Glasni tekst

Sjećate li se teksta “Bolna ti bolujem” u kojem sam pisala kako sam, uslijed bolesti, izgubila osjetila okusa i mirisa? E pa sad mi se dogodilo nešto još gore - izgubila sam glas.

Išla sam sa sestrom na more na produženi vikend i kako se ja često razbolim prije putovanja, prehlada me nije iznenadila. S time da putovanja otkazujem jedino ako sam pod visokom temperaturom, a ovog puta uopće nisam imala temperaturu pa ostajanje doma nije bila opcija.

Zna mi se uslijed prehlade dogoditi da promuknem pa da par dana imam sexy hrapav glas. Međutim, mislim da mi se nikada nije dogodilo da sam ovako baš skroz izgubila glas. Mogla sam se glasati jedino šaptom, i to uz poprilične napore.

Na prvi dan putovanja sam bila još donekle dobro. Glas mi je počeo lagano mutirati iako sam koristila 2 vrste pastila (od kojih su jedne vjerojatno poništavale učinak drugih) i špricala sam grlo propolisom. Ne znam jeste to kada probali, ali grozno je.

Toliko je gorko da vam lice nakon špricanja grla još barem 10 sekundi ostane u stanju namrgođenosti uz čvrsto stisnute oči dok ubrzano gutate slinu ne bi li taj okus što prije nestao.

Moja sestra posebno ne voli taj propolis pa se, svaki put kad sam pošpricala grlo propolisom, automatski počela mrštiti sa mnom jer je znala što proživljavam.

Ne znam što su ljudi oko nas tada mislili - vjerojatno da imamo jako nizak kvocijent inteligencije, a neki možda i da nam je život gorak. Ali što je, tu je.

Drugog dana putovanja sam se probudila potpuno bez glasa.

Srećom, audio verziju teksta, koju sam sutradan trebala objaviti, snimila sam prije puta. Jer iako imam zalihu napisanih tekstova, nemam zalihu snimljenih tekstova, već ih snimam par dana prije objave.

Požalila sam se sestri da ne znam što bih napravila da nemam tekst snimljen jer ga sutra moram objaviti, a nemam glas. Rekla mi je da bi ga ona snimila umjesto mene i bila sam joj zahvalna na toj ponudi.

Međutim, kad mi je iznijela svoje petominutno uvodno obraćanje auditoriju, shvatila sam da to nikako ne bi bila dobra ideja.

“Znaš da trebaš samo pročitati tekst? Bez ovog uvoda”, rekla sam joj kad sam se napokon prestala smijati njezinom uvodu.

“Pa znam, ali moram ljudima objasniti zašto tebe nema i tko sam ja. Valjda ne bih navukla na sebe puno hejtera. Stresno dosta”, odgovorila je.

Ne znam tko bi nju hejtao jer je preslatka, ali moguće da bi se našla na tapeti nekog od onih koji sve hejtaju. Kao da im je to životni poziv - hodati okolo po svijetu i mrziti.

Meni bude žao tih ljudi jer moja sestra, vi ili ja možemo biti meta njihovog hejtanja određeno vrijeme, ali oni su ti koji stalno osjećaju mržnju, a sigurna sam da život prepun mržnje nije lijep život.

Zašto jednostavno ne vole umjesto da mrze? Ljubav im je na raspolaganju jednako koliko i mržnja. Zašto su odabrali mržnju?

Ali vraćam se na svoj glas.

Ja sam cijeli taj drugi dan odmora bila bez glasa i mogu vam reći da je osjećaj grozan. Osobito jer smo išle na izlet na Brijune i bilo je toliko toga prekrasnog za prokomentirati, a ja nisam mogla govoriti.

Dok smo se vozile brodićem prema nacionalnom parku, stajale smo u tišini uz ogradu palube i promatrale more. Kako je površina mora bila dosta zapjenjena od valova, sjetila sam se Male sirene jer se ona na kraju bajke Hansa Christiana Andersena pretvorila u pjenu.

“Nije li i ona bila bez glasa?” zapitala sam se, prisjećajući se radnje te bajke.

Je, i Mala sirena je bila bez glasa. S time da je ona svojevoljno dala svoj glas zloj morskoj vještici u zamjenu za noge, dok sam ja ostala bez glasa mimo svoje volje.

Ali ova situacija s glasom me osvijestila glede toga koliko zapravo volim pričati, koliko često pričam i koliko bih trebala biti zahvalna što imam dar govora.

Sveukupno sam bila bez glasa 24 sata, ali činilo se kao vječnost.

