Morala sam u sklopu jednog zadatka pobrojati deset svojih pozitivnih karakternih osobina. Neke su odmah izletjele iz mene, a za zadnje 3 sam morala napregnuti moždane vijuge. Među njih sam stavila znatiželju.
Mislim da spadam među znatiželjnije ljude. Ne oko svega naravno. Ali primjerice, uvijek me zanima što se događa u mojoj okolini. Od malena sam bila takva.
Sjećam se kako sam, kao djevojčica, jurila u vatrogasni dom svaki put kad bih čula zvuk sirene. Nikada nisam bila vatrogasac, niti sam imala ikakvu želju to biti, ali sviđali su mi se adrenalin, jurnjava i akcija do kojih je dovodio zvuk sirene.
Naime, u mjestu u kojem sam odrasla nije bilo baš nekakvih spektakularnih događanja i vatrogasna sirena bi razbila svakodnevicu.
Znala sam da će se odmah svi vatrogasci sjatiti u društveni dom pa bih na prve zvukove sirene izjurila iz kuće, sjela na bicikl i odvezla se u dom najbržim mogućim pedaliranjem.
Stigla bih tamo među prvima jer sam blizu živjela.Još je bilo bolje ako sam u vrijeme sirene bila kod djeda i bake jer su oni živjeli u istoj ulici u kojoj je bio dom.
Uvijek me bilo sram pitati muškarce koji su aktivirali sirenu gdje je požar pa bih stala sa strane da nikome ne smetam i promatrala jureće automobile, motore i bicikle koji su pristizati.
Gledala bih vatrogasce kako pripremaju vatrogasna vozila, trče naokolo, stavljaju kacige. Imala bih poriv da im nekako pomognem, ali bila sam svjesna da bi moje pomaganje vjerojatno bilo odmaganje, pa nisam.
Ubrzo bi se i drugi znatiželjni ljudi iz mjesta počeli skupljati, i to pretežito muškarci, pa bi netko od njih, manje sramežljiv od mene, doviknuo vatrogascima:
„Gdje gori?“
Većinom se radilo o požaru u nekom susjednom mjestu, a povremeno i kod nekog iz našeg mjesta, u kojem slučaju bi odgovorili s prezimenom ili nadimkom osobe kod koje je gorjelo.
Nakon što bi vatrogasci, s upaljenim rotirkama i uz zvučne signale, krenuli prema mjestu požara, ja bih se brzo vratila doma izvijestiti svoje o tome gdje je požar i što točno gori.
Kada sam iz nižih razreda osnovne škole lagano prešla u više razrede, postalo je neprimjereno da idem u vatrogasni dom. Ne sjećam se tko mi je to rekao, niti u kojoj točno dobi, ali odjednom nisam imala što raditi tamo među muškarcima.
I tako sam postepeno kroz odrastanje počela potiskivati svoju znatiželju koja je, u vrijeme kad sam bila djevojčica, bila jača čak i od moje sramežljivosti.
Što sam tada radila?
Na svaki zvuk sirene sam jurila do linije do koje sam (prema nekom nepisanom pravilu) smjela ići - na ogradu dvorišta ili na otvoren prozor s kojeg bih pratila situaciju na cesti, tj. gledala tko od vatrogasaca ide prema domu.
Također sam se razgledavala po nebu da vidim dopire li odnekud gusti crni dim.
Čim bi se netko od susjeda pojavio na ogradi ili prozoru, zavikala sam:
„Dobar dan susjed/a! Znate li možda gdje je požar?“
Za razliku od mene, moja sestra je mirno ležala u svom krevetu, apsolutno nezainteresirana za to gdje gori i što se vani događa.
„Što si bitno saznala?“ pitala bi me sarkastično kad bih ušetala u njezinu sobu.
„Ništa! Nitko od susjeda ne zna gdje je požar. Vatrogasna kola nisu prošla uz našu kuću, ali po zvuku mi se činilo da su otišli na desnu stranu“, rekla bih joj, potištena što ništa ne znam i što nisam u središtu zbivanja.
Točno pamtim osjećaj pritiska u prsima koji sam tada imala. Osjećaj kada me znatiželja gonila da nešto napravim, a ja sam ju potiskivala.
Požari su samo jedan banalan primjer iz djetinjstva, ali ta moja osobina me nastavila pratiti kroz život.
Pa tako primjerice sada, u svojoj odrasloj dobi, ako negdje vidim policijske rotirke, moram skrenuti u njihovom smjeru da vidim što se događa, makar se ne nalaze na mojoj putanji. A ako se nalaze na mojoj putanji, svakako ću se zaustaviti i pitati što se dogodilo.
