Ples na kiši

Što za vas znači sreća? Da si sada trebate zamisliti trenutak ili situaciju u kojoj ste baš onako istinski sretni, što je prvo što vam pada na pamet?

Nekome će to možda biti osvajanje jackpota. Nekome osvajanje nekog planinskog vrha. Nekome smijeh njegovog djeteta.

Znate kako si ja to zamišljam?

Vidim sebe kako se smijem dok plešem na kiši s nekim plemenom.

Zvuči ludo, znam.

Prvo je to bilo indijansko pleme, a u zadnje vrijeme je u toj sceni u mojoj glavi afričko pleme. Moja sreća se s vremenom očigledno seli po kontinentima.

Da bih voljela plesati na kiši s nekim indijanskim plemenom sam prvi put rekla jednom prijatelju prije cca godinu dana i bilo mi je neugodno to uopće izgovoriti naglas. Bili smo u šetnji po kvartu i bio je sumrak. Nešto smo pričali o životu i ja sam mu rekla za ovu svoju želju.

S blagom neugodom sam pogledala gore prema njegovom licu (puno je viši od mene), kako bih vidjela njegov izraz lica na ovu moju izjavu, ali on se samo nasmiješio i rekao:

“Ja volim hodati po kiši. Ponekad odem prošetati po Zagrebu bez kišobrana kada kiša pada i zapravo je super jer nema ljudi po cesti i osjećaj je nekako dobar.”

Spustila sam pogled, razvukla osmijeh i nastavili smo hodati, neko vrijeme u tišini.

Bojala sam se neprihvaćanja, a na kraju sam, zbog svoje iskrenosti, osjetila povezanost s njim.

A povezanost mi je bitna. I to ona istinska povezanost s drugim ljudima.

To je zapravo vidljivo i iz ove moje misli da bi mi ples na kiši predstavljao trenutak sreće.

Naime, kada sam išla analizirati što u toj situaciji predstavlja sreću za mene, došla sam do sljedećih stavki:

Smijeh - jer se svi iskreno smijemo u toj sceni u mojoj glavi.
Glazba i ples - jer plešemo u ritmu nekog domorodačkog instrumenta.
Povezanost s prirodom - jer smo na otvorenom, bosi i kiša nam dodiruje kožu.
Povezanost s drugim ljudima - jer u cijelom tom plesu i smijehu vlada zajedništvo.

Znam da će neki od vas zbog ovog mog plesa na kiši na prvu zaključiti da sam “šviknula”, ali pokušat ću vam objasniti što za mene znače ove četiri stavke.

Smijeh

Moj tata je često govorio:

“Smijeh je lijek.”

I doista je. Pomaže kod suzbijanja lošeg raspoloženja, rješavanja problema i prevladavanja teških situacija.

Ali osim što liječi, smijeh također, povezuje.

Naime, mene humor i smijeh nedvojbeno najviše povezuju s drugim ljudima. Zapravo sam shvatila da, kada upoznam nove ljude, redovito želim opet vidjeti one koji su bili duhoviti i koji su me nasmijavali.

Vidim u svojoj okolini kako ljudi često idu smišljeno upoznati druge kako bi si stvorili konekcije, najčešće poslovne, pa ako je neka osoba “bitna” ili dobro povezana s drugima, razmijene brojeve/vizitke s njom jer misle da bi im to poznanstvo moglo biti korisno.

Mene to ne zanima. Ne mislim da me to čini boljom osobom, nego je jednostavno tako. Takve stvari mi nikada nisu bile privlačne niti jasne.

S druge strane, humor i smijeh me privuku i povežu me s nekom osobom.

Naišla sam na Goetheov citat koji kaže:

“Ništa tako moćno, tako snažno ne otkriva čovjekovu narav kao smijeh.”

Ja se s ovim potpuno slažem.

Pročitala sam sestri ovaj citat i ona je komentirala:

“Ti se jako diskretno smiješ.”

Obje smo prasnule u smijeh na ovo.

Ali da, na osnovu mog smijeh možemo zaključiti da sam energična osoba, pomalo eksplozivna, jaka, glasna, ponekad indiskretna (osobito kada promatram druge ljude i zagledam se u njih).

Nekome će se to sviđati, a nekoga će moj smijeh, kao i moja narav, preplašiti ili odbiti. Bit će im previše.

Isto je i sa mnom. Nečiji smijeh me privuče, a nečiji odbije. Jednostavno mi bude iritantan ili mi nešto smeta u njemu.

