Ovu subotu sam izgubila svoju torbicu za šminku. Zapravo, nisam ju izgubila, nego sam ju negdje ostavila. Primijetila sam da je nema u ruksaku dok sam s frendicom bila na ručku.
Nakon što sam pojela, standardno sam krenula popraviti ruž pa sam posegnula za njom kako bih izvadila ogledalce i ruž.
“Ajme, nema mi torbice za šminku!” rekla sam uspaničeno.
“Kako nema? Pa gdje je?” pitala me frendica.
“Nemam pojma. Znam da sam ju imala u kafiću jer sam stavljala kremu za ruke dok sam te čekala”, rekla sam joj.
“Ali tamo nije ništa ostalo na stolu. Sigurna sam jer sam se okrenula i još jednom pogledala kad smo izlazile”, rekla je te nastavila: “Možda si ju u stanu ostavila?”
To je pomislila jer smo između kave i ručka svratile do mog stana kako bih ja zamijenila jaknu. Uzela sam pretanku. Uvijek kad vani vidim sunce, automatski pomislim da je toplije nego što je.
Moje oblačenje je prije bilo velik kamen spoticanja između mame i mene. Naime, dok sam živjela s roditeljima mama bi redovito, kad bih ja krenula negdje, hodala za mnom do auta i govorila mi da uzmem deblju jaknu ili dodatnu vestu. Izašla bi (bez jakne) u dvorište i vikala da sam se pretanko obukla i da ću se prehladiti.
Nekad bih popustila i uzela deblju jaknu ili vestu jer mi se nije dalo svađati, a nekad namjerno nisam htjela ništa uzeti, makar sam, u trenutku izlaženja iz kuće, osjetila da mi je hladno. Ali inat bi proradio.
Ona ne bi odustajala i znala je imati doista dramatične izjave tipa:
„Ta tvoja jakna je ravna samoubojstvu!“
Zamislite vi to.
Naravno da nisam došla najbolje volje na ta druženja na koja me mama ispratila kao da sam otišla počiniti harakiri, a ne družiti se s prijateljima.
Također, vjerujem da se ni ona nije najbolje osjećala nakon što je ostala doma s mišlju kako će joj kćer dobiti upalu pluća, završiti u bolnici i potencijalno umrijeti, a da je ona fatalni ishod mogla spriječiti samo da me uspjela nagovoriti da uzmem deblju jaknu ili vestu.
Ako se možete poistovjetiti s pozicijom moje mame, želim vam ponuditi misli drugačijeg sadržaja. Misli koje vam stoje na raspolaganju jednako kao i ove dramatične, a otprilike su i jednako točne, tj. netočne. One primjerice glase:
„Moja kćer ide na druženje na kojem će se lijepo zabaviti. Odrasla je osoba i može sama procijeniti u kojoj odjeći se ugodno i toplo osjeća. Vjerujem da će se, ako joj bude hladno, snaći i nekako ugrijati. Preživjet će to druženje i vratiti se kući živa i zdrava.“
Ako ćete tako razmišljati, neće dolaziti do nepotrebnih svađa, osjećat ćete se mirnije te ćete vi i vaša djeca potencijalno imati bolji odnos.
Jer ne možemo kontrolirati druge ljude, ali možemo kontrolirati vlastite misli.
Kako to mislim?
Pa recimo, ja bih nekad, iako sam uzela dodatnu vestu kako bih umirila mamu i izbjegla svađu, tu istu vestu ostavila u autu. Dakle, ne bih ju obukla. Mogla je komotno ostati doma u ormaru.
Ali mama je MISLILA da sam ju obukla pa je bila smirena.
Ovo je jasni pokazatelj da to kako se mama osjeća ovisi o njezinim mislima, a ne mojim postupcima.
Dakle, mama može biti smirena i kada ja ne uzmem vestu/deblju jaknu ako vrti misli koje ju smiruju. Primjerice, ako pri mom odlasku razmišlja o tome kako ću se dobro zabaviti na druženju, umjesto da razmišlja o tome kako ću se prehladiti. Ili ne mora uopće razmišljati o meni. Može razmišljati o nekim svojim planovima ili aktualnostima.
No, vraćam se na izgubljenu torbicu.