Baš sam nedavno šetala sa sestrom po kvartu i prolazile smo uz policijski kombi u kojem je
sjedio starac i razgovarao s jednim policajcem, dok je drugi policajac stajao blizu kombija. Kako na temelju onoga što sam vidjela nisam mogla zaključiti što se dogodilo, obratila sam se policajcu ispred kombija:
„Oprostite, što se dogodilo djedici?'“
Čula sam sestru kako iza mene mrmlja:
„Evo je opet“, nakon čega je prošla pored mene i policajca kao da se ne poznajemo.
„Prometna nesreća, ali sve je u redu s 'mladim' gospodinom. Samo uzimamo izjavu“,
odgovorio mi je policajac.
„Onda dobro“, rekla sam, nasmijala se njegovom nazivanju starca mladim gospodinom i
nastavila dalje da sustignem sestru.
„Je l' ti sad srce na mjestu?“, pitala me mašući glavom u nevjerici.
Potvrdno sam joj odgovorila. Svjesna sam da sam mogla samo proći uz kombi i ništa ne pitati, ali onda bi me cijeli dan kopkalo što se dogodilo. Ovako pitam pa sam mirna.
Ali da ne bi bilo da svoju radoznalost vežem samo za vatrogasce, policajce i slične hitne službe. Zapravo sam, kada sam počela mijenjati svoj mindset, shvatila da ima puno stvari koje bih htjela probati i glede kojih sam znatiželjna, ali da me nešto koči.
Kopanjem po svojoj glavi sam došla do jedne rečenice, tj. uvjerenja koje je bilo uzrok problema, a koje je glasilo:
„Nije to za tebe.“
Kako bezazleno zvuči ta rečenica, a koliko mi je pozitivnih iskustava i adrenalina u životu oduzimala.
Za masu stvari koje sam napravila u zadnjih godinu i pol dana je prva reakcija mog mozga bila upravo ta rečenica.
Pisanje bloga - nije to za tebe.
Solo putovanje – nije to za tebe.
Pucanje u streljani – nije to za tebe.
Bušenje treće rupe na oba uha – nije to za tebe.
I da ne nabrajam dalje.
Jer ja dotad nisam bila osoba koja na ušima ima po tri naušnice, koja puca iz pištolja, koja sama putuje, koja piše blog.
Ali sve me to privlačilo. Htjela sam probati. Bila sam znatiželjna kako će mi ići.
Kako sam jačala samopouzdanje, tako je moja radoznalost sve više počela izlaziti na površinu. Nisam ju više toliko potiskivala.
Opet se u meni probudila ona curica koja sjeda na bicikl i uzbuđeno okreće pedale kako bi saznala nešto novo. Kako bi dobila svoju dnevnu ili tjednu dozu adrenalina.
A znatiželja je snažan pokretač. To ću vam reći. Ona vas tjera naprijed.
E sad bi me neki upozorili na onu staru izreku:
„Radoznalost je ubila mačku.’’
Ispričali bi mi primjer iz stvarnog života u kojem je znatiželja doista ubila nekoga – npr. novinara koji je, rukovođen svojom znatiželjom i željom za dobrom pričom, istraživao neki kartel pa je otišao predaleko, i to ga je doslovno koštalo glave.
Ne kažem da takvih primjera nema, ima ih. Ali to su krajnosti.
Međutim, mene moja znatiželja neće navesti na to da idem istraživati kartele, skakati bungee jump ili se probijati do neke podvodne špilje. Jer me to ne zanima.
Svako od nas je znatiželjan glede stvari koje su njemu zanimljive.
To smo najbolje mogli vidjeti na primjeru mene i moje sestre koju akcije našeg dobrovoljnog vatrogasnog društva nisu uspjele nagnati da makar podigne glavu s jastuka, dok sam ja bila u ful gasu. Nekad se stvarno pitam što je pošlo po zlu u mom genetskom kodu, no što je tu je.
Ali da se vratim na izreku o radoznalosti. Pročitala sam u jednom članku da je izvorno ova poslovica glasila:
„Briga je ubila mačku.“
Kad čovjek malo razmisli, ovakva verzija ima logike jer pretjerana briga doista može „ubiti“ čovjeka. Ako ništa drugo, može mu ubiti duh. Učiniti da se osjeća tjeskobno, preplašeno, depresivno, bezvoljno, nemotivirano.
Jedna moja kolegica je, na dane kada je bila u negativnom raspoloženju i sva nikakva, znala reći:
„Danas sam kao mrtva mačka.“
Nisam čula za taj izraz dok nisam nju upoznala.
Ja sam odlučila biti znatiželjna mačka, čak i pod cijenu eventualnih opasnosti koje ta znatiželja nosi. Ta varijanta mi se činila bolja od ove mrtve mačke iz primjera moje kolegice.
Suprotno toj kolegici, kolegica s kojom trenutno provodim najviše vremena je jako znatiželjna osoba. Nju sve zanima. O svemu čita i informira se. Do nje nisam upoznala osobu toliko željnu znanja, toliko znati željnu. Kužite igru riječima? Znatiželjna = znati željna. Ja sam ovo tek sad skužila.
