Ispunjen život

Često se znam zagledati u gornji dio svog dlana i zamišljati kako će izgledati za 40 godina. Koža će sigurno biti namreškanija. Hoće li se jako vidjeti žile? Hoću li imati puno staračkih pjega po njemu?

Brzo će to doći. Sada mi se čini daleko, ali nije. Vrijeme je relativan pojam.

Odmah mi je sljedeća misao, odnosno pitanje koje si postavim:

Hoću li sa svojih 70 i nešto godina, kada ću gledati unazad, ponosno samoj sebi reći:

"Svaka ti čast legendo! Kako si živjela!"

Ili ću biti prepuna žaljenja. Što nisam napravila ovo, što nisam ostvarila ono.

Kažu da postoje dvije vrste žaljenja. Žaljenje što ste nešto napravili i žaljenje što niste nešto napravili.

Ja sam definitivno u ovoj skupini ljudi koji će žaliti što nešto nisu napravili. Sada sam u to sigurna, ali to sam znala čak i prije nego sam poznavala sebe.

Osvijestila sam to tijekom razgovora koji sam vodila prije par godina s jednom ženom dvadesetak godina starijom od mene. Urezao mi se u pamćenje i često sam se vraćala na njega.

Podijelila sam s njom svoj strah da ću doživjeti starost i žaliti što nisam ostvarila neke svoje snove ili što si nisam dala dopuštenje da napravim ono što želim, makar netko to smatrao čudnim ili lošim.

Ona mi je odgovorila:

“Glupost! Na smrtnoj postelji ljudi ne žale zbog onog što nisu napravili, već žale zbog onog lošeg što su napravili.”

Bilo mi je jasno što želi reći, ali nije mi to “leglo” za mene. Duboko u sebi sam znala da sam ja osoba koja će žaliti za onim što nije napravila, a htjela je, makar se radilo o nekim postupcima koji bi se, društveno gledano, smatrali neuobičajenim, negativnim ili mimo pravila.

Čisto da naglasim, nikada nezakonitim. Zakona se držim kao Svetog pisma.

Ali tada sam bila zbunjena i nisam znala što točno želim, već samo da želim drugačiji život od onog kojeg sam vodila.

Bila sam u fazi, kako je to otpjevao Željko Joksimović,

“Gdje da krenem? Kud da se denem? Gdje mi je sklonište?”

Tražila sam to sklonište posvuda nesvjesna da trebam napraviti upravo suprotno - izaći iz “skloništa” i izložiti se. Riskirati. Padati i dizati se. Suočiti se sa sobom i s drugima. Napraviti nešto “pogrešno” i nositi se s posljedicama. Izvući pouku iz toga, ne osuđivati samu sebe i nastaviti dalje.

U početku je to jako teško. Jer ste krhki. Ranjivi. Nemate samopouzdanja, a nemate ni podršku u drugima jer su ljudi navikli da ste takvi kakvi jeste i imaju otpor prema vašoj promjeni. Ne razumiju što izvodite.

I ne treba im to zamjeriti. I oni se moraju priviknuti na novu situaciju. Često se i boje za vas. Brinu, odnosno biraju brinuti (da iskoristim terminologiju iz svog ranijeg teksta).

Nedavno mi je jedan pratitelj napisao da sam, po njegovom mišljenju, preliberalna i pitao me da mu pojasnim kako sam mogla biti sa zauzetim muškarcem, misleći na muškarca iz teksta Replay u krug.

Odgovorila sam mu da sam sve što sam imala potrebu podijeliti o tome, podijelila u tekstovima. Sada ipak imam potrebu još nešto podijeliti s vama.

Dok sam bila u tom odnosu koji se odvijao u fazi pjesme Željka Joksimovića, često sam se preispitivala i pitala jesam li ja loša osoba.

Međutim, svejedno sam ostajala u tome i duboko u sebi se nisam osjećala loše, ali sam samu sebe uvjeravala da bih se trebala osjećati loše jer radim nešto što je, po mišljenju okoline i društvenim standardima, neispravno i nemoralno.

Sada znam zašto sam to radila i zašto bih vjerojatno to opet napravila da se zaljubim.

Zato što ću ja u takvoj situaciji dati prednost ljubavi pred moralnosti.

Dakle, ja ću, ako se zaljubim u njega, biti sa zauzetim muškarcem. Nije da si to želim ponovno jer takav odnos ima puno otegotnih okolnosti za “drugu ženu”, ali ja ne mogu birati u koga ću se zaljubiti. Netko možda može, ne znam.

