Francuski film

Jutros sam se, dok sam išla na posao, sjetila jedne scene otprije otprilike 5 godina.

Bila sam na groblju Mirogoj na sprovodu oca jedne kolegice s posla. Bio je lijep jesenji dan – hladan, ali sunčan.

Stajala sam u svom kaputiću boje cigle, s velikim gumbima i čizmama na deblju petu, naslonjena na stup.

Zagledala sam se u boje lišća na drveću koje okružuje to groblje.

Mislim da upravo zbog šume volim doći na Mirogoj. Nekako mi smirujuće djeluje i osjetim neki spokoj kada dođem, premda tamo idem iz neveselih razloga - ili na groblje svojem djedu i baki ili, kao tom prilikom, na neki sprovod.

Dok smo nakon sprovoda čekali da vozači dođu po nas, jedan stariji kolega je za mene komentirao drugoj kolegici:

„Ova mala kao da je ispala iz nekog francuskog filma.“

Nasmijala sam mu se, ali sam se zamislila nakon toga.

Bilo mi je zanimljivo da me on doživljavao kao da živim francuski joie de vivre (iliti radost življenja), dok sam ja u svojoj glavi više bila u nekoj grčkoj tragediji. Naime, u tom periodu se u mom mozgu jako često vrtjela neka drama, a radost puno rjeđe.

Zašto sam se baš jutros sjetila te scene? Zato što je, što se vremena tiče, sličan dan - hladan, a sunčan. Uz to sam obukla isti kaput koji sam imala tog dana (da, nosim kaput star 5 godina jer ga volim). Ali najviše zato što sam si, dok sam hodala prema poslu, pustila pjesmu „Derniere danse“ francuske pjevačice Indile.

„Pohvalno da slušaš i francusku glazbu, a ne samo cajke“, komentar jednog mog frenda kad sam mu rekla da mi je ta pjesma zadnjih dana na repeatu i da ju ne mogu prestati slušati.

Međutim, iako je bilo puno sličnih stvari s tim danom otprije pet godina, jedna je ogromna razlika. Znate koja?

Danas je rečenica mog kolege istinita za mene. Osjećam radost življenja. Često se osjećam kao da sam u filmu. Jutros je to bio francuski film (zbog pjesme koju sam slušala), ali zapravo živim u SVOM filmu.

Ono što mi je nekada nevjerojatno jest to da sam doslovno sama sebi napisala scenarij za taj film, tj. za život koji sam potajno željela i koji sada živim.

Mislim, i dalje je to work in progress, tj. i dalje pišem scenarij.

Ali sve je započelo jednom odlukom - odlukom da ću pokrenuti svoj blog te da ću, uz svoju profesiju, postati i blogerica. Da ću dodati tu stavku svom tadašnjem identitetu.

Netko tko gleda sa strane bi mogao reći da se nije puno toga promijenilo u mom životu. I zapravo izvana i nije bilo nekih drastičnijih promjena. Nisam se preselila u Pariz, nisam dala otkaz na postojećem poslu, nisam zasnovala obitelj.

Ali drugačiji je moj pogled na moj postojeći svijet.

Sada, iako hodam po istim ulicama, vidim nove prizore. Hodam po Zagrebu kao da hodam po Parizu. S interesom gledam fasade zgrada uz koje prolazim kao da ih prvi put vidim, makar sam prošla uz njih tisuću puta. Vjerojatno ljudi oko mene pomisle da sam turistkinja jer se obično oni tako razgledavaju i upijaju prizore (za njih) novog grada.

Drugačije hodam. Osim što sam uspravnija i što gledam prema gore, sada si često zamislim da sam glavna glumica u spotu dok šećem gradom i slušam muziku. Znate one spotove pjesama u kojima pjevačica hoda po praznoj ulici ili ulici punoj ljudi, ali je u fokusu. E, taj kadar mi je u glavi.

Drugačije dišem. Smirenije i dublje. Samim time sam i prisutnija u trenutku. To duboko disanje nekako čovjeka uzemlji i vrati u sadašnji trenutak. Nekad i zažmirim kod udaha.

Drugačiji mi je izraz lica. Smješkam se umjesto da se mrštim. Ujutro je rijetko tko nasmiješen. Barem što se tiče ljudi uz koje ja prolazim dok idem na posao. Većinom su im izrazi lica zabrinuti, pospani, ljuti ili odsutni. Pogledajte malo oko sebe pa vidite je li u vašoj okolini nešto bolja situacija.

I ono najvažnije, drugačije zračim. Oči mi blistaju. U njima je opet ona iskra koju sam skoro izgubila. Zapravo, točnije bi bilo reći – koju sam sama umalo ugasila da bih se uklopila (čitaj: utopila) u okolinu.

