Ovaj tekst će možda biti malo grublji, ali nekad nam treba oštriji pristup da bismo se osvijestili i pokrenuli.
Na pisanje me inspirirao film koji sam pogledala u kinu ovog vikenda. Radi se o filmu Horizont o naseljavanju američkog zapada.
Btw, u kino sam išla sa sestrom i roditeljima. U tom sastavu nismo bili u kinu od 1999. valjda. Ja sam to predložila jer sam htjela da na neki način obilježimo objavu moje druge knjige (Karla's Story) na Amazonu, a da ne bude još jednim ručkom.
Uglavnom, ja sam nekoliko dana prije gledanja tog filma bila u nekom čudnom raspoloženju. Najkraće rečeno, osjećala sam se kao govno. Ujutro bih se probudila loše volje bez ikakvog posebnog razloga i taj osjećaj bi me pratio dobar dio dana. I tako uzastopce 3-4 dana.
Znaju mi se dogoditi anksiozni ili bezvoljni dani, ali to stanje obično traje jedan dan, ali ovaj put je bilo intenzivnije i rastegnulo se na više dana.
Zapravo mi je teško definirati o čemu se točno radilo. Svjesna sam da su u pitanju bili negativni osjećaji, ali imala sam problema s određivanjem koji.
Zato bih se nakon svakog buđenja zapitala:
„Koji je ovo kurac?“
Da, u ovom tekstu će biti nešto psovki i ružnih riječi pa ako vam se to ne sviđa ili to ne odobravate, predlažem da ga preskočite.
Također, ako ćete biti razočarani sa mnom što ih koristim u svom izražavanju, žao mi je zbog toga, ali ja sam ovdje da budem ja, a meni psovanje pomaže kad mi je teško ili kad sam ljuta.
Ovo pišem mirnim tonom – da netko ne bi čitao u napadačkom tonu.
To u zadnje vrijeme često istaknem u pisanoj komunikaciji jer neke poruke doista mogu zvučati različito, ovisno kojim tonom ih čitate. Ali ako u startu razjasnite, izbjeći ćete nepotrebne nesporazume i potencijalne svađe sa svojim sugovornikom. Zato što ljudi, kada misle da su napadnuti, redovito krenu u protunapad ili u obranu, a nijedno ne dovodi do konstruktivnog dijaloga.
No, ako i niste razočarani mojim psovanjem, sigurna sam da ima nešto ili će u budućnosti biti nešto vezano za mene što vam se neće sviđati. Možda nećete odobravati neke moje postupke. Ili se nećete slagati s nekim mojim stajalištima. Ili će vam neke moje izjave ići na živce.
I to je u redu.
Jer ja nisam ovdje kako bih vam se svidjela. Ja sam ovdje da uzmete od mene ono što vam pomaže. Ono što vam koristi da vi napredujete i razvijate se. Da primijenite ono što je u skladu s vama i vašim vrijednostima.
Ali da se vratim na svoje neraspoloženje. Dakle, sve mi se činilo bez veze i bez smisla - moj život u globalu, moj posao, moj stan, moje knjige, ovaj blog. Onda se taj besmisao izmjenjivao s nezadovoljstvom, nemirom, tjeskobom, usamljenosti i bezvoljom. Zvuči top, zar ne?
Zato sam se neprestano i pitala:
„Koji je ovo kurac?”
Pokušala sam primijeniti sve tehnike koje mi inače pomažu da se izvučem iz negativnog raspoloženja - npr. ispisivanje misli, šetnja po svježem zraku, slušanje podcasta ili glazbe, pospremanje stana i sl., ali ova negativnost je bila tolika da mi ni uobičajene tehnike nisu pomagale ili je njihova pomoć bila kratkotrajna.
Onda sam jednostavno odlučila da se neću pokušavati izvući iz tih negativnih emocija, nego biti s njima i osjećati ih. S time da nisu bile prisutne baš cijeli dan, nego su dolazile periodično. Samo bi me preplavile.
Zašto vam ovo pišem?
Zato što želim da znate da su takvi dani normalni. Nisu ugodni, niti si ih itko od nas priželjkuje, ali su dio ljudskog iskustva.
Ovo mi je bitno za naglasiti jer sam se ja prije, na dane poput ovih, osjećala kao čudak. Kao da to moje raspoloženje nije normalno. Jer ono, svi na Instagramu su nasmijani. Svi su sretni na reklamnim panoima. U svim obiteljima vlada idila. Sve prijateljice su najbolje. Sve ljubavi su prave.
