Ne, tekst nije o mom prvom seksu. Ne brinite se. Zapravo, što se toga tiče, ne bih ni imala nešto naročito za podijeliti. Naime, kroz život mi se pokazalo da ona „prvi se pamte“ za mene nije točna glede puno stvari.
Primjerice moj prvi poljubac dobro opisuje stih:
„Prvi poljubac davno zaboravljen.“
Ne sjećam se koji je bio prvi ispit koji sam položila. Ne znam koja je prva riječ koju sam izgovorila. Vjerojatno su mi roditelji rekli nekad tijekom odrastanja, ali sam zaboravila.
No, ovaj tekst se odnosi na situacije kada prvi put radimo neku aktivnost, tj. kada isprobavamo nešto novo. Zastanite malo s čitanjem ili slušanjem i razmislite kad ste zadnji put nešto napravili prvi put.
Ja sam ovog vikenda. S time da ja nisam mjerilo jer se meni u zadnjih godinu i pol dana život svodi na isprobavanje različitih stvari po prvi put u okviru mojih izlazaka iz zone komfora.
Tako je napokon došla na red i moja prva chair dance radionica - ona koju sam spominjala u tekstu „Seksipil“. Radionica mi je bila jako korisna, najviše zato što sam imala priliku promatrati svoje misli.
Došla sam prva (naravno) i voditeljica mi je odmah rekla da će, osim mene, doći samo dvije cure jer su dvije otkazale. To mi nije bio problem jer mi je uvijek bolje kad je intimnija atmosfera.
Međutim, „problem“ je nastao kad su došle te dvije cure. Obje su bile mlađe od mene, ali istovremeno puno više od mene i jedna od njih je doista imala prekrasno tijelo.
Dok smo se u predvorju preobuvale, uhvatila sam samu sebe kako promatram stražnjicu te cure s top građom i mislim si kako nije fer što ja nemam takvu stražnjicu. Primijetila sam kako mi se na tu misao odmah javlja osjećaj ljubomore i onaj stari osjećaj manje vrijednosti.
Srećom, za razliku od prije, sada jako brzo osvijestim takve misli i zaustavim ih. Pa sam podsjetila samu sebe da mi je dopušteno uspoređivati se s drugima samo tako da mi koriste kao inspiracija, odnosno odlučila sam stražnjicu te cure gledati s divljenjem umjesto sa zavišću.
Sad ispada da radim znanstvenu fantastiku od stražnjice, ali poanta je u opažanju vlastitih misli, bilo da se radilo o nečijoj stražnjici, karijeri, broju pratitelja na društvenim mrežama, plesnom umijeću, kulinarskim sposobnostima ili bilo čemu drugome radi čega smo nekome svjesno ili nesvjesno zavidni.
Namjerno ću nastaviti s primjerom stražnjice jer ne moraju uvijek biti u pitanju neke duboke stvari.
Rekla sam samoj sebi da me ništa ne priječi da imam stražnjicu poput te cure, ako to doista želim. Da je to zapravo lako rješivo jer „samo“ trebam kontaktirati osobnog trenera, regulirati prehranu i pumpati u teretani cca 6 mjeseci.
Ući u mode:
„She squats bro.“
Nekome bi za to trebalo više, nekome manje vremena nego meni, no svima je dostupno. Ali kako treba uložiti puno truda, znoja i odricanja, većini se to ne da. Lakše je sjediti i ljubomorno promatrati stražnjicu druge osobe koja je sav taj trud već uložila u izgled svoje stražnjice.
Kada sam ponudila svom mozgu opciju kretanja s hard core treniranjem, povukao se. Zaključio je da nije ni moje dupe za baciti, da trenutno imamo druge prioritete i da ostajemo pri vježbanju doma dva puta tjedno. Uglavnom, prestao je s ljubomornim ispadima.
Idući „problem“ je nastao kada su spomenule kako treniraju ples na svili, što podrazumijeva razgibanost, savitljivost te prethodno iskustvo s tim senzualnim pokretima.
Dakle, imali smo s jedne strane njih – mlade, lijepe i savitljive plesačice na svili i s druge strane - mene. Tako nas je moj mozak podijelio. Ne znam jeste primijetili, ali u moj opis nije nadodao nikakve negativne pridjeve, već je ostao neutralan, što je velik napredak u odnosu na prije.
Sve sam to osvijestila i zaključila da ću vrlo vjerojatno biti lošija od njih u izvedbi plesnih pokreta na stolcu, ali da to nije razlog da odustanem u startu.
Radionica je krenula.
