Djevojčica sa snovima

Danas nisam znala o čemu da pišem, pa sam odlučila uzeti jedan citat i krenuti od njega. Sudbina je htjela da to bude sljedeći citat:

„Osciliram između mišljenja da sam luda i mišljenja da nisam dovoljno luda.“

Radi se o citatu Joyce Carol Oates. Ako ne znate tko je ona, ne brinite. Nisam ni ja znala. Na citat sam naišla na jednoj objavi na Instagramu pa sam ga screenshotala kako bih ga podijelila na storiju kasnije. Za potrebe utvrđivanja tko je Joyce, išla sam Googlati. Isto predlažem i vama ako vas zanima.

Znam tko bi sigurno išao pročitati sve o Joyce – moja kolegica s posla, ona iz teksta „Znatiželja je oživjela mačku“. Iako, moguće je da ona u startu zna tko je Joyce i neke osnovne informacije o njoj.

Ja za puno ljudi za koje bih možda trebala znati tko su, ne znam.

Isto tako nisam znala tko je Banksy, a jedna me pratiteljica usporedila s njim. Jako duhovita žena inače. Uvijek me nasmije.

Napisala mi je da sam ja za nju literarni Banksy.

Pa sam išla Googlati tko je to. Prije bi mi bilo neugodno reći da nešto ne znam pa bih potajno provjerila i onda odgovorila na način kao da sam unaprijed znala.

Ali sad više ne glumatam nego, kada nešto ne znam, iskreno napišem da ne znam pa ako će netko biti preneražen mojim neznanjem, što ja tu mogu. Ne biste vjerovati koliko je tako život lakši, a niste ništa pametniji ni gluplji. Takvi ste kakvi ste i znate to što znate ili ne znate, bez nekakvih prenemaganja.

Zahvalila sam joj na toj usporedbi i shvatila da ja imam repliku Banksyjevog djela „Djevojčica s balonom“ na GB Instagram profilu, ali nisam znala da je to njegovo djelo.

O Banksyju sam išla malo više čitati jer me zaintrigirao baš zato što je anoniman. Godinama se pokušavalo utvrditi njegov identitet, a navodno je utvrđen tek 2023. povodom tužbe za klevetu. Međutim, nisam nigdje našla da je 100 % potvrđeno da je on baš taj muškarac iz sudskog postupka.

To je valjda u ljudskoj prirodi, da nam je zanimljivo kad je nešto misteriozno ili tajanstveno. Kad se nešto ne zna.

Kad je izašla serija „Bridgerton“, bila sam oduševljena njome. Ne samo zbog lika the Duke of Hastings nad kojim sam slinila unatoč svojim zrelim godinama, nego i zbog činjenice da se nije znalo tko je Lady Whistledown. Pogledala sam i drugu sezonu koja mi je postala dobra tek nakon što sam se pomirila s time da u njoj nema seksi vojvode.

Sad kad sam napisala četvrtinu teksta, vraćam se na citat iz uvoda o kojem sam kao trebala pisati.

Dakle, ja imam isti problem kao i Joyce.

Na određene dane i u razgovoru s određenim ljudima mi se čini da sam luda. Da su moje želje nenormalne, nerealne, da si umišljam, da bih se trebala smiriti i uozbiljiti.

Primjerice, takav efekt je na mene imao jedan muškarac s kojim sam bila na dejtu.
Skroz normalan lik. Nešto stariji od mene, drag, visok, zgodan, pametan, situiran. Netko će reći da ovo zadnje nije bitno, ali u idućih par odlomaka ćete vidjeti zašto sam imala potrebu to spomenuti.

A i da znate što sam ja sve proživjela na tim dejtovima, bile bi vam jasnije neke moje izjave. Mislim, nešto znate iz tekstova, ali za neke priče je bolje da ostanu neispričane.

I gdje je bio problem? Problem je bio u tome što mi je rekao da on nema više nikakvih želja. Da je postigao sve što je htio u životu – kupio stan i auto, ima dobar posao i da mu je sad još jedina želja imati obitelj. Ostvariti se kao suprug i otac.

A ja sam bila razočarana tom izjavom.

Nemojte me krivo razumjeti, nemam ništa protiv toga. I to je lijepa želja. Ali zar je to sve od života? Zar čovjek mojih godina nema više što željeti u životu osim zasnovati obitelj? Zar su obitelj, stan, auto i posao sve?

Pa pred njime je još barem pola života. Ako smatra da je u prvoj polovici života ostvario sve, što će raditi ostatak svog života?

