Životna priča

Napisala sam svoju drugu knjigu. Zove se Karlina priča. Sadržajno se nadovezuje na moju prvu knjigu Tarin put, ali ne u smislu da je nastavak, već prikazuje radnju prve knjige iz kuta gledanja drugog ženskog lika. Po naslovu možete zaključiti kojeg.

Većinom su ljudi koji su pročitali Tarin put za Karlu zaključili da je žena bez morala, a neki su ju čak nazvali uredskom droljom. Jer se u prvoj knjizi nije znalo gotovo ništa o Karli i njezinom životu (samo to da je Filip Taru prevario s njom) i zapravo je taj lik prikazan kroz Tarine i Filipove oči.

Međutim, kao i uvijek u životu, stvari nisu crno-bijele. Tek kad saslušate priču i jedne i druge strane, možete dobiti kompletnu sliku.

Zato su neki, nakon što su pročitali drugu knjigu, promijenili mišljenje o Karli. Čak im je draža od Tare.

Meni su oba lika draga. I obje razumijem. I s obje se u određenim stvarima mogu poistovjetiti.

No, o ovome sam počela pisati jer sam naišla na jedan problem kod dovršavanja knjige.

Naime, ja sam si u startu zamislila da će moja druga knjiga imati isti broj poglavlja kao i prva, dakle, 21 poglavlje i epilog.

Kako sam ju pisala tako da sam pratila radnju prve knjige i paralelno s time imala još jednu radnju vezanu za Karlinu obitelj, na kraju mi je „ponestalo" poglavlja pa sam ubrzala završetak da bi mi sve stalo u 21 poglavlje. Premda sam imala osjećaj da sam ju malo prenaglo završila, ostavila sam ju tako.

Po završetku pisanja, knjigu sam poslala svojim dvjema frendicama kojima ovim putem želim zahvaliti što su tako brzo pročitale knjigu (govorimo o dva dana) i poslale mi komentare.

Ujedno im želim reći da ih volim. Naime, one su, uz još dvije frendice, sretnice iz teksta „Voli jako" na kojima vježbam iskazivanje ljubavi. Pa evo dobre prilike za izražavanje prijateljske ljubavi.

Uglavnom, pitala sam ih obje da mi kažu čini li im se da sam prenasilno završila knjigu. Ne doslovno nasilno, već u smislu da rasplet nije dovoljno razrađen.

Moje sumnje su se pokazale točnima. I jedna i druga su mi potvrdile da je skok prevelik.

I što sad?

Najprije mi je palo na pamet da idem mijenjati sadržaj druge polovice knjige kako ju ne bih završila prenaglo. Onda sam razmišljala da izbacim neko ranije poglavlje kako bih mogla dodati još jedno na kraju bez da povećam ukupan broj poglavlja. Ali obje ove varijante su uključivale mnogo posla i izmjene u postojećim poglavljima.

Postojala je i treća varijanta. Da u napisanu knjigu dodam još jedno poglavlje - 22., kako bih dobila dobar prijelaz između 21. poglavlja i epiloga.

Ta je opcija bila najjednostavnija i najbolja, ali je podrazumijevala odstupanje od moje ideje da obje knjige moraju imati isti broj poglavlja.

Netko neće vidjeti nikakav problem u dodavanju 22. poglavlja. I bit će u pravu jer realno problema nema. Ali zašto sam ja tu vidjela problem?

Zbog ostataka mojih ranijih obrazaca ponašanja i strogosti prema sebi.

Stvar je u tome da sam ja prije jako teško odstupala od nekih svojih ideja ili nečega što sam si zamislila. Recimo da nisam bila fleksibilna baš. Kako prema sebi, tako i prema drugima.

Posljedično, nisam bila ni najspontanija osoba na svijetu. Sve je moralo biti prema planu i programu.

I sad mi ljudi znaju reći da se opustim, osobito muškarci. A ja sam sad, ako se usporedim sa sobom prije, opuštena osoba. Neki ful opušteni ljudi će me i dalje smatrati poprilično krutom. Takvima samo kažem:

„Frend, da si me upoznao prije par godina, vidio bi ti kaj je neopušteno stanje."

Prije bih ja poludjela na nešto potpuno nebitno. Primjerice, ako mi kolač ne bi ispao kako treba.

A evo baš sam prošli vikend kod svojih, nakon dugo vremena, radila kolač i bio je jako ukusan, ali izgledao je katastrofa. Možda je ta riječ čak i preblaga da bi dočarala njegov izgled.

Međutim, ja sam ga svejedno narezala (na poprilično neujednačene komade jer se raspadao) i odlučila poslužiti gostima.