„S korak“ sam znala s prijašnjih radionica pa mi je to išlo. Sjedanje na stolac je isto bilo u redu. Ali onda smo došle do dijela koreografije koji se zove „buđenje božice“. Za to morate imati čvrsti core, iliti trbušnjake. Iako sam mislila da su moji trbušnjaci na razini, ispočetka mi nije baš išlo.
Dok sam se promatrala u ogledalu, pomislila sam kako moje izvođenje ovog pokreta izgleda više kao buđenje osobe koja nije jutarnji tip. Božica se nigdje nije nazirala. Za razliku od mene, cure su taj pokret izvodile gotovo božanstveno.
Onda sam odjednom prasnula u smijeh. Smijala sam se samoj sebi.
Naime, shvatila sam da ima dvije varijante - prestati se truditi jer sam evidentno bila najgora tamo ili prihvatiti da prvi put plešem chair dance i da je nerealno očekivati da će mi ići savršeno.
Svjesno sam izabrala drugu varijantu i jednostavno se odlučila opustiti i pokušati zabaviti. Dati sve od sebe iako me bilo sram. Nastaviti plesati iako sam bila frustrirana što ne mogu graciozno izvesti neke pokrete. Ostati na radionici iako mi je mozak neprestano savjetovao da bi bilo najpametnije da odem doma.
Kako je radionica odmicala, ja sam bila sve bolja i kod zadnjeg izvođenja koreografije je to već na nešto ličilo.
Osjećala sam blagi ponos.
Zašto ovo pišem? Zato što vjerujem da ste se i vi našli u sličnoj situaciji pa ste odustali. Ili se već dugo niste našli u takvoj situaciji baš zato što se ne želite osjećati ovako kako sam se ja osjećala.
Ne želite biti novi u nečemu, ne želite imati početničke muke, ne želite se sramotiti, ne želite biti najgori.
Ja sam stava da se, unatoč svemu ovome, trebate izložiti novim stvarima i novim iskustvima.
I da, bit će neugodno. Na trenutke nećete znati što radite. Pitat ćete se što vam je ovo trebalo. Osjećat ćete sram ili strah. Bit ćete ljuti što nešto ne možete napraviti kako treba.
Ali sve je to normalno kada nešto radimo prvi put.
Naravno da ne morate ići plesati na stolcu. Možete probati igrati pikado iako nikad niste. Možete otići na pub kviz iako smatrate da je vaše znanje iz opće kulture dosta bazično. Možete krenuti u autoškolu iako imate preko 40 godina i nikada niste sjeli za volan.
Jer dok nešto ne isprobate, ne možete sa sigurnošću znati sviđa li vam se ili ne; je li za vas ili ne; imate li potencijal biti dobri u tome ili ne? I onda je moguće da se ne bavite onime što bi vam moglo potpuno promijeniti ili upotpuniti život, samo zato što se niste odvažili isprobati nešto novo. Samo zato što ste se bojali tog prvog puta.
Btw, meni cijelo vrijeme dok pišem ovaj tekst u glavi svira pjesma:
„Ljubila je prvi put, dosad nije imala mladića.“
Naslov me asocirao na tu pjesmu i gotovo, krenula se vrtjeti kao pokvarena ploča, iako uopće nije nešto što inače slušam. Znam ju sa svadbi i sličnih proslava. Valjda će prestati „svirati“ nakon što završim s pisanjem.
No, da se vratim na temu.
Zašto mislim da je bitno izlagati se novim stvarima?
Zato što nam život tako postaje zanimljiviji, bogatiji, ispunjeniji, smisleniji.
Nije samo: „Kuća- pos'o. Pos'o –kuća“.
Evo nove pjesme u glavi. Danas je očito opet jedan od onih dana kad sam navalila na vrhunske pjesme. Ne znam znate li taj evergreen „Kuća poso“, ali ako ne znate, mogli bi se oduševiti. Ja sam si ju upravo pustila i zaurlala od smijeha u nekoliko navrata. Jedno vrijeme je bila aktualna i dobila sam link na nju valjda od svakog muškog frenda kojeg imam.
No da s ove neopisivo dobre glazbene top liste prijeđem na književnost.
Mene je potpuno oduševio citat Pipi Duge Čarape koji kaže:
„Nikad to još nisam napravila, stoga smatram da to mogu.“
Pipi opisuju kao sasvim neobičnu djevojčicu jer, realno, koliko će nas ovako nešto zaključiti? Rijetko tko. Većinom se vraćamo u prošlost kako bismo procijenili možemo li nešto ili ne pa ako nešto nikad nismo napravili, smatramo da to ne možemo napraviti ili ne želimo niti pokušati.
