Ovaj tekst pišem dok se vozim u busu. Idem sa sestrom na produženi vikend u Italiju. Za razliku od većine ljudi, ja volim putovati busom jer onda mogu bezbrižno gledati kroz prozor i slušati glazbu. To mi nekako puni baterije. Najčešće tada razmišljam o nekoj svojoj ljubavi i budem sva emotivna.
Zapravo sam zadnjih dana dosta razmišljala o tome kako ja volim. Djelomično su razlog tome bile pjesme koje sam slušala i pod čijim dojmom sam bila.
Ne znam kako vi, ali ja sam u stanju, kad mi se neka pjesma svidi, slušati ju milijun puta. Samo stišćem play, pa play, pa play. Kažem samoj sebi da ću ju još samo jednom pustiti, ali to „još jednom” se protegne na još ne znam koliko puta.
Mislim da sam to pokupila od tate. On je kroz moje odrastanje često znao puno puta puštati pjesmu koja mu se sviđala. Kad bi ju, po tko zna koji put, ponovno pustio, rekao bi:
„Ajmo još jednom za one retardirane.”
On je jako duhovit. Moj tata. Sestra, on i ja imamo sličan smisao za humor i to baš zna biti urnebesno kad nas troje krenemo. Mama tu odudara. Mislim, zna se i ona nekad smijati s nama, ali najčešće se samo onako smješka, ali nije da prasne u smijeh kao mi. Jednostavno joj nije smiješno.
Dugo mi nije bilo jasno kako se ona ne smije, ali na kraju sam zaključila da je vjerojatno stvar u tome što nije vizualni tip. Ne stvori si slike u glavi kao mi i onda joj ne bude smiješno.
Uglavnom, ja se često „pronađem” u pjesmama. Nekad tekst pjesme stvarno odgovara situaciji u mom životu, a nekad bih voljela da odgovara. Nekad me vrati u prošlost, a nekad su riječi pjesme buntovne pa si ja zamišljam da sam takva ili da ću biti takva u budućnosti.
Pjesma koja me ovih dana obuzela kaže:
„Mogu da zavolim jako, ostavim te tek tako i da nastavim dalje.”
Ovaj prvi dio me naveo na razmišljanje o tome kako ja volim. Zaključila sam da je točan za mene. Ja kad zavolim, to bude jako. Bude intenzivno. Bude opojno.
Znate koji mi je najbolji pokazatelj da mi se neki muškarac jako sviđa? Ako na njegove poruke odgovaram dok jedem.
Jer ja kad jedem, onda jedem. Nema nekih sporednih radnji uz to ili distrakcija. Ugasim glazbu, ne pričam na mobitel, ne radim nešto na laptopu. Znači, usredotočena sam isključivo na hranu.
A i mobitel doživljavam kao nešto puno bakterija (iako ga svaki dan dezinficiram alkoholom) pa ne volim rukama dirati po njemu, a iza toga po kruhu ili čemu god. Ali ako dobijem poruku gospodina koji me obuzeo, mobitel se uzima u ruke, hrana pada u drugi plan i tipka se. Odgovara se. Smješka se.
Tim osobama odgovaram čak i kada sam u kadi. Ruke obrišem o ručnik, uzmem mobitel čija se površina zahuktala od pare i s polu vlažnim prstima pokušavam otključati zaslon jer me sadržaj poruke previše zanima da bih čekala da završim s tuširanjem.
S tom gospodom tipkam i dok hodam po ulici pa se često skoro zabijem u nešto ili krenem preko ceste na crveno svjetlo na semaforu jer tko bi pratio promet dok se nešto ovako zanimljivo odvija na mobitelu.
Ili tipkam u nekim neuobičajenim položajima, kao primjerice jučer, sjedeći na podu svoje sobe. Naime, mobitel mi se punio, a nisam imala vremena premjestiti ga na drugu utičnicu koja bi mi omogućila sjedenje na nečem ugodnijem od poda. Zapravo sam skužila da sam na podu tek kad mi je jedna noga utrnula od turskog sjeda.
Kao da uđem u neki trans ili kao da sam obavijena nekakvim oblakom i tada postojimo jedino ja i taj kontakt s druge strane mobitela. Ne znam to bolje objasniti, ali ne moram vam zapravo ni objašnjavati jer vjerujem da ste svi to osjetili. Predobar osjećaj.
Meni je takav način dopisivanja definitivno prvi pokazatelj da sam zagrizla za nekog.
Drugi pokazatelj jest da mu poželim skočiti na leđa.
Znam da ovo vjerojatno zvuči čudno, ali ja se volim na ulici zatrčati i skočiti na leđa tom muškarcu i ostati tako zalijepljena za njega kao koala.
