Neka veličanstven bude kraj

Danas moram malo o dečkima jer imam jedan za mene iznenađujući update.

Znate tko mi se javio? Viking iz teksta Killing me softly. Nakon godinu i pol dana.

Dobijem ja u nedjelju popodne poruku s nekog broja koji mi nije u kontaktima.

Gledam broj i poznat mi je. Reku:

“Je li moguće?”

Poruka je bila svjetska. Glasila je:

“Dobar dan…”

Po tri točkice sam znala da je on jer ih je često koristio kod dopisivanja.

Ja sam inače obrisala njegov broj kad smo prekinuli kontakt. To je moj način sprječavanja same sebe da se prva javim kad upadnem u neku jaču krizu nakon “prekida” s nekim.

Prekid je stavljen pod navodnike jer ne znam možemo li govoriti o prekidu u situacijama kada se radi o odnosima koji nisu bili definirani kao veze već su bili, kako je to duhovito opisao Bitanga, “bezveze”.

Radi jednog takvog odnosa sam čak trajno obrisala svoj Facebook profil. To je možda bilo malo pretjerano, ali bilo je nužno u tom trenutku.

Komentar moje sestre na taj moj čin:

„Ti kad nešto naumiš, ideš i protiv Zuckerberga.“

Nisam se mogla prestati smijati neko vrijeme nakon što je izgovorila ovo.

Uglavnom, pitala sam Vikinga otkud on i prokomentirala da mu je ulet jeben.

Odgovorio je da mi se već danima želi javiti jer je u zadnje vrijeme nekoliko puta prošao pored moje zgrade pa ga je zanimalo kako sam, a za ulet mi je pojasnio da je takav jer ne zna imam li dečka pa nije htio riskirati da mi prouzroči probleme.

Na temelju ovog pojašnjenja možemo donijeti zaključak da je vrlo obziran ili da je na prepreden način odmah odlučio doći do informacije o mom ljubavnom statusu.

Navečer me nazvao na video poziv jer on, kao i Bitanga, nije osoba od tipkanja. Sjećam se da me na početku naše komunikacije također odmah krenuo zvati, i to isto na video pozive.

Odbila sam mu dva video poziva te večeri jer stvarno nisam bila raspoložena za razgovor, niti sam bila u reprezentativnom izdanju za javljanje. Taj vikend sam provela na svadbi u Slavoniji i ne znam je li mi bila gora frizura ili podočnjaci. Ali on se nije dao jer je, kao što sam spomenula u tekstu Ja pijem da zaboravim, jedna od najupornijih osoba koje znam.

Pa me nazvao drugi dan još dva puta na video poziv.

Na ta dva poziva sam mu se javila, ali na prvi ranojutarnji samo da mu kažem kako ne mogu razgovarati jer se moram spremati za posao.

“Jebote pa ti si se fakat javila”, rekao je šokiran dok je popravljao frizuru.

Da, to je velika novost. Nije više ćelav. I frajer ima puno kose. I dobro mu stoji ta frizura koju ima. Ja sam bila uvjerena da se brije jer ima zaliske ili jer je počeo rano ćelaviti pa ga nikad nisam ni pitala za to.

Donesem nekad tako neke zaključke koji se meni čine logičnim pa se poslije iznenadim, ali dobro.

Tek smo tu drugu večer napokon popričali nekih pola sata i mogu vam reći da je razgovor bio ugodan i onako normalan, čak bih rekla prijateljski.

Odmah me pitao kako napreduje blog i hoće li ikada dobiti link.

“Nikada. Dakle, nikada”, odgovorila sam mu.

Rekao mi je da sam potpuno ista dok me promatrao u mojoj prekrasnoj majici s natpisom ”do iberlaufa”. Da, ona ista u kojoj sam hodala po kvartu bez grudnjaka. Morat ću si nabaviti neku novu robu za po doma.

“Možda izgledom jesam, ali u glavi sam kompletno druga osoba”, rekla sam mu.

Pitao me u kom smislu pa sam mu ukratko objasnila ovo o čemu vama pišem na blogu i pitala ga što misli o tome.

“Pa nije bitno što ja mislim, kako se ti osjećaš?”

“Osjećam se slobodno. Kao da sam napokon ja. Čudno zvuči vjerojatno.”

„Ne zvuči“, rekao je dok me gledao i smješkao se. Zaboravila sam da sam kod njega voljela način na koji me gleda. Sad sam se prisjetila toga.