Sve ovo što je kod mene drugačije u odnosu na prije potpada pod francuski joie de vivre koji podrazumijeva življenje u trenutku, uživanje u jednostavnim svakodnevnim zadovoljstvima te pronalaženje ljepote i sreće u najobičnijim iskustvima.

Ako niste primijetili, sve ove stvari su besplatne. Ujedno i svima dostupne. Svatko od nas može šetati, razgledavati prizore oko sebe, slušati glazbu, duboko disati, promatrati drveće, uživati u sunčanom danu, smješkati se.

U tekstu „Volim što sam lagana“ sam pisala o lakoći postojanja za koju smatram da je neka vrsta sinonima za radost življenja. Kao što sam tamo navela za lakoću postojanja, tako i ovdje želim istaknuti da ni radost življenja ne znači da smo stalno sretni, nasmijani i pozitivni.

To nikad nećemo biti. Zašto? Zato što smo ljudska bića.

A ljudski život po defaultu uključuje nesretnost, tugu i patnju.

Ni ja ne „lebdim“ svakog dana do posla, nasmijana i produhovljena. Ima dana kada sam tjeskobna ili tužna.

Zapravo, kod mene su promjene raspoloženja dosta česte pa nerijetko i unutar jednog dana imam više vrsta raspoloženja. Ali sve je to normalno i dio je ljudskog iskustva.

Međutim, sada je puno više dana na koje sam u „francuskom filmu“. A kada upadnem u „grčku tragediju“, znam prepoznati što je do toga dovelo te se znam relativno brzo izvući iz tog scenarija.

Rekla bih da sam ja poprilično mlada shvatila što mi je doista važno u životu, što me čini sretnom i što me smiruje. Naučila sam u svakom danu pronaći nešto lijepo i veseliti se tome. Neki ljudi ovo shvate tek „pod stare dane“, a neki nikada.

Isto tako sam rano počela živjeti po načelu „manje je više“. Radi se o minimalizmu koji je također svojstven francuskom stilu života.

Kod nas je i dalje previše izražen konzumerizam i ljudi su skloni tome da puno kupuju i imaju previše svega. Najčešće zato da pokažu drugima da se ima, da se može.

Ali to je zapravo suludo jer ne moraš kupiti najnoviji model Audija i izaći iz njega u Gucci sakou s Hermes torbicom u rukama da bi svi znali da imaš novaca. Možeš jednostavno reći ljudima da si bogat/a ako ti je važno da drugi to znaju, a istovremeno živjeti po načelu minimalizma.

Dakle, umjesto da kupiš najnoviji model skupog vozila koje ti uopće ne treba jer se 95 % vremena voziš u službenom vozilu, možeš reći drugima reći da si bogat te da imaš dovoljno novaca da si kupiš taj auto.

No, ljudima bi bilo čudno hodati okolo i govoriti o stanju na svom računu pa radije to pokazuju kroz materijalne stvari koje im ne trebaju. Bilo da se radilo o 3 automobila na jednu obitelj ili 10 Hermes torbica na jednu ženu.

Ne pišem ovo s osuđivanjem, niti mislim da ljudi ne bi trebali voziti skupe automobile ili nositi markiranu odjeću i torbice. Dapače, i ja volim lijepe stvari, a često su lijepe stvari ujedno i skupe.

Ono što želim reći jest da ljudi često kupuju skupe stvari iz pogrešnih motiva. Ne zato što ih uistinu žele ili trebaju, već zato da bi ih pokazali drugima.

Dat ću još jedan jednostavniji primjer, a to su dječje igračke.

Danas prosječno dijete ima 30 autića iz neke kolekcije (ne pratim to, ali znam da su nekakvi Jurići bili aktualni) ili isto toliko setova Lego igračaka.

Moj bratić je imao jedan set Legića. To je doduše bilo prije gotovo tri desetljeća, ali svi smo slagali kockice iz tog jednog seta. I nije nam trebalo još 29 dodatnih setova Lego kockica za igru. A ako ćemo realno, većinom se i današnja djeca igraju samo s jednim ili dva seta, dok ostali u kutijama skupljaju prašinu.

Neki će reći, takva su vremena danas, ali ja ću reći, takvi su ljudi danas.

Čak i oni roditelji kojima je zapravo besmislena tolika količina igračaka, nastavljaju s kupovanjem istih jer ne žele da njihova djeca, ne daj Bože, budu zakinuta ili da se izdvajaju od ostalih.