Tata je ušao u kuhinju taman kad sam posložila kolače na tanjur. Bolje su izgledali kolači od blata koje smo kao djeca radile, ali dobro.

Pokazala sam tati taj tanjur i rekla:

„Ovo su kolači za goste."

Kad sam vidjela njegov izraz lica i osmijeh na moje kolače, počela sam se jako glasno smijati. On je rekao:

„Najvažnije je da se ti zabavljaš."

I ja sam se složila s njim.

Mogla sam doživjeti blagi živčani slom jer mi tog popodneva ništa vezano za kolač nije išlo od ruke. Mogla sam taj kolač baciti i ići brzo ispeći novi jer se gostima ne poslužuju kolači takvog izgleda. Ili sam mogla odstupiti od svojeg uvjerenja da kolači za goste moraju biti savršeni, prihvatiti da je moj kolač daleko od savršenstva i svejedno ga poslužiti gostima.

I ovdje sam se, kao i glede završetka knjige, odlučila za treću varijantu koja mi je bila najlakša.

Iako nitko od gostiju isprva nije navalio na moje kolače, nakon što je rođakinjin sin (onaj moj omiljeni dječak) uzeo prvi komad i slatko ga pojeo, i drugi su se odvažili probati. Ne moram vam ni reći da se do kraja dana tražio kolač više. A skoro je završio u smeću jer nije bio dovoljno „lijep" za goste.

Zašto ponekad inzistiramo na samonametnutim ili društveno nametnutim pravilima?

Nigdje ne piše da kolači moraju biti pravilnog oblika i svi jednake veličine. To nam je nametnulo društvo.

Nigdje ne piše da moja druga knjiga mora imati isti broj poglavlja kao prva. To sam si ja nametnula.

Neke stvari doista pišu negdje, npr. u zakonima i različitim pravilnicima i njih se načelno moramo pridržavati. Kažem načelno jer realno ne moramo ni to, samo u takvim situacijama moramo biti spremni snositi posljedice, tj. kazne koje su propisane za kršenje konkretnog pravila.

Ali ono što je zanimljivo jest da se i napisana i nenapisana pravila ponašanja mijenjaju s vremenom.

Upravo sad dok pišem ovaj tekst, vraćam se s putovanja na kojem sam bila zadnjih 5 dana. Bila je jedna smiješna scena koja dobro dočarava promjenu društveno prihvatljivih ponašanja kroz godine.

Razgledavali smo izvana kraljevsku palaču. Vodič nam je pokazao jedan zatvoreni mostić koji je povezivao palaču sa zgradom do nje. Kaže vodič:

„Ovaj most je vodio vladare od palače do zgrade u kojoj su bile njihove priležnice. Bila je to javna tajna i ovako im se htio maksimalno olakšati dolazak do njih."

Jedan stariji muškarac iz naše grupe je rekao:

„Dobra stara vremena. Danas ne smijemo ništa. Ni javno ni nejavno."

Mi smo se svi nasmijali na taj komentar, ali ja sam poslije o tome razmišljala. Ne samo o varanju, već o tome kako se stvari i običaji mijenjaju.

Prije se najnormalnije pušilo u avionima, a da danas netko zapali cigaretu u avionu, vjerojatno bi bio progonjen za teroristički napad.

Prije je razvod braka bio iznimka, a danas je postao gotovo pravilo (ako uzmemo u obzir statističke podatke o broju razvoda).

Prije su se oko gradova gradile zidine kao obrambeni sustav, dok danas, zbog suvremenog ratovanja koje podrazumijeva letjelice i oružje koje u sekundi probije zidine, tako nešto ne bi imalo nikakvog smisla.

Sve se mijenja, i to poprilično brzo. A mi ljudi smo skloni tome da ostajemo isti. Naš mozak ima tu tendenciju.

Uvjerenja koja smo naučili u djetinjstvu primjenjujemo ostatak života bez da uopće preispitamo jesu li ona i nadalje točna za nas. Ne zapitamo se je li se nešto promijenilo kroz godine? Jesmo li se mi promijenili u međuvremenu? Ima li potrebe da se malo „apdejtamo“?

Sjećam se kako su jedna moja kolegica i njezina majka mjesecima vodile bitku oko toga treba li novorođenom djetetu moje kolegice davati vodu ili ne.

Kolegici su pedijatri rekli da se u mlijeku koje dijete dobiva kroz dojenje nalazi sve što mu je potrebno, a njezina majka je tvrdila da dijete mora dobivati vodu uz majčino mlijeko jer je njoj tako rečeno kod poroda te jer je ona tako davala mojoj kolegici i njezinoj braći i sestrama.

