Kroz svoj osobni razvoj sam si postavljala brojne izazove i uredno ih ispunjavala. Međutim, radila sam to u nekom svom tempu i rokovima.
Sada sam, u sklopu coaching programa koji sam spomenula u tekstu “Donesite odluku”, tijekom ovog mjeseca morala svaki dan napraviti jedan izazov, što je značilo sveukupno 30 izazova.
Izazov je podrazumijevao da napravim nešto što inače ne radim. Nešto čega me strah, sram ili što mi je neugodno. Ali onako jače neugodno.
Također, ideja je da se izazov odradi s osjećajem samopouzdanja. Pa sam si prije svakog izazova govorila:
“Zapravo ovo nije neki big deal. Napravi to kao da to svakodnevno radiš. Kao da je to za tebe najnormalnija stvar na svijetu.”
Neću pisati o svih 30, već ću opisati tri izazova da steknete dojam o čemu se radilo.
Dakle, zadala sam si da moram napraviti okret oko svoje osi (u smislu plesnog koraka) na semaforu na prometnoj ulici, i to za vrijeme jutarnjeg rush houra.
Zašto? Zato što bi mi bio puno manji problem napraviti okret na pješačkom prijelazu u slijepoj ulici gdje me vjerojatno nitko ne bi vidio.
Ovdje sam imala niz vozila zaustavljenih na semaforu u 4 trake te još i ljude oko sebe koji su prelazili preko pješačkog sa mnom.
Da stvar bude gora, znala sam da postoji mogućnost da me netko poznat vidi jer je to isti semafor na kojem me rođakinja vidjela (ona iz teksta “A na meni paunovo perje”) i rekla mi da stojim kao puran na semaforu. A i jedno jutro mi je frendica poslala poruku da me njezin kolega iz ureda upravo vidio na tom semaforu i da kaže da sam nešto ljuta.
Ne sjećam se zašto sam bila ljuta tog jutra, ali pretpostavljam da zbog nekog frajera jer su oni majstori u razdrmavanju inače dobrog jutra. Ali to je druga tema.
Iako sam imala veliku tremu dok sam čekala da se na semaforu upali zeleno svjetlo za pješake, tijekom prelaska preko pješačkog sam napravila taj okret.
Nitko mi nije potrubio. Nitko me nije pitao je li sve u redu sa mnom. Nisu me odvezli ni u kakvu zdravstvenu ustanovu.
A ja sam se nakon toga osjećala dobro. Jako dobro štoviše. Imala sam nalet adrenalina jer sam pobijedila svoj sram.
U “Zvučnom tekstu” sam spomenula da meni nikako ne ide cjenkanje, traženje popusta i sl., pa si možete zamisliti koliko mi je bilo teško zatražiti nešto besplatno.
Kako mi je moralo biti izazovno, odlučila sam zatražiti besplatno kolač u jednoj poznatoj zagrebačkoj slastičarnici.
Zašto baš tamo? Zato što sam znala da će tamo biti puno ljudi (pa će mi to povećati neugodu) i zato što sam mislila da nema apsolutno nikakve šanse da doista dobijem kolač besplatno (pa sam se pripremila na odbijanje).
Da si još malo otežam, napravila sam to pred frendicama koje nisu imale pojma o mojim dnevnim izazovima.
Sjele smo na terasu i kad je našem stolu prišao konobar - čovjek srednjih godina i ozbiljnog izraza lica, pustila sam cure da naruče prve, a onda sam ja naručila bijelu kavu i nasmijano, kao da tražim čašu vode uz kavu, pitala:
“Oprostite, je l’ se može dobiti neki kolač besplatno?”
Nije me razumio pa me zatražio da ponovim. Moguće da sam zbog neugode malo tiše postavila pitanje prvi put pa sam ga drugi put izgovorila dovoljno glasno da su svi mogli čuti. Jedna frendica je stavila ruku na čelo i od sramote spustila glavu i pogled dolje prema podu terase.
“Može, naravno. Koliko hoćete?” odgovorio je konobar.
Zbunjeno sam ga gledala jer nisam znala šali li se. S time da mu izraz lica više nije bio ozbiljan nego nasmijan.
“Pa jedan samo”, rekla sam.
“Hoće li kremšnita biti ok?” pitao je dalje.
“Hoće da”, odgovorila sam i dalje ne znajući zezamo li se ili što.
Kad se udaljio od našeg stola, imala sam šest očiju uprtih u sebe. Pogledala sam sve 3 redom, a onda me jedna od njih pitala:
“Dobro, kaj je ovo bilo?”
“Izazov dana”, odgovorila sam i objasnila im što radim tijekom ovog mjeseca.
