Biraš li brinuti?

Možda ću „izgubiti“ neke od vas zbog ovog teksta jer će vam moje ponašanje biti neshvatljivo. Razumijem vas. I meni bi bilo prije manje od dvije godine jer tada nisam radila na sebi i kontroli svojih misli.

Međutim, shvatila sam da moram napisati ovaj tekst iz dva razloga. Prvi je taj što će možda nekome pomoći, a drugi je taj što sam se zadnje dvije noći budila zbog njega.

Naime, moj mozak ga je uporno sastavljao kad god bi mu se pružila prilika. A on je kao priliku vidio i moje okretanje usred noći s jednog boka na drugi.

Radi se o tome da sam prvi put otkad sam ušla u osobni razvoj imala ozbiljnu obiteljsko-zdravstvenu situaciju u kojoj sam reagirala drugačije nego što sam dosad uobičajeno reagirala.

Da previše ne teoretiziram u uvodu, prijeći ću na stvar.

Bila je subota. Jako vruć dan. Ja sam odlučila oprati prozore, rolete i zavjese. Bavila sam se time cijelo prijepodne. Muka.

Kad sam bila u fazi peglanja zadnje zavjese, nenadano je tata došao do mene. On se rijetko kada najavi, već samo dođe i pozvoni. Uvijek si pomislim što bi bilo da mi je neki frajer u stanu, ali moj ljubavni život je takav da mogućnost da nisam sama mom tati uopće ne padne na pamet.

Čovjek jednostavno pretpostavlja da sam sama. I njegove pretpostavke su uglavnom točne. Sve dok se jednom ne iznenadi. Ali o tom potom.

Skuhala sam mu kavu i dok smo razgovarali, od žustrine peglanja zavjese mi se izvukla navlaka na dasci za peglanje. Kao što sam već spominjala, peglanje i ja nismo u ljubavnom odnosu.

Tata je neko vrijeme pokušavao namjestiti tu navlaku da bih mogla ispeglati do kraja zadnju zavjesu, ali nije išlo. On je inače jako strpljiv i pedantan te se uvijek trudi do krajnjih granica da nešto napravi ili popravi.

Ja sam drugačija. Probam jednom ili dvaput; maksimalno triput i ako ne ide, uzrujam se i poludim. Konkretno, za tu navlaku mi je došlo da ju zalijem benzinom i zapalim. Opet piromanske ideje, ali bitno je da ostaju na idejnoj razini.

Tada je tati zazvonio mobitel. Zvala ga je mama. U kratkom razgovoru mu je rekla da joj je pozlilo, da je u vozilu hitne pomoći te ga obavijestila u koju bolnicu je voze.

Zadnje što smo mi znali o njezinim kretanjima jest da je u gradiću pored Zagreba u koji je ujutro otišla na nekakvo pješačenje i poslala nam je u grupu par slika na kojima s kolegicom pije kavu.

Naravno da me, kad sam čula ovu informaciju, presjeklo i osjetila sam strah.

S time da ja u takvim situacijama dobijem poriv za akcijom. Kažu da postoje dvije kategorije ljudi – fight ili freeze, odnosno oni koji se „bore“ i oni koji se od straha „smrznu“. Ja sam kategorija fight.

Tata je odmah uzeo ključeve od auta kako bi krenuo prema bolnici, a ja fajterica sam automatski rekla:

„Idem i ja!“

te krenula za njim prema vratima stana. Njegov pogled mi je govorio:

„Ne, ti ne.“

Nije mi bilo jasno zašto ne, ali kad sam pogledala svoja bosa stopala, opipala svoju neurednu punđu na glavi i pogledala crne prste i nokte na rukama u koje se uvukla prljavština s roleta, shvatila sam zašto ne.

Na kraju smo dogovorili da će on krenuti, a da ću ja doći za njim taksijem nakon što se prispodobim. Tada sam nazvala sestru i maminu kolegicu da vidim imaju li one kakve informacije. Sestra nije imala pojma ni o čemu, a mamina kolegica mi je rekla da je mama osjetila pritisak u prsima i da joj EKG nije bio dobar pa su ju odvezli u bolnicu zbog sumnje na infarkt.

Još jednom me presjeklo, sad na spomen riječi infarkt.

Dok sam ja obavila sve te pozive, istuširala se i obukla, tata mi je javio da je mama stabilno, da ju ostavljaju na promatranju još par sati i da ne možemo do nje pa da i on ide kući.

Ja sam tad pojela ručak i otišla spavati.

Dobro ste pročitali. Dok je moja mama bila na hitnoj, ja sam se odlučila za popodnevni nap.

