Kako živiš svoj život?

Rečenica koja tako jednostavno odgovara na ovo složeno pitanje iz naslova jest:

„Kako provodite svoje dane, tako živite svoj život.“

Ne znam o čijem citatu se radi, ali upamtila sam ga jer mi je moćan.

U ovom tekstu sam odlučila raščlaniti pitanje iz naslova na više potpitanja jer mislim da je nužno da čovjek povremeno postavi ova pitanja samom sebi. I ono još važnije, da si da iskrene odgovore na njih.

Krenut ću od kretanja jer je o njemu bilo govora u prošlom tekstu „Staze nastaju hodanjem“, a reda mora biti.

Koliko se krećete?

Jeste li u zadnjih 10 dana svakodnevno pronašli pola sata za šetnju? Ako niste, zašto niste? Koje su vas prepreke u tome spriječile? Jeste li pokušali nadvladati te prepreke, pretvoriti ih u izazove i pronaći rješenje koje bi vam omogućilo pola sata šetnje? Ili ste u startu odustali od sebe? Ako ste uveli naviku svakodnevne kratke šetnje, prvo vam čestitam, a onda me zanima kako se osjećate? Vidite li neku promjenu?

Što jedete?

Koliko često jedete? Zašto jedete? Jedete li jer ste doista gladni ili jedete svoje emocije? Jedete li iz dosade? Jedete li iz navike? Živite li da jedete ili jedete da živite?

S kime se družite?

Kako se osjećate nakon tih druženja? Ispunjavaju li vas? Što je pretežito tema vaših razgovora s prijateljima i obitelji? Razgovarate li ili tračate i kritizirate? Negodujete li zbog novih odluka gradskih vlasti ili vašeg poslodavca?

Koliko često dajete konstruktivne savjete? Koliko često suosjećate s nekim? Koliko često pitate ljude što žele, koji su im planovi i kako su? Ne ono „kako si?“ koje ispalite reda radi da bi onda mogli ispričati kako ste vi, nego iskren interes za to kako se netko osjeća.

Koliko se smijete?

Tko vas nasmijava? Nasmijavate li vi druge ljude? Smatrate li sebe duhovitom osobom?
Upravo ovo zadnje pitanje sam postavila jednom liku na dejting aplikaciji, a on mi je odgovorio:

„Mislim da je subjektivno da itko priča o svojoj duhovitosti.“
Ja: „Pa mene zanima upravo to subjektivno, tj. tvoje mišljenje o tome jesi li duhovit.“
On: „To je irelevantno.“
Ja: „A što je za tebe relevantno onda?“
On: „Pa što drugi kažu o meni.“
Ja: „Tuđe mišljenje ti je važnije od vlastitog?“
On: „Relevantnije je u slučaju prosudbe o samom sebi.“

Napisala sam mu da se apsolutno ne slažem s njime, ali da je ta tema preduboka da bih tipkala o njoj.

Iako njemu nisam tipkala o tome, vama budem. Sretnici moji.

Znači, da mene netko pita smatram li sebe duhovitom osobom, odmah bih ispalila - DA. Jer sam ja sebi duhovita. Svjesna sam da nisam svima duhovita. Štoviše, u to sam se više puta uvjerila jer sam znala bacit' fore na koje se nitko nije nasmijao, osim eventualno "autističnih" ljudi (ako se sjećate onog lika iz teksta „Kako je, dobro je“).

Međutim, ako ću dati drugim ljudima da procjenjuju moju duhovitost, kako ću utvrditi jesam li duhovita ili ne? Nekome ću biti, nekome neću. Netko će reći da sam jako duhovita, a netko će reći da nisam nimalo. I što ću onda napraviti, kako ću odlučiti? Kako ću procijeniti čije je mišljenje relevantnije? Tko je od tih ljudi objektivniji? Kako ću napraviti gradaciju jesam li neduhovita, umjereno duhovita, duhovita, jako duhovita, urnebesno duhovita?

Vidite koliko je to komplicirano.

A kada ja za sebe odlučim da sam duhovita, stvar je riješena.

Isto vrijedi i za to jesam li pametna, lijepa, sposobna, šarmantna, itd.

Ako ne donesete ove odluke sami za sebe i date drugima da odlučuju umjesto vas, bit ćete izgubljeni i provodit ćete svoje dane pokušavajući utvrditi jeste li duhoviti, pametni, lijepi, itd.

Nećete to raditi svjesno, ali primjerice, bojat ćete se baciti neku foru jer niste sigurni jeste li duhoviti pa se ipak nećete našaliti jer što ako se nitko ne nasmije. Ili ćete htjeti iznijeti neki prijedlog na poslu, ali nećete jer što ako ispadnete glupi. Htjet ćete isprobati neku novu frizuru, ali nećete jer što ako vam neće stajati?

Ja bacim foru kad god to želim i nastavim sebe smatrati duhovitom, iako mi neke fore (po mišljenju drugih) budu loše.

