Seksipil

Ovaj tekst ću započeti definicijom seksipila. Zapravo, najprije ću se ispričati onima kojima je odmah upalo u oči da koristim neispravan naziv za ovaj pojam. 

Naime, još kad sam pisala tekst Kosu sam skratila, i to onaj dio u kojem sam dramila nad time da je mojim šišanjem kose nestao moj seksipil, Googlanjem sam utvrdila da je ispravno reći seksEpil.

Ali kako ja oduvijek govorim seksipil i kako mi riječ "seksepil" zvuči čudno, nastavit ću koristiti izraz seksipil, premda svjesna njegove neispravnosti.

No, da prijeđem na definiciju seksipila. Seksipil je seksualna privlačnost, tj. osobine koje netko posjeduje, a kojima seksualno privlači druge osobe. 

Ne znam koje bi to točno osobine bile, niti postoji li univerzalan popis istih, ali prema jednom novinskom članku o seksipilu (tj. seksepilu) postoji sedam takvih osobina, a to su: samopouzdanje, strast, ambicija, inteligencija, ljubaznost, finoća i iskrenost.

Meni je dugo nedostajala prva pobrojana osobina, za koju smatram da je ujedno i ključna što se seksipila tiče.

Međutim, osim nedostatka samopouzdanja, još mi je jedna stvar predstavljala problem - uz seks, seksipil i sve vezano za to sam vukla nekakav osjećaj neugode. Vjerojatno zbog odgoja. Ne samo doma, nego i kroz školovanje, sredinu u kojoj sam odrasla, društvo i ostalo. 

Sjećam se kad su roditelji s nama imali “the razgovor”, iliti razgovor o seksu. Ne znam kome je bilo neugodnije, nama ili njima.

Pretpostavljam da je u nekoj knjizi o odgoju djece pisalo da to treba napraviti u određenoj dobi djece pa su postupili sukladno napisanom. Ne sjećam se što su nam točno rekli, niti koliko smo imale godina, ali sjećam se da smo svi sjedili za kuhinjskim stolom i da je tata većinom pričao.

Bilo je to kratko predavanje o tome kako ipak rode ne donose djecu. Stoički su to odradili i svaka im čast na tome.

Ali da sa stoika i helenizma, odem malo do Kleopatre i Egipta.

Naime, na pisanje ovog teksta me potaknuo komentar moja dva frenda da sam jebozovna sa svojom Kleopatra frizurom i da bi ja mogla biti baš onako ful jebozovna žena da si to dopustim.

Tu večer sam bila sama s njima jer sestra nije mogla s nama. U pravilu idemo nas četvero. Nekad bude i šire društvo, ali najčešće smo samo mi jer oni tako žele. Cura jednog od njih se svaki put (po meni opravdano) pita zašto ona ne može u to “elitno društvo”. Vjerujte mi da nema ničeg elitnog u toj našoj ekipi, ali ona nas tako zove.

Ali ajde, nju smo barem jednom upoznale, a curu ovog drugog nikada. A družimo se s njima sad već nekoliko godina. Ne mogu reći da mi je to sasvim jasno, ali to su valjda te današnje moderne veze koje ja ne kužim jer sam sad već nekoliko godina solo.

Uglavnom, izlasci s njima su uvijek posebni. O jednom takvom izlasku sam pisala u tekstu Peti element, kad nam je jedan od njih dvojice doveo starijeg čovjeka kao gosta iznenađenja.

Na jednoj večeri smo se morali svako malo primiti za ruke, onako u krug za stolom kao da molimo jer eto, zašto ne. Konobari su nas čudno pogledavali, ali moguće da su pogledavali i zbog mog smijeha jer sam ja eksplodirala svaki put kada bi ovaj luđak pružio ruke da se primimo.

A sad zadnji put kad smo se vidjeli, nakon ručka smo otišli prošetati i završili smo na unutarnjem bazenu gdje smo napravili selfi pokraj znaka “zabranjeno fotografiranje”, a na kojem ja imam šubaru jednog od njih dvojice na glavi.

I sad ti objasni nekome kako je i zašto ta slika nastala.

No upravo zato se volim s njima družiti. Nije dosadno i nije uobičajeno sve, nego se često dogode neočekivane situacije.

Ali da se vratim na temu seksipila.

Ono što mi je zapelo za uho u njihovoj usporedbi moje frizure s Kleopatrinom i komentara moje jebozovnosti je bio dio “da si to dopustiš”.

Da si dopustim biti jebozovna. Biti seksipilna.

Ja sam na neki način oduvijek bila svjesna svog seksipila, ali sam ga potiskivala jer se nekad nisam baš znala nositi s njim.

