Nisam pobornica novogodišnjih odluka, odnosno smatram da se odluka može donijeti i početi primjenjivati bilo kada, a ne baš od 1. siječnja. Ali ako se može početi primjenjivati bilo kada, onda taj „bilo kada“ može biti i prvog dana u godini.
Poanta je da, kada god da donesete odluku o uvođenju neke nove aktivnosti ili rješavanju stare koja vam ne odgovara, tajming je super.
Ja sam za ovu godinu donijela 3 odluke koje sam počela primjenjivati od samog početka godine.
Prva - odlučila sam sudjelovati u jednogodišnjem coaching programu pa sam uplatila cijelu godinu unaprijed.
Druga - odlučila sam potpuno izbaciti alkohol tijekom 2024.
Treća – odlučila sam da ću jesti ribu jednom tjedno.
Prva odluka je bila najskuplja, ali vjerujem da će biti najplodonosnija.
Druga odluka je došla prirodno iznutra.
A treća odluka, koja se vama možda čini najbanalnijom, mi je bila najteža za sprovesti u djelo.
Zašto? Zato što nisam fan ribe.
Mislim, jedem ja često Rio mare tunu, ali to ne brojim. Mora biti svježa riba.
Čemu onda ova odluka? Jer nutricionisti kažu da je riba zdrava i da ju treba jesti barem jednom tjedno - Omega 3 i te neke masti te brojne druge dobrobiti redovitog jedenja ribe.
Do donošenja ove odluke, baš zbog ribe, petkom u pravilu nisam išla u restoran u koji idemo pod pauzom na gablec. Naime, ako bih otišla, nisam imala što jesti jer su u ponudi imali većinom ribu (koju nisam jela), a uz to bi mi se miris ribe uvukao u odjeću i kosu.
Ne znam kako je vama, ali ja onda imam osjećaj da se taj miris vuče za mnom do daljnjega. Stavim ja parfem nakon ručka, ali svejedno. Tada na putu kući oprezno hodam i razgledavam se da me ne bi neki pas rastrgao jer sam mu zamirisala na friško pečenu pastrvu. Ali to su samo neke moje čudne bojazni.
A tek moje jedenje te ribe. Muka. Vadim kosti prstima i sva se zamastim. Ali idem logikom da je bolje da mi ostatak dana prsti smrde po ribi nego da se ugušim s nekom sitnom ribljom kosti.
Uglavnom, da si olakšam provođenje ove odluke, nisam strogo odredila na koji ću dan jesti ribu (iako se najčešće radi o petku). A i volim fleksibilnost pa, kad god mogu, donosim odluke koje mi ju omogućuju.
Tako sam ovog tjedna primjerice u petak bila na putu pa nisam mogla jesti ribu, ali sam ju zato pojela ranije tijekom tjedna, a na putu sam pojela vegetarijansku pizzu.
Ne volim pizze u kombinaciji s ribom – tipa one s plodovima mora ili s tunom pa tako nešto nije bila varijanta, ali vegetarijanske s puno povrća obožavam. Možda mi je to čak i najdraža vrsta pizze, iako nisam vegetarijanka.
Jedan moj frend ne priznaje vegetarijanske pizze. Kad je vidio moj story s tom pizzom, poslao mi je poruku:
„Kaj je ovo? Ako jedeš pizzu, onda jedi pravu pizzu. Ako jedeš zelenjavu, jedi zelenjavu.“
Uzrujao ga je moj obrok. On je inače veliki mesojed.
Tu se kužimo jer sam i ja. Volim meso i uvijek ću izabrati meso prije ribe.
Znam da sam se previše raspisala o ribama, ali samo sam vam htjela dočarati koliko mi je teško ova moja odluka isprva pala.
Međutim, unatoč svemu tome, držim je se i znam da ću je se držati do kraja godine.
Kako znam da hoću? Jer sam tako odlučila.
Zapravo je donošenje odluka vrlo jednostavno. Doneseš odluku i držiš je se. Ponavljaš radnje koje ta odluka podrazumijeva.
Kod mene su te radnje odlazak petkom u restoran blizu posla, naručivanje ribe, jedenje ribe. To je to.
Za osobu koja želi trčati dva puta tjedno te će radnje biti – oblačenje u sportsku odjeću utorkom i četvrtkom, izlazak iz stana, trčanje 45 minuta.
Za osobu koja želi ustajati u zoru te će radnje biti – navijanje alarma večer prije na 6,00 sati ujutro, neodgađanje alarma, ustajanje čim alarm zazvoni, nevraćanje u krevet.
Kad se ovako napiše, čovjek se zapita gdje je onda problem? Koraci su jasni i nisu zapravo uopće teški kad ih pogledaš.
Ali zašto onda puno ljudi ne ustaje kad alarm zazvoni? Zašto ne vježbaju redovito? Zašto se ne drže svojih prehrambenih planova? Zašto ih jako puno odustane od svojih odluka?
