Ovaj tekst pišem u pola 5 ujutro jer me ružan san probudio u 4 i odmah sam znala da više neću zaspati. Zapravo nisam sigurna je li san nužno bio ružan, ali bio je jako emocionalno intenzivan za mene.
Ne sjećam se svega, ali san je bio o dječaku kratke svijetle kose i štrkljavih nogu.
I dalje teško procjenjujem dječje godine, ali rekla bih da je imao otprilike 4 godine. Nosio je bijelu majicu bez rukava i plave hlačice. U snu je bilo ljetno doba i vruće.
Prva scena koje se sjećam je bila u velikoj hali na čijoj se sredini nalazila ogromna bačva puna vode i pljuvačke. Mog dječaka su ostala djeca, među kojima je bilo i curica i dječaka, pokušala ubaciti u tu bačvu. Neki od njih su bili stariji od njega, odnosno dosta veći i jači.
Moj dječak ih je uspio nadmudriti (ne sjećam se kako) i na kraju su ta druga djeca završila u bačvi, a ne on.
Međutim, bačva se odjednom raspala - drvene daske od kojih je bila sastavljena su se razdvojile, voda je istekla, a djeca su opet bila slobodna i još razjarenija na mog dječaka.
On je brzo potrčao prema vratima hale, a cijela ta masa djece za njim. Osjećala sam njegov strah dok su ga lovili, dok je teškom mukom otvarao velika vrata hale i istrčavao van na vrući pijesak.
Druga scena se odvijala u gladijatorskoj areni. U nju je dječak istrčao iz hale. U areni nije bilo gledatelja. Bila je prazna. Hrpa ljutite djece je ubrzo utrčala u arenu za njim i počela ga sustizati s leđa, pritom mu dovikujući ružne riječi.
Iznenada je moj dječak prestao trčati, okrenuo se prema masi koja ga je lovila, ukopao se nogama u pijesak i uzdignute glave čekao da ga sustignu.
Odlučio je suočiti se s njima umjesto da nastavi bježati.
Cijelo maleno mršavo tijelo mu se treslo od straha. Bio je sam. Sam samcat. Naspram svih njih.
Onda se dogodilo nešto neočekivano.
Ja sam mu prišla s leđa. Odrasla ja. Sagnula sam se dolje prema njegovoj glavi, stavila ruke na njegova malena ramena i šaptom mu ponavljala na uho:
„Nisi sam, ja sam ovdje. Ne boj se, ja sam ovdje. Nisi sam, ja sam ovdje. Ne boj se, ja sam ovdje. ”
Tada sam shvatila. Taj dječak sam bila ja.
U tom trenutku sam se probudila. Nisam više mogla zaspati jer me san baš potresao. Pa sam plakala. Ne ono moje kad malo zasuzim, nego baš „suza suzu stiže” plač.
Kad sam se pribrala, uzela sam laptop i krenula pisati ovaj tekst. Jer mi to pomaže da razbistrim glavu.
Odmah sam znala zašto sam sanjala san takvog sadržaja.
Iza mene je bio vikend koji je s jedne strane bio lijep, a s druge težak.
Jer se opet nisam uklapala, i to mi je dano do znanja. Neke stvari su bile sitnice, ali ih je bilo puno pa su se nagomilale. Uz to sam vodila i neke ozbiljnije razgovore iz kojih je bilo vidljivo da razmišljanjem odudaram od svoje okoline, ali neću detaljnije o njima jer je prerano za tako duboke teme. Čak i meni.
Uglavnom, bio mi je jasan ovaj dio zašto je u snu dječak bio s jedne strane, a svi ostali s druge.
Ono što mi nije bilo jasno jest zašto sam sebe sanjala kao dječaka. Jer nemam nikakvih dvojbi što se mog spola tiče. Žena sam. Volim biti žena. Ponosna sam što sam žena.
Ali ubrzo sam našla razlog i za to.
Zadnjih par dana mi je na repeatu jedna pjesma o borbi s demonima u kojoj je zadnji stih u refrenu:
„A u svakoj vezi to se zna, jedino sam muško bila ja.”
Očito je ta rečenica moj mozak potaknula da me u snu prikaže kao muško. Možda je razlog i neki sasvim stoti, ali ja sam si tako protumačila.
No, neću sad o tom stihu jer ću odlutati s teme.
Kažu da svaka nova razina u osobnom razvoju dovodi do krize identiteta. Ja sad prolazim jednu. Ne znam koju točno po redu.
Te moje krize nužno uključuju jednu ovakvu epizodu popraćenu intenzivnim plačem.
Jutros je povod bio san.
Zadnji put je povod bio susret s jednim muškarcem koji mi je tom prilikom rekao samo „bok”. Hladno bok. Ali nije bila stvar samo u tom pozdravu, nego i u njegovom pogledu. U očima sam mu mogla vidjeti kombinaciju ljutnje i razočaranja.