Zašto? Zato što bi moje ponašanje u skladu s tim osjećajem privlačilo mušku pažnju, što bi mi nekad godilo, a nekad ne bi. Jer bih poslije osjećala sram ili neugodu. Kao da radim nešto što ne bih trebala.

Pokušat ću objasniti na primjeru svog stila odijevanja.  

Volim se lijepo obući, ali često bude i nekako izazovno. Ništa pretjerano, ali volim imati neki seksi detalj.

Primjerice malo čipke na majici, malo veći izrez na leđima, haljina s golim ramenima, ciferšlus koji ide po cijelom stražnjem dijelu suknje, tigrasti uzorak i sl. A volim se i “utegnuti”, tj. biti u uskoj odjeći koja mi istakne struk i stražnjicu.

Znam nekad obući i umjereno dekoltiranu majicu, ali to u mom slučaju može biti seksi jedino onima koji vole ravne ploče. Možda bi ovi teoretičari zavjere koji tvrde da je zemlja ravna bili privučeni mojim dekolteom. 

Malo sad karikiram jer nije baš tako kritično, ali da mi dekolte nije adut, nije. 

Također, često nosim štikle, ali to već znate iz teksta “Štikle”.

I tak se ja obučem po svom guštu i privučem pažnju, dobijem komentare ili komplimente, kako muške, tako i ženske. Ali ako bi neka kombinacija izazvala puno muških komentara ili ako bi njihovi komentari bili na granici pristojnosti, ja bih predbacivala sebi.

“Da se nisi tako obukla, ne bi ni bilo takvih komentara”, govorio bi mi moj mozak.

I to je vjerojatno točno. Jer me u širokoj košulji i lepršavim hlačama ne bi toliko zamjećivali. Ne zato što osoba odjevena na taj način ne može biti seksi. Itekako može. Pod uvjetom da zna to nositi i da se dobro osjeća u toj odjeći.

Ali ja se ne osjećam dobro kad obučem sve široko. Zapravo se osjećam kao da me poplava negdje izbacila, a onda drugačije i zračim. Tj. ne zračim nikako.

Za razliku od mene, moja sestra voli širu odjeću jer ju u njoj, kako ona kaže, ništa ne stišće. I ona dobro nosi takvu odjeću. Kad me vidi svu utegnutu, još i s remenom čvrsto zategnutim oko struka, pita me:

“Tebi je tako stvarno ugodno? Cijeli dan si tako sjedila na poslu?”

Njoj je to neshvatljivo.

S time da puno ljudi misli da se žene odijevaju izazovno radi drugih, ali često to nije slučaj. Odijevaju se tako jer se ugodno osjećaju i dobar im je osjećaj iznutra, a privlačenje pažnje je neizostavna posljedica takvog stila oblačenja.

Meni je trebalo dosta vremena da riješim to sama sa sobom. Bila je to vječna borba u meni.

U konačnici sam shvatila da nema nikakvog smisla mijenjati stil odijevanja jer tada idem protiv sebe, a to nikada nije dobro.

Što mi je onda preostalo?

Prihvatiti i istraživati svoj seksipil te se ponašati i oblačiti u skladu s njime, a paralelno s time postavljati granice prema drugim ljudima, ako smatram da su ih prešli.

Da bih malo to vježbala, počela sam objavljivati svoje slike na kojima si seksipilno izgledam na storijima na svom privatnom Instagram profilu. Nemam tamo puno pratitelja pa publika nije bila široka, ali svejedno mi je to predstavljalo izazov.

Čisto da naglasim da to nisu nikakve spektakularne niti pretjerano golišave slike, nego primjerice slika s golim trbuhom koju sam okinula nakon vježbanja, slika iz kade na kojoj se vidi samo hrpa pjene, moj vrat i usne, slika u kratkoj haljinici prije nekog izlaska i sl.

Jer meni zna povremeno doći da podijelim tako neku sliku s drugima.

Objavljivanje takvih slika prije nisam samoj sebi dopuštala jer sam se bojala što će ljudi misliti. Jer je to glupo. Jer je bespotrebno. Jer sam ja ozbiljna osoba. Jer čemu to?

 Bilo je puno razloga protiv, a samo jedan za. Taj razlog je bio:

“Jer me to veseli.”

Meni kad tako nešto padne na pamet, osjetim uzbuđenje, odmah mi u glavu dođe i pjesma koja bi išla uz tu sliku, ali onda krene ta borba sa sobom.

Zašto imam potrebu tako provocirati sa slikama ili odijevanjem? Ne znam. Evo najiskrenije ne znam. Imam to u sebi valjda.

To mi je i bivši napisao kad sam mu rekla da sam bila na boudoir fotografiranju.

