O meni

Ako ste se pitali (a vjerojatno niste), moja swajpanja po dejting aplikacijama i dalje traju.

Sad sam na četvrtoj po redu, ujedno i zadnjoj što se mene tiče. Tu ostajem barem 2 mjeseca. Tako sam odlučila jer si za drugu i treću nisam postavila minimalan rok glede boravka na njima pa sam ih obrisala nakon cca 2 tjedna.

Ali to moje postepeno skupljanje iskustava, koje je krenulo od onih aplikacija koje malo ljudi koristi do ove najčešće, me dovelo do toga da sam za ovu aplikaciju imala dovoljno informacija da sastavim vrlo precizan opis za rubriku „O meni“.

Bio je predugačak naravno. U aplikaciji se u opis može staviti 500 znakova, a moj je imao „mrvicu” više. Nije bio dugačak kao blog tekst, ali bilo je sadržaja.

Jedan prijatelj mi je savjetovao da na kraju opisa stavim link, i napišem:

„Za još informacija, klikni ovdje”.

Nije me samo on sprdao zbog mog opisa. Frendice su mi rekle da nisam normalna i da ih baš zanima hoće li ijedan muškarac tamo biti dovoljan frajer da se javi kad to pročita.

Mislim, opis nije ništa specijalno, samo je vrlo jasan i direktan. Ja bih rekla i duhovit, ali moguće da se neki ne bi složili sa mnom.

Međutim, unatoč trudu koji sam uložila kako bih eliminirala one koji se ne uklapaju u taj opis, našlo se mudraca koji nisu ispunjavali kriterije koje sam navela, ali svejedno su se javili.

Objasnit ću na par primjera.

U svom opisu sam istaknula kako me ne zanimaju frajeri koji i dalje žive s roditeljima. Ne zato što sam željna njihovih nekretnina, nego zato što me život naučio da su takvi muškarci često nesamostalni i pasivni. Čast izuzetcima.

Pritom morate uzeti u obzir stavku da ja gledam muškarce u rasponu godina od 32-40. Dakle, ako do tih godina nije osjetio potrebu da se odvoji od svoje mame i renta stan ili barem sobu, meni je to, osim neshvatljivo, također i neprihvatljivo.

Svejedno, lik s kojim sam prvim s te aplikacije otišla na kavu je živio s kim? Tako je - s roditeljima. I sestrom. U stanu.

Nakon standardnih uvodnih rečenica mi je rekao da mu je moj opis bio jako smiješan, a potom mi je imao potrebu priznati da on živi s roditeljima, ali da je to samo privremeno i da intenzivno traži stan za kupiti ili iznajmiti.

Nisam išla u MUP provjeravati koja mu je adresa prebivališta/boravišta i je li ikada bio prijavljen na nekoj drugoj adresi osim adrese svojih roditelja jer mi, kao prvo, ne bi dali te informacije, a kao drugo, nisam osjetila „ono nešto“ pa nisam imala potrebu dalje istraživati o njemu.

Tako da je misterij adrese ostao neriješen.

Također sam im u opisu dala do znanja da na prvom dejtu ne očekuju fizičke kontakte bilo koje vrste. Ali „Medek” (ubrzo ćete saznati zašto sam mu dodijelila ovaj nadimak) ili nije pročitao moj opis, ili ga je boljela ona stvar kaj sam ja natrkeljala tamo jer su mu se svidjele moje slike pa se odlučio javiti.

Cca treća poruka koju mi je Medek poslao je glasila:

„Je l' bi htjela medeka ispod plahtice?”

Čitam i ne vjerujem.

Duboko sam udahnula i izdahnula pa mu saopćila da ne želim nikakvog medvjeda ispod svoje plahte.

Ali malo samo razmišljala o tome jer nisam skužila je li pod ovim „medeka“ mislio na sebe kao cjelinu ili na određeni dio svog tijela. Ako svoj ud od milja naziva medekom, to mi je poprilično zabrinjavajuće. Ako sebe naziva tako, to otvara sasvim drugu sferu problema.

Naime, ja pod nadimkom Medek odmah vidim velikog, punašnog, mekanog i potencijalno dlakavog muškarca. To kod mene ne dolazi u obzir jer je još jedna bitna stavka u mom opisu - da nisam zainteresirana za muškarce koji nisu sportski tipovi.

Iako on na slikama nije izgledao kao medo (jer ga inače ne bih swajpala desno), upitno je iz koje je godine ta slika i kako naš krzneni kandidat trenutno izgleda.

