Znaš li odgovor na pitanje iz naslova?
Pritom ne mislim na ono kad naglas pričaš sa sobom. To valjda dođe s godinama. Jer kad si mlad, rijetko to radiš, a što si stariji, sve češće.
Ali ja sada pišem o unutarnjem govoru koji se zapravo svodi na naše misli o samom sebi, tj. na rečenice ili riječi koje vrtimo u glavi kada razmišljamo o sebi i svojim postupcima.
To je primjerice ono kad nešto “krivo” napraviš pa samu sebe počastiš epitetima tipa:
„Glupačo nesposobna!”
Većina ljudi je nesvjesna svoje unutarnje komunikacije. Ili je donekle svjesna. No, mislim da bi se dosta ljudi, kad bi potpuno osvijestili tu komunikaciju, iznenadilo s kolikom se dozom okrutnosti obraćaju sami sebi.
S time da su neki toliko navikli na negativan unutarnji monolog da ni ne znaju da može biti drugačije.
Mene na pisanje ovog teksta motiviralo pregledavanje rokovnika s početka mog rada na sebi. Dakle, otprije cca dvije godine. Kada sam pročitala svoja prva ispisivanja misli koja sam još pisala na papir, a ne na laptop, došlo mi je da plačem.
Podijelit ću s vama par rečenica čisto da steknete dojam:
„Zašto si to rekla? Trebala si šutjeti. Glupa si. Svi će komentirati kakvu si glupost rekla. Ispala si jako glupa. Što ako si nekome naštetila tom izjavom?“
Ili:
„Nitko te ne voli. Ljudi nemaju vremena za tebe. Ne sjete te se. Stagniraš u svakom pogledu. Nesposobna si. Ružna si i debela.“
I sad to pomnožite s nekoliko puta jer su mi se te rečenice na dnevnoj bazi vrtjele u pozadini mozga.
Kad to gledam sada, odnosno s vremenskim odmakom, ne mogu da se ne zapitam zašto sam bila tako okrutna prema sebi? Bih li ikad ovako nešto svakodnevno govorila nekoj drugoj osobi? Ne bih. Nikada.
Zašto sam onda tako razgovarala sa samom sobom?
Danas je situacija potpuno oprečna. Jako sam blaga i draga prema sebi. Znate kako zovem samu sebe? Ribica.
Skužila sam da mi je taj izraz jako sladak i da ga često napišem rođakinjinom sinu – onom mom najdražem dječaku.
Kad mi pošalje poruku:
„Bok!“
ja mu redovito odgovorim s:
„Bok ribica!“
Također, muž jedne frendice sestru i mene zove ribice i to nas uvijek razveseli.
E onda sam s vremenom počela tako samu sebe zvati pa se primjerice, kad nešto “krivo” napravim, pitam:
„Kaj je bilo ribica? Što ti se mota po glavi da ti se potkrala ova greška?“
Dakle, pristupim sebi nježno i s interesom, umjesto da si kažem:
„Glupačo nesposobna, možeš li išta napraviti kako spada?“
Treba vremena i truda da se dođe s razine nesposobne glupače do razine ribice (ili koji god da si nadimak odabrali za sebe), ali nije nemoguće. I učinak je čudesan.
Ljudi često griješe i misle da će se, ako budu strogi i okrutni prema sebi, promijeniti i tako se poboljšati. Vjerujte mi da ništa dobro ne može proizaći iz toga da sami sebe vrijeđate ili kritizirate.
Kako znam? Jer sam i ja godinama tu griješila, a u konačnici mi se dijametralno suprotan pristup pokazao učinkovitim.
Ista stvar je i s komentarima vezanim za izgled.
Unazad par godina bih si nerijetko govorila da sam ružna i debela, a nit’ sam bila ružna, nit’ debela. Imala sam istu kilažu i izgledala više-manje isto kao i sada.
Zapravo, jedna je bitna razlika. Sad imam, usudila bih se reći, izdefinirane ruke. Onako mi se blago ocrtavaju mišići po njima. To me oduševljava jer nikad nisam imala neke mišiće na rukama i uvijek sam ruke smatrala najslabijim dijelom svog tijela.
Uglavnom, posljedica mog prijašnjeg unutarnjeg govora je bila da nisam voljela svoj odraz u ogledalu ili u izlozima uz koje sam prolazila pa sam se izbjegavala gledati, a kada bih se pogledala, počastila bi se nekim negativnim komentarom.