Iznesem prijedlog kad ga imam i nastavim sebe smatrati pametnom, iako su neki moji prijedlozi (po mišljenju drugih) glupi.

Ošišam šiške ili kosu i nastavim sebe smatrati lijepom, iako mi možda (po mišljenju drugih) nova frizura ne stoji.

Mislim da ste shvatili bit pa se vraćam na pitanja.

Gdje i s kime živite?

Sviđa li vam se ambijent u kojem živite i ljudi u njemu? Želite li i dalje živjeti u tom ambijentu i s tim ljudima?

Mnogi ljudi na preseljenje gledaju kao na najkompliciraniju stvar na svijetu i velika većina ljudi se seli maksimalno jednom ili dvaput u životu. Realno, možemo se seliti svake godine ili češće ako to želimo. Pritom ne želim reći da biste se trebali seliti svakog mjeseca, nego samo želim da osvijestite da ta mogućnost postoji.

Situacija u kojoj biste definitivno trebali razmisliti o preseljenju je ona u kojoj vas prostor ili grad u kojem živite ili osobe s kojima živite (bilo da se radi o mami, partneru, svekrvi ili nekom četvrtom) guše. Dakle, možete promijeniti i jedno i drugo i treće. Vrata su otključana i izlaz imate. Što nedostaje? Najčešće hrabrost. Neki će reći novac, ja ću ponoviti - hrabrost.

Kakvu odjeću nosite?

Oblačite li se u skladu sa sobom? Imate li uopće svoj stil odijevanja ili se oblačite u skladu s onim što je u trendu, makar se ne osjećate dobro u toj odjeći? Nosite li boje koje volite ili, primjerice, ne nosite žuto jer ta boja nije primjerena za ženu vaših godina? Ili je možda situacija obrnuta pa nosite žarke boje kako biste izgledali mlađe jer imate dojam da u suknji i bijeloj košulji izgledate kao „baba“?

Neki će ovo smatrati nevažnim, ali mislim da je odjeća u kojoj provodite svoje dane itekako bitna, osobito za raspoloženje.

Kakav je vaš odnos prema poslu?

Dolazite li na posao s grčem u želucu? Krenete li s hejtanjem kolega čim dođete na parking? Hodate li nadrkani po hodnicima, nadajući se da vam se nitko neće obratiti?

Prijedlog: Promijenite najprije svoje misli i stav, a potom promijenite posao (ako ćete to i nadalje htjeti).

Pogledate li ljude uz koje prolazite na ulici?

Uspostavite li eye contact s ikim? Imate li blagi osmijeh dok hodate ili ste namrgođeni i ozbiljni? Zapitate li se ikad tko prolazi uz vas? Kakvu priču ta osoba nosi? Ide li možda iz noćne smjene? Je li umorna? Kad ste zadnji put nekome nepoznatome udijelili kompliment?

Prijedlog: Ostavite mobitel doma ili u torbi dok ste na ulici i promatrajte svoju okolinu.

Koliko vremena provodite na mobitelu?

Sigurno ne znate. Pogledajte barem u onim statističkim podacima na Instagramu koliko dnevno vremena provodite skrolajući tamo. Nosite li taj mobitel posvuda, pa i u wc? Uzimate li ga u ruke čak i tik nakon seksa? Netko možda i za vrijeme. Imate li ijednu prostoriju u stanu/kući u koju je zabranjeno unošenje mobitela?

Primjerice:
-u blagovaonicu da obiteljski obroci ili vaši solo obroci budu bez vanjskih podražaja, tj. koncentrirani na ljude za stolom i hranu na stolu ili (u ovom drugom slučaju) samo na hranu
-u wc da možete bez skrolanja obaviti ono što čak i kralj obavlja sam
-u spavaću sobu da se posvetite osobi s kojom dijelite postelju i pitate ju kako je provela dan ili da zajedno planirate nešto, umjesto da svatko gleda u svoj ekran. Ili ako spavate sami, proanalizirate li dan koji je iza vas.

Koliko često gledate televizor?

Koliko ih imate doma? Ima li svaki ukućanin svoj tv? Ispunjava li vas gledanje u tu (kako ga je moja baka zvala) kutiju? Kako se osjećate nakon što pogledate dnevnik i nahranite se svime negativnim što se odvilo tog dana? Ubojstva, masakri, ratovi, teroristički napadi, gužve, poskupljenja, novi virusi, itd. Rijetko kad bude nešto pozitivno među vijestima.

Brinete li o zdravlju?

Kad ste zadnji put bili na sistematskom? Što je uopće za vas briga o zdravlju? Jeste li se pobrinuli za svoje mentalno zdravlje? Kakva je vaša mentalna higijena? Možda se pitate što je ovo zadnje uopće.