Zanimljivo mi je bilo kako sam instinktivno počela više koristiti ruke u obraćanju sestri kako bih joj dočarala što govorim, a iza podneva sam joj već kao Talijani onako sa stisnutim prstima mahala ispred lica.

Znate ono kada talijanska mafija nekome objašnjava nešto pa naprave tu gestu rukom i kažu:

“Capisci?”

Čini mi se da je Toni Soprano to znao raditi, ali možda me i vara sjećanje.

Dok sam ja proživljavala pravu kalvariju što ne mogu govoriti, moja sestra je uživala. Moguće da joj je to bio najljepši izlet u životu. Mir i tišina, okružene zelenilom, ptice pjevaju, ja ne meljem neprestano.

Mislim, bilo je nekih prednosti u tom gubitku glasa. Primjerice, tu večer, po povratku s Brijuna smo gledale Netflix jer ja nisam bila za ići nigdje. Znate što smo gledale? Treću sezonu serije Bridgerton. Uživala sam svim osjetilima, a posebice u glazbi.

Iako inače ne gledam tv, Netflix ni ništa slično, na putovanjima vrijede drugačija pravila.

Pa tako nekad, ako u apartmanu imamo Netflix, pogledam film ili neku seriju. Najčešće to bude cijela sezona serije jer ja nemam mjeru. To je jednostavno jače od mene i zato sam doma i otkazala sve te pretplate.

Znači krenem gledati i kada odgledam jednu epizodu, ne stanem nego odmah gledam sljedeću pa još jednu i tako u nedogled. Sestra je zaspala nekad između druge i treće epizode, a ja sam nastavila gledati.

Zanimljivo je kako mi se odjednom ni ne spava, iako je skoro ponoć, a inače idem spavati najkasnije u 22 sata. A ne, sad su oči kao u sove.

Ovdje srećom nisam imala puno epizoda za pogledati pa sam zaspala u donekle pristojno vrijeme. No, to nije bio slučaj kad sam još davno gledala seriju Mad Men (iliti Momci s Madisona) i Game of Thrones (iliti Igru prijestolja). Prva ima 7 sezona, a druga 8 sezona. Ja sam obje pogledala u rekordnom vremenu.

Dok sam gledala Mad Men, još sam živjela sa svojima i mama mi je govorila da ću dobiti dekubitus od ležanja. Odradila bih samo one obaveze koje sam morala i ostatak dana i noći gledala seriju. Ujutro sam se svejedno rano budila jer ne mogu dugo spavati bez obzira na to kada sam zaspala. Ne moram vam ni spominjati da sam izgledala kao zombi.

Ovakvih zombi scenarija više nema jer sam si to onemogućila. A i sada mi je iznenadno gledanje serija na Netflixu poseban užitak baš zato što mi nije svakodnevno dostupno.

Situacija s glasom je bila obrnuta. Tu me je jedan dan neimanja glasa doveo do toga da više cijenim ono što mi je inače svakodnevno dostupno.

Povratak mog glasa sestru nije oduševio u istom mjeri kao mene.

Zašto? Zato što sam joj, nakon što jedan cijeli dan nisam mogla zucnuti, idućeg dana imala puno toga za reći. Upozorila me da bi ona mogla, ako ne prestanem pričati, dobiti upalu ušiju ili da će morati uključiti mode selektivnog slušanja.

To me nije obeshrabrilo u pričanju, a u jednom trenutku sam i zapjevala.

“Je l’ ti to pjevaš?” pitala me dok smo šetale po šetnici uz more.

“Malo jesam refren zapjevala”, odgovorila sam.

“Ali Adele od svih izvođača! Nisi mogla naći neku pjesmu koja nema tako visoke tonove?” pitala me u nevjerici.

Slegnula sam ramenima, znajući da je u pravu, a kako mi je u jednom trenutku glas opet krenuo mutirati, prestala sam pjevati, a i pričati na neko vrijeme.

S time da gubitak glasa nije bio jedina posebnost na ovom putovanju. Pocrvenila sam po dekolteu na specifičan način. Naime, iako ne nosim često dekoltirane majice jer nemam puno materijala za neki dobar dekolte (što sam vam već spomenula), na tom putu sam odlučila dva dana za redom nositi majice s malo dubljim V izrezom. Rezultat je bio da sam pocrvenjela po tom dijelu prsa, u obliku slova V.

