Staze nastaju hodanjem

Sad sam došla iz dvosatne šetnje i odmah sjela za laptop da napišem ovaj tekst. Doduše, prije toga sam popila vode i skinula grudnjak. Netko će reći da je ovo nebitna informacija, no meni nije jer ne mogu pisati okovana. Već čujem par svojih frendova i rođaka kako mi govore:

“Previše informacija!”

Ne vole kad dijelim s njima “ženske” stvari. Ne daj Bože da im kažem da imam menstruaciju. Zgroze se kao da je ne znam što u pitanju. Meni su smiješni njihovi izrazi lica u takvim situacijama pa im povremeno namjerno kažem tak neke stvari.

Ali vraćam se na hodanje.

Već mi je nekoliko puta palo na pamet da posvetim jedan tekst hodanju jer je ono jako važan dio mog života, ali mozak bi mi odmah postavio sljedeća pitanja:

“Pa što ćeš toliko pisati o hodanju? Misliš da ćeš imati dovoljno materijala za cijeli tekst? Neće li to biti malo dosadno - tekst o hodanju?”

Danas je moj odgovor na ta njegova pitanja bio da neka se radije baci na posao i krene razmišljati o sadržaju teksta umjesto da postavlja obeshrabrujuća pitanja.

Prvo što želim istaknuti jest da ja na hodanje ne gledam kao na vid vježbanja, niti je moj motiv za hodanje to da bolje izgledam, budem fit i slično. Premda, to jesu benefiti hodanja koje dobivam kao bonus.

Ali mislim da ljudi koji hodaju isključivo iz tih razloga zapravo promaše bit hodanja.

Objasnit ću na primjeru.

Ima jedna žena koju znam preko poznanice i ona kad krene hodati, odredi si brzi tempo i sumanuto hoda tim tempom sat do dva. Zašto kažem sumanuto?

Zato što ne želi stati ili usporiti ni pod koju cijenu. Sestra i ja smo ju par puta srele i nije htjela stati da popričamo, već je hodala ukrug oko nas. Mi smo se okretale oko svoje osi kako bi ju pratile pogledom i ja sam od vrtoglavice skoro povraćala nakon tog kratkog razgovora. Prilikom drugog susreta je najprije othodala par metara ispred nas pa se unatraške vraćala prema nama. I tako par puta naprijed-natrag dok nismo odradile kratki chit chat.

Treći put je samo pozdravila u prolazu i nastavila dalje, vjerojatno rukovođena mišlju:

“Jebeš njih dvije! Koliko puta ću ih sresti?! Ja imam svoju rutu za odraditi.”

Mene takvi ljudi uznemire.

Uglavnom, moja jutrošnja šetnja uopće nije trebala trajati dva sata, ali me ponijelo.

Zapravo sam izašla iz stana malo razbistriti glavu jer sam se probudila čudnog raspoloženja, a šetnja mi popravi raspoloženje u 90% slučajeva. Nekad zbog ljudi koje vidim putem, nekad jer me kretanje i boravak na svježem zraku resetiraju, ali najčešće zato što raščistim misli putem.

Hodanje i socijalni kontakt

Hodanje će uvijek dovesti do socijalnog kontakta, makar ni s kim ne ulazili u direktnu konverzaciju. Tako sam ja tijekom svoje jutarnje šetnje najprije prošla uz dvije starije žene od kojih je jedna govorila drugoj kako je išla kupiti neku skupu rižu svojoj kćeri jer je ta riža sada na akciji u trgovini u kojoj je bila.

Iako meni nije trebala riža i nisam ju išla kupiti, nekome bi možda ta usputna informacija baš dobro došla u tom trenutku. Da je taj netko ostao doma, ne bi ju saznao.

Malo iza toga sam srela djeda koji je gurao svog unuka u kolicima i mali je uperio prst prema svakom automobilu uz koji su prolazili i povikao:

“Bi bi!”

A deda je komentirao:

“Da, je l’ ti lijep taj bi bi?”

Nekome će se činiti nebitno, ali mene dječja neopterećenost uvijek opusti.

Hodanje i sloboda kretanja

Onda sam se zagledala u jedan ulaz u ljekarnu. Ima onaj princip da najprije trebate stisnuti gumb pa vam se otvore staklena automatska vrata ispred kojih su još jedna ovalna automatska vrata. Vi onda uđete u međuprostor između tih vrata i tek kad se ova iza vas zatvore, ova ispred se otvore.

To je neki sigurnosni sustav ili ne znam što. Tako je i na ulazu u pojedine banke.

Moja prva pomisao je bila da bih ja ušla u tu ljekarnu samo da baš moram.

Zašto? Upravo zbog tog kratkotrajnog onemogućavanja kretanja na ulazu. To mi stvara neugodan osjećaj.

Zaključila sam da bi meni najgora kazna bila da završim u zatvoru. Da me liše slobode i onemoguće mi kretanje. Zato valjda toliko i pazim da sve radim po propisima.