Prvi razlog je taj što sami sebi počnu pružati otpor glede odluke koju su donijeli. Teško im je. Ne da im se. Ne vide rezultate. Nema smisla. Umorni su. Treba im sna. Imali su stresan dan i zaslužili su malo čokolade. Ili puno.
Ali ako gledamo realno, svaka odluka koja dovodi do neke značajnije promjene podrazumijeva otpor. Da sam si ja odredila da jedem ribu tri puta godišnje umjesto dotadašnja dva puta, ne bi mi to bilo nikakav problem. Ako si odredite da umjesto u 7,30 sati ustajete u 7,25 sati, ni tu neće biti nekog posebnog otpora, ali ni nekog posebnog rezultata.
Ispočetka će motivacija nadvladati taj otpor jer smo svi u početku nabrijani na naše nove odluke, ali s vremenom motivacija pada, a otpor raste. U tom trenutku većina ljudi odustaje i vraća se na staro jer im je važnije kratkoročno, odnosno trenutno zadovoljstvo, nego dugoročna korist koju će imati ako će se držati svoje odluke.
Lakše je ležati i gledati Netflix nego trčati. Lakše je odgoditi alarm i nastaviti spavati nego umoran ustati i krenuti s jutarnjom rutinom. Lakše je jesti hranu koju volimo nego onu koju ne volimo.
Drugi razlog je taj što donošenje odluke nije popraćeno promjenom uvjerenja.
Primjerice, ja sam za sebe godinama govorila da sam osoba koja ne voli ribu. Kad sam donijela odluku da ću redovito jesti ribu, počela sam govoriti da sam ja osoba koja jede ribu jednom tjedno. I tako sam od osobe koja jako rijetko jede ribu, postala osoba koja jede ribu petkom (ili iznimno neki drugi dan u tjednu).
Isto tako sam, vezano za svoju drugu odluku, promijenila uvjerenje glede sebe i alkohola te od početka godine počela govoriti da sam osoba koja ne pije alkohol. Ljudi koji su me upoznali tijekom ove godine me znaju kao osobu koja ne pije alkohol i uopće mi ga ne nude.
Neke takve odluke smo davno donijeli, samo ih nismo svjesni. Primjerice, ja sam oduvijek bila osoba koja ne puši jer nikada nisam bila pušač. Sada sam odlučila to isto primijeniti i na alkohol.
S time da sam glede alkohola išla postepeno. U tekstu „Ja pijem da zaboravim“ sam pisala o tome kako sam odlučila piti samo kad izađem, a što je značilo otprilike jednom mjesečno. I to sam primjenjivala tijekom prošle godine. Tada sam bila osoba koja konzumira alkohol samo kad ide van.
Da bih onda od ove godine skroz izbacila alkohol i razvila uvjerenje o sebi da sam ja osoba koja uopće ne pije alkohol.
Slično je recimo ako za sebe govorite da niste jutarnji tip osobe. Ne morate od sutra odlučiti da ste jutarnji tip. Uvedite si prijelazno razdoblje tijekom kojeg ćete imati uvjerenje:
„Ja sam osoba koja ima potencijal biti jutarnji tip osobe.“
Ili
„Ja sam osoba koja može nekada ustati rano.“
I odredite si jedan ili dva dana u tjednu kada ćete ustati u 6,00 sati umjesto u zadnji čas kako to uobičajeno radite.
Sigurna sam da svi vi koji za sebe tvrdite da niste jutarnji tip osobe, ipak možete navesti neke primjere kada ste uspjeli ustati rano i funkcionirati jer ste primjerice morali izvaditi krv, imali ste ispit ili razgovor za posao rano ujutro ili ste morali na aerodrom jer ste bukirali raniji let.
Dobar primjer za ovo mi je jedna moja prijateljica koja je prototip osobe koja nije jutarnji tip. Voli dugo spavati. Razbudi se tek negdje oko podneva. Ne sjeća se onoga što ste joj pričali uz prijepodnevnu kavu jer je i nadalje bila u polusnu pa se redovito dogovarate s njom za popodnevne kave.
Međutim, ona je istovremeno jako pobožna, a za vrijeme adventa se svakodnevno služe mise zornice koje su, kako im samo ime kaže, u zoru iliti u 6,00 ujutro. I onda se kraljica kroz ta cca 4 tjedna svako jutro ustane u 5,30 sati i ode u crkvu na misu.
Zašto? Zato što joj je vjera važnija od sna.
Dakle, kada vam je nešto jako važno ili kada imate dobar motiv, napravit ćete "to nešto" unatoč tome što niste „taj“ tip osobe. Ovo naravno vrijedi za one koji žele nešto promijeniti po pitanju neke svoje navike.
