Ne kužim se baš u ptice, tj. znam one osnovne. Ali ih u zadnje vrijeme puno slušam pa eto teksta posvećenog njima.
Zapravo su moji najbliži susreti s pticama na Trgu bana Jelačića ili na Tomislavcu, i to s golubovima koji mi se nerijetko gotovo zalete u glavu. U takvim se situacijama u pravilu ukopam, zažmirim (jer će mi to kao pomoć') i ispustim nešto nalik vrisku. Nekad je glasnije, a nekad je onako prigušeno.
Nijednom mi se nijedan golub nije doista zaletio u glavu, ali kada njih gro poleti prema meni, nije mi svejedno. Odmah u glavi imam scenu iz Hitchcockovog filma „Ptice“, što podrazumijeva ptičje kljunove doslovno zabodene u moju glavu.
No, neću nastavljati s horor filmovima. Nisam ljubiteljica.
Iako se ne kužim u ptice, u protekla dva tjedna sam ih gotovo svakodnevno slušala i primijetila sam da me taj zvuk umiruje. Do toga je došlo sasvim slučajno jer su ptice odlučile boraviti u dvorištu zgrade u kojoj radim, a kako često imam otvoren prozor, čujem ih kako pjevaju.
Onda sam ovu subotu ujutro doma radila nešto za blog, također uz otvoren prozor, kad ono opet ptice vani pjevaju. Taman mi je tada jedan od mojih „udvarača“ poslao poruku sadržaja:
„Bok mala, što ima?“
On je jedan od onih rječitijih. Kad sam ga jednom prilikom pitala je li uvijek tako razgovorljiv, njegov odgovor je bio da govori samo kad mora.
Napisala sam mu kako sam sinoć i jutros poslušala audio knjigu „The Compound Effect“ i preporučila mu da ju pročita, iako sam svjesna da frajer ne čita ništa, osim eventualno listića za kladionicu.
Ne iznosim ovo kao neku vrste kritike njemu što ne čita jer mi to (čita li muškarac ili ne) nije bitno, nego vam samo želim približiti o kojem se profilu muškarca radi. Nakon što je komentirao:
„zvuči mi dosadno“,
ukratko sam mu, oduševljena knjigom, napisala kako knjiga govori o tome koliko male odluke i male akcije primjenjivane kroz dulji period mogu imati ogroman učinak na kvalitetu našeg života.
„Dobro, a kakvi su ti planovi za danas?“ pitao me, ignoriravši moje oduševljenje knjigom.
Pojasnila sam mu da sam trenutno na laptopu i da slušam kroz prozor ptičji pjev, da volim taj zvuk i da me opušta.
Ako ste mislili da sam tu stala, nisam.
Napisala sam mu još i to da su u jednom podcastu rekli da slušanje pjeva ptica ima dobar učinak na naše raspoloženje jer nas vraća u kontakt s prirodom, kao i da je razlog evolucijski jer su naši preci bili puno povezaniji s prirodom.
Onda sam pogledala te svoje poruke i zaključila da sam poput onog ženskog lika iz filma Američka pita. Znate onu koja je stalno pričala neke dosadne priče koje su započinjale s:
„This one time at Band Camp…“
S time da sam ja tu njezinu rečenicu upamtila kao:
„This one time when we were camping…“
Tek kad sam za potrebe ovog teksta išla provjeriti (za svaki slučaj) kako točno glasi ta njezina rečenica, shvatila sam da ju sve ove godine krivo pamtim.
Sad bi mi Dobriša Cesarić rekao:
„Krhko je znanje.“
Stvarno je, Dobriša moj. Stvarno je.
Nego, kad sam vidjela po porukama da sam lika koji uopće nije zainteresiran za ptičji pjev i knjige (bilo tiskane, audio ili e-knjige) udavila sa svojim štreberskim izjavama, zamislila sam si njegov izraz lica dok čita te moje poruke i to me jako nasmijalo.
Onda sam mu poslala poruku:
„Danas sam ti baš jako zanimljiva. Već te vidim kako se udaraš po glavi dok čitaš moje odgovore. Ali dobro ti je to znati.“
„Sve ti jebem, prestani, inače će me stvarno zaboljet' glava, i to bez udaranja po njoj.“
Ovo je btw jedna od najdužih rečenica koje mi je poslao. Možda će nekome njegovo psovanje zvučati grubo ili nedolično, ali meni to doista ne smeta. Štoviše, nasmije me. Da mi smeta, rekla bih mu.
Smetalo me primjerice što me nazivao „stara“. To je bila njegova poštapalica – stara moja ili stara. Kao što ja nekada muškarce oslovljavam s „frend“ ili „buraz“. Tu sam recimo imala potrebu reagirati jer mi je taj naziv smetao. Jednostavno mi nije išao uz mene. Pa sam ga zamolila da me nekako drugačije oslovljava.