Da budem skroz iskrena, ja sam u prvotnoj verziji svog opisa stavila da nisam zainteresirana za debele muškarce, ali nakon kratkog brainstorminga s dvije frendice, izmijenila sam taj dio opisa. Rekle su mi da bi riječ debeo mogla zvučati suviše grubo ili čak uvredljivo.

Kako meni doista nije namjera nikoga uvrijediti, već sam samo htjela istaknuti da pretili (iliti debeli) muškarci nisu moj tip muškarca, poslušala sam ih. Svejedno, nekad se pitam zašto je ta riječ toliko sporna ako ju ne koristimo s ciljem da nekog uvrijedimo, već u svrhu objašnjavanja ili opisivanja? Trebam li se ja onda uvrijediti kad netko za mene kaže da sam mršava?

„Kužimo mi tebe, ali ublaži malo. Možda da napišeš da ti se ne sviđaju okruglasti ili obli muškarci?” predložila je jedna.

„Okruglasti ili obli? Zbilja ti to bolje zvuči?“ pitala sam ju očiju raširenih od nevjerice.

„Nije bolje“, rekla je druga mašući glavom s neodobravanjem te nastavila: „Napiši –muškarci kojima, kada stanu na vagu, kazaljka ode oštro i daleko udesno.”

„Onda će mi se javljati 'obli' koji imaju digitalne vage. Niste mi ni od kakve pomoći”, rekla sam im, umirući od smijeha.

„Možda da napišeš sve ovo što smo mi rekle pa u zagradu staviš - tj. debeli da bude jasnije, a opet je ta riječ ublažena jer je u zagradi?” predložila je prva.

U opis je u konačnici ušlo da preferiram sportske tipove.

S time da je doista nemam ništa protiv debelih ljudi. Štoviše, imam članova obitelji i prijatelja koji su debeli, a koje volim najviše na svijetu. Ali ovdje govorimo o potencijalnom odnosu između muškarca i žene koji se, između ostalog, mora temeljiti i na fizičkoj privlačnosti, a mene ne privlači taj tip tijela. Jednostavno više volim mišićava i čvrsta tijela, nego mekana i velika. Jednako kao što više volim meso od ribe. Ili jabuke od mandarina.

Prelazim na sljedeću stavku - alkohol.

Naznačila sam da ne pijem jer ne pijem, a jedan se pozvao kod mene na vinčeko.

Kao prvo, ne dajem svoju adresu nepoznatim muškarcima s dejting aplikacija, a kao drugo, ja kad vidim te umanjenice, tipa plahtica ili vinčeko, oči mi se instantno izokrenu.

„Frend, ne pijem. Nemam nikakav alkohol u stanu pa tako ni vinčeko”, odgovorila sam mu.

Bilo mi je zanimljivo da mi se par muškaraca javilo samo da mi pohvale opis. Jedan od njih je primjerice napisao da se našao u dosta toga što sam napisala, ali da ne može prijeći preko toga što slušam cajke.

„Pa gdje, uz toliko kvalitetne glazbe, ti baš caje slušaš”, bio je dio njegove poruke.

Ali baš sam zato to istaknula u opisu. Primijetila sam da se mnogi muškarci neugodno iznenade na to i onda se 10 minuta čude mom glazbenom (za njih) neukusu pa komentiraju kako uopće ne izgledam kao netko tko sluša cajke. Ne znam kako to točno izgledaju osobe koje ih slušaju, ali dobro.

Moj glazbeni ukus nije ograničen isključivo na cajke, ali one su mi najdraže i nisam ih spremna prestati slušati radi nijednog muškarca.

Zašto?

Zato što su me dizale kad mi je bilo najteže, tješile me kad sam bila najtužnija, a i nadalje mi nema dražeg od podići ruke kad me neka pjesma „pogodi” u srž. Taj melos meni teče kroz vene i gotovo uvijek mi razvuče osmijeh na lice. Radi se o jednom posebnom odnosu koji mnogi (očito) ne mogu shvatiti.

Dakle, kako je taj tip glazbe bitan dio mog života, tko god želi sa mnom provoditi malo više vremena, mora biti spreman na „lake note”, a i moje pjevanje istih.

Baš je ovaj s početka teksta, koji živi s roditeljima i sestrom, komentirao:

„Ima li neka koju ne znaš?”

Vozio me doma nakon dejta jer je počela kiša, a ja nisam imala kišobran pa sam mu sjela u auto, iako to inače ne radim. Onda sam ga nagovorila da mi pusti Ekstra FM. Zapjevala sam si. Kaj sad? Prije bi mi bilo neugodno pjevati naglas, pogotovo pred osobom koju sam tu večer prvi put uživo vidjela, pa bih eventualno tiho pjevušila, ali sad nemam problem s tim.

