u njezinu glavu i cijeli taj odnos. Ne znam kojeg će žanra biti knjiga, ali ovako laički i na prvu bih rekla da se radi o erotskom kriminalističkom trileru. Ili drami. Ovisno o tome kako ću ju završiti. To još ne znam.

No, dosta o mojoj novoj opsesiji. Vratimo se na rođendan.

Proslava je bila u vikendici pa sam se toplo obukla jer sam pretpostavila da će biti hladno. Frend me skupio oko pola 8 i zaputili smo se tamo. Zvao me cca 10 minuta prije nego me trebao skupiti i pitao me imam li bočicu vode da mu uzmem jer je žedan. Nije htio nigdje stati jer bi izgubio još vremena na to, a u startu je kasnio po mene. Rekla sam mu da nemam bočicu, ali da ću nešto smisliti.

Znate što sam napravila? Natočila sam mu vodu u onu staklenu čašu s poklopcem koja ima dugu slamku ugrađenu u sebe i onda sam, svaki put kad je krenuo piti, umirala od smijeha. Nije tip čovjeka koji inače pije na slamku pa mi je to bio smiješan prizor.

Rođendan na koji smo išli je bio „slavonski“ pa je bilo puno hrane. Ja sam odmah sjela za serviran stol na vanjskoj terasi i bacila se na posao - najbolji odojak koji sam u životu jela. Pojela sam 4 komada mesa, i to sam čak i onu koricu jela jer uopće nije bila masna, već hrskava.

Sjela sam na mjesto za stolom koje je bilo najbliže grijalici jer je temperatura vani bila 7 stupnjeva, a skužila sam da ćemo očito na vanjskoj terasi provesti dobar dio večeri.

E onda su došli tamburaši jer kakav bi to slavonski rođendan bio bez tamburaša. Kako nisam ljubiteljica tambura, ta me činjenica nije oduševila, ali znala sam da ih većina muškaraca na tom rođendanu obožava.

Ne znam jesam li ikad bila u društvu koje je toliko „kitilo“ tamburaše kao oni te večeri. Moguće da jesam, ali prije to nisam primjećivala jer sam obično pila na druženjima pa sam bila u drugom filmu. Zanimljivo mi je kako sad, kad sam potpuno trijezna, uočavam puno više detalja i stvari koje prije nisam.

Znači, novčanice su samo frcale. Neki od njih su sigurno tijekom večeri ostavili i po 200 eura na tamburama i harmonici jer su tamburaši svirali od 9 navečer do 5 ujutro, uz minimalne pauze. Ja sam ostala do 2, što je za mene dugo, a toliko sam ostala jer mi je bilo super, iako sam na početku večeri mislila da mi neće biti.

Zašto sam to mislila? Zato što nije bilo buckića, tj. bio je samo jedan od njih dvojice. I onda to nije bilo to. Duhovit je on i drag, ali humor njih dvojice u kombinaciji jer bio onaj x faktor.

Uz to, bilo mi je hladno usprkos grijalici pa sam sjedila sva stisnuta u svojoj zimskoj jakni i još sam noge omotala u jaknu ovog frenda koji me pokupio i sada sjedio do mene. Ljudi su me, naravno, čudno gledali jer je njima, u žaru alkohola i pjesme bilo ugodno samo u majicama, a dva junaka, koji su potezali rakiju iz boce, su bili čak u kratkim majicama.

Kažem ja frendu, pokazavši mu glavom na jednog od te dvojice:

„Ovaj je u kratkoj majici. Dobit će upalu pluća.”

„On kuha čobanac, mora bit’ u kratkom”, odgovorio mi je.

Zbunjeno sam ga pogledala zato što nisam shvatila povezanost između kratke majice i čobanca, no dobro. Jer ajde da je taj čovjek stalno bio uz kotao, ali nije. Kotao, tj. kotlić je bio s prednje strane vikendice, a on je došao do nas na terasu i pjevao na tamburaške pjesme barem 20 minuta u toj kratkoj majici. Btw, ne mogu vam reći kakav je bio čobanac jer ga nisam probala. Bila sam potpuno sita od odojka.