Zvuči nekako okrutno i bezosjećajno, zar ne? Kao da mi nije stalo do mame. Kao da ju ne volim.

Vjerojatno se pitate zašto nisam brinula? Kako sam mogla mirno leći i zaspati? Odgovor je jednostavan. Jer sam svjesno odlučila da neću brinuti.

Naime, za vrijeme dok sam se tuširala pa jela, moj mozak je htio brinuti. Jako je to htio i javljale su mi se misli tipa:

„O moj Bože! Otkud ovo? Pa nikad nije imala problema sa srcem. Aktivna je i zdrava. Što se događa? Što ako umre? Kako će tata bez nje? Je li ju strah? Boli li ju? Zašto se ovo događa? Najbolje da ipak odem na hitnu i čekam ispred.“

Onda sam takve misli zamijenila mislima:

„Mama je u stabilnom stanju. U sigurnim je rukama i na najboljem mjestu na kojem može biti s obzirom na situaciju. Spojena je na aparate i konstantno joj prate rad srca. Nema smisla raditi gužvu na hitnoj ako su nam rekli da ne dolazimo. Moja zabrinutost neće pomoći mami, a bome ni meni.“

Inače u stresnim situacijama često odem u šetnju jer tako razbistrim misli, ali vani je bilo prevruće i bila sam baš fizički umorna pa sam se odlučila za spavanje umjesto šetnje. Kad sam se probudila, vidjela sam propušten poziv od tate. To je opet izazvalo val straha koji je prošao kroz moje tijelo zato što sam pomislila:

„Što ako me zvao da mi saopći neku lošu vijest?“

Jer mozak uvijek prvo ode na negativno.

Zvao me da mi kaže da mama ipak ostaje u bolnici, da je sad na intenzivnoj i da tek sutra možemo doći u posjetu.

Tada sam odmorna i naspavana otišla u šetnju. Nazvala sam mamu dok sam hodala i ona mi se začudo javila. Rekla je da ne smije baš razgovarati na mobitel na intenzivnoj, a da joj je teško tipkati, no meni je samo bilo važno da ju kratko čujem. Taj razgovor me dodatno smirio jer mi je dobro zvučala.

I tako sam ja u subotu imala poprilično normalan dan iako mi je mama završila na intenzivnoj. Jedino sam otkazala dejt koji sam trebala imati tu večer jer nisam bila raspoložena za tako nešto.

U nedjelju i dalje nisam brinula jer sam odlučila vjerovati da će s mamom biti sve u redu. Ali što je onda napravio moj mozak? Počeo me napadati što ne brinem.

„Kakva si ti to osoba? Mama ti je na intenzivnoj, a ti živiš kao da se ništa ne događa. U što se pretvaraš? Ovo je strašno.“

Tada sam počela osjećati krivnju, tj. grižnju savjesti što ne brinem. Jer sam naučila da zabrinutost znači da ti je stalo. Što si više zabrinuta, što više paničariš i što si tjeskobnija, to ti je više stalo.

Ali je li to doista točno? Apsolutno ne.

Ja volim svoju mamu. To je činjenica.

Volim li ju više ako brinem? Ne.
Koristi li moja zabrinutost mami? Ne.
Poboljšava li moja zabrinutost mamino zdravstveno stanje? Ne.

Zašto sam onda osjećala grižnju savjesti? Zato što sam preko trideset godina imala naviku brinuti. Jer sam u prošlosti uvijek jako brinula kad bi mi netko završio u bolnici. I zato što bi svi oko mene brinuli.

Nekako je u mojoj obitelji i okolini u kojoj sam odrasla bilo normalno biti jako zabrinut u ovakvim situacijama. Stanje kolektivne zabrinutosti.

Zbog svoje odluke da neću brinuti nisam bila dio kolektiva i na trenutke sam se osjećala „nenormalno“. Moj mozak je bio zbunjen jer je ovo bilo protivno mojim dotadašnjim obrascima ponašanja pa mi je krenuo dalje postavljati pitanja.

„Hoćeš li ti sada postati robot, tj. biti potpuno bez osjećaja? Je li to krajnji cilj tvog rada na sebi? Ili postaješ psihopat? Možda narcis? Što se mora dogoditi da bi ti brinula ako već mamin infarkt nije dovoljno dobar razlog za zabrinutost?“

Objasnila sam mu da nisam robot i došlo mi je da ispunim onaj obrazac „nisam robot“ kojim na nekim internetskim stranicama potvrđujete da ste ljudsko biće.

Onda sam mu predočila dokaze da nisam potpuno bez osjećaja, već da se trudim osjećati pozitivne emocije umjesto zabrinutosti.