Već dugo to nisam napravila. Da budem skroz precizna, od muškarca iz teksta Replay. No, prije par mjeseci sam to poželjela napraviti i to je bio znak da se moram maknuti iz tog odnosa jer nije mogao, tj. smio prerasti u ništa više od prijateljstva.
Tako da sam umjesto među koale, otišla opet u vukove samotnjake.
Ali vratit ću se na sposobnost voljenja.
Sljedeća pjesma, koja me potakla na daljnje promišljanje, kaže:
“Bila je žena što zna da ljubav da.”
Zapitala sam se znam li ja dati tu ljubav koju jako osjećam.
Kako ja uopće iskazujem ljubav?
Odmah sam znala kako ju ne iskazujem - govoreći riječi „volim te”. Znači, meni je toliko teško to izgovoriti da vam ne mogu opisati. Vjerojatno je do toga što si u obitelji nismo to govorili, kako užoj, tako i široj.
Da me ne bi krivo shvatili, doista sam odrasla u obitelji punoj ljubavi i na tome sam neizmjerno zahvalna. Ali moji roditelji, djedovi i bake, tete i ostali su ljubav iskazivali kroz brigu, požrtvovnost i neke radnje - tipa kroz zagrljaje ili davanje poljubaca kod dolaska/odlaska ili za laku noć.
Ali nitko nije govorio „volim te”. To da se svi skupa volimo se nekako podrazumijevalo i nije se verbaliziralo.
S time da mi je mama u zadnjih godinu dana dva ili tri puta rekla da me voli. Ali to bude presmiješno. I nekako neugodno. I meni i njoj. Ona to kaže u trećem licu i uvijek spomene Amerikance jer oni u filmovima i serijama svako malo izbace „I love you” pa to njezino zvuči otprilike ovako:
“I da budemo malo kao Amerikanci, mislim znaš … tako bi oni rekli … mama te voli.”
Doista cijenim njezin trud jer znam da joj je, uz svu ljubav koju osjeća prema meni, teško to izgovoriti. Meni je pak neprirodno na to odgovoriti pa promrmljam:
“I ja tebe mama.”
Netko će reći da se to ne mora govoriti. I ne mora. Ništa se ne mora. Ali, s druge strane, zašto ne bismo osobama koje volimo rekli da ih volimo? Zašto bi se to podrazumijevalo?
Prijelomni trenutak za mene, u kojem sam shvatila da se želim pozabaviti s ovim „problemom”, je bio kad mi je rođakinjin sin, a radi se o djetetu mlađem od 10 godina, iznenada rekao:
“Teta (moje ime) volim te.”
A meni bum crvenilo u lice. Nisam znala što da mu kažem. Mislim, znala sam kako se odgovara na tu rečenicu i željela sam mu reći da i ja njega volim jer je nesporno da volim to dijete. Međutim, nisam znala kako prelomiti preko usta te dvije riječi koje nisam navikla izgovarati.
Znate što sam napravila? Isto što i moja mama sada radi. Odgovorila mu u trećem licu:
“I teta tebe voli.”
Vidite koliko je to zeznuto.
Inače, on je nedavno dobio mobitel i zna mi poslati poruku. Kad vidim da sam dobila njegovu poruku, rastopim se potpuno, a pošalje mi „bok”.
U početku sam mu odgovarala poprilično dugim porukama (profesionalna deformacija valjda) i postavljala mu hrpu pitanja pa su mi moji dragi prijatelji objasnili da je on dijete i da mu ne mogu pisati poruke kao da pišem neki službeni dopis.
Shvatila sam da ima logike to što kažu pa sam skratila poruke ili samo šibnem jedno pitanje i emoji. On mi odgovori nakon par sati ili par dana s:
“Da” ili “ne”,
ali svejedno se sva raznježim i ne naljutim se na njega što odgovara s tolikom odgodom.
Da mi neki frajer odgovori nakon par dana, imala bi mu par mudrih za reći i objasniti.
Ovime samo želim istaknuti kako često imamo različita pravila za dopisivanje, ovisno o tome s kim se dopisujemo.
Zapravo, kad sam vrtjela film unazad, shvatila sam da je jedina muška osoba kojoj sam ja baš izravno rekla da ju volim bio moj bivši. Nisam to nikad rekla tati ni djedovima, ni nekim drugim muškarcima. Ne zato što njih ne volim ili nisam voljela, nego jednostavno imam problem s izgovaranjem tih riječi.
Međutim, u zadnje vrijeme vježbam pisati ili govoriti ljudima da ih volim. Ništa pretjerano, niti na silu, nego kada osjetim intenzivan nalet ljubavi prema, primjerice, svojim prijateljicama, napišem im u grupu da ih volim. Jer ih volim. I zašto im ne bih to napisala?