Ja ću, ako budem majka i ako će moja kćer slaviti rođendane, zamoliti uzvanike da joj ne kupuju poklone, nego da joj djeca izrade nešto. Naravno, varijanta će biti i da se dođe bez poklona jer već vidim hrpu nakostriješenih majki koje mi psuju sve po redu jer gdje će, uz tolike obveze, još i IZRAĐIVATI poklone mom djetetu. Trenutačan živčani slom.

No, poanta je da njihovo dijete izradi poklon, a ne one umjesto svog djeteta.

Primjerice, za nacrtati crtež ne treba puno vremena, a crtanjem se razvija kreativnost kod djece. Osim kreativnosti, morat će upotrijebiti socijalnu i emocionalnu inteligenciju jer će razmišljati o tome kakav crtež bi razveselio slavljenicu, a po tome koliko je truda spreman uložiti u taj crtež će vidjeti koliko mu je stalo do prijateljice.

Znate i sami da se oko nekih poklona i čestitki potrudimo više, a oko nekih manje, ovisno o tome za koga su.

Btw, pišem o kćeri, tj. u ženskom rodu jer mislim da ću imati kćer. Tako zamišljam svoju dalju budućnost. Naime, u ovom trenutku, potpuno svjesna svojih godina, još ne želim dijete.

Kad me netko od dušobrižnika lažno zabrinutim tonom pita jesam li svjesna da za nekoliko godina možda više neću moći imati svoje dijete, odgovorim mu s:

„Frend, ja sam ti jako plodna. Toliko sam plodna da ću čak i s 45 vjerojatno bez problema začeti. Ono, iz prve. Kužiš?“

Tada u pravilu uslijedi začuđen pogled, ali moj sugovornik zašuti i završimo s tom temom.

Inače, nemam pojma jesam li plodna i koliko sam plodna, ali znam da imam dvije varijante na raspolaganju. Prva - da mislim da ću kroz nekoliko godina izgubiti sposobnost začeća, a koje misli mi stvaraju osjećaj pritiska i tuge. Druga - da mislim da sam brutalno plodna i da ću moći začeti bez problema i za 10 godina, a koje misli mi stvaraju osjećaj mira te su mi čak i zabavne.

Pa biram te druge misli, tj. drugu varijantu.

Kad me mama zadnji put pitala za unuke, njoj sam cijelu priču složila:

„Strpi se još par godina, onda ću ti rodit' unuku – curicu. Bit ću s njezinim ocem nekoliko godina. Bit će to velika i strastvena ljubav, ali baš zbog jakog intenziteta, izgorjet' će. A i teško je pratiti nas umjetnike. No, ne brini, ostat ćemo u dobrim odnosima, ne samo zbog male, nego zato što sa svim svojim muškarcima ostajem u dobrim odnosima.“

Možete si otprilike zamisliti izraz lica moje mame kad sam joj sve ovo ispričala. Ja sam, naravno, umrla od smijeha.

Međutim, kad joj ovako odgovorim na to „kobno“ pitanje, sve skupa bude zabavno. Prije bih poludjela na ovakva njezina pitanja jer bi mi samo pojačavala pritisak koji sam i bez toga imala u glavi zbog društveno nametnutih očekivanja od nas žena. I eto ti svađe s mamom i cijele drame.

Sad je radost umjesto drame.

U konačnici se mama osvrnula na ovaj dio „da se strpi još par godina“ i komentirala (misleći pritom na mene i sestru):

„Dok se vas dvije 'posložite', tata i ja ćemo biti nepokretni i senilni.“

Zamislila sam si tu scenu pa sam se opet počela smijati.

Uglavnom, ne bojim se ja za njih. Vitalni su i aktivni. A unuci u kasnijoj životnoj dobi će ih samo održavati takvima. Da ne govorim o tome da će ih dodatno pomladiti.

Znam da se neki neće složiti sa mnom i uvažavam svačije mišljenje.

Ali da završim u francuskom štihu.

Kad je izašla serija „Emily u Parizu“, moj tadašnji osobni trener mi je rekao da ga podsjećam na nju, samo da sam ja

„GB u Zagrebu.“

Mislim, rekao je moje ime, a ne GB jer Gđica Blogerica tada još nije postojala.

Ali zanimljivo da sam i njega, kao i svog kolegu ranije, asocirala na francuski stil življenja, premda sam tada, u svojoj glavi, bila daleko od njega.

Ako ste vi sada u toj poziciji, želim vam poručiti da je francuski stil življenja, tj. radost življenja dostupna i vama, i to besplatno. Samo ju morate potražiti u svakodnevnom životu.

Na ulici.

U tuđem osmijehu.

U trenutku.

U svom filmu.