Uglavnom, ona ode pogledati neki povijesni autobiografski film i onda poslije kina pročita apsolutno sve o toj povijesnoj ličnosti, o njezinoj obitelji, o dobu u kojem je živjela.
Isto tako, kada u razgovoru spomenemo neki grad ili državu za koju nismo sigurne gdje se nalazi, ona uvijek ide provjeriti na karti. Zadnji takav primjer je bila Bocvana.
Ali nije tu stala naravno, drugog dana mi je saopćila hrpu informacija o Bocvani.
„Kaj?“ pitam ju ja potpuno zaboravivši da smo jučer gledale gdje se nalazi.
„Pa malo sam Googlala prije spavanja. Ne kužim kako mi je promakla, a jedna je od najrazvijenijih zemalja u Africi“, rekla je i nastavila svoje izlaganje koje je završila s time da je Gaborone glavni grad Bocvane.
Meni je odmah palo na pamet par ljudi kojima bi grad ovakvog imena bio idealna lokacija za stanovanje.
Možda će vas iznenaditi moja zemljopisna nepismenost, ali svoje poznavanje zemljopisa bih, ako se držimo afričkog kontinenta, mogla objasniti rečenicom:
„Znam gdje je JAR, ali ne znam gdje je Bocvana.“
Zemljopis i ja nismo na „ti“, kao ni strane svijeta i ja. Moja orijentacija u prostoru je grozna. Jednostavno nismo svi za sve. Jednako tako nismo znatiželjni oko istih stvari.
Ja sam recimo, što se stjecanja znanja tiče, jako strastvena o bilo čemu što se odnosi na osobni rast, promjenu mindseta i self coaching (ne znam hrvatsku riječ, kao ni za prethodno spomenuti bungee jump). Moj apetit za time je neutaživ.
Osjetim uzbuđenje kad izađe nova epizoda podcasta kojeg slušam, kad čujem preporuku neke dobre knjige ili kad se otvore prijave za neki program u kojem želim sudjelovati.
Oko čega ste vi znatiželjni?
Ako vam na prvu ništa ne pada na pamet, nema veze. Niste jedini. Dosta je ljudi u odrasloj dobi zaboravilo biti znatiželjno.
Zapravo i kažu da je kod čovjeka znatiželja najizraženija u djetinjstvu. Ali ja ne vidim nijedan razlog zašto i u odrasloj dobi ne bismo bili znatiželjni jednako kao u djetinjstvu. Samo se trebamo prisjetiti tog osjećaja i pokretačke snage koju ima.
Baš sam nedavno bila na kavi s prijateljem kojeg nisam duže vidjela. Osim što sam ga pitala je li sretan i koji su mu trenutni životni ciljevi, također sam mu postavila pitanje glede čega je znatiželjan. Čudno me gledao.
„Nemam pojma. Glede ničega. Kakva su to pitanja uopće? Što se s tobom dogodilo u ove dvije godine?”
Izignorirala sam ova njegova pitanja i zamolila ga da se onda prisjeti nekog primjera iz prošlosti kad je bio znatiželjan.
„Daj me pusti da pijem pivo u miru”, rekao je.
„Ajde probaj samo, molim te. Može biti primjerice kad si otvarao mail u kojem je bio odgovor jesi primljen na faks ili ne. Ili probna vožnja s novim autom. Ili kad ti je stigao zadnji gadget koji si naručio. Možda će ti lakše ići ako zažmiriš”, predložila sam.
Prostrijelio me pogledom, duboko udahnuo (onako od muke) i zažmirio. Po blagom smiješku kojeg je nesvjesno razvukao točno sam znala trenutak kada se prisjetio.
„Jesam. Što sada?” pitao me.
„Sad kad si u mislima u tom osjećaju, ponovno se zapitaj oko čega si znatiželjan. Pada li ti što na pamet?”
„Camino de Santiago”, ispalio je.
„Što je to?” pitala sam.
„Jednomjesečno pješačenje od Lisabona do Santiaga. Naišao sam slučajno na članak o tome i činilo mi se jako zanimljivo, ali nisam siguran je li to za mene”, odgovorio je.
Vidite? Ista rečenica kao i kod mene - nije siguran je li to za njega.
„Ne možeš znati dok ne probaš! Moraš otići na to!” rekla sam mu uzbuđeno.
Neću vas daviti dalje našom konverzacijom vezanom za camino, ali predlažem da i vi pokušate bili što znatiželjniji.
Zašto?
Zato što će vas znatiželja pokrenuti. Oživjeti.
Upravo to je bio moj odgovor na pitanje tog istog prijatelja. Postavio mi ga je nakon što sam mu rekla da više ne čitam vijesti, ne gledam tv, ne konzumiram alkohol itd.
Njegovo pitanje je bilo zapravo logično i glasilo je:
„Dobro, pa što radiš onda?”
Odgovorila sam:
„Živim. Ponovno živim.”