Mislim, imaju i zatvorenici pravo na šetnju po dvorištu zatvora, iliti “kretanje po slobodnom zraku”. Ali nije to to. Ne mogu šetati kada i koliko žele, već pod uvjetima koji im drugi odrede.

A koliki su ljudi, iako im nije doslovno ograničena sloboda kretanja, “zatvorenici” u svojim domovima i onemogućavaju sami sebi kretanje po slobodnom zraku.

Hodanje i fizičko zdravlje

Neki će reći da pretjerujem s ovim pridavanjem važnosti hodanju, ali u zadnje vrijeme sam u više navrata čula da stručnjaci kažu da je sjedenje novo pušenje. Sjedilački način života nas pomalo ubija, a mi nismo ni svjesni koliko puno sjedimo i boravimo u zatvorenim prostorima. Zimi nam je hladno za ići van, a ljeti vruće.

Moramo osvijestiti da je ljudski organizam stvoren za kretanje. Nama je kretanje urođeno.

Ljudi se najčešće pravdaju time da moraju sjediti 8 sati na poslu. I to je kao to. Izvan njihove moći je. Kriv je poslodavac, krivi su zakoni koji propisuju radno vrijeme, kriv je sustav.

Ja se s time ne slažem.

Ako ne hodaš, kriv si jedino ti. Nitko drugi.

Baš sam nedavno vodila razgovor o hodanju s jednom poznanicom. Morala je na neki zahvat koji bi vjerojatno izbjegla da se zadnje desetljeće više kretala.

“I kužiš, doktor je bio dosta neugodan prema meni. Počeo me prozivati da zašto se više ne krećem. Mislim, znaš, ja sjedim cijelo vrijeme na poslu. Kad bih ja to točno trebala hodati?” rekla mi je, uzrujana i ljutita na doktora.

“Pa možda iza posla?” pitala sam.

“A kad, molim te? Dođem doma i odmah me dočekaju klinci, a i hrpa posla.”

“Možeš uzeti klince pa s njima prošetati pola sata i popričati usput. Svakako ostavi mobitel doma da izbjegneš napast da skrolaš po mobitelu umjesto da koncentrirano razgovaraš sa svojom djecom”, predložila sam.

“Ma ne vole oni hodati”, odgovorila je kao da se radi o nepromjenjivoj činjenici.

“Pa možda bi zavoljeli s vremenom. U svakom slučaju bi stekli naviku hodanja, bili biste vani na zraku i proveli kvalitetno vrijeme zajedno”, nastavila sam nadobudno.

Čula sam po tonu njezinog glasa da joj moji prijedlozi i komentari nisu po volji. Ubrzo smo završile razgovor. Vjerojatno je iza nazvala neku frendicu s kojom je mogla uzduž i poprijeko popljuvati onog doktora jer kako se usuđuje prozivati ju da se dovoljno ne kreće.

Ja smatram da svatko u danu može pronaći pola sata da prošeta. Ako ne ide u komadu, može se raditi o tri kraće šetnje od deset minuta ili dvije od petnaest. Ovisno o trenutnim životnim okolnostima.

Problem je volja.

Znate kako kažu:

“Gdje ima volje, ima i načina.”

Ako nema volje, ljudi će smisliti razno razne izlike i opravdanja. I ok.

Ali ja ću svejedno u ovom tekstu dati sve od sebe da vas motiviram na hodanje.

Zašto? Zato što je hodanje lijek. Besplatan lijek. Prirodan lijek. Gotovo svima dostupan lijek.

Hodanje i meditacija

Bila mi je zanimljiva konstatacija u jednom od podcasta o hodanju koje sam slušala, a gdje je rečeno da je hodanje vid meditacije.

Meni je to potpuno leglo za mene, iako nikada nisam razmišljala o hodanju na taj način.

Naime, ja ne mogu dugo sjediti jer postanem nemirna. Recimo da imam dosta nemiran duh. Onda savjetuju meditaciju za umirivanje, ali meni klasične meditacije nikako nisu odgovarale za takve situacije.

Zašto? Zato što mi tijelo traži akciju i kretanje, a ne sjedenje s prekriženim nogama i zatvorenim očima u potpunoj tišini i zamračenoj prostoriji, uz duboko disanje. Čisto da napomenem da pod “akcijom” ne mislim na ništa prosto.

Makar…

Zezam se. Ne znam što mi je danas. Uozbiljit ću se.

Dakle, meni hodanje pomaže da se smirim.

S time da u takvim situacijama nemira najčešće šetam u tišini. Pritom pod tišinom mislim na to da nisam ni u kakvom društvu, ne pričam na mobitel, niti slušam išta na slušalice. Šetnja u potpunoj tišini je rijetkost za mene jer ja uglavnom hodam po centru grada, što uključuje brojne automobile, tramvaje, bicikle i pješake.