Nedavno sam bila s mamom i tatom na kavi i u slastičarnicu u kojoj smo bili je ušla djevojka nešto mlađa od mene, a njezino je lice bilo negledljivo. Nemam drugu riječ koja bi opisala izgled njezinog lica. Mislim da je bila barem na dvadeset zahvata i da je ubrizgala u lice sve što trenutno postoji na tržištu. Ne pretjerujem sad.

Moj tata, koji inače ne primijeti kad odrežem pola kose i nije tip osobe koja puno komentira, nije mogao prestati gledati u nju i ponavljao je:

„Što si ti curo napravila od sebe?“

Ali ne osuđivački ili sa zgražanjem, nego tužno i zabrinuto.

A znate o čemu je ona vodila razgovor s konobaricom? O tome jesu li upakirani keksi koje prodaju u sklopu te slastičarnice zdravi, tj. koliki je udjel šećera u njima.

Eto, za nju je očito briga o zdravlju to da ne unosi šećer u svoj organizam, dok ju nezdravi izgled njezinog lica uopće ne zabrinjava.

I preko nje dolazim do onog najvažnijeg pitanja:

Koliko volite sami sebe?

Puno ljudi će reći da je to nebitno, da nemaju vremena baviti se sobom i promišljati o sebi. Idu im na živce rečenice tipa:

„Odnos sa sobom je najvažniji odnos.
Iz odnosa sa sobom proizlazi kvaliteta svih ostalih odnosa koje imate.
Ljubav prema sebi nije egoizam.“

Cijeli taj koncept rada na sebi i osobnog razvoja im se čini nebitan. I ok. Svatko ima svoje.

Ali jedno ću vam reći. Od svih ljudi na ovom svijetu se možete maknuti i od svih možete „pobjeći“, osim od sebe.

Mnogi ljudi bježe od sebe u ovisnosti, ili se stalno okružuju s puno ljudi, ili previše rade. Zapravo provode svoje dane bježeći od sebe.

Suočiti se sa sobom i pozabaviti se sa sobom nije lako. Ali je nužno ako želite živjeti „svoj život“.

Oscar Wilde je rekao:

„Živjeti je najrjeđa stvar na svijetu. Većina ljudi samo postoji, to je sve.“

Moje je mišljenje da je to što postojite već samo po sebi dovoljno. Možete „samo postojati“ na ovom svijetu i napravili ste velik posao i trebate biti ponosni na sebe.

Ali kad vam je već dan dar postojanja, zašto ga ne biste iskoristili i doista živjeli?

Zašto ne biste napravili tu „najrjeđu“ stvar na svijetu i provodili svoje dane onako kako vi želite? Pronašli vlastiti smisao? To ne mora biti ništa spektakularno ili globalno. Taj smisao može biti nešto svakodnevno, nešto kreativno, nešto vaše.

Izrada glinenih posudica, fotografiranje, gluma, ples, slikanje, šivanje ili vezenje. Mogućnosti su beskonačne. Ali mora biti za vašu dušu.

Mislim, možete to podijeliti s drugima, dapače. Ali pod jednim uvjetom - nemojte početi tražiti odobravanje i „lajkove“ drugih.

Jer ako svoju strast učinite ovisnom o drugima, prestat će biti zabavno i postat će frustrirajuće.

Objasnit ću na primjeru svog pisanja.

Ja pišem prvenstveno za sebe. Na većinu tekstova ne dobijem nikakve komentare na blogu. Na neke, iako imam nekoliko tisuća pratitelja na Instagramu, dobijem pet lajkova. Pet. I nijedan komentar, ni pisani ni usmeni (od ljudi koji me znaju). A na neke dobijem negativan komentar ili me netko prestane pratiti.

Je li mi to znak da bih trebala prestati pisati? Neki bi zaključili da je. Ja kažem:

„Apsolutno ne!“

Da se razumijemo, nekad i moj mozak krene s tim da čemu sve ovo i ima li smisla nastaviti kad „nitko to ne čita“, ali onda samo podsjetim samu sebe zašto sam inicijalno počela pisati.

Zato što je pisanje moja „terapija“. Pišem za svoju dušu.

I ponajprije ću za nju to nastaviti raditi.

Zašto sam tekstove odlučila javno podijeliti? Zato što smatram da su korisni i da kroz vlastite primjere mogu pomoći drugima. I u tome sam ja pronašla svoj smisao – da budem motivacija i inspiracija drugima. Makar se radilo o pet ljudi.

Neki će me zbog ovoga ismijavati, ali ja neću dopustiti „nekima“ da određuju kako ću živjeti svoj život.

Ti hoćeš?

Odluka je naravno na tebi, ali znaj da u slučaju potvrdnog odgovora drugima daješ moć nad onim najvažnijim što imaš – svojim životom. I pomno biraj kome ćeš dati tu moć.

Ako odgovoriš na sva pitanja iz ovog teksta, znat ćeš kako provodiš svoje dane.

Posljedično, znat ćeš i kako otprilike živiš svoj život.

Na tebi je sad da si daš iskren odgovor na ono ključno pitanje:

Živiš li ili postojiš?