I dobro, to mi se već događalo - da pocrvenim tako lokalno kao bauštelac. Međutim, kako sam oba dana nosila malo deblji lančić s križićem kao privjeskom, što se dogodilo? Ostao mi je bijeli trag lančića i privjeska. Znači imala sam crvena prsa u obliku slova V s nepostojećim lančićem boje kože. Kao neka loša tetovaža u boji.

Stala sam ispred ogledala prije tuširanja, gledala u taj show program na svojoj koži i zapitala se događaju li se i drugim ljudima ovakve stvari.

A čak se nismo ni sunčale, nego sam pocrvenjela dok smo šetale. Na putovanjima šetam još više nego obično. Ne zato što se silim više šetati, nego zato što uživam u tome. A i kad sam na putu, ne vježbam - bilo da se radi o odlasku na more ili negdje izvan Hrvatske.

To je još jedna iznimka od uobičajenih pravila (kao i gledanje Netflixa je l’). Ne da mi se nositi na put odjeću za vježbanje, niti imam svoje utege tamo pa ne vježbam. A i malo jesam rob navike. Navikla sam vježbati u svojoj sobi i kad moram vježbati u nekom drugom prostoru, nije mi to to. Treći razlog je taj što na putu volim biti potpuno opuštena i ne imati nikakve fiksne obaveze.

Ovaj pojam potpune opuštenosti nije vrijedio za žene u seriji Bridgerton, odnosno za žene početkom 19. stoljeća općenito. Također, iako su one imale glas, najčešće nisu smjele izraziti svoje mišljenje i općenito biti svoje.

Koliko god sam oduvijek voljela gledati povijesne filmove i serije, često me i uzrujaju. Baš zbog položaja žena u to doba. Sve su morale biti fine i pristojne. Imati blagu narav. Biti načitane i svirati neki glazbeni instrument. Lijepo se izražavati i s lakoćom plesati plesove koji su u to vrijeme bili aktualni na dvoru.

Sve to su morale raditi s jednim jedinim ciljem - kako bi se što bolje udale.

Evo, odmah osjećam pritisak u prsima.

Nekad se pitam koliko je toga ostalo u nama danas. Koliko se ta ideja još uvijek provlači kroz odgoj i obrazovanje. Naravno, ne izravno, ali onako potajice, perfidno.

Pa evo i u bajkama koje su nam čitali kao djevojčicama Mala sirena mijenja svoj predivan glas za noge da bi mogla otići na kopno i provoditi vrijeme s muškarcem koji joj se svidio. Mislim, možda je to samo prekrasna romantična gesta koju ja ne razumijem, ali iskreno ću vam reći, što se više prisjećam tih bajki iz djetinjstva, sve mi je manje jasan njihov smisao.

Kakve su nam se poruke slale?

Čekaj princa da te spasi.
Žrtvuj sve što ti je bitno za muškarca.
Ako nisi lijepa princeza, onda si ružna vještica ili maćeha.
Nemoj puno govoriti, a ako govoriš, govori ono što se od tebe očekuje.

Madeleine Albright je rekla:

“Trebalo mi je dosta vremena da razvijem svoj glas, a sada kada ga imam, neću šutjeti.”

Ne uspoređujem se s Madeleine jer ona i ja govorimo o sasvim drugačijim temama i mene politika nimalo ne zanima, ali i meni je dugo trebalo da razvijem glas, a još duže da ga napokon pustim.

Također, sad kad ga imam, isto kao i ona, neću šutjeti. Unatoč hejterima iliti ljudima kojima se ne sviđa ono o čemu pišem ili način na koji pišem. Ljudima koji me ismijavaju. Ljudima koji me žele ušutkati, koji mi žele oduzeti glas.

Znate zašto svejedno neću ušutjeti? Zbog vas kojima koriste moji tekstovi. Zbog vas koji mi napišete da se sjetite mojih riječi na dane kada vam je teško ili u situacijama kada imate nisko samopouzdanje. Zbog vas koji, iako znate da objavljujem tekstove svakih 10 dana, svejedno u međuvremenu odete provjeriti na blog da nisam slučajno nešto novo objavila.

I zbog sebe. Zbog toga kako se osjećam kad dobijem lijepu poruku od vas. Zbog toga kako se osjećam kad napišem novi tekst. Zbog toga kako se osjećam kad pustim svoj glas.

I znate zbog koga još? Zbog svake one žene koja nije imala luksus da govori. Zbog svake one žene koja nije smjela reći što misli i što želi. Zbog svake one žene koja je, ako se usudila progovoriti, snosila teške posljedice.

Mislim da svaka od nas duguje to tim ženama.

A ja svoje dugove vraćam.