Ipak, nekad odem na mirnija mjesta poput parka ili biram mirnije ulice. Ovisno o raspoloženju, a i o trajanju šetnje.

Jutros sam, primjerice, prošla i centar i park i mirnije ulice jer sam dugo hodala.

Btw, prolazila sam uz jednu shopping galeriju pored koje su dolje na pločniku one rešetke iz kojih puše topao zrak. Namjerno sam prošla po njima iako sam imala lepršavu haljinu.

Možete li pretpostaviti daljnji razvoj događaja?

Tako je - kultna filmska scena podizanja bijele haljine Marilyn Monroe. To me razveselilo. Mislim, moguće da u stvarnosti sve to skupa uopće nije nalikovalo na tu scenu, ali što se mene tiče, je.

Hodanje i mentalno zdravlje

Osim što tijekom hodanja u tišini smišljam ovakve pizdarije, također rješavam probleme ili se pripremam za nešto što mi je izazovno - bilo poslovno, bilo privatno.

Primjerice, spomenula sam u tekstu “Prva godišnjica bloga” da nekada dan prije objave za mene dubljeg teksta, idem u dvije do tri šetnje i prorađujem sve to, odnosno prolazim kroz intenzivnu mentalnu pripremu.

Hodanje i inspiracija

Također, često tijekom šetnji smišljam sadržaj tekstova ili poglavlja knjiga. Padaju mi na pamet ideje za objave. Otkrivam neke svoje nove želje. Mogli bismo reći da hodanjem stvaram nove staze svog života.

Upravo to kaže i citat Franza Kafke:

“Staze nastaju hodanjem.”

Pritom ne mislim na fizičke staze u prirodi koje nastaju kada se puno puta prođe nekim putem, već na preneseno značenje.

Hodanje i čitanje/učenje

Šetnju možete spojiti i s čitanjem/učenjem. Pod “čitanjem” mislim na slušanje audio knjiga kojih je danas sve više i koje obožavam. Najveći nedostatak kod klasičnog čitanja mi je bilo to što moram mirno sjediti ili ležati, a to ne mogu dugo. Ovako si pustim audio knjigu na slušalice i top.

S time da puno češće slušam podcaste koje također obožavam. Slušam gotovo isključivo ove na temu osobnog razvoja, ali postoje podcasti o svim mogućim temama.

Čisto da napomenem da je tu i moj podcast, za slučaj da poželite u šetnju sa mnom. Bude mi top kad mi netko javi da hoda i sluša moj glas. Dosta ih i čisti kuću ili stan dok me slušaju. Očito ljude motiviram na kućanske poslove. Ne znam je li to dobro ili loše, ali ja sam odlučila da je dobro.

Hodanje i druženje

Šetnja je i odličan način za provesti vrijeme s nekim. Primjerice, umjesto da sjedite s frendicom na kavi 2 sata, šetajte toliko. Ili pola vremena provedite na kavi, a pola šetajte. Moje frendice pristaju na pola-pola. Red kave i red šetnje.

Ili, u slučaju da vam neka osoba nije blizu, nazovite ju dok hodate. Ona neka hoda po svom gradu ili kontinentu, a vi po svom. Ali to vam može biti zajednička aktivnost, iako ste udaljeni.

Nedavno sam bila u šetnji s mamom i tatom i iznijela sam im svoju najnoviju super ideju, a mama mi je rekla da se ponašam kao curica, da joj se čini kao da ja sad tek prolazim kroz odrastanje. Rekla mi je to s ljubavlju (iako sam mogla vidjeti i određenu dozu zabrinutosti kod nje i tate zbog mojih sve neobičnijih planova), a ja sam joj odgovorila:

”Možda djelujem zaigrano, tj. kao curica, ali sad mi je puno zabavnije. Prije sam život shvaćala preozbiljno.”

I neki će reći da je život ozbiljan i težak. Ja kažem da je život onakav kakvim si ga napraviš.

Možeš imati “sve”, ali svejedno biti nezadovoljan i depresivan.

Možeš imati životne okolnosti puno teže od prosjeka, ali svejedno biti pozitivan i optimističan.

Opet je do tebe, a ne do životnih okolnosti.

Objasnit ću.

Ranije u tekstu sam napisala da je hodanje gotovo svima dostupan lijek. Jer nekima nije. Neki ljudi ne mogu hodati. Svejedno, ima nepokretnih ljudi koji su prilagodili živote tome te žive skoro kao da ih noge normalno služe.

Ima ljudi koji mogu hodati, ali samo na jednoj svojoj nozi te uz pomoć proteze. Svejedno, neki od tih ljudi trče na utrkama ili se natječu u plesnim emisijama.

Ima ljudi koji nemaju ruku ili ruke, ali zato sve rade nogama.

Tim istim nogama koje neki ne koriste čak ni za ono za što su namijenjene - za hodanje.

Sam odluči hoćeš li iskoristiti sve besplatne benefite hodanja.

No, imaj pritom na umu da:

Staze nastaju hodanjem.