Ima ljudi koji nisu jutarnji tip osobe i kojima je to sasvim u redu. Vole se ujutro naspavati, a noću ostati dulje budni. Tako dobro funkcioniraju i sve je odlično.
Ja sada pišem o onim osobama kojima to smeta, koje svako jutro imaju drame sa spremanjem djece jer su prekasno ustale, koje redovito kasne na posao pa naprave nemali broj prometnih prekršaja kako bi što prije došle na radno mjesto. Dakle, osobe koje su nezadovoljne zbog ove svoje navike.
Možda će vam pomoći i ako stavite na papir sve benefite koje ćete imati u budućnosti ako uspijete držati se svoje odluke, o kojoj god odluci da se radilo.
Zašto kažem možda?
Zato što će se većini ljudi ovi benefiti činiti predaleko da bi ih motivirali na kontinuiranu akciju u sadašnjem trenutku. Primjerice, da vam ja kažem da ćete, ako sada krenete redovito vježbati, za 10 godina bili zdraviji, pokretniji, u formi i s leđima u dobrom stanju, bi li vas to motiviralo da odete na trening i nastavite redovito trenirati?
Možda bi. Ali vjerojatno ne bi.
Što onda možemo učiniti u sadašnjem trenutku kako bi si pomogli?
Pokušat ću objasniti na svom primjeru vježbanja. Spomenula sam u tekstu Samopouzdana ja kako redovito vježbam već 20 godina.
Međutim, zadnje cca dvije godine vježbam sama doma, i to dva puta tjedno. Dakle, ne idem na grupne treninge ili u teretanu, nego si pustim video na YouTubeu (najčešće Heather Robertson) i vježbam 45 minuta do sat vremena. U to ne ubrajam ugrijavanje i istezanje.
Često me ljudi pitaju kako mogu, tj. kako se natjeram ili motiviram.
Prva stvar je ta da sam se jednostavno dogovorila sa sobom i uopće mi nije varijanta da ne odradim ta dva treninga tjedno. Isto kao što ujutro ne razmišljam o tome hoću li se umiti ili ne. Znam da ću to napraviti. Ne razmišljam o tome da li mi se ili ne.
Jer mislim da je vježbanje dva puta tjedno stvarno minimum koji je svakome izvediv.
Da bih dokazala ovu svoju tvrdnju, napravila sam jednu (za mene kompleksnu) matematičku računicu.
Dakle, tjedan ima 168 sati. Ako od toga odbijemo sate koje provedemo spavajući (uzela sam „idealnih“ 8 sati sna) i vrijeme koje provodimo na poslu (uzela sam 8 satno radno vrijeme i neradne vikende jer je taj model najčešći u našem podneblju), svejedno nam preostaju 72 sata tjedno u koje trebamo ubaciti 2 sata vježbanja.
Tako da, tko god mi kaže da želi vježbati, ali da ne stigne, ja mu ne vjerujem. Više mislim da mu se ne da. Ili mu nije bitno. Ili nema motivaciju.
Sad čujem jednu svoju frendicu kako mi govori:
„Dobro, ti se 'samo' dogovoriš sa sobom i držiš se toga, a što je s nama koji se dogovorimo sa sobom i onda kurac? Odustanem praktički prije nego krenem.“
Ja ju razumijem jer sam godinama bila u takvom odnosu sa sobom glede dosta stvari.
Zato dolazim do druge stavke koja je meni u početcima bila ključna za uspjeh:
Povežite tu novu aktivnost koju uvodite s nekom postojećom aktivnosti koju volite.
Primjerice, ja sam svoje vježbanje doma spojila sa slušanjem podcasta i audio knjiga na temu osobnog razvoja. Jer to obožavam slušati. I onda nekad jedva čekam vježbanje jer znam da ću u tih sat vremena vježbanja bez prekida slušati sadržaj koji me jako zanima.
Ako niste self-development geek kao ja, možete si pronaći drugu motivaciju.
Recimo, teško vam je ujutro rano ustati, ali istovremeno obožavate jesti slatki doručak. Tada si večer prije pripremite mirisnu cimet rolicu koja će vas ujutro kad otvorite oči čekati pripremljena na kuhinjskom stolu. Ok, neće biti svježa i topla, ali ako pomogne da ustanete bez odgađanja alarma, ispunila je svoju svrhu.
Ili ako ne volite trčati, ali volite boraviti u prirodi, odredite si da ćete trčati u nekom parku. I dođite tamo i prvo šetajte među drvećem ili uz jezero. Upijajte okolinu. Pa malo potrčite. Pa opet šetajte. Pa još minutu potrčite.
Malo se poigrajte s time. Vidite koje aktivnosti su spojive, a koje nespojive.
Ako se pitate zašto bi sve ovo radili, odgovorit ću vam citatom Jamesa Cleara:
„Sve velike stvari nastaju iz malih početaka.“
Pa za početak, donesite odluku.