U konačnici je ispalo da me stvarno nazvao samo da vidi kako sam i što ima kod mene. Ima neku žensku zadnjih godinu dana, kaže. Ja znatiželjna sam pokušala izvući što više informacija o njoj, ali nije bio baš pričljiv o toj temi.

Međutim, nakon ovog njegovog javljanja sam skužila da su on i Bitanga slični po dosta stvari. Da, Bitangu još uvijek nisam isprocesuirala do kraja iako sam napisala tekst o njemu (tekst Bitanga i bejb je l').

Btw, pokazala sam ga mami. Ni ona nije bila oduševljena.

“Pa ovo je neki razbijač!” komentirala je dok je zumirala njegovu sliku.

“Joj mama! Nije razbijač. Zapravo je najjači”, rekla sam i umrla od smijeha na mamin izraz lica.

Obožavam sad njezine komentare na moj život. Baš me to zabavlja i nasmije svaki put.

Ali osim Vikinga, nedavno me još jedan lik podsjetio na Bitangu. Znate po čemu? Po tome što je sve prijatelje nazivao:

“Brateee!”

A to je i Bitanga radio. Svi su mu bili braća.

Tog lika (zvat ću ga Zgodni) sam vidjela na trajektu i odmah mi se svidjela njegova vibra.

Bilo je to kad sam se vraćala s otoka na kojem sam bila na solo putovanju od 10 dana. Sjela sam za jedan stol, a za stol preko puta mene su sjeli Zgodni i neka cura za koju isprva nisam bila sigurna je li mu djevojka ili prijateljica.

Zgodni je sjeo tako da je gledao prema meni, a ona nasuprot njega - meni okrenuta leđima. Ubrzo je došao neki njegov prijatelj (iliti brat) koji je sjeo do njega. Ja sam radila na prijevodu knjige Karlina priča na laptopu, ali povremeno bi mi se pogled susreo s njegovim preko vrha mog laptopa.

Bio je utreniran, lijepo obučen i (po mojoj procjeni) u kasnim dvadesetima. Stalno je bio u nekoj akciji. Donosio im je hranu i piće za stol - prvo sendviče pa kroasane pa sokove pa kavu. Onda bi odlazio van ili do wc-a pa bi telefonirao s “braćom”.

Za curu se ipak ispostavilo da je njegova “ljube”, ali to je manje bitno za priču. Najbitniji dio vezan za Zgodnog tek slijedi.

Ljube je u jednom trenutku rekla frendu da Zgodni nikako da nauči mjesece u godini.

Frend: “Ma zajebavaš me. Nemoguće.”

Zgodni: “Brate, majke mi. Ne ide mi to. Ali probat ću. Siječanj, veljača, ožuLJak…”

Ljube: “Ajme nije ožuljak nego ožujak.”

Frend je urlao od smijeha na “ožuljak”, a Zgodni je odlučio krenuti ispočetka, ovog puta uz pomoć ruku, onako da broji mjesece po prstima, te je došao do srpnja i nije znao dalje.

No, nije htio odustati, već je opet pokušao i ja sam se nadala da će biti treća sreća, ali nije bila. Došao je do rujna, nakon kojeg je rekao - prosinac.

Ljube ga je ispravila i rekla da mu fale još listopad i studeni između.

Ja vas sad ne zezam. Svjedočila sam ovome i mogu potvrditi da u Republici Hrvatskoj postoji odrastao muškarac koji ne zna nabrojati mjesece u godini. I nije se pretvarao, doista nije znao. Gledala sam mu izraz lica prilikom sva tri pokušaja nabrajanja i vidjelo se da se stvarno muči.

Bila sam pod dojmom pa sam uzela mobitel u ruke i natipkala poruku curama u grupu:

“Sad sam ozbiljno zabrinuta za svoj ukus u muškarce. Upravo mi se svidio lik koji ne zna nabrojat' mjesece u godini.”

Umrle su od smijeha, a kad sam im napisala da je najgori dio to da mi ta činjenica nije pokvarila dojam o njemu, već da mi je i nadalje najzanimljiviji na trajektu, zaključile su da je on slatko glup.

Eto, to su prave frendice. Uvijek podrška. Uvijek oslonac.

Bitanga nije glup. On je samo sladak. I jak. Odnosno najjači.

Ne znam zašto mi toliko vremena treba da ga isprocesuiram jer je naš odnos zapravo kratko trajao. Frajer bi vjerojatno bio u šoku da zna da se ja još bavim s njim. Ali mislim da sam pri kraju s time, odnosno da mi još malo treba da završim tu priču u svojoj glavi. Jer je u realnosti već neko vrijeme završena.