Kad sam shvatila da je nema, mozak je automatski krenuo u teško paničarenje. Ne zbog šminke i tog. Nego zbog dva USB-a koja također držim u toj torbici, a koji sadrže moje napisane, a neobjavljene tekstove, dvije do pola napisane knjige i jedan folder klasifikacije „strogo povjerljivo” jer u njega ispisujem svoje misli.
Prvo sam osvijestila negativne misli u vidu tjeskobnih "što ako" pitanja, tipa:
“Što ako je netko uzeo torbicu? Što ako ta osoba objavi tekstove pod svojim imenom? Što ako pročita moje misli? Što ako me počne ucjenjivati? Gotovo je. Ovo je kraj Gđice Blogerice.”
Onda sam rekla samoj sebi da nema smisla paničariti dok ne provjerim dvije lokacije na kojima bi torbica mogla biti. I smirila sam se. Sve to skupa je trajalo nekoliko sekundi jer sad puno brže osvijestim i iskontroliram svoje misli.
Iako sam prestala paničariti, rekla sam frendici: “Meni je sve u toj torbici.”
Zapinje li vam koja riječ u ovoj mojoj rečenici za oko? Promislite, a ja ću kasnije objasniti.
Frendica je komentirala: “Ali ne djeluješ mi kao da si u panici što je nema.”
„Zato što sam odgodila paniku“, rekla sam joj i nasmijala se, zadovoljna njezinim komentarom.
E sad, nakon što me ona iskrcala kod stana i odjurila dalje, uletjela sam brzo u stan provjeriti je li torbica tamo.
Nije bila.
Kafić u kojem smo pile kavu je udaljen cca 7 minuta hoda od stana pa sam se odmah uputila prema tamo. Ipak me na putu do kafića malo oprala panika, a to sam skužila kasnije kad sam preslušavala glasovnu poruku koju sam snimila sestri na putu do kafića. Ton mog glasa je odavao blagu dozu uznemirenosti.
“Ostavila sam negdje torbicu za šminku s USB-ovima. Ako itko ikad pročita moje ispisane misli, završit ću trajno u Vrapču. Mislim tko to ispisuje tako? Ja očito. I eventualno ekipa u Vrapču. Drž’ mi palčeve da je u kafiću.”
Kratko pojašnjenje za vas koji niste iz Zagreba, Vrapče je, osim što je kvart u Zagrebu, također, skraćeni naziv za Kliniku za psihijatriju Vrapče koja se nalazi u istoimenom kvartu.
Neću vas više držati u neizvjesnosti jer vjerujem da ste zapeti kao puške čuti ishod moje potrage za torbicom.
Već čujem jednog svog rođaka kako sarkastično komentira:
„Jako zanimljiva i poučna priča. Imaš još koju?“
On me često jako glasno nasmije. Obožavam njegov humor.
Uglavnom, torbica je bila u kafiću.
Moja pufasto-mačkasta crna frendica me čekala nasred šanka. Konobari su ju stavili na vidljivo mjesto kako bi ju zaboravna vlasnica što lakše uočila.
Uzela sam ju u ruke i počela grliti. Ne pitajte.
“Hvala Bogu da je ovdje”, rekla sam konobaru i nadalje ju stišćući u naručju.
On mi se nasmijao jer mu valjda nije bilo jasno u čemu je big deal pa je rekao:
“Dobro da si došla jer sam se ja, evo, baš planirao našminkati malo.”
Da ju nisam tamo pronašla, otišla bih još iz očaja do ljekarne jer je to bila jedina preostala lokacija na kojoj smo frendica i ja bile tijekom tog prijepodneva. Mada, bila sam svjesna da tamo nikako ne može biti jer nisam uopće otvarala ruksak tijekom našeg boravka u ljekarni.
Kažem boravka jer smo dosta vremena provele tamo. Bilo je to jedno posebno iskustvo koje moram podijeliti s vama.
Bila je gužva pa smo čekale nekih 10 minuta da se uopće približimo apotekarkinom pultu. Kada je ispred nas ostala još samo jedna žena, bile smo prezadovoljne jer „sad ćemo mi”.
Međutim, velika pogreška u zaključivanju.
Ta gospođa je bila za pultom narednih 10 minuta. Ovako to ne zvuči puno možda, ali kad stojite u redu, vjerujte mi da vam se svaka minuta čini kao sat.
Gospođa je prvo tražila kapi za nos pa postavila dvjesto pedeset pitanja o kapima. Koji proizvođač je najbolji? Jesu