I onda ispada da je svugdje pozitiva, blagostanje i idila, a kod mene je „neki kurac” kojeg nisam mogla čak ni definirati.
Spoznaja da su i takvi dani normalni me dovela do toga da se sad „samo“ osjećam loše, bez da si na to nakalemim dodatne negativne emocije jer se NE BIH TREBALA TAKO OSJEĆATI i bez da se pitam jesam li normalna što nisam stalno sretna kao svi ostali.
Jesam, normalna sam, i vi ste normalni na dane kad se tako osjećate. Po meni bi se više trebali pitati jesu li normalni oni koji su tobože stalno sretni i koji šire onu lažnu toksičnu pozitivnost.
Ali uvriježilo se da je biti sretan normalno, a biti nesretan nenormalno. Ne govorim sad o depresiji ili nekim akutnim stanjima, nego o ovoj uobičajenoj povremenoj nesretnosti.
Jer zanimljivo je kako se na dane kada smo dobre volje, kad smo sretni, kad imamo puno energije, kada smo aktivni i kad smo puni elana, ne pitamo zašto smo danas ovoliko sretni, energični, aktivni i voljni. To nam je normalno. Ali čim nije tako, nešto ne štima.
Štima sve, ljudi moji. Sve štima.
Zašto onda imamo osjećaj da nešto nije u redu kad se tako osjećamo?
Zato što nas nitko ne uči da su negativne emocije normalne. Nitko nas ne uči kako da ih osjećamo. Uče nas da ih izbjegavamo. Najbolji primjer je kako ti, kad si dijete pa tužan plačeš, svi govore da prestaneš plakati i tutnu ti keks u usta. Problem riješen.
Ali problem nije samo u tome što ne znamo osjećati negativne emocije, nego ih većina ljudi danas ne želi osjećati. Bježe od njih kao vrag od tamjana.
I što onda rade?
Čim osjete neku negativu emociju, odmah navale na hranu, cugu, Netflix, shopping, igrice, porniće, seks itd. A sve nam je to dostupno i nadohvat ruke. Doslovno na jedan klik.
Baš sam nedavno vani vodila razgovor s frendovim frendom koji me pitao zašto ne pijem. Da, i dalje mi prilikom svakog izlaska netko postavi ovo pitanje. Rekla sam mu da zato što nemam potrebu, a na njegovo daljnje pitanje zašto sam inicijalno prestala, rekla sam mu da mi se nisu sviđali razlozi zašto sam pila i da sada radije osjećam svoje osjećaje umjesto da bježim od njih s pomoću alkohola.
„Nisam te baš skužio … Možeš mi dati neki primjer?“ pitao me za pojašnjenje.
„Pa recimo prije bih došla van i osjećala se nemirno dok ne bih nešto popila. Sad dođem i jednostavno osjećam taj svoj nemir jer je on za mene istina u tom trenutku. Nemam potrebu otupiti taj svoj osjećaj alkoholom“, odgovorila sam mu.
„Znači želiš osjećati nemir?” pitao me začuđeno.
“Nije da si to priželjkujem, ali sam voljna osjećati ga ako mi dođe. Znači, ako sam iz nekog razloga nemirna, onda malo istražim zbog čega sam nemirna. Jer nije da mi je tako svaki put. Nekad je zbog neke moje misli. Nekad je zbog društva. Nekad je zbog lokacije. Nekad ne uspijem skužiti zašto je.”
“Nemoj se uvrijediti, ali meni ovo tvoje zvuči jako naporno. Ja si radije popijem jer ne želim osjećati svoj nemir, a niti raditi ovakve analize“, rekao je iskreno.
I ok. Ja ga kužim. Ugodnije je popiti ili pojesti nešto nego osjećati nemir. A hvala Bogu, hrana i piće su nam dostupni na svakom koraku i u svakom trenutku.
Ali pitam se što mi zapravo postajemo?
Nekakve mimoze (čitaj: pičkice) koje ne mogu izdržati malo negativnih emocija?
Šefica je pred svima rekla da si najgora zaposlenica koju su ikad imali pa si došla doma i pojela paket napolitanki. Ok, ali mogla si umjesto toga jednostavno sjediti i malo osjećati poniženje i sram.