Međutim, odnos zapravo prestaje kad prestanemo misliti o nekoj osobi, a ne kad prekinemo kontakt s njom. Dokle god nam je osoba u mislima, mi smo u odnosu s njom, makar ju ne vidimo i ne čujemo.

Ovu svoju tvrdnju mogu potkrijepiti svojim odnosom s Top likom. Taj je odnos primjerice bio skroz jednostran i postojao je isključivo zbog mojih misli o tom čovjeku. On mene nije ni poznavao praktički, izuzev par izmijenjenih poruka i onog jednog susreta kojeg sam opisala u tekstu „Što ako?“.

Vidjela sam i njega btw, i to ovog vikenda na gotovo istom mjestu kao i prije 6 mjeseci kad sam mu prišla.

Izašla sam sa sestrom do grada i trebala su s nama biti 3 frenda, ali je došla još i ekipa s posla jednog od njih pa smo na kraju bile s 10 frajera na terasi kafića. Bilo mi je ok prva 2 sata, ali onda su se oni svi već poprilično napili, a kako ja ne pijem, nekad mi postane teško slušati te pijane priče.

Ovog puta se za mene zalijepio taj jedan frend i lik mi je otvorio dušu. Znači ispričao mi je svoje trenutno najveće tajne, a ja sam se odmicala od njega jer mi je prilazio preblizu uhu, a od toga se naježim.

Ježenje na njega mi je bilo neprirodno i neugodno pa sam to nastojala izbjeći.

On je u jednom trenutku stao s pričom i rekao:

„Ja ne znam zakaj sam ti sve ovo ispričao. Mislim da mi je netko ubacio nešto u piće.“

„Frend, nije ti nitko ništa ubacio u piće, nego si popio 12 viljamovki u roku od 2 sata“, odgovorila sam mu iznenađena njegovim zaključkom.

Ignorirao je moj odgovor ili ga nije čuo pa je nastavio:

„Nisam ti trebao ovo reći. To nitko ne zna. Ne znam zašto sam ti rekao to sad.“

„Što te sram ili ne kužim u čemu je problem? Ja te ne osuđujem, niti ću ikome reći, tako da se možeš opustiti.“

„Znao sam da me nećeš osuđivati, zato sam ti i rekao“, zaključio je i, uslijed loše koordinacije tijela, zalio me viljamovkom iako sam ga prethodno 3 puta upozorila da pazi da me ne zalije.

Uglavnom, nakon toga sam preko stola signalizirala sestri da ja idem doma, a ona mi je signalizirala da ide i ona.

Dok smo se udaljavale od birca, na drugom dijelu terase sam uočila Top lika i rekla joj:

„Gle, Top lik. I dalje je prezgodan, glupan.“

Ovo "glupan" je bilo od milja. Ali to je bilo to. Nikakve reakcije u tijelu, nikakvog poriva da mu priđem.

Zašto? Zato što je naš odnos gotov, odnosno ispravnije bi bilo reći - moj odnos s njim je gotov jer više ne razmišljam o njemu, iako mi je i dalje drag.

Ovo sam već spominjala kroz tekstove, ali zbog trenutne situacije s Bitangom ću još malo o tome.

Ja volim da se moj odnos s meni bitnim muškarcem završi na za mene pozitivan način, neovisno o tome kako se završio s druge strane. Dakle, potrudim se postići da mi bude drag u mojoj glavi bez obzira na to kako se ponio prema meni i kako smo završili.

Objasnit ću uz pomoć refrena jedne pjesme koji kaže:

“Bio si moj kralj, a sad abdiciraj,
Neka veličanstven bude kraj.”

To ja napravim.

Nakon što prođem kroz faze ljutnje, drame i tugovanja, dignem ih na tron i pamtim samo ono lijepo o njima i vezano za odnos prema meni te si u svojoj glavi složim “veličanstven” kraj.

Zašto? Zbog sebe.

Da mogu nastaviti dalje bez zamjeranja, ljutnje i gorčine jer ne želim biti opterećena tim emocijama.

Da mogu, nakon godinu i pol dana, javiti se na poziv i normalno popričati s njim.

Da mogu, kada nekome pokažem njegovu sliku, iskreno komentirati da je najjači.

Da mogu, kad ga vidim u gradu, uz smiješak reći da je prezgodan.

Ali tu priča staje.

Jer jednom kad su abdicirali u mojoj glavi, gotovo je. Povratka na tron nema.

S time da su i dalje kraljevi,

ali nisu moji kraljevi.