Kad sam ovo neposredno nakon dejta ispričala mami i sestri u glasovnoj poruci koju sam im poslala u grupu, mami je bilo čudno moje razmišljanje.

Da, ja sad mami pričam o svojim dejtovima. Prije nismo imale blizak odnos i često smo se svađale, ali otkad sam se ja promijenila, odnos nam je super.

Zapravo, mislim da će mi ubrzo početi prigovarati da previše dijelim s njom. Prije je prigovarala sestri i meni da joj ne želimo ništa reći, da ništa ne dijelimo s njom, da ona uopće ne poznaje svoje kćeri, niti zna što im se događa u životu. I slične dramatične izjave.

Sad kad sam otvorena u komunikaciji, nekako mi se čini da joj ni to baš skroz ne odgovara.

„Vidiš mama kako je to sve relativno. Prije si prigovarala da ti ništa ne govorim, a sad po izrazu tvog lica vidim da ti ne odgovara ni da ti govorim previše. Mi bismo svi uvijek da je sve idealno. Onako kako smo si zamislili. S jedne strane bi htjela znati, ali ipak ne previše, odnosno htjela bi znati samo do mjere do koje ti odgovara. Fascinantno“, rekla sam joj u jednom svom kratkom mudrom iznošenju zaključaka.

Samo se smijuljila i nije ništa rekla.

Mislim, ne pričam joj baš sve. Nisam toliko luda. Zasad. Ali kako osciliram, tko zna gdje ću završiti.

Uglavnom, mama je na moju glasovnu (za ovog normalnog) u poruci napisala:

„Zar ovo nisu normalne želje? Hoće obitelj.“

I jesu, normalne su. Ali mene nisu oduševile.

Odmah sam se sjetila jednog svog prijatelja koji mi je onako usput u tipkanju spomenuo da je u zadnje vrijeme razmišljao da napravi letilište za male avione i da je već poduzeo neke korake u tom smjeru. Eto, palo mu na pamet pa zašto ne.

Meni je to top. A ima otprilike isto godina kao i ovaj s kojim sam bila na dejtu, a uz to je i obiteljski čovjek.

Ali nije bila stvar samo u tome što mi je taj muškarac rekao da nema više nikakvih želja ni ciljeva, nego i u tome kako me gledao kad sam mu rekla da ja imam još puno snova, da sam otkrila da mi je pisanje velika strast i da imam osjećaj kao da je moj život tek počeo.

Gledao me kao da sam luda. Ili u najmanju ruku čudna. Kao da pričam gluposti.

Komentirao je da je sve to lijepo, ali da za sve postoji vrijeme te mi (između redaka) poručio da mi je sada vrijeme za zasnovati obitelj, a ne sanjariti.

Kad sam došla doma s tog dejta, malo sam plakala. Ne zbog njega jer mi se nije nešto svidio. Previše je gestikulirao (znam, cjepidlačim).

Plakala sam zbog svojih misli koje su glasile otprilike ovako:

„Ti si luda. Tvoji snovi su doista djetinjasti. Ostat ćeš sama. Nisi ni prije dok si bila normalna mogla naći nikog, a kako ćeš tek sad. Jesi li vidjela kako te gledao? Ajd nemoj ubuduće nikome pričati o svojim željama. Budi normalna.“

Kao što možete pretpostaviti, nisam se osjećala baš najbolje kada sam tako razmišljala pa je rezultat bio plač. Ali onda sam se sjetila naše Joyce i pomislila:

„Jesam li luda ili nisam dovoljno luda? Što ja mislim o svojim snovima i željama?“

Malo sam to vrtjela u glavi.

Moj odgovor je bio:

"Nisam dovoljno luda. Tek sam krenula. Zapravo sam sada skromno luda.“

Odmah sam razvukla svoj prkosni osmijeh na lice i oraspoložila se.

Ujutro sam mami odgovorila na poruku i napisala:

„Jesu, njegove želje su normalne, ali ja ne želim normalan, odnosno prosječan život. Možda sam čudna, ali godinama sam pokušavala biti normalna, potiskivala sam svoje želje i nisam bila sretna. Sad sam napokon sretna i ne želim muškarca koji će omalovažavati moje snove i prisiljavati me da budem 'normalna'. Ja vjerujem u sebe i neću više ići protiv sebe pa makar to podrazumijevalo život u samoći. Ja imam svoje snove i ja ću ih ostvariti. Svaki ću ostvariti.“

Vi ste moje rečenice ovog tipa već čitali na ovom blogu, ali moja mama nije jer ne zna moj pseudonim.