Jedna od njih je gora od mene po pitanju iskazivanja ljubavi pa od nje redovito dobijem palac gore na takve svoje izljeve ljubavi. Kraljica.
Ja inače taj palac gore čitam kao „odjebi“. Znam da većina ljudi taj emoji koristi kao „ok“, ali ja ga doživljavam kao odjeb. Nekako mi djeluje hladno.
Btw, dok sam pisala ovaj tekst, prvo sam koristila termin emotikon umjesto emoji, ali tijekom postupka provjere engleskog prijevoda svoje knjige (Tara's Path) sam svašta naučila, pa tako i to da emotikon i emoji nisu sinonimi. Naime, emotikon je kombinacija simbola na tipkovnici (brojeva, interpunkcijskih znakova i sl.), a emoji je mala sličica (najčešće koristimo one žute smajliće).
Vjerojatno vas ovo uopće nije zanimalo, ali ne znam zašto volim tekstove opteretiti s takvim fun fact-ovima. Ne mogu si pomoći.
No, vraćam se na ljubav.
Znate li što je bio preduvjet tome da mogu, kako je to lijepo sročeno u pjesmi, biti žena što zna da ljubav da? Morala sam zavoljeti sebe i naučiti sebi davati ljubav.
Prije nisam sebe voljela pretjerano, a nekada uopće. Sjećam se kako sam bivšem znala reći nešto tipa:
„Ti mene moraš voljeti za dvoje.”
On: „Kako to misliš?”
Ja: „Moraš me voljeti i za sebe i za mene.”
Ne sjećam se što bi mi odgovorio na takve moje izjave.
Ali sada shvaćam da je to bio velik teret za staviti na njegova leđa. Isto tako sada znam da tuđa ljubav ne može nadoknaditi nepostojanje naše ljubavi prema sebi.
A i znate zašto to još nije dobro? Takva ljubav je ovisnička. Tada se grčevito držite za tu osobu jer ako nestane njezina ljubav, što vam preostaje? Ljubavi prema sebi nemate.
Sada imam dovoljno ljubavi i za sebe i za potencijalnog partnera. Sada bih ja mogla voljeti za dvoje.
Ljubav mi je zapravo jedna od najdražih emocija. Volim voljeti. Volim biti zaljubljena. Volim razmišljati o toj osobi. Volim čak i ljubavne patnje.
Spomenula sam to u tekstu „Osvrt“ - kako sam jednom prilikom pred sestrom i prijateljima rekla kako volim patiti za nekim. Mislim da sada napokon shvaćam što sam pod time mislila.
Meni je patnja za nekim pokazatelj da sam jako voljela ili da još uvijek jako volim. Jer nećete patiti za nekim koga niste voljeli ili ste ga onako mlako voljeli.
I zato meni nikada, koliko god jako patila iza, nije žao što sam voljela. Možda sam ja trebala tu ljubav, a možda je ta druga osoba trebala moju ljubav. Možda smo ju i oboje trebali.
Ali dokle god sam sposobna voljeti i zavoljeti, to mi je znak da sam živa.
Kako ja u zadnje vrijeme hodam okolo po svijetu i svim solo ženama savjetujem da prestanu čekati doma i da krenu s dejtanjem, jedna kolegica mi je rekla da bi baš to trebalo nekim njezinim frendicama koje su usamljene i zapravo bi htjele nekog upoznati, ali da nema šanse da krenu dejtati jer su bile povrijeđene više puta.
„Previše su patile nakon toga svega i ne žele opet prolaziti kroz to“, rekla je.
„A sad ne pate?“ pitala sam ju.
„Pa ne. Solo su, rekla sam ti. Nemaju nikoga“, pojasnila mi je.
„Znam, slušala sam te. Ali isto tako si mi rekla da su usamljene. Ja bih rekla da su samo odabrale drugu vrstu patnje. Sad trajno pate zbog usamljenosti jer se boje potencijalne ljubavne patnje“, rekla sam.
To je ono što mi često ne skužimo. Mislimo da se štitimo od patnje ili neke druge negativne emocije, a zapravo smo i dalje izloženi toj emociji, ali u drugom obliku.
Zato volite. Volite jako.
Kako nikada niste.
Volite kao što ja slušam pjesmu koja mi se svidi. Stalno iznova.
Govorite ljudima da ih volite. Ili, kao ja, barem vježbajte to izgovarati.
Gnjavite ljude sa svojom ljubavi. Zalijepite se za njih kao koala.
Ako se pitate zašto bi to radili, odgovorit ću vam protupitanjem:
Zašto ne bi?
Zašto ne bi voljeli jako?