Jedina razlika u odnosu na prije jest da se sada, da mi se to dogodi, ne bih zbog toga samokažnjavala, osuđivala samu sebe, niti se pitala jesam li loša osoba.

Jer znam da nisam.

Mogu biti sa zauzetim muškarcem i istovremeno biti dobra osoba.

Neki se neće složiti sa mnom jer se naše liste vrijednosti razlikuju. I ja ih razumijem.

Primjerice, tom mom pratitelju je očito, na njegovoj listi vrijednosti, moralnost ispred ljubavi te se on nikada u tako nešto ne bi upustio.

Ali ja ne mogu živjeti u skladu s njegovom listom vrijednosti, već sa svojom.

A ja kad volim, volim jako. Moja ljubav je čista i iskrena, iako je možda “zabranjena”. I zato ne žalim što sam to napravila.

Pritom želim istaknuti da govorim o ljubavi, a ne o seksu. Seksualno zadovoljstvo mi nije ispred morala. Nekome je. I ja ne osuđujem ni te ljude.

Život će vam postati puno lakši kada prestanete osuđivati druge. Niste u njihovoj koži, ne znate kroz što su prošli tijekom života, kakva im je trenutna situacija, niti što osjećaju.

Umjesto osuđivanja, možete radije suosjećati s njima. Bolji je osjećaj. Vama, ne njima. Oni niti osjete vaše osuđivanje, niti vaše suosjećanje. To su vaše emocije koje osjećate isključivo vi.

Dok nisam znala koje su točno moje vrijednosti, trudila sam se živjeti prema vrijednostima naučenima kroz odgoj i obrazovanje i bila sam pogubljena u svemu tome.

Nedavno sam baš vodila raspravu s jednim muškarcem koji je smatrao da bih trebala biti pobožnija. Nije mu se sviđalo što ne idem redovito na misu i napisao mi je da ne može shvatiti takav moj stav prema najvažnijoj stvari u životu.

Jer njemu je vjera na broju 1 na njegovoj listi vrijednosti. Zapravo, koliko sam ga uspjela upoznati, rekla bih da mu je obitelj na prvom mjestu, ali kako je on napisao da je vjera najvažnija, uzmimo da mu je vjera broj 1.

I bio je ljut na mene. Baš ljut. Nije mogao, niti htio shvatiti da meni vjera nije toliko bitna kao njemu.

Ja se u takvim situacijama potrudim saslušati ljude i njihove argumente, ali onda nastavim po svome, tj. u skladu sa svojom listom vrijednosti.

Ne kažem da se ta moja lista neće promijeniti nekad tijekom života, vjerojatno hoće, ali promijenit će se kada mi moj unutarnji kompas to kaže, a ne zato što netko drugi smatra da bih trebala biti manje liberalna ili više vjerski orijentirana.

Zašto mislim da je jako važno utvrditi koje su naše vrijednosti? Zato što je to ključno za proživjeti zadovoljan i ispunjen život.

Jer je ispunjen život vrlo subjektivan pojam. Nekome će to biti kuća puna djece i odlasci nedjeljom na mise, a nekome planinska kućica na osami i mirna jutra uz meditaciju.

Tko odlučuje što je bolje? Što je ispravnije? Što je normalnije?

Na našem području će vam većina ljudi reći da je bolje, ispravno i normalno ovo prvo, a za ovog koji ode živjeti u osamu će pričati da je “skrenuo”.

Da me ne biste krivo razumjeli, ja nemam ništa protiv kuće pune djece i odlazaka nedjeljom na mise ako je to u skladu s vama. Ako to želite.

Problem je što ima dosta ljudi koji si potajno priželjkuju drugačiji život, ali pristanu na ovakav jer je to “normalno”. Tu onda nastaje disbalans između unutarnjih i društvenih vrijednosti.

Kad se u to još upletu strah, perfekcionizam i people pleasing, eto i vas u stihu:

“Gdje da krenem? Kud da se denem? Gdje mi je sklonište?”

Pokušat ću objasniti na jednom hipotetskom primjeru žene od 30 godina.

Od malena je maštala o glumačkoj karijeri, ali svi su joj govorili da je glumački posao težak, da rijetki uspiju i da radije studira nešto s čime će lakše naći posao pa je diplomirala ekonomiju.

Zaposlila se u banci i tamo joj je ok, ali ne ispunjava ju taj posao. I dalje potajno mašta da je poznata glumica.

U vezi je par godina s muškarcem za kojeg joj intuicija govori da nije “the one”, ali pritisak okoline je velik - mama želi unuke, rodbina ispituje kad će svadba, što se čeka.