Sad sam „mala“, kao što ste mogli vidjeti iz njegove inicijalne poruke. Ne mogu reći da sam s tim skroz zadovoljna, ali ipak mi je bolje nego „stara“.
No, vraćam se na ptice.
Svakodnevno slušanje ptica me dovelo do toga da sam ih počela više registrirati u svojoj okolini. Nevjerojatno je kako mozak, kad se usmjerimo na nešto, ima tendenciju uočavati to nešto posvuda.
Primjerice, odlučiš kupiti novi auto pa po gradu stalno viđaš baš taj model auta. Sumnjaš da si možda trudna pa imaš osjećaj da samo trudnice i žene s bebama u kolicima susrećeš na ulici. Čini ti se da su ti se zalisci povećali pa posvuda vidiš ćelave muške glave. I slično.
E tako sam ja posvuda počela uočavati ptice. Po drveću, na nebu, u pjesmama, u izlozima, kao print na nečijoj majici, prilikom razgovora s ljudima itd.
Jedan od neobičnijih razgovora u kojima sam sudjelovala, a koji je uključivao ptice, je bio kad je jedna kolegica pričala kako je u mladosti spašavala ranjenog orla tako da je jahala s njim u naručju.
Znam da zvuči nevjerojatno, ali istina je, majke mi.
Pojasnit ću.
Bavila se jahanjem i bila je na pripremama u Njemačkoj. Jašući na svom konju usred nekakve njemačke pustopoljine, naišla je na tog orla s ranjenim krilom. Kako jako voli ptice, nije ga mogla tamo ostaviti pa ga je odlučila uzeti sa sobom i dopremiti do civilizacije kako bi ga potom, u nekog prijevoznom sredstvu prikladnijem od konja, prevezli do prve veterinarske ordinacije.
Iako mi je priča na prvu zvučala suludo, kasnije sam zapravo bila zapanjena njezinom hrabrošću. Ja bih se vjerojatno bojala uopće približiti orlu (čak i ranjenom), a kamoli ga primiti u ruke.
Osim u tom razgovoru, registrirala sam ptice u jednom pjesmi koju znam godinama i spomenula sam ju već u završnom dijelu teksta „Starenje nije za slabiće“. Međutim, tek sam sad išla dublje razmišljati o tom stihu o pticama.
Stih glasi:
„Neke ptice nikad ne polete,
cijeli (izvorno: ceo) život čekaju na to.“
Pjesma je jako lijepa (meni), ali istovremeno i tužna jer govori o neuzvraćenoj ljubavi.
No prilikom ovog slušanja me navela da se zapitam zašto neke ptice nikad ne polete. Što čekaju? Čega se boje? Jesu li svjesne da im život prolazi dok čekaju?
Odmah sam si zamislila pticu u krletci s otvorenim bočnim vratima. Ta ptica ima sve što joj je potrebno za prvi let. Zdrava je, odnosno za razliku od ranjenog orla, ima krila s kojima može letjeti. Vrata krletke su otvorena pa joj je sloboda dostupna. Može poletjeti kada god hoće.
Čovjek bi pretpostavio da će svaka ptica, odmah u trenutku otvaranja vrata, izletjeti van brzinom kojom topovska kugla izleti iz topa nakon što opali. Ali neće.
Mnoge ptice ipak ostanu unutra. Nekad se približe tim otvorenim vratima, čak se i svojim malim kandžama uhvate za donji dio otvora, ali onda se opet povuku unutra.
Zašto?
Zato što je krletka njihova sigurna zona.
Iako je prostor skučen, iako ne mogu raširiti krila, iako mogu jesti i piti samo ono što im vlasnik da, ugodno im je unutra jer im je to poznato.
Boje se izaći u nepoznato i nesigurno. Boje se da neće znati u kojem smjeru treba letjeti. Što ako se izgube? Što ako požale što su izašle iz krletke?
Što će dosta ptica onda napraviti?
Ostat će u krletci, tj. kavezu. Nikada se neće odvažiti na svoj prvi let. Ali neće preuzeti odgovornost za tu svoju odluku, već će kriviti vlasnika za svoj ostanak unutra. Svojim ptičjim jezikom će govoriti:
„On je kriv jer me otkad sam bila mala ptičica držao unutra i nije me puštao van. On je kriv što nikada nisam letjela. On je kriv što sam tu gdje jesam.“
Što time ptica zapravo radi? Krivi nekog drugog za situaciju u kojoj se nalazi. Prenosi odgovornost za svoje nepostupanje na nekog drugog. Stavlja sebe u poziciju žrtve. Ali je li ptica u pravu?