Naime, kad god bi mi došla misao o tome hoće li moja mama preživjeti ovo, krenula sam razmišljati o svemu pozitivnom vezanom za svoju mamu. Ne u smislu da se opraštam od nje, nego sam usmjerila mozak da misli o tome što volim kod svoje mame i na čemu sam joj zahvalna.

I onda sam vrtjela misli o maminoj neiscrpnoj energiji, dječačkoj zaigranosti, stalnoj potrebi za druženjem i aktivnostima, njezinoj altruističnosti i njezinom specifičnom osmijehu. Ne smijehu (po tom sam ja specifična u obitelji), nego osmijehu jer mama ima razmaknute zube – jedinice, što njezin osmijeh čini jako simpatičnim.

Razmišljala sam o tome kako sam joj zahvalna što je oduvijek sestru i mene poticala da putujemo jer to, kako bi nam govorila, širi vidike. Kako nas je učila da uvijek imamo svoj novac i budemo neovisne o muškarcima.

Posjećivala sam ju svaki dan u bolnici i tako provodila više vremena s njom jer ju inače u pravilu vidim jednom tjedno, i to nedjeljom kad dođem kod njih na ručak. Trudila sam se odmah joj odgovoriti na poruke koje bi poslala.

Dakle, bila sam brižna, ali ne i zabrinuta.

I cijelo to vrijeme sam pratila vlastiti mozak koji je bio potpuno zbunjen zbog moje smirenosti i odbijanja da brinem oko maminog zdravstvenog stanja. Ali nije se ni on dao pa se, nakon što sam otklonila osjećaj krivnje i predočila mu dokaze da ne postajem robot, uhvatio onog da postajem psihopat.

Srećom, u tih par dana dok je mama bila na intenzivnoj sam se našla s frendicom i frendom (odvojeno) s kojima mogu o svemu pričati pa sam im iznijela svoje strahove glede toga da možda postajem psihopat.

Oboje su prasnuli u smijeh i rekli mi istu stvar - da se psihopati ne bi pitali jesu li psihopati, a posebice ne bi osjećali grižnju savjesti jer ne brinu. To me umirilo.

Btw, tijekom pisanja ovog teksta, mama je poslala poruku u grupu da ju sutra otpuštaju iz bolnice i da ide doma. Ako se pitate što sada osjećam, osjećam sreću.

Međutim, sve i da je, ne daj Bože, scenarij s mamom bio drugačiji, moja zabrinutost ga ne bi mogla promijeniti. Jer moja zabrinutost ne utječe na rad maminog srca. Moja zabrinutost nikog ne liječi. Moja zabrinutost nikome ne pomaže.

Mislite li da je vaša zabrinutost drugačija? Djelotvornija? Čudotvornija?

Ja ću vam odmah reći da nije.

Eckhart Tolle je rekao:

„Worry pretends to be necessary but serves no useful purpose.“

Odnosno u prijevodu:

„Briga se pretvara da je potrebna, ali nema nikakvu korisnu svrhu.“

I doista nema.

Zamislite koliko bi nam život bio lakši bez nepotrebne brige. I zapravo bi svatko od nas puno lakše prestao brinuti da nemamo uvjerenje da smo dobre osobe ako brinemo. Da nam je stalo ako brinemo. Da moramo brinuti.

Ja sam sebi rekla:

„Ne brinem i dobra sam osoba. Ne brinem i stalo mi je. Ne moram brinuti.“

Ne morate ni vi.

Ispočetka će vam biti neobično. Imat ćete čak i blagu krizu identiteta vjerojatno. Drugi ljudi vas možda neće razumjeti i možda će zaključiti da ste hladna osoba. Ali oni nisu bitni. Bitni ste vi i vaš odnos sa sobom.

Ja sam mogla bosa i raščupana otići na hitnu te cijeli vikend provesti u brizi, panici i tjeskobi.

Isto tako sam mogla napraviti ono što u konačnici i jesam - odspavati i prošetati te imati miran vikend nalik svakom drugom vikendu.

Puno vas će odabrati prvi scenarij i reći da ne mogu da ne brinu. I u redu. Samo pritom budite svjesni da i jedan i drugi scenarij nemaju nikakvog utjecaja na konačan ishod jer ne možemo kontrolirati ono što se događa oko nas.

Ali možemo kontrolirati ono što se događa u nama. U našim glavama.

Zapitajte se kakvo je stanje u vašoj glavi u prvom scenariju, a kakvo u drugom?

Birate li brinuti ili birate smirenost?

Ja sam svoje odabrala.