On je još i dobro prošao jer je vožnja bila kratka. Za razliku od njega moj rođak, s kojim sam išla do sestre koja je tada živjela u Budimpešti, me cijelim putem od Zagreba do Budimpešte morao slušati kako pjevam u autu.

Čovjek si je poslije tog putovanja vjerojatno uplatio par sati psihoterapije (jer smo i nazad išli skupa), ali meni je put prošao brzo i u dobrom raspoloženju.

Nije me tražio da prestanem pjevati pa sam zaključila da mu je OK. Čak sam mu u par navrata, prije nego bi krenuo refren rekla:

„Ajmo sad svi!”

Bili smo samo nas dvoje u autu, ali to je manje važno. Uspjela sam ga potaknuti da i on zapjeva sa mnom.

Ono što sam također primijetila kroz dejtanje jest da ne volim da me se utišava. Ja jesam malo glasnija dok pričam, pogotovo ako se ufuram u priču. Pa me jedan stalno stišavao. Shvatila sam da mi to smeta jer mi je instinktivna reakcija bila da mu kažem:

„Mrš!”

Nisam to rekla naravno, ali odmah sam se sjetila da je i muškarac iz teksta Replay to znao raditi. S time da su njih dvojica iste profesije pa se možda radi o profesionalnoj deformaciji jer su stalno nekako na oprezu, gledaju preko ramena, tiše pričaju.

Kako sam ja godinama samu sebe utišavala, sad ne volim da me se stišava. Jer ja nisam tiha i mirna osoba. Nisam ni preglasna, ali sam glasna. Kome to smeta, nismo match. Dodala bih i to u opis sada, ali nema mjesta.

Možda pošaljem mail korisničkoj službi te dejting aplikacije s prijedlogom da povećaju broj znakova u rubrici „O meni“ s 500 na 1000.

Jer što više informacija o osobi imate, to vam je lakše odlučiti ide li lijevo ili desno.

Kod mene ih puno u startu ide lijevo jer profile s nepotvrđenim fotografijama uopće ne gledam dalje. Ista je situacija s onima koji ne stave ime nego samo jedno slovo ili neki glupi naziv pa to izgleda primjerice ovako:

A, 34
Mmmmm, 32
No Restrictions, 39
Incognito, 36
Lov lov, 35

Za ovog zadnjeg sam se kratko zapitala treba li „Lov lov“ značiti da je u lovu za ženskim plijenom ili je samo romantičan, ali istovremeno nepismen pa ne zna da se ljubav na engleskom piše love, a ne lov.

I ovaj misterij je ostao neriješen.

Likovi s gitarom na slici odmah idu lijevo jer oni sigurno ne vole cajke, a niti sam ja tip osobe koja voli nekoga slušati kako svira gitaru.

Lijevo idu i muškarci koji imaju slike s mačkama. Ne znam zašto, ali nešto mi u toj kombinaciji ne štima. Ne znam reći što točno, ali automatski ih bacim lijevo. S time da su mi dvojica, koji na slikama nisu bili s mačkama, kod dogovaranja dejta predložili „Cat Caffe“. Zamolila sam neku drugu lokaciju. Nemam ništa protiv mačaka, ali uz kafić i pijenje kave mi jednostavno ne idu mačje dlake.

Na spomen mački i gitara se uvijek sjetim jedne svoje frendice jer ona obožava mačke iliti „cice“ (tako ih ona zove), a frajeri koji sviraju gitare su joj top. Znači ona bi, da naleti na lika koji ima sliku s mačkom i gitarom, automatski tog lika bacila desno. Uz to ne voli ni pretjerano mišićave frajere.

I to je ljepota različitosti. Svatko od nas ima svoj ukus i preferencije. Nas dvije se definitivno nikad ne bi posvađale radi nekog lika. Ono što je njoj privlačno, meni je apsolutno neprivlačno. I obrnuto.

Iako mnogo ljudi na dejting aplikacije ne gleda tako, ali meni su one pomogle da naučim puno o sebi. Što volim, što ne volim. Što mi je prihvatljivo, a što nije. Na koje kompromise mogu pristati, a na koje ne mogu. Koji tip muškarca mi se sviđa. Što mi je jako važno, a što mi je manje važno.

Znate li vi što biste stavili u rubriku „O meni“? Razmislite malo. Neovisno o tome jeste li slobodni, u vezi ili u braku.

Kako biste sastavili svoj opis? Poznajete li sebe dovoljno da biste bili jasni i precizni? Je li vam 500 znakova dovoljno da kažete najvažnije o sebi?

Meni nije. I drago mi je da nije. Zašto? Zato što donedavno nisam znala čak ni koja mi je najdraža boja.

Znaš li ti koja je tvoja?