To dovodi do toga da stalno ponavljamo iste stvari i bavimo se istim aktivnostima. Uzastopce proživljavamo iste ili vrlo slične dane.
Donedavno je moj život bio takav. U globalu se svodio na hrpu vrlo sličnih dana - posao, neko druženje iza posla, trening, povremena putovanja.
Netko će se možda zapitati što tome fali. I mnogim ljudima će odgovor na ovo biti da ne fali ništa. Naime, ovo će im biti dovoljno i bit će zadovoljni takvim životom. Ako ste vi jedna od tih osoba, samo nastavite, dapače.
Međutim, ovaj tekst je za one kojima to nije dovoljno. Koji nisu zadovoljni. Koji svoju svakodnevicu smatraju monotonom. Koji žele nekakvu promjenu, koji žele uzbuđenje, koji žele više.
Neću vam davati savjete čime bi se trebali baviti jer nemam pojma. Nije da ne znam jer vas ne poznajem, nego ne postoji univerzalno rješenje. To uvelike ovisi o vašim preferencijama i karakteru.
Zato si trebate dati malo truda i istražiti, a ideje će se početi javljati. Isprva će biti dosta tihe i skromne, a s vremenom će se apetiti povećati i atmosfera zahuktati.
Samo nemojte u startu reći:
„Ne znam što bih mogao/mogla raditi. Ne znam, ništa mi ne pada na pamet.“
I to je to. Kraj priče.
Zbilja? Tako lako ćete odustati? Na prvoj prepreci?
Naravno da nećete. Brainstormajte! Znam da bih trebala koristiti hrvatski izraz „mozgajte“ ali on mi zvuči bezvezno. Ovo brainstorming sadrži u sebi dvije moćne riječi, a to su mozak i oluja. Ja odmah vidim mozak iz kojeg sijevaju ideje. Munje udaraju posvuda. Brutalan prizor.
Na riječ mozgajte nemam nikakve vizualne podražaje. Ali možda je do mene.
Bit je da pronađete nešto novo što se vama čini uzbudljivo i zanimljivo. Probajte to i ako vam se sviđa, nastavite, a ako vam se ne sviđa, probajte nešto drugo.
Meni nije problem s vama podijeliti (zapravo redovito i dijelim na ovom blogu) što sam ja sve isprobala i napravila po prvi put, ali moje aktivnosti možda neće biti prikladne za vas jer smo svi različiti.
Možete isprobati neku od mojih aktivnosti naravno (npr. tečaj jahanja, dvoransko penjanje, pokretanje bloga, pisanje knjige, solo dvotjedno putovanje na otok, pucanje u streljani, boudoir fotkanje, razne radionice za buđenje senzualnosti, solo odlazak u kino, dejting aplikacije), ali želim vam predložiti da pronađete svoje. Da svaki tjedan ili mjesec probate nešto novo, nešto što ćete pokušati prvi put.
Pritom su moguća četiri scenarija:
Tako je bilo sa mnom i chair danceom. Odmah iduće jutro sam si pustila pjesmu na koju smo plesale i uvježbavala prvi dio koreografije.
Meni je tako bilo s dvoranskim penjanjem. Nisam baš briljirala u izvedbi i nakon 3 termina mi nije postalo primamljivije. Nije mi se svidio miris u dvorani (ali to je možda do moje opsesije mirisima), ekipa tamo, uprljanost kredom nakon svakog treninga i neudobnost cipela penjačica.
Primjerice moj solo odlazak u kino. Sve je prošlo dobro, ali nisam uživala i ne radi se o nečemu što bih redovito prakticirala.
Ovaj scenarij je najbolji i radi njega se isplati proći kroz preostala tri. Ovako mi je bilo s blogom, pisanjem knjige, streljanom, solo putovanjima itd.
S time da je moja preporuka da, što god pokušali, ne odustanete odmah nakon prvog puta jer je teško procijeniti (nakon što ste nešto samo jednom probali) radi li se o tome da vam se doista ne sviđa ili odustajete jer vam ne ide, tj. zbog one prvotne početničke neugode.
Do otprilike trećeg puta se stvari iskristaliziraju.
Ali najveći je problem krenuti. Taj prvi put je problematičan. Ali umjesto da ga zovemo problematičan prvi put (skraćenica: PPP), možete staviti neki drugi pridjev na slovo p ispred. Primjerice: pokretački, pozitivan, poticajan, plemenit, pikantan, promišljen, proaktivan, progresivan, produktivan, praktičan…
Moj pridjev je poučan. Jer mi je upravo takav bio svaki.
Poučan prvi put.
