Obožavam nakit. Pod time ne mislim na nekakve skupocjene ogrlice i dijamantno prstenje, nego obične komade zlatnog i srebrnog nakita ili bižuteriju.
Nikad ne izađem iz stana, a da nemam bar jedan komad nakita na sebi. Najčešće je u pitanju prsten jer volim veliko prstenje. Izgleda mi moćno na ruci te je nekako upečatljivo i vidljivo.
Jedan veliki prsten toliko podigne cjelokupni stajling da mislim da bi ga svaka žena trebala imati u svojoj kutijici za nakit kao „prvu pomoć“ na loše dane.
S time da neki imaju kutijice za nakit, a neki cijele ladice. Pritom pod „nekim“ mislim na jednu svoju frendicu koja je nedavno preselila u novi stan u kojem u svojoj spavaćoj sobi ima ladicu za nakit. Unutra je sve lijepo raspoređeno - lijevo srebro, a desno zlato. I onda je još po pretincima zasebno posloženo prstenje, zasebno ogrlice pa naušnice pa privjesci pa narukvice.
Kad sam vidjela tu njezinu ladicu, bila sam kao onaj emoji sa zvjezdicama u očima. To mi je sad želja imati jer ja, za razliku od nje, u ladici svog stolića pokraj kreveta držim čarape stopalice (ako se sjećate iz teksta Specifičnost). Nimalo seksi.
Uglavnom, baš mi je neku večer nakit trebao za prvu pomoć. Osjećala sam se kao da je traktor prešao preko mene, i to onaj veliki, s ogromnim kotačima, tipa John Deere, a trebala sam sudjelovati na jednoj online radionici.
I što sam napravila? Stavila na sebe nešto nakita, crveni ruž i parfem. Odmah mi se raspoloženje malo popravilo.
Vjerujem da bi mi neki mudrac sada rekao:
„Pa što stavljaš parfem za online radionicu? Neće nitko preko ekrana osjetiti kako mirišeš.“
E pa ja ću osjetiti frend. A ja nisam nitko.
S time da obično stavim normalnu količinu nakita na sebe, ali nekad pretjeram.
Znate kako znam da sam pretjerala? Ako mi sestra kaže:
“Di si Barić?”
Objasnit ću.
Barić je bila jedna jako draga bakica iz naše šire obitelji koja je po svemu bila tradicionalna žena. Oblačila se kako se stare bake oblače i uvijek je imala rubac na glavi. Ali Barić je jako voljela nakit pa bi, za svako obiteljsko okupljanje, na sebe postavljala svu zlatninu koju je imala.
Kako smo ju sestra i ja većinom viđale u takvim prigodama, svaki put kad bi ju vidjele, Barić je na sebi imala nekoliko zlatnih ogrlica s hrpom privjesaka, narukvice na obje ruke i prstenje na gotovo svakom prstu. A bili su to stari, iskrivljeni prsti – što od teškog rada, što od artritisa.
Iako je doista bilo previše nakita na njoj, mene bi potpuno oduševilo kako se ta stara bakica s rupcem na glavi dotjerala na svoj način - nakitila se svim nakitom koji je posjedovala.
Na dane kad si ja dam oduška, tj. kad budem u „Barić điru“, sjetim se citata Coco Chanel:
“Prije nego što izađete iz kuće, pogledajte se u ogledalu i skinite jedan komad nakita.”
Jučer ujutro je bio takav dan. Iako sam bila svjesna da sam pretjerala, kad sam stala pred ogledalo, gledala sam u sav taj nakit i pomislila:
“Ali što da skinem Coco? Koji komad?”
Na kraju sam skinula sat jer sam zaključila da će dvije narukvice na desnoj ruci biti dovoljne. Tako da je lijeva ruka ostala samo s velikim prstenom na srednjem prstu, bez sata.
Za razliku od jutra, iza posla sam u potpuno sportskom izdanju otišla u nabavu. To je značilo da sam na sebi imala samo naušnice, i to velike srebrne ringove. Njih jako volim.
Kako mi se šetalo, odlučila sam otići u dućan udaljen cca 25 minuta hoda.
Tamo sam na blagajni susrela onog lika iz teksta „Kad ćeš se udat'?“. Pogodite što me prvo pitao. O da!
Zapravo, nije me pitao jesam se udala, nego je podigao rukav moje jakne, koji mi je prekrio dobar dio ruke, i kad je vidio da nema prstena, komentirao:
„A nisi se i dalje udala.“
„Nisam. Moj život je jedna velika konstanta“, rekla sam mu.
„Al' fakat si stalno ista. Nit' si se zdebljala, ni ništa“, rekao je dok me skenirao pogledom.
„Ti si, za razliku od mene, razvio zavidan trbuh.“
„Čuj ti nju! Kaj fali mom trbuhu?“ pitao je iznenađeno.