Zanimljivo mi je bilo kada sam upoznala jednog rođaka svoje prijateljice na kojem mi je odmah bilo nešto čudno vezano za njegov smijeh. Nisam na prvu skužila što, ali onda sam ga malo promatrala i shvatila da se on smije gornjim dijelom svog tijela.

Onako mu se cijeli trup tresao dok se kao smijao, ali nije bilo nešto previše zvukova. Dakle, razvukao bi osmijeh na lice i tresao gornji dio tijela. To je njegov način smijanja koji mi nije legao baš.

Ali ovaj primjer definitivno pokazuje da se možemo smijati na različite načine.

Ja volim kad se ljudi smiju očima.

Top lik mi se nasmijao tako nedavno. Srela sam ga opet. Znači nevjerojatno.

Sestra i ja smo prelazile preko pješačkog prijelaza na jednoj prometnici u Zagrebu, a on je bio prvi zaustavljen na njemu na svom top motoru. Nosio je kacigu, ali svejedno sam ga odmah skužila. Ja sam bila sva u bijelom, obučena kao za tenis koji nikada nisam igrala.

Kad smo prolazile ispred njega, pozdravila sam ga i oslovila imenom (uz osmijeh od uha do uha naravno), a on je odzdravio i vidjela sam mu u očima da se nasmijao jer usta nisam mogla vidjeti zbog kacige.

I to je bilo to. Nemam pojma je li on uopće skužio tko sam ja, ali susret je bio srdačan i njegov “osmijeh očima” mi je uljepšao dan.

No, vraćam se na svoj ples na kiši.

Glazba i ples

O tome koliko mi glazba znači sam već pisala u tekstu O meni. A glazba i ples su poprilično neodvojivi.

S time da, kada uđemo u određene godine, slabo plešemo. Ne idemo više po klubovima, a doma rijetko tko zapleše. Jer je čudno ili se ljudi ni ne sjete. A nekima nije ni do čega pa tako ni do plesa.

Ja znam zapjevati i zaplesati na ulici na putu do posla. Ništa pretjerano, ali ako me ponese pjesma, napravim to bez obzira na aute koji prolaze uz mene.

U početku mi je to bilo neugodno i redovito bih se zacrvenila od srama kad bih to napravila. Ali nastavila sam to raditi bez obzira na taj sram. Osjećaj srama mi je stvarala misao:

“Daj prestani, mislit će da si luda.”

No nisam prestala, već sam nastavila i, iskreno, trebalo mi je par mjeseci da taj osjećaj srama potpuno nestane. Da ga nadvladam mi je malo pomogao citat Friedricha Nietzschea:

“One koji su viđeni kako plešu smatrali su ludima oni koji nisu mogli čuti muziku.”

A neki od ljudi u autima nisu mogli čuti moju “muziku”.

Međutim, uvijek će biti ljudi kojima će se vaša “pjesma” svidjeti i onih kojima neće. S prvima ćete se povezati, a s drugima nećete. Ali bitno je da vi budete vi, kako bi privukli “vaše” ljude.

Naravno da ja ne moram pjevati ili plesati po ulici, ali ako mi dođe, zašto ne bih? Zato da netko ne bi mislio da sam luda? To mi se nekako nije činilo kao dovoljno dobar razlog da si uskratim nešto što mene čini sretnom.

I taman kad sam se opustila u tom svom spontanom pjevanju po ulici, dobila sam poruku od poznanika na Instagramu:

“Vidio sam te u gradu dok sam se vozio, slušalice i pjevušiš.”

“Joj, kako to izgleda? Ne mogu si pomoći da ne pjevam”, odgovorila sam mu.

“Izgleda baš slatko, da se čovjek zaljubi”, napisao je.

Eto, on očito čuje moju “pjesmu”.

Povezanost s prirodom

Vi koji me redovito pratite, znate za moju opsesiju drvećem. Ne znam zašto, ali meni su visoka i ogromna stabla toliko moćna. Volim se kretati među njima i promatrati njihove krošnje. Lišće na krošnjama mi često izgleda kao da pleše.

S time da ne boravim puno u prirodi. Čak ne znam niti prepoznati vrste drveća, osim onih osnovnih. Ovo napominjem čisto da ne bi mislili da sam biolog ili botaničar. Ni blizu.

Ali drveće mi daje neki osjećaj sigurnosti i smirenosti. Kao da nisam sama. Možda mi se zato i sviđaju ovi visoki frajeri kao od stijene odvaljeni. Podsjećaju me na stablo. Zezam se sad.

Uglavnom, ujutro na putu do posla, osim što povremeno pjevam i zaplešem, kad prolazim kroz park, obavezno podignem pogled gore, promotrim krošnje i duboko udahnem.