Ja iskreno nemam pojma što je ispravno, niti sam imala potrebu čitati o tome jer me te stvari ne zanimaju, ali bilo mi je zanimljivo kako se čak i glede toga s vremenom mijenjaju stajališta i mišljenje struke.

Također sam se zapitala je li majka moje kolegice pročitala išta od novije literature ili jednostavno drvi po onome što su joj rekli prije cca 40 godina i što ona smatra ispravnim bez ikakvog naknadnog preispitivanja.

S time da sam ja čula samo stranu priče svoje kolegice pa mi se činilo logičnim to što ona govori. Međutim, da sam čula argumente njezine majke, možda bih promijenila mišljenje.

Jer, kao što sam rekla na početku teksta, nije sve samo crno ili samo bijelo. I izreka kaže:

„Svaka medalja ima dvije strane - lice i naličje."

Meni je postalo jako važno da su moje lice i naličje što usklađeniji.

Lice je ono što pokazujete prema van, a naličje je ono što zapravo jeste. Često to dvoje nije usklađeno kod ljudi. Postoji potpuni disbalans.

Zašto? Zato što lice često prilagođavamo drugima, društvu, okolini. I to iziskuje velik napor jer se zapravo pretvaramo.

Ja se više ne pretvaram pa dobijem svakakve komentare.

Nedavno mi je jedan lik napisao da sam „svjetska lujka" iliti luđakinja. Ali to sam odmah odlučila shvatiti kao kompliment pa sam reagirala srcem na to.

Drugi (s njim sam komunicirala na dejting aplikaciji) mi je napisao sljedeće:

„Baš imam osjećaj da maltretiraš dečke i da jadni psihički obole zbog tebe."

Čitam tu poruku i malo vrtim u glavi svoje bivše. Pomislila sam:

„Čovjek je možda u pravu."

Zezam se. Mislim da su svi moji bivši u OK psihičkom stanju. Doduše, s nekima nisam u kontaktu pa ne znam.

Ali bila mi je zanimljiva njegova konstatacija jer nisam znala na temelju čega je to zaključio. S time da mi je on od početka komunikacije pisao da mu izgledam zločesto i da sam sigurno prestroga.

Odlučila sam njegovu poruku podijeliti s frendicama u grupi, uz tekst:

„Evo kakav dojam frajeri imaju o meni."

Jedna me pitala:

„Je l' to prije ili poslije upoznavanja?"

Ja: „Prije. Je l' dobro ili loše da je prije?"

Nije mi znala dati odgovor na moje protupitanje, jednako kao što ja na prvu nisam znala što odgovoriti njemu na poruku.

U konačnici sam zaključila da možda jesam prestroga prema njegovim standardima, ali da prema svojim više nisam, ni prema sebi, ni prema drugima.

A to mi je bitno. Osobito glede strogosti prema sebi.

Jer je sloboda da mogu dodati poglavlje koje mi isprva nije bilo u planu. Da mogu poslužiti kolač koji nije dobro ispao. Da mogu i nadalje ponosno pokazivati svoje „lice i naličje" iako će netko smatrati da sam prestroga, a netko drugi da sam „svjetska lujka".

Zašto strogost prema sebi nije dobra? Zato što podrazumijeva okrutnost, neprilagodljivost, samokritičnost, a nekada i bijes.

Želim pritom naglasiti da strogost ne treba miješati s disciplinom. Disciplinirani smo iz ljubavi prema sebi, a u pozadini strogosti je često nevoljenje sebe. Nekada i mučenje sebe, bez nekog posebnog razloga.

Moj moto je postao: „Ako si možeš olakšati, olakšaj si.“

Zemaljska kugla se neće prestati vrtjeti zato što moje knjige nemaju isti broj poglavlja, niti zato što ti u subotu nisi ulaštila cijeli stan.

Zato si olakšaj. Na način kako želiš i u područjima u kojima želiš. Napiši vlastita pravila, kako javna, tako i nejavna. Dobro upoznaj obje strane svoje medalje i uskladi lice i naličje.

Jer će tek tada tvoj život biti tvoja priča, a ne tuđa.

Promotri unatrag i zapitaj se tko je pisao dosad napisana poglavlja tvoje životne priče. Jesi li ti autorica ili si imala koautore? Ili je netko sasvim treći pisao glavnu radnju?

Tko piše trenutno poglavlje?

I ono najvažnije pitanje - tko će napisati preostala poglavlja?

Ako nisi sigurna na kojem poglavlju si stala, ja ću ti reći.

Na onom u kojem vraćaš pero i tintu natrag u svoje ruke.

A sad te ostavljam da pišeš, mila.