„Ne fali mu ništa. Štoviše, uočavam viškove.“
Neću vas dalje zamarati našom konverzacijom jer, kao što vidite iz ovog isječka, nije otišla u naročitu dubinu. Ali bilo mi je zanimljivo kako sam u tekstu „Kad ćeš se udat“ dobro pretpostavila da ćemo, kada se ponovno sretnemo, voditi isti razgovor. Jedino je ovog puta prošlo manje od sedam godina između naših susreta.
Ipak, bila je jedna bitna razlika između našeg prošlog i ovog susreta, a to je da me ovog puta njegovi komentari nisu iznervirali jer sam se ja promijenila. Svjesna sam da nije zlonamjeran, nego izbacuje pitanja bez razmišljanja. Traži prstenje po mojim rukama. Sav je nekakav zbunjen. Da ga trebam opisati, rekla bih:
„Osoba koja ne drži u rukama konce svog života.“
Možda će vam ovo zvučati čudno, ali ja sam počela uočavati da je dosta muškaraca ljubomorno na mene i moju slobodu. Neki su mi to čak direktno rekli. A neki mi kroz ovakve indirektne komentare žele poručiti da što ja to glumim kada nisam napravila ono što većina ljudi napravi do mojih godina.
Puno me njih želi vratiti u kalupe. To me fascinira zapravo. Nekad me jako iznenade reakcije, a i to tko reagira.
U prošlom tekstu (Seksipil) sam vam spomenula slike koje povremeno objavim na svom privatnom profilu, a kojima vježbam prihvaćanje svog seksipila.
Podijelit ću par muških reakcija s vama.
Prijatelj iz škole je screenshotao jednu takvu moju sliku i poslao ju u grupu u kojoj je nas par i postavio pitanje:
„Kud ovo vodi?“
Poznavajući njega, uz zezanciju je ipak bila prisutna i doza kritike, tj. poruka meni da prestanem s time.
Drugi frend mi je poslao poruku:
„Vidim na Insta da si stavila novi story. Sad se dvoumim – kliknuti ili ne.“
Jer su, eto, moji storiji toliko skandalozni da se odrasli muškarci boje pogledati ih.
Treći komentator je također screenshotao fotku i poslao mi ju na WhatsApp uz pitanje:
„Hoćeš si možda i usne napraviti? Pitam s obzirom na jeftinu sliku.“
Kad sam pročitala tu poruku, malo sam se stiltala na riječ „jeftina“. Trajalo je par sekundi. Onda sam se samo zapitala izgleda li meni ta slika jeftino. Odgovor je bio:
„Ne. Meni je brutalna.“
Btw, na slici sam potpuno odjevena i to casual – trapke i bosa sam, samo što mi je košulja otkopčana pa se vidi dio mog grudnjaka.
„Jeftinu? Kaj je točno jeftino na njoj?“ smireno sam ga zatražila pojašnjenje.
„Pa nije za širu publiku. Jeftino je to što je na storiju.“
„Imam manje od 100 pratitelja na profilu. Ne bih to nazvala širokom publikom.“
„Vidim, ljutiš se. Nije trebala biti uvreda. S oklijevanjem sam poslao poruku.“
„Ne, stvarno se ne ljutim. Samo mi je zanimljivo kako imamo skroz različitu percepciju. Ja tu sliku nikad ne bih nazvala jeftinom. Provokativna da. Sexy da. Ali riječ jeftino mi ne ide uz nju. Prihvaćam da ti imaš drugačije mišljenje.“
Uglavnom, još smo kratko raspravljali o ovome, tj. on je meni pokušao objasniti zašto bi ta slika trebala biti samo za odabrane, a ja njemu zašto takve fotke stavljam na storije. Da bi na kraju napisao da je on konzerva, da nema ništa loše u fotki, da jeftino nije primjeren izraz i da je pogriješio.
Ali sve i da je on ostao pri svome, ne bih promijenila svoje mišljenje i svoje postupke. Jer sam riješila sa sobom tko sam ja na ovom području i kakva želim biti. Isto kao i glede udaje/neudaje.
A onda me tuđi komentari ne mogu povrijediti.
Sada jednostavno znam da ću proživjeti super život i u varijanti da se udam i imam dijete, kao i u varijanti da se ne udam i da nikada nemam dijete. Isto tako znam je li mi neka moja slika i razlog zašto ju objavljujem super ili ne. A tuđi komentari se odbiju od mene poput magneta istih polova, bez da se osjećam loše kad ih dobijem.
Rekla bih da napokon znam primijeniti ono što mi je tata često znao reći kroz odrastanje:
„Nitko te ne može povrijediti ako mu ti to ne dopustiš.“
Shvaćala sam na spoznajnoj razini što mi želi reći, ali nisam znala kako to ne dopustiti. Dirale su me tuđe riječi. Boljele su me. Bojala sam ih se.