Ne kažem da nije imao razloga ljutiti se. Vjerojatno je. Ali ja sam morala postupiti tako kako sam postupila da zaštitim sebe. A i njega možda. Tada mi se ta moja odluka činila kao jedina ispravna.
S time da je taj susret, kao i sada san, bio samo točka na „i“. Ona kap koja je prelila čašu.
Jer mi se i tih dana isto skupilo svega.
Večer prije tog susreta sam doživjela ignore od jednog muškarca koji mi se duže sviđao, a nije vezan za dejting aplikacije, kao ni ovaj „bok” muškarac. Onda je bila neka drama na poslu i još sam bila na sprovodu to popodne pa sam bila u komornom raspoloženju.
I na povratku sa sprovoda, sretnem njega s tim jebenim „bok“ i prolaskom uz mene kao pored turskog groblja.
Ušla sam u stan u svojoj dugoj crnoj haljini (jer sam bila na sprovodu je l’) i vratila mi se moja stara misao.
„Nitko te ne voli.”
Ta rečenica je inače bila dio mog unutarnjeg govora otprilike 20 godina. To mi je moj mozak, potpuno neutemeljeno, redovito ponavljao i time me „hranio”.
Čudi li onda nekog što mi je nedostajalo samopouzdanja? Mislim da ne. Sve jasno.
Ali u zadnjih godinu i pol sam uspjela maknuti tu misao iz svog svakodnevnog unutarnjeg govora s pomoću kontrole misli.
No, na dane poput ovih o kojima trenutno pišem nemam puno snage boriti se s vlastitim mislima, a mozak odmah iskoristi priliku da se vrati na stare, naučene obrasce razmišljanja.
U glavi mi je, kao naučena ponavljajuća kitica pjesme, odzvanjalo: „Tebe nitko ne voli.”
Ali onda sam tiho izgovorila samoj sebi: „Ali ja te volim.”
Unutarnji monolog se nastavio.
Ponovila sam malo glasnije: „Ali ja te volim”.
Krenule su mi suze.
„Nitko te ne voli”, i vrte mi se u glavi sve moguće situacije koje su se odvile tih dana, a koje su mogle potvrditi tu moju misao.
„Ja te volim”, nastavila sam izgovarati na glas.
I trajalo je to nadglasavanje neko vrijeme.
Bila je to unutarnja borba nalik gladijatorskoj, ali pobijedila sam.
Moja ljubav prema sebi je pobijedila. Bila je dovoljna. Bila je jača od potrebe za tuđom ljubavi.
Vama će ovo možda zvučati kao blagi živčani slom, ali nije bio. Bio je to prijelomni trenutak u meni kad sam srušila dio svog starog identiteta i dosegla jednu sasvim novu razinu ljubavi prema sebi. Razinu koju nikada nisam imala.
Trenutna kriza identiteta je vezana za udovoljavanje drugim ljudima, iliti people pleasing.
I dalje nerijetko imam problem reći „ne”, odnosno odbiti nekog. Jer ne želim povrijediti ljude. Ne želim ispasti sebična. Ne želim biti osuđivana.
Tijekom ovog tjedna sam uspjela reći „ne” jednom poznaniku iz kvarta koji mi je ponudio neke kreme. Mozak mi je naravno sugerirao da mogu kupiti bar jednu kremu, da mu treba pomoći jer je tek započeo taj posao s kremama, da bi to bila baš lijepa gesta.
I sve je to točno.
Ali isto tako je bilo točno da meni ta krema ne treba, da sam zadovoljna s kremama koje koristim i da ću kupiti kremu od njega samo da mu udovoljim.
Ta varijanta bi mi kratkoročno bila lakša.
Bilo bi mi lakše kupiti kremu, nego mu sastaviti iskrenu poruku u kojoj ga odbijam, a koju sam u konačnici sastavila. Ne znam je li se naljutio ili ne. Njegov odgovor je bio pomalo neodređen.
No, kupnjom kreme bih samo odgodila stvari.
Naime, da sam kupila kremu, tu ne bi stalo. Očekivano je da bi me, kroz mjesec, dva pitao jesam li zadovoljna kremom i trebam li novu. Sigurno bi ga zanimala povratna informacija o njegovom proizvodu i ponudio bi još.
Tada bih opet bila na početku. Hoću li mu iskreno reći ili ću nastaviti lagati?
Dosta ljudi se odluči za treću varijantu, a to je da počnu izbjegavati te ljude i onda imaju jedan neugodan ili opterećujući odnos. A zašto? Zato što nisu imali hrabrosti biti iskreni.
Dakle, ja sam time što sam rekla „ne“ dugoročno riješila ovu situaciju.
Ali ova situacija je manje bitna jer se radi o poznaniku.