Muž te prevario pa već mjesec dana piješ jer se ne znaš nositi s time. Ok, možeš i dalje utakati u sebe, a možeš umjesto toga osjećati izdaju, tugu i ljutnju.
Dobila si hrpu odbijenica na svoju zadnju ponudu pa sad doma ležiš i gledaš Netflix umjesto da smišljaš nove ponude. Ok, možeš nastaviti ležati i zuriti u ekran, ili možeš osjećati odbijanje i napraviti novu ponudu, bolju od prethodne.
Gledala sam sve te likove u filmu Horizont i razmišljala si kako su oni morali biti sa svojim emocijama jer nisu imali sve ove stvari koje su nama danas na raspolaganju za bijeg od sebe i onog što bismo osjećali da nismo takve kukavice.
Da, ja sam mišljenja da smo mi, kad se usporedimo s našim precima, kukavice i mimoze (čitaj: pičkice).
Ti ljudi su se vozili po 14 sati dnevno na tvrdim kolima po užarenom suncu u pustinji uz vrlo ograničene količine vode. Mi danas ne možemo izdržati bez klime 5 minuta, a ako slučajno vani prohodamo pola sata po najjačem suncu, odmah na hitnu.
Ti ljudi su se bojali za vlastiti život jer ih je u svakom trenutku netko mogao napasti ili im zapaliti dom, a mi danas „drhtimo” zbog negativnog komentara ili recenzije na Internetu.
Ti ljudi su doista gradili gradove od temelja, mi danas gradimo gradove u igricama, dok u vlastitom životu nismo izgradili ništa. Jer je teško.
Onda sam si zamislila kako bi izgledalo da jedan Indijanac iz filma dođe u današnje doba.
On bi krenuo u izvidnicu, a mi bismo mu rekli:
„Hej, kud ćeš? Pa ovdje unutra nam je ugodno, imamo klimu, zašto bi išli van?”
On bi krenuo loviti hranu, mi bismo mu rekli:
„Hej, kud ćeš? Naručit ćemo dostavu i donijet će nam tu do praga.”
On bi krenuo učiti djecu da se penju po drveću, mi bismo mu rekli:
„Hej, što radiš? Jesi li normalan? To je opasno. Što bi bilo da netko padne?”
Indijancu bi ubrzo bilo dosadno. Ne bi znao što da radi sam sa sobom. Kao što ne znamo ni mi.
Svjesna sam ja da su se vremena promijenila i da nema vraćanja na staro. Niti mislim da je to staro bilo idealno. Daleko od toga.
Ali mi moramo nešto poduzeti glede svojih života jer ovo nije dobro. Ljudi su sve pogubljeniji, sve preplašeniji, sve izoliraniji. A to čega se bojimo su gluposti.
Zato ću ovdje opet ponoviti par bitnih stvari koje nerijetko provlačim kroz tekstove:
Vjerojatno se sada pitaš koji je ovo kurac od teksta? Ovo je surovi tekst. Kao što je bila surova stvarnost ljudi u doba Američkog građanskog rata.
Naša stvarnost nije ni približno surova. I hvala Bogu da nije.
Ali od čega se mi onda toliko skrivamo? Od čega bježimo? Zašto se toliko bojimo?
Zašto ja sada radije osjećam svoje emocije umjesto da jedem, pijem ili gledam Netflix?
Zato što me to čini jačom i dvostruko ponosnom na sebe. A ti osjećaji su moćni.
Te osjećaje danas sve manje odraslih ljudi osjeća. Zašto?
Zato što moraš prvo nešto napraviti da bi bio ponosan na sebe. A rijetko tko nešto radi jer mu se ne da kreirati kada može konzumirati, a ako nešto i kreira, onda se boji to podijeliti sa svijetom jer što ako ga netko ismije.
Znate što će biti ako vas netko ismije? Baš ništa. Osjećat ćete sram par dana i to je to.
Ali u tom grmu leži zec. Ne sviđa vam se osjećati sram. Ne želite ga osjećati.
I ok, ne morate.
Ali znajte da je s druge strane srama ponos.
Isto kao što je s druge strane straha hrabrost.
Ne možete osjećati jedno ako se ne izložite drugom.
I to je ta naša „surova“ stvarnost.
Ne misliš li da je vrijeme da postaneš ponosna i hrabra?
Ja mislim da je krajnje vrijeme.