“Čekaj, kaj ćeš sad stalno okolo tražiti besplatne stvari?” pitala me druga.
“Naravno da neću pa gle mi ruke”, odgovorila sam joj i podigla iznad stola svoje dlanove koji su lagano drhtali.
“Ne kužim poantu”, nastavila je.
“Poanta je namjerno se izložiti neugodnim emocijama. Tako jačam samopouzdanje”, rekla sam.
“Mene samo zanima hoće on tebi fakat dat’ tu kremšnitu besplatno ili će ju naplatit’ ipak”, smijuljila se treća koju je sve ovo jako zabavljalo.
“Nemam pojma, ali da ju i naplati nema veze jer sam ja svoj dio odradila. Rezultat imam naplatio on kremšnitu ili ne.”
Na kraju sam stvarno dobila besplatnu kremšnitu. Većinu sam ja pojela, ali cure su mi malo pomogle. Sve smo jele s istom žlicom. Dobro da je korona prošla.
Onda sam ih malo udavila sa svojim ljubavnim patnjama za Bitangom. Pokazala sam im zadnji video koji mi je poslao prije prestanka komunikacije.
“Znači frajer je krkan!” komentirala je prva.
“Je l’ on to ima čačkalicu u ustima?” pitala je druga koja se preko stola nalukavala na moj mobitel koji je držala prva.
“Ne, to je drvena žličica za kavu”, rekla sam u njegovu obranu i pitala treću:
“Ni tebi se ne sviđa?”
Počela je mahati lijevo-desno glavom sa suosjećajnim izrazom lica.
“Ali gledajte osmijeh i zube na kraju videa. I taj glas i super sunčane”, pokušala sam ih navesti da se predomisle.
Međutim, moj je trud bio bezuspješan - nijedna ga nije odobrila. Ne znam, meni je imao “ono nešto”.
Konobar je došao kasnije do našeg stola pokupiti tanjur i pitao me hoću li još jednu kremšnitu. Zahvalila sam mu, pohvalila kremšnite i pristojno odbila. Onda me pitao hoću li jednu za doma. Znači show program.
Ja sam ostatak večeri provela u čuđenju. Zar je doista nekad dovoljno samo pitati da bi dobili ono što želimo? Može li biti tako jednostavno? A koliko puta ne pitamo samo zato što se bojimo odgovora. Bojimo se odbijanja.
Sad više ne govorim o kremšnitama, nego općenito o životu. Koliko je pitanja koja su iz straha ostala nepostavljena, a možda su mogla dovesti do jako lijepih stvari. Često i besplatnih.
Ali da ne odlutam, vraćam se na izazove.
Ovaj je bio velik za mene.
Zadala sam si da moram prošetati do kafića bez grudnjaka, sjesti i sama popiti cugu tako.
Uvodno da kažem da doma nikad ne nosim grudnjak. Stišće me i skidam ga čim dođem s posla. Kao da okove sa sebe skinem. Jedan poseban osjećaj slobode.
Sjećam se koliko me šokiralo kad mi je jedna frendica rekla da njezina mama nosi grudnjak čak i kad spava. To mi je bilo nevjerojatno. Fascinantno je koliko se svi razlikujemo po navikama i tome što je nekome normalno, a što nije.
Međutim, iako ga doma ne nosim, bez njega ne izlazim na ulicu. Tako je otkad sam počela nositi grudnjak tamo nekad krajem osnovne škole.
Zapravo, ima jedna iznimka kada ipak znam izaći iz stana bez grudnjaka, a to je kako bih bacila smeće. Naime, kante su odmah ispred zgrade pa računam da me nitko neće vidjeti u tih par sekundi.
Ali nedavno sam i s tim imala problem zbog ovog odvajanja otpada i 250 vrsti kanti i kontejnera. Uglavnom, kanta za papir je inače stajala ispred zgrade i izašla sam u kućnom izdanju baciti papirnati otpad, kad ono nema kante.
Uočila sam da su ju premjestili na ugao ulice pa sam prošetala do tamo. Ali ta na uglu je bila puna pa sam tražila iduću, ali i ta je bila puna. To je sve zbog online kupovine i tih dostava. Sve je prepuno kutija. Malo sam se uzrujala.
U konačnici sam prošla pola kvarta bez grudnjaka i u majici s natpisom “Do Iberlaufa” dok nisam pronašla donekle praznu kantu za papir.
Međutim, to je bilo nenamjerno i relativno kratko kretanje bez grudnjaka.
Ovo sad je bio level up.