I tako je došao dio večeri gdje sam sva stisnuta od hladnoće i zamotana u dvije jakne sjedila na klupi, zagledala se u tanjur narezanog luka ispred sebe i pitala se zašto se tako teško uklapam, zašto je jedino meni hladno, zašto jedino ja ne pijem, zašto jedino ja nisam ‘otkačila’ na tamburaše i zašto nema buckića da me nasmijavaju.

Kad sam već pomislila kako ću rođendan provesti s tanjurom luka, pojavili su se oni. Znate onu pjesmu:

„A onda si se ti pojavio, kao da si magija.”

Za mene su tu večer „magija“ bila dva brata blizanca koji su došli kasnije i sjeli nasuprot mene.

Pitam ja potiho ovog frenda do sebe:

„Ova dvojica su blizanci, kaj ne?”

„Nemam pojma. Brijem da nisu”, odgovorio mi je.

„Kako nisu? Pa pogledaj ih, isti su.”

„A ne znam ti ja prepoznati blizance. Braća jesu sigurno, ali ne znam jesu li blizanci. Pitaj ih”, predložio mi je.

Ali nisam još bila spremna za komunikaciju. Bila sam i dalje u fazi promatrača. Onda je, nakon nekog vremena, buckić došao sjesti s moje druge strane i jedan od blizanaca mu je krenuo pričati svoj proces kupnje kuće. I to je bilo to. Urlanje.

Buckić je u jednom trenutku s pladnja na stolu uzeo nogicu odojka u ruku i obgrlio me tom rukom pa je, kad sam pogledala prema svom lijevom ramenu, ispalo kao da me ta nogica grli. Bilo je to jako smiješno. Ako ste se pitali, slavljenik je slavio 36., a ne 13. rođendan, no neka smo se mi igrali sa svinjskim nogicama.

Jednako kao što su blizanci meni bili otkriće večeri, tako sam i ja njima. Znam jer su mi to više puta ponovili, a jedan od njih mi je dao kompliment kojim je uspio izgurati s trona kompliment mog kolege da izgledam kao boginja s novom frizurom.

Blizanac mi je rekao da se, kad se ja nasmijem, jedno dijete u Africi nahrani.

Možda je samo htio reći da se moj smijeh čuje do Afrike, ali ja sam si to protumačila kao da moj smijeh „hrani”. A kako su mi komplimenti koji se tiču mog smijeha ili karaktera draži od onih koji se tiču mog izgleda, eto ga na vrhu ljestvice.

Nisam mu rekla da ja doista hranim jednu curicu u Africi, tj. plaćam joj školovanje, ali odmah sam se nje sjetila na ovu njegovu izjavu.

Osim blizanaca, imala sam još jedno otkriće te večeri, a to je da sam napokon shvatila mušku ljubav prema tamburama.

Promatrala sam ove dečke (iliti muškarce) na rođendanu koji jako vole tambure.
Primijetila sam kako znaju svaku riječ svake pjesme (kao i ja cajki). Kako, kada pjevaju, komuniciraju pogledom redom sa svakim tamburašem. Kako doista osjete tu glazbu.

A onda je kasnije tijekom večeri, jedan od tamburaša izvadio malu tamburu i slavljenik je došao do mene i rekao mi:

„Vidiš ovu malu tamburu?”

„Vidim.”

„Zove se prima. I proizvodi jako visok zvuk, poslušaj.”

Skoncentrirala sam se i poslušala. Doista se čula. Iako je bila najmanja, nadglasala je sve ostale instrumente i imala je lijep, zvonki zvuk.

„Čujem ju. Top!” komentirala sam.

Tada su krenuli svirati pjesmu „Sve više ličim na svog ćaću”. Zapravo je ime pjesme „Ćaća“, ali ja ju zovem ovako. To je jedna od tamburaških koje mi se sviđaju, ali nikada nisam pozorno poslušala riječi. Ovaj put jesam i oči su mi se napunile suzama.

Nastavila sam ju slušati i u nedjelju. Pustila sam si ju na repeat doma i plakala sam. Možda zato što sam bila u PMS-u, ali više mislim da zato što sam nekako baš osjetila pjesmu koja govori o smrti oca - slavonskog bećara kojeg je klela mati i pola sela.