To me umiri i nekako poveže s prirodom.

Ljudi su najčešće od jutra na mobitelima i ne doživljavaju išta ili ikog oko sebe.

Znam da je u svakodnevnom životu teško biti bez mobitela jer smo toliko navikli na njih da nam je problem funkcionirati bez. Međutim, baš zato su godišnji odmori idealno vrijeme da se malo detoksiciramo od toga.

Primjerice, ja na moru često na plažu odem bez mobitela. Jedan razlog su velike vrućine zbog kojih se bojim da ne dođe do njegovog samozapaljenja, a drugi razlog je taj što sam onda prisutnija u trenutku.

Nema mi ljepšeg od promatrati zalazak sunca na plaži dok mi povjetarac suši kosu, a valovi lagano zapljuskuju obalu i cvrčci se glasaju.

To je isto moj vid povezivanja s prirodom.

I dolazim do zadnje, po meni, najvažnije stavke.

Povezanost s drugim ljudima

Mislim da je otuđenost velik problem današnjice. Ljudi su sve usamljeniji, sve lošije komuniciraju, odnosi su sve površniji.

Nekome je to možda ok, ali ja nikad nisam voljela površne odnose. Ne ispunjavaju me, troše mi energiju i ne vidim smisao u njima.

Druženje s nekim samo da se “ubije” dva sata vremena.

Poznanstvo od kojeg se očekuje korist.

Poslovni odnos koji se bazira na ulizivanju.

Obiteljski odnos u kojem glumiš da je sve super u tvom životu kako ne bi razočarao članove obitelji ili kako ne bi morao slušati prodike o tome što “krivo” radiš.

Prijateljstvo koje se temelji na tračanju drugih “frendica” ili međusobnom hvaljenju uspjesima svoje djece jer vlastitih uspjeha nemaju. Naime, previše vremena im odlazi na tračanje pa nemaju vremena baviti se nečim korisnim.

A sve je to površno i ne dovodi do povezanosti.

Znate kako se jedino možete istinski povezati s drugim ljudima?

Tako da ste iskreni. Tako da ste ono što u suštini jeste. Tako da prestanete glumiti. Tako da budete autentični. Tako da prestanete udovoljavati drugima na svoju štetu. Tako da kažete ako vam nešto smeta ili vam se nešto ne da. Tako da naglas kažete svoje mišljenje ili želje, makar ih drugi smatrali čudnima.

Tek tada dolazi do pravog prihvaćanja ili neprihvaćanja.

S time da, ako ljudi ne prihvate ono što vi zapravo jeste, zapitajte se jeste li doista nešto izgubili?

Ako je taj odnos bio površan i lažan, treba li vam u životu?

Možda je vaš odgovor “da” i u redu.

Moje je mišljenje da je jedan duboko povezujući odnos puno vrjedniji od nekoliko površnih odnosa.

I tako sada i živim. Umjesto da mi je pažnja raspršena na više površnih odnosa, radije ulažem energiju i vrijeme na jedan odnos do kojeg mi je stalo.

To ne znači da se s tim ljudima svakodnevno čujem ili družim jer ne dovode te stvari do istinske povezanosti. Zapravo provodim puno vremena s meni bitnim ljudima u svojoj glavi. Razmišljam o njima.

A kad uživo provodim vrijeme s njima, trudim se biti im maksimalno posvećena i prisutna na tom druženju, kako tijelom, tako i duhom, umjesto da sam na mobitelu ili na sutrašnjem poslovnom sastanku.

Sada se ponovno sjetite trenutka istinske sreće koji vam je prvi pao na pamet na početku teksta. Koje stavke vi u njemu možete pronaći? Živite li sada u skladu s njima? Ako ne, zašto ne?

Ako vam je bitan novac, zapitajte se zašto nemate više novca.

Ako su vam bitna putovanja, zapitajte se zašto ne putujete češće.

Ako su vam bitna vaša djeca, zapitajte se zašto ne provodite više kvalitetnog vremena s njima.

A onda si odgovorite na ta pitanja jer su odgovori u vama. Često ih izbjegavamo jer nam se teško suočiti s njima. Još teže nam je nešto promijeniti.

Međutim, svatko od nas je tvorac vlastite sreće.

Život nam podijeli početne karte i netko dobije bolje, a netko lošije. No, na nama je što dalje činimo s tim kartama.

Slično je i s kišom.

Neki ljudi zaplešu na kiši, neki samo pokisnu.

Vi birate u kojoj ćete skupini biti.

Ja biram ples na kiši.