Nije mi bilo lako ovo joj napisati jer nisam bila sigurna koliko je spremna čuti tako nešto. Nisam ju htjela zabrinuti. Nisam htjela da i ona misli da sam luda. Također, nisam ju htjela rastužiti jer žena i dalje sanja o unucima. Mislim, ne kažem da je to skroz isključeno u mom slučaju, samo trenutno jest.

Srećom, mamina reakcija je bila dobra. Opet sam malo zasuzila na nju. Takav je period očito.

„Bravo kćeri! Ne daj se. Ti samo svoje snove ganjaj.“

Bilo je i smajlića jer bez njih ova poruka može zvučati poprilično cinično. Ali ton nije bio takav.

Btw, „normalni“ mi se nastavio javljati. Kaže da sam zabavna i zanimljiva i da se ne sjeća kada je s nekim odmah razmijenio ovako iskrena mišljenja. Pozvao me na drugi dejt.

Ne mogu reći da to potpuno razumijem. Znači, ako ti želiš brak, obitelj i miran život, a ja ti kažem da ja trenutno ne želim ništa od navedenog, zašto želiš nastaviti dejtanje sa mnom?

Možda griješim, ali ja mislim da takvima predstavljam izazov. Kao ne želim se vezati, ali budu me oni malo „prilagodili“.

Pišem u množini jer sam nedavno upoznala još jednog koji je imao slične preferencije kao i „normalni“. Ali on je imao još neke dodatne stavke, odnosno želio je pobožnu ženu koja bi preselila s njim u malu sredinu iz koje je rodom.

Odmah sam mu rekla da ne ispunjavam njegove kriterije, ali popili smo kavu i ugodno popričali. Za njega se odmah vidjelo da je duša od čovjeka. Onako skroman i neiskvaren.

Kad sam ga pitala zašto ne traži ženu na katoličkim dejting aplikacijama, uz vragolast osmijeh mi je odgovorio:

„A volim ja i malo divljine. Ali da se da ukrotiti.“

Počela sam se smijati i rekla mu:

„Mene nećeš krotit'. Žao mi je.“

Ja sam sigurna da bi njih obojica bili protiv ovog bloga da saznaju za njega. Ne bi im se sviđalo što ovdje iznosim svoju privatnost. Što s vama, odnosno javno, dijelim dijelove svog života.

O tome sam isto razmišljala, odnosno moj mozak me upozorio da će me ovaj blog možda koštati partnera.

Iznio mi je cijelu teoriju o tome kako ću se možda zaljubiti u nekog super muškarca kojem neću htjeti ništa skrivati pa ću mu reći za blog, a njemu se to neće svidjeti. Jer kojem bi muškarcu bilo lijepo čitati o drugim muškarcima iz moje prošlosti i svemu intimnom što sam iznijela ovdje.

Na prvu sam na tu teoriju svog mozga osjetila strah, ali brzo sam se smirila.

Kako? Tako što sam rekla svom mozgu jednu vrlo jasnu rečenicu:

“Takav muškarac nije moj muškarac.”

Ako neće podupirati moje ‘ludilo’, nije moj. Neka ide nekoj drugoj - manje ludoj.

Odnosno kako je rekao još jedan mudri citat na koji sam naišla na Instagramu:

“Ako sam ti previše, traži manje.”

Jer bez muškarca mogu, ali bez svojih snova ne mogu. Možda mislite da pretjerujem, ali svatko od vas tko ima neku neostvarenu želju u sebi, zna koliko to rovari, koliko ne da mira.

Želja koja je u vama vas neće pustiti.

Možete ju pokušati ignorirati, potiskivati, umanjivati, ali ona neće nestati. Bit će tu i na neki način vas proganjati cijeli život.

Zato je bitno zamijeniti uloge i umjesto da želja proganja vas, vi “proganjajte” nju. Krenite za njom. Slijedite ju. Slušajte što vam govori.

Zašto? Zato što nas naše želje vode do naše svrhe.

Neki od vas će, po čitanju ovog teksta, zaključiti da sam luda, a neki da nisam dovoljno luda.

Jer svatko od nas ima svoje viđenje života i tumačenje stvari.

Slično je i s Banksyjevom djevojčicom s balonom. Neki tumače to djelo tako da je djevojčica pustila balon, a neki tako da djevojčica pokušava dohvatiti balon.

Ja sam djevojčica koja pokušava uhvatiti crveni balon. I pružat ću ruku koliko god mogu, trčat ću za tim balonom i dati sve od sebe da ga dohvatim. Jer taj balon su moji snovi.

A ja sam dovoljno luda da ih pokušam ostvariti.