Ali ipak, ćaća je ćaća.

Čak i ćaća poput tog iz pjesme.

Ne znam znate li pjesmu, ali ako ne znate, poslušajte ju. Možda i vi zavolite tambure uz nju.

S time da svatko doživi tu pjesmu na svoj način. Netko pronađe svog ćaću u opisu ćaće iz pjesme. Nekome pjesma pobudi uspomene na pokojnog oca. Netko se jednostavno, na spomen riječi „ćaća“, sjeti svog tate, kao ja, iako moj tata nije nimalo nalik na ćaću iz te pjesme.

Ja sam svog tatu prvi put vidjela da plače na sprovodu mog djeda, njegovog tate. Dotad nikada, a djed je umro kad sam bila u dvadesetima. Pretpostavljam da zato što je tata odgajan tako da muškarci ne plaču. Međutim, tom prilikom na krematoriju, kako je lijes krenuo prema dolje u rupu na podu, tako su i suze krenule prema dolje po obrazima mog tate.

Jer ćaća je ćaća.

I dan danas se rasplačem kad se toga sjetim.

Nekako mi je, sad kad sam dobro poslušala riječi te pjesme, postao jasniji nagon pijanih muškaraca, koji k tome još obožavaju tambure, da, kad krene ta pjesma, posegnu za novčanicom od 50 ili 100 eura i zataknu ju za tamburu. Jer njima ta pjesma nema cijenu.

Voljela bih da za mene vrijedi naziv ove pjesme i da mogu za sebe reći da sve više ličim na svog tatu. Jer ne znam boljeg čovjeka od njega. Reći ćete da sam subjektivna, ali mislim da bi se svatko tko ga poznaje složio s ovom mojom konstatacijom.

Kad se on nasmije, ja se nahranim. Nema glasan ni prodoran smijeh kao ja, ali ima tople oči čija se toplina posebno ističe kad se smije.

No, s druge strane, svjesna sam da moram sve više ličiti na sebe. Ne na tatu, ne na mamu, ne ni na kog trećeg.

Zato sam se i pronašla u stihu ove pjesme koji kaže:

„Ma ‘ko bi njega smirio, kad je po svome živio.”

Jer znate, da nisam odlučila živjeti po svome, ne bih dopustila sebi da radim masu stvari koje sada radim. Da objasnim na najrecentnijem primjeru - ne bih nikada krenula pisati ovu četvrtu knjigu.

Zašto? Zato što u njoj ima seksa, nasilja, čudnih odnosa. Onoga o čemu bi me prije bilo strah i sram pisati, iako sam to željela. Bilo bi me previše strah što će drugi o tome misliti. Posebice moji roditelji.

Bojala bih se da u tatinom pogledu više ne bi bilo topline, ni na licu osmijeha kada bi me vidio. Da bi on i mama bili razočarani sa mnom ili da bi me se sramili. I onda sam odbijala taj dio sebe, da ga ne bi odbili oni.

Međutim, ono što vam mogu reći iz vlastitog iskustva jest da, kada se ohrabrite biti vi, ljudi koji vas istinski vole će vas prihvatiti takve kakvi jeste. Možda će im trebati malo vremena i možda će isprva biti nešto nerazumijevanja, ali u konačnici će ostati uz vas.

A sve i da ne bude tako, preživjet ćete jer vas, kad prihvatite sebe, više neće biti strah tuđeg odbijanja i znat ćete se nositi s njime. Pa makar se radilo o odbijanju ljudi koje volite najviše na svijetu i za koje jedino želite da su sretni.

Ja sam sebe prihvatila.

Prihvatila sam to da iako sam mala, često nadglasam sve druge. Nešto kao tambura prima.

Iako hranim dijete u Africi, istovremeno pišem knjigu erotsko-kriminalističkog sadržaja.

Iako bih, s jedne strane, voljela sve više ličiti na svog ćaću, sve više ličim na sebe i živim po svom.

A kao i ćaću iz pjesme -

‘ko bi mene smirio?