Razlika između mene tada i sada je u tome da sam se „nakitila“ sobom. Nakitila sam se samopouzdanjem.
Kad vam je jasno tko ste vi i što je vama u redu, a što nije, tuđe različito mišljenje vas neće pokolebati. Čak ni kada se radi o vama najbližim ljudima za koje biste željeli da odobravaju vaše postupke i da dijele vaše mišljenje.
Istovremeno, morate biti otvoreni čuti to drugačije mišljenje. Ne doživljavati ga kao napad na sebe, već shvatiti da se s nekim razilazite u mišljenju oko nečega.
Meni je ovaj dio bio jako važan - da nema burnih reakcija s moje strane. Da mogu bez povišenih tonova raspravljati s nekim tko mi je uleti s uvredljivim komentarom. Da mogu smireno reagirati na nečije podizanje mog rukava jakne i traženja prstena.
Kako sam to postigla?
Tako što napokon imam vlastito mišljenje, tj. mišljenje koje je u skladu sa mnom, a ne ono koje mi je netko davno nametnuo glede toga što je ispravno, a što nije. Što smijem raditi, a što ne smijem. Kako se ponašaju „dobre“ djevojke. Kako bih trebala proživjeti svoj život.
I tako što mi je vlastito mišljenje postalo važnije od tuđeg.
Pritom ne želim reći da ću odsad pa nadalje samo drviti po svom i nikoga ne slušati. Uvijek poslušam tuđe mišljenje i ako mi netko iznese dobre argumente, spremna sam promijeniti svoje mišljenje. Tipa da mi je ovaj lik dao valjane razloge zašto je moja slika jeftina, možda bih se složila s njim i zaključila da sam taj put stvarno pretjerala.
Ali nije. Bilo je obrnuto u konačnici. On se povukao jer je vidio da me nije uspio isprovocirati i da se ne dam natrag u kalup.
Vjerojatno se pitate kakve veze ima sve ovo s paunovim perjem iz naslova.
Naslov je inače stih iz pjesme. Oni koji slušaju isti tip glazbe kao ja će odmah znati o kojoj se pjesmi radi jer je to jedan klasik.
Baš sam tu pjesmu jutros slušala na slušalice dok sam išla na posao. Pjesmu je prekinuo poziv. Vidjela sam da me zove rođakinja.
Javila sam joj se, a ona će:
„Kako stojiš kao puran na tom semaforu. Ja trubim i mašem, skoro sam se u auto ispred zabila, a ti ništa.“
„Hahaha! Uživjela sam se u pjesmu. Nisam te čula ni vidjela“, rekla sam joj.
„A kako bi me vidjela kad si digla glavu do neba“, rekla mi je kroz smijeh.
Pozvala me sa sobom i djecom u muzej i rekla da će pokupiti mene „Puranku“ iza posla jedan dan.
Zanimljivo mi je bilo kako me ona usporedila s puranom baš dok sam slušala pjesmu o paunovom perju pa sam razmišljala o tome ostatak puta do posla.
Često kažemo za uobraženu osobu da je napuhana kao puran ili da se šepuri kao paun. Dakle, obje ove životinje se koriste u tom kontekstu.
Ne mogu se složiti s tim da je svatko tko gleda prema nebu napuhani puran. Isto tako se ne mogu složiti s time da smo, ako se šepurimo s nečim na što smo ponosni, uobraženi paun.
Ja sam odabrala gledati prema gore jer je pogled ljepši. Imate nebo, oblake, sunce, mjesec, krošnje drveća, krovove zgrada. Na tlu su zgaženi opušci, pseća govna i smeće.
Isto tako sam odabrala biti paun, i to mužjak. Zašto mužjak? Jer je paun mužjak ona prekrasna ptica koju gledamo posvuda – sa šarenim perjem koje se raširi kao lepeza. Znate kakva je ženka? Neugledna - s kraćim perjem bez ukrasa.
Kažu da se treba nakititi kulturom, dobrim odgojem i pristojnošću. I sve to stoji. Ali ja ne vidim nijedan razlog zašto se ne bi nakitile i nakitom. Dodale na sebe malo ukrasa. Ili puno, kao Barić. Količinu ostavljam vama na izbor.
Međutim, prije nego se krenemo kititi izvana, ključno je prethodno se nakititi iznutra. Čime? Samopouzdanjem. To je najbolji nakit koji možete nabaviti.
Jer ćete tek tada moći ponosno raširiti svoje perje i ne dopustiti nikome da vam ga skine.
A pokušat će. Vjerujte mi da hoće.
Ali tim ljudima odgovorite riječima naše Coco:
„Ne trebam tvoje odobrenje dragi. To je za nesigurne ljude.“