Čuli smo se za njegov rođendan i malo tipkali. Naravno da sam mu se morala pohvaliti s tim fotkanjem. On mi je napisao da ga ne iznenađuje da sam išla na to i da sam se uvijek samu sebe blokirala u tim nekim stvarima.

Mene iznenadio njegov odgovor. Pitala sam ga:

“Ozbiljno te ne iznenađuje? Kojim to stvarima?”

Odgovorio mi je: “Ne, nimalo. Pa stvarima koje su u tebi, a bojala si se da to ne izađe iz tebe pa si se blokirala.”

Taj čovjek me poznavao bolje nego ja samu sebe. To mi je s jedne strane lijepo, a s druge tužno. Ne bismo li trebali sami sebe najbolje poznavati?

Ali upoznajem se sve više. Prihvaćam se. Radim ono što želim, bez obzira na to što će ljudi iz moje okoline misliti o tome.

To boudoir fotkanje sam vam spomenula u tekstu Samopouzdana ja i slika koja je išla uz taj tekst je s tog fotkanja. Ta je bila najpristojnija, naravno.

Zanimljivo mi je bilo da mi uopće nije bilo neugodno na tom fotografiranju. Bez problema sam paradirala po hotelskoj sobi u donjem rublju pred ženom koja me fotkala, a koju sam tog dana prvi puta vidjela.

Jedino što me malo mučilo su bile fotke za koje sam morala leći na pod jer je to podrazumijevalo doticanje poda golom kožom, a bakterije i ja smo posebna priča. Ali odradila sam sve kako mi je rekla i te fotke s poda su zapravo najbrutalnije, tako da se isplatilo podnijeti žrtvu.  

Kad sam nedugo nakon tog fotkanja pričala jednom frendu kako mi je bilo čudno u subotu u 8 ujutro hodati po gradu s torbom u kojoj su bila dva para seksi donjeg rublja, samostojeće čarape, štikle i još neki seksi detalji, njegov komentar je bio:

"Ja tu ne vidim problem. Mislim da bi žene općenito trebale hodati po gradu sa štiklama i tangama u torbama, a ne vi stalno nekakve fascikle i papire prenosite okolo."

Šalio se, naravno. On me uvijek nasmije. Nisam nikad bila s njim, a da nisam prasnula u smijeh barem nekoliko puta. Ako imate takve ljude u životu, čuvajte ih.

Sljedeća stvar koju sam pronašla je bila chair dance radionica gdje se, kako samo ime govori, uči plesati na stolcu. Radionica je jednokratna i zainteresirala me, ali nije bilo termina pa me vlasnica pozvala da dođem na uvodni sat plesa na šipci.

Iako sam znala da me ples na šipci ne zanima, a i nemam dovoljno zdrava koljena za to, otišla sam jer sam htjela vidjeti sviđaju li mi se dvorana i ljudi tamo jer su mi ambijent i atmosfera bitni.

Na kraju sam imala privatan sat jer se nitko osim mene nije pojavio. Vlasnica je bila jako simpatična, a i dvorana mi se sviđala. Kao što sam pretpostavila, ples na šipci mi nije legao, ali na kraju sata mi je ona otplesala koreografiju na jednu pjesmu i naježila sam se koliko je to dobro izgledalo.

Uglavnom, rekla je da će mi javiti kad bude iduća chair dance radionica i doista mi je poslala mail neki dan. Cijenim više od ičega ljude koji se drže dogovora i koji ne zaboravljaju na svoja obećanja.

Odmah sam joj napisala da sam i nadalje zainteresirana i uplatila sam radionicu. Međutim, kako sam ovih dana na sto strana, nisam detaljno pročitala mail pa sam tek naknadno shvatila da zapravo idem na radionicu koja se zove Umjetnost zavođenja.

Bila sam na poslu u trenutku kad sam skužila ovaj detalj. Rekla sam kolegici:

“Uplatila sam jutros krivu radionicu za idući vikend. Ova uključuje elemente striptiza i plesa u krilu. Pa što ću ja tamo? Već se mogu zamisliti kako kao drvo ukočena stojim i ne usudim se napraviti nijedan pokret. Što da napravim sad? Ne znam da l’ da idem na to …”

“Pa ne znam. Zvuči zanimljivo. Zašto ne bi otišla?” pitala me smješkajući se.

“Zato što mi je to neugodno”, rekla sam, i čim sam izgovorila te riječi, odmah sam nastavila: “I baš zato trebam otići na to.”

I tako ja idem naučiti umjetnost zavođenja i istraživati dalje svoj seksipil.

Možda se pitate koji mi je konačan cilj.

Cilj mi je upoznati femme fatal koja je negdje u meni.

Koja je u svakoj od nas.

Upoznajte je. Prihvatite je. Skinite blokade.

Dopustite sebi sebe.