Druga situacija s proslavom je bila teža jer se radilo o meni bliskoj osobi.
Pozvana sam na tu proslavu na koju mi se nije išlo. Da sam bila iskrena, moj odgovor bi glasio:
“Hvala na pozivu, ali neću doći.”
Međutim, ova poruka zvuči hladno. Zvuči nedorečeno jer ne sadrži objašnjenje zašto neću doći. Ne sadrži laž da me boli glava ili neku sličnu izliku koja je društveno prihvatljiva kao opravdanje za nedolazak.
Pa je moja poruka glasila:
“Hvala na pozivu, naravno da dolazim.”
Ali nisam išla jer sam željela ići, nego zato što sam bila pozvana, a nepristojno je odbiti poziv.
Otišla sam, ali sam zamjerala samoj sebi što se silim raditi nešto što mi se ne da. Da nisam otišla, zamjerala bih si što nisam otišla i predbacivala si da sam sebična.
Dakle, zamjeranje sam morala osjećati u obje varijante. Ono je bilo neizbježno.
Međutim, varijanta s odbijanjem poziva bi bila iskrena. Ovako sam postupila neiskreno.
Ja sam otišla tamo jer je bio red. Jer bi svima bilo čudno što nisam došla i pitali bi gdje sam. Jer bih sestru dovela u neugodnu poziciju da mora drugima objašnjavati gdje sam ja. Jer bi me mama pitala da kakvo je to ponašanje. Vjerojatno bi svi do kraja dana bili zabrinuti što se sa mnom događa kad sam radije doma na laptopu nego na proslavi.
Nije mi se dalo baviti sa svime navedenim pa sam odabrala lakšu varijantu i otišla na proslavu. Iza proslave sam došla kod svojih.
Mama: “A zašto si tako brzo otišla?”
Ja: “Pa bila sam skoro 4 sata tamo.”
Mama: “A drugi?”
Ja: “Oni su svi ostali.”
Mama: “Što si rekla, zašto ideš?”
Ja: “Ništa. Rekla sam da idem doma.”
Mama: “A nije ti bilo dobro tamo?”
Ja: “Pa bilo je OK, samo mi je bilo dosta. Budna sam od prije 5 i treba mi mir, ne buka.”
Mama: “Ha dobro, valjda domaćinu neće biti krivo što si tako brzo otišla.”
Ja: “Pa domaćin nije došao na moju proslavu i to mi je javio na taj dan, kad smo već krenuli slaviti. Ja sam, unatoč tome, na njegovu došla.”
Mama: “Da? Zaboravila sam na to.”
Vidite? Išla sam protiv sebe i otišla na proslavu kako mi drugi ne bi zamjerali, a ljudi su svejedno našli druge stvari koje su mi zamjerali. Jer nisam dovoljno dugo ostala. Jer nisam pila. Jer sam bila tiša nego inače.
Zaključak: Koliko god se trudili, nikad nećemo svima udovoljiti. Zato udovoljavanje drugima, ako je neiskreno, nema smisla.
Meni je ovo bila zadnja proslava na koju sam otišla, a da ne želim ići.
Neki će to smatrati čudnim. Neka.
Neki će se naljutiti na mene. Neka.
Neki će biti razočarani sa mnom. Neka.
Neki će komentirati da sam sebična. Neka.
Neki će me opominjati da je moje ponašanje neprihvatljivo. Neka.
Neki me više neće pozivati na proslave. Neka.
Neki će mi reći da ću ostati sasvim sama ako ovako nastavim. Neka.
Jer ja znam da neću biti sama, kao što nije bio ni dječak u areni. Imat ću sebe. Samoj sebi ću držati leđa i staviti ruke na ramena.
Ja sam tu unutarnju borbu sa sobom riješila.
Puno je citata koje pročitam i svide mi se. Tipa:
„Ne moraš negdje ići samo zato što si pozvan.“
„Reci ‘ne’ bez objašnjavanja.”
„Dopušteno ti je raditi što god želiš, samo zato što to želiš.“
Malo je teže te citate primijeniti u životu. Ali nije nemoguće. Opet je sve stvar odluke.
Ja želim biti osoba koja će reći „ne” kada je taj odgovor iskren za mene.
„Volim te, ali neću doći na tvoju proslavu.”
„Podržavam te, ali neću kupiti tvoj proizvod.”
„Uvažavam tvoje stavove, ali se ne slažem s njima.”
Naša glava je gladijatorska arena u kojoj vodimo najteže borbe.
Međutim, kad riješimo te unutarnje borbe, „borbe“ s drugim ljudima postaju lakše, premda i dalje nisu ugodne.
Ali kada ste iskreni sami sa sobom glede toga tko ste vi, iz svake borbe ćete izaći kao pobjednik.
Premda ste nešto ili nekoga izgubili.