Malo mi je olakšala situaciju činjenica što sam taj izazov odrađivala na moru, a tamo su ipak ležernije odjevne kombinacije.
Ali ovo je bilo predvečer, i išla sam do grada baš, a ne u kafić uz plažu.
Obukla sam crni top bez ičega ispod (pupak vani, gola leđa), stavila žarki ruž i krenula.
Bilo mi je čudno i osjećala sam se “golo” - kao da sam zaboravila nešto staviti na sebe, ali s vremenom je neugoda popuštala.
U kafiću u koji sam sjela je bilo dosta muškaraca, no nisam se obazirala na njih, već sam mirno pila svoju mineralnu. Kao, normala sve, i inače brijem okolo bez grudnjaka.
Ali baksuz kakav jesam, kad sam krenula nazad prema apartmanu, koga sam srela na udaljenom mirnom otoku Južnog Jadrana?
Frenda iz Zagreba. Jednog od one dvojice iz teksta “Seksipil”.
Sjedio je u restoranu s curom i baš su dovršavali večeru. Ali barem sam napokon upoznala tu njegovu curu. Skužila sam da ona, čak ni po priči, nema pojma tko sam ja.
Znači, frajer joj očito nikad nije govorio o druženjima sa mnom i sestrom. Valjda kaže da ide samo s frendom. Ne razumijem to, ali neću ni pokušati shvatiti jer sam se već pomirila s time da muškarce ne razumijem.
Htjela sam ga pitati da uslikamo selfi za grupu u kojoj je nas četvero (on, taj drugi frend, sestra i ja), ali mi je palo na pamet da njegova cura možda ne zna ni za tu WhatsApp grupu pa ipak nisam tako nešto predložila.
Zapravo sam bila poprilično zadovoljna kako sam hendlala razgovor, ali onda mi se učinilo da ona gleda u moja prsa pa sam postala svjesna svoje nagosti i osjetila neugodu. Kao Adam i Eva u rajskom vrtu nakon što su pojeli jabuku.
“Joj, ja nemam grudnjak”, ispalila sam naglas.
Oboje su me zbunjeno gledali i onako se smješkali, a onda je on promrmljao:
“Pa ok, ono, mislim, kak ti paše…”
“Ma to radim izazov dana svaki dan pa je ovo današnji. Svašta sam radila i po Zagrebu”, rekla sam i čim sam to izgovorila, shvatila sam da im u ovom kontekstu vjerojatno neće past’ na pamet besplatni kolači, nego nekakva golotinja i razvrat pa sam nastavila:
“Mislim, ništa specijalno, ali većini ljudi je čudno”, i u tom trenutku sam glasno prasnula u smijeh na izraz lica tog frenda iz kojeg je proizlazilo da njemu nije čudno to da sam ja čudna drugima.
Njegova cura se stiltala na moj smijeh, a ja sam shvatila da je vrijeme da odem.
Sada mi je malo jasnije zašto me prije nije upoznao s njom. Nisam za svakog. Nisam.
Nisam još ni do apartmana došla, a on je već poslao poruku u našu grupu da je 10 minuta prije nego sam naišla razmišljao kako dugo nismo tipkali u grupu i zapitao se gdje smo nas troje, kad ono odjednom ja naiđem.
“Creepy”, komentirao je.
Ja sam paralelno sestri poslala glasovnu:
“Creepy je opis koji će njegova cura imat’ za mene. A stvarno mi je dobro išlo i onda na kraju sjebem s tim grudnjakom.”
Srećom, oni su sutradan išli doma pa se više nismo sretali.
No, da prijeđem na zaključak.
Namjerno izlaganje neugodnim emocijama dovodi do toga da se osjećamo “ugodnije” s njima. Znamo se puno bolje nositi s njima jer smo im se puno puta izložili i osjetili ih.
Zapravo su neugodne emocije bezopasne ako znamo kontrolirati svoje misli.
S druge strane, ako se bojimo neugodnih emocija, provest ćemo život u skrivanju. Skrivanju u smislu da zbog straha nećemo raditi stvari koje želimo raditi.
Tako odbijamo sami sebe i svoje želje jer ne želimo riskirati da nas netko drugi odbije. Kada logički promatramo - suluda situacija.
Zato vas za kraj “izazivam” da odradite jedan izazov dana. Možete i više naravno, ali neka taj jedan bude minimum koji ćete stvarno odraditi.
Sami izaberite koji, ali neka bude nešto za što vam se odmah stvori otpor kad na to pomislite.
Vjerojatno ćete se osjećati čudno dok ćete to raditi. Neugodno zasigurno. Ali napravite to svejedno.
Zašto?
Zato što je neugoda valuta uspjeha.