Ona bi najradije prekinula s tim dečkom, ali strah ju je biti sama. Još više ju je strah ponovnog dejtanja. A i ima “već” 30 godina.

Što će većina žena u ovom hipotetskom primjeru napraviti?

Potisnuti još dublje svoju strast za glumom i ostati na poslu na kojem jesu, jer eto, siguran je, a i nije džabe išla na fakultet. Udati se za tog svog dečka, jer eto, nije tako loš, a i nema hrabrosti okončati to.

I svi oko te žene će biti zadovoljni jer je napravila sve kako je trebala, kako se od nje očekuje. Svi, osim nje.

Potom će doći djeca i potpuno će se usmjeriti na njih. Neće si dopustiti da se bavi sa sobom i svojim “djetinjastim fantazijama”, a i sada kada je majka, ne može biti toliko sebična da se rastane ili da otkaz jer će sve uništiti.

Da bi joj život bio podnošljiviji, potočit će si koju čašicu, prejesti se kolača povremeno, popit će Normić, dva za smirenje, skrolat će po društvenim mrežama i potajno zavidjeti ženama koje žive drugačije.

I onda će u jednom trenutku pogledati namreškan gornji dio svog dlana sa staračkim pjegama i istaknutim žilama i zapitati se na što je “potrošila” svoj život. Taj jedan jedini koji je imala.

Djeca su sada odrasla, ne žive više s njom. Prerijetko ju zovu (po njezinom mišljenju), a još rjeđe dođu. A ona je sama i puna žaljenja što nije bila hrabrija. Što nije išla za svojim snovima. Ne znači da bi uspjela, ali barem si ne bi zamjerala što nije ni pokušala.

Čak i u ovim poznim godinama joj se oči zasvjetlucaju kada zamisli sebe kako glumi glavnu žensku ulogu u kazališnoj predstavi o “izgubljenoj generaciji”, prepunoj jazza i scena zabava na kojima ona u ruci drži dugačak držak za cigaretu.

Za nju je možda prekasno, ali za tebe nije.

Evo sad sam se rasplakala dok pišem o hipotetskom primjeru žene. Možda nisam normalna, ali mene toliko bole tuđi neostvareni snovi da nekad počnem plakati.

Jer ja ju mogu vidjeti na toj pozornici. Mogu ju vidjeti kako blista. Mogu ju vidjeti kako uživa u svom poslu. Mogu vidjeti ljude u publici kojima je uljepšala večer svojom izvedbom.

Zašto ona nije mogla vidjeti to što ja vidim? Zašto je mislila da su njezine želje “prevelike”? Zašto se umanjivala? Zašto se cijeli život sabotirala?

Ja vjerujem da svatko od nas može postići ono što jako želi. Duboko vjerujem u to.

I sad ćete me pitati - ali kako?

Nemojte pitati mene jer ja ne znam za vas. To je odgovor koji morate pronaći u sebi.

Dosad su vam drugi govorili što da radite. Slušali ste ih i tu ste gdje jeste.

Krajnje je vrijeme da počnete slušati sebe. Ne mene, ne obitelj, ne okolinu - SEBE.

Jer ja ne znam ništa o glumi, niti je gluma moja strast. Ali ako je tvoja, ti ćeš znati što trebaš napraviti. Odgovori su u tebi.

Zapitaj se koja je tvoja ideja ispunjenog života. Što bi htjela? Kako bi izgledao savršen život za tebe?

Prije toga razmisli koje su tvoje vrijednosti. Stavi ih na papir i napravi listu.

Vidi kako bi izgledao tvoj život da ga živiš u skladu s tim vrijednostima.

Piši iskreno. I nemoj biti skromna. Uče nas odmalena da moramo biti skromne i da je skromnost vrlina. Ja ti dajem dopuštenje da sanjaš veliko. Nije da ti treba moje ili ičije dopuštenje, ali bila sam gdje si ti sada i puno mi je značilo kad sam ove riječi čula od žena od kojih sam ja učila.

Kada njihov komentar na moje snove nije bio:

“Glupost!”

S vremenom ti neće trebati moje dopuštenje jer ćeš imati vlastito.

A sada pogledaj gornji dio svog dlana. Zamisli kako će izgledati za 40 godina. I zapitaj se što želiš da ti ta žena kaže.

Želiš li da ti kaže:

"Svaka ti čast legendo! Kako si živjela!"

Ili pristaješ na scenarij žene iz hipotetskog primjera?

Odluka je na tebi.

Ali znaj da je ispunjen život u ponudi.