Sad mi dođe da se slikam u svakom izlogu jer si izgledam top, a to si i kažem, odnosno
kad ugledam svoj odraz, komentar mog mozga je nešto tipa:
“Top si! Brutalno! Seksiiiiii”
Zvuči vam narcisoidno kad tako samoj sebi govorim, zar ne? Možda vam je čak i blago neugodno ovo čitati.
Međutim, zašto je u redu da nam drugi ljudi tako nešto kažu ili daju kompliment, ali ne smijemo sami sebi to reći?
Ja mislim da je problem u tome što nas odmalena uče da moramo biti skromne. Isprali su nam mozak s tom skromnošću. Usađeno nam je uvjerenje da dobre curice, a kasnije žene, moraju biti skromne i ponizne.
Ne smijemo se veličati. Ne smijemo se pohvaliti za svoja postignuća. Ne smijemo biti ponosne na sebe.
Mislim, nemam ja ništa protiv skromnosti načelno, ali imam osjećaj da smo se u cijeloj toj priči pogubile i otišle u krajnost pa se nikada ne usudimo same sebe pohvaliti, a posebno je neprihvatljivo reći išta lijepo o sebi.
Jer se bojimo da ćemo ispasti prepotentne, a to je nepoželjno.
Čisto da razjasnimo jednom za svagda - pozitivno mišljenje o sebi i samouvjerenost nije isto što i prepotencija. To je vidljivo iz same definicije prepotencije.
Prepotentna osoba je osoba koja pokazuje osjećaj superiornosti nad drugima, koja često nameće svoje mišljenje i volju drugim ljudima, koja se ponaša bahato i omalovažavajuće prema drugima.
Dakle, ako za sebe misliš da si super, ali ne i da si bolja od drugih, nisi prepotentna.
Ako izraziš pozitivno mišljenje o vlastitim postignućima, bez da to mišljenje namećeš drugima, nisi prepotentna.
Ako govoriš o sebi iz pozicije ponosa, a ne bahatosti, nisi prepotentna.
Ja sam primijetila da u zadnje vrijeme često govorim drugima kako sam ponosna na sebe. To je zato što su sada dio mog unutarnjeg govora rečenice tipa:
“Bravo ribica!“
„Super si to odradila.“
„Ponosna sam na tebe.”
Objasnit ću na dva primjera na što mislim.
Nedavno sam imala jednu za mene stresnu situaciju koju sam, po svom mišljenju, jako dobro ishendlala.
Bila sam s rođakovom curom, sada ženom (čestitam im i ovim putem) u jednom gradu na obali jer smo išle po njezinu vjenčanicu. Zbog radova na cesti smo došle u zadnji čas, a parkinga nigdje. Kako je ona imala fiksni termin za dolazak u salon vjenčanica, rekla sam joj da juri tamo, a da ću ja potražiti parking.
I tako sam ostala u novom autu svog rođaka kojeg sam tada prvi put vozila, na krcatom parkingu bez ijednog slobodnog mjesta. Još je i kiša krenula lagano padati.
Stanje na tom parkingu bih opisala kao mrtvi kaos. Nema drugih riječi koje bi to bolje dočarale. Ljudi su ostavili svoja vozila posvuda (pretpostavljam iz očaja) pa je sam izlazak s tog parkinga bio jedna velika avantura.
Dok sam pokušavala pronaći najbliži izlaz, našla sam se u situaciji da nisam više mogla u rikverc, a kad bih krenula naprijed da prođem između dva auta parkirana “na divljaka”, tj. izvan iscrtanih mjesta, apsolutno svi senzori i zvučni signali na autu mog rođaka su se upalili.
Prije bih se ja u ovakvoj situaciji uspaničila (jer sam bila nesigurna) i vjerojatno bih nazvala tatu da ga pitam što da radim premda svjesna da mi ne bi mogao puno pomoći s obzirom na to da smo sporni parking i ja bili udaljeni gotovo dvjesto kilometara od Zagreba.
S time da moram priznati da tatu, iako mi bude žao gnjaviti ga, i dalje nerijetko zovem u pomoć.
Baš sam neki dan imala situaciju s mravima i poslala sam mu glasovnu poruku u pola 6 ujutro da što da radim. U svoju obranu mogu reći da sam dan i pol sama bezuspješno pokušavala sanirati te mrave, ali nije mi išlo.
Uglavnom, pošaljem ja poruku kad ono samo jedna kvačica. Pomislila sam:
“Nije me valjda blokirao?”
Srećom nije. Ubrzo su bile dvije kvačice. Neviđeno olakšanje.
Kad sam se vratila s posla, sve je bilo riješeno i više nije bilo nijednog mrava u stanu. Nema do tate.
Ali da se vratim na parking. Kako sada kontroliram svoje misli i kako sam samopouzdana, nisam izgubila kontrolu, nego sam ostala sabrana i vjerovala sam svojoj intuiciji da mogu proći između ta dva auta. Rekla sam si da je najgore što se može dogoditi to da izgrebem auto i da se s tom posljedicom mogu nositi. Platit ću rođaku štetu i to je to.
Mala otegotna okolnost je bila ta da je čovjek za 10 dana imao svadbu pa nikako ne bi bilo dobro da sam mu oštetila auto neposredno pred taj bitan događaj, ali naposljetku je dobro prošlo.
Bila sam jako ponosna na sebe pa sam, nakon što sam napokon našla mjesto za parkiranje na drugom parkingu, poslala glasovnu poruku rođaku u kojoj sam mu ukratko ispričala situaciju i rekla kako sam ponosna na to kako sam ishendlala sve skupa. On je bio sretan što mu je auto netaknut.
Druga situacija je važnija jer tu nisam postigla ono što sam htjela, ali sam svejedno bila ponosna jer sam se založila za sebe.
Bilo je to na povratku sa svadbe ovog istog rođaka iz prve situacije. Vratila sam se u ranim jutarnjim satima s mamom, tatom i sestrom u hotel u kojem smo bili smješteni, a kad tamo skupina Mađara folkloraša pjeva i svira kao da su jedini na svijetu.
Mene njihovo ponašanje razljutilo jer ne shvaćam bezobzirne ljude.
Kako možeš u dvorištu hotela usred noći pjevati, tj. urlati mađarske popekve ili što god da je ono bilo, bez da se zapitaš smeta li to drugim gostima hotela? I ja, ni pet ni šest, drito iz auta do njih.
Dakle, ušla sam u skupinu od cca 25 pijanih Mađara u svojoj vatreno crvenoj haljini i obratila se jednoj curi koja je znala engleski te ju zamolila da prestanu s pjevanjem jer bi drugi gosti hotela spavali.
Prije bi me bilo strah i sram ovako nešto napraviti, ali nakon mjesec dana izazova dana o kojima sam vam pisala u istoimenom tekstu, puno sam hrabrija i samopouzdanija kada se trebam založiti za sebe i/ili druge.
Očekivano, Mađari me nisu doživjeli i nastavili su pjevati, a prestali su tek nakon cca pola sata. Mislila sam da je moja intervencija možda ipak urodila plodom, samo s malom odgodom, ali iduće jutro sam saznala da je rođakinjin muž, koji je došao sa svadbe u hotel pola sata iza nas, također intervenirao pa su tada prestali.
Inače, radi se o visokom ćelavom čovjeku jače građe koji je odrastao u jednom zagrebačkom kvartu poznatom po divljaštvu.
Kad sam ga pitala što im je rekao da su odmah prekinuli svoju žurku, rekao je da ih je samo pristojno zamolio. Ali očito pristojna zamolba sitnije žene u haljini nema isti učinak kao i pristojna zamolba ćelavog muškarca korpulentne građe.
No, ja sam svejedno idućih dana svima prepričavala svoje uletavanje među Mađare i govorila kako sam ponosna na sebe. Sestra je kasnije taj događaj komentirala:
“Mislim da to nikada neću zaboraviti.”
Mama i tata nisu ništa komentirali, već su tom prilikom samo u tišini ušli u hotel. Još se navikavaju na ovaj moj novi identitet. I vjerojatno brinu gdje su pogriješili u odgoju, tj. pitaju se što je pošlo po zlu sa mnom.
Zezam se sad. Ja vjerujem da su duboko u sebi ponosni na mene.
Ali sve i da oni nisu ponosni na mene, ja na sebe jesam. A to je ključno.
Da budete ponosni na sebe umjesto da čekate da drugi budu ponosni na vas.
Da sami sebe komplimentirate umjesto da čekate da vam drugi daju komplimente.
Da se zauzmete za sebe umjesto da čekate da se drugi zauzmu za vas.
I ono najvažnije, da sami sa sobom razgovarate pristojno i s poštovanjem. Onako kako očekujete od drugih ljudi da razgovaraju s vama.
A sad vas ostavljam da razmislite o tome kako razgovarate sa sobom.
Jer iako se radi o unutarnjem govoru, vjerujte mi da je on vidljiv i prema van. Uvelike se odražava i na vaš vanjski govor, tj. komunikaciju s drugim ljudima.
Okrutnost iznutra s vremenom probija i na površinu. Isto tako, blagost iznutra se širi na okolinu. I to je onaj čudesan učinak koji sam ranije spomenula.
Zato samo blago prema sebi, ribica.