Jer ako i uzmemo da je sve ovo što je ptica rekla glede vlasnika točno, sve je to stvar prošlosti. Više nije mala ptičica. Sada može van jer su vrata kaveza otvorena. Sada može poletjeti. Sada je sama „kriva“ što ostaje tu gdje je.
Vjerojatno ste shvatili da pticu koristim u prenesenom značenju.
Puno ljudi živi u krletci, tj. kavezu.
Kavezi mogu biti razne stvari. Posao na kojem ste frustrirani. Partnerski odnos u kojem ste nesretni. Tijelo u kojem ste nezadovoljni. Vlastita glava u kojoj ste zarobljeni. Ili sve navedeno.
O čemu god da se radilo, teško je. Znam da je.
Teško je natjerati se na promjenu, ali ako malo razmislite, teško je i ostati.
Zato birajte svoje “teško”.
Ipak, većina na kraju ostane upravo zbog onog osjećaja ugode i sigurnosti kojeg ima i naša ptica u kavezu.
Ja ću vam ponuditi par početnih koraka ako ste ipak voljni pokušati poletjeti. Nastavit ću s primjerom ptice jer je prilagodljiv na svaki „kavez“.
Prvi korak za pticu je da osvijesti da su vrata otvorena. Da izlaz postoji i da joj je dostupan. Ne mora ništa odmah poduzeti. Samo treba postati svjesna da joj je dosta i da želi izaći iz kaveza.
Drugi korak je da se ptica pripremi za izvidnički let. On ne treba biti dalek ni dugačak. Ali bitno je da ptica odluči na koju će stranu svijeta ići, u koje doba dana, da provjeri kakva je vremenska prognoza za taj smjer.
Jer ako ptica usred noći sumanuto izleti iz krletke i ode u smjeru sjevera gdje je ogromna oluja, pokisnut će, izgubiti se i umoriti od letenja. Vratit će se u kavez sva mokra i iscrpljena te zaključiti kako nije trebala izaći iz kaveza i kako letenje nije za nju.
Tada ptica treba osvijestiti da priča gluposti. Jer za koga je let ako nije za ptice? Radi se o tome da je nepripremljena otišla u krivom smjeru u krivo vrijeme. Zato ptica treba vidjeti odgovara li joj više let danju ili noću. Većini će više odgovarati dan, ali ako se radi o sovi, njezino vrijeme je noć.
Mala digresija - moja prabaka je uvijek govorila:
„Noć ima svoju moć.“
Mama je dobro upamtila tu njezinu rečenicu pa sam se u svojim tinejdžerskim danima većinom morala vratiti kući prije mraka. Zato sam voljela ljetno doba jer je dugo bio dan.
No, da prijeđem na treći korak.
Treći korak za pticu je da posluša savjet iz knjige koju sam spomenula na početku teksta – da primjenjuje male akcije kroz dulji period.
Nazovimo taj period izvidničkim letenjem tijekom kojeg ptica poduzima akcije i izviđa što joj odgovara.
Primjerice, da bi odabrala stranu svijeta koja joj najviše odgovara, ptici trebaju najmanje četiri leta jer mora istražiti sve 4 strane svijeta – sjever, jug, istok i zapad. Ili koji god redoslijed ptica odabere.
Ptica može pitati vlasnika ili nekog trećeg koji je smjer najbolji, ali oni će joj reći da je najbolji onaj smjer koji je njima najbolji prema njihovim kriterijima. Ali ptica treba odabrati smjer prema vlastitim kriterijima.
Također, ptica treba utvrditi koja brzina leta joj odgovara. Prvo može krenuti sporije pa malo ubrzati. Ako vidi da joj je to prebrzo, treba opet usporiti tempo. Cilj je da uhvati svoj ritam.
No ključna stvar je da ne očekuje rezultate preko noći. Da bude strpljiva. Da ne odustane. Da svakodnevno nastavi s malim koracima.
Danas svi žele instant rezultate, trenutna rješenja, čarobne formule.
Ali da bi pronašli ili razvili novi posao koji je po vašoj mjeri treba vremena. Da bi poboljšali partnerski odnosi ili izašli iz njega treba vremena. Da bi izgradili tijelo u kojem ste zadovoljni treba vremena. Da bi promijenili stanje u vlastitoj glavi treba vremena.
Ima tu puno posla pa nije čudno što većina ptica bira ostati u kavezu.
Ali jedno vam garantiram, kada se uhvatite posla i kada napokon raširite svoja krila, let će biti veličanstven. Vidjet ćete obzore koje nikada niste vidjeli. Krajolike koje niste mogli zamisliti. Osjetiti slobodu koju se ne može riječima opisati.
Na vama je odluka hoćete li biti ptica koja ostaje u krletci i nikada ne poleti.
Ili ćete biti ptica koja leti samo kada ju sila natjera.
Ili ćete biti ona posebna ptica.
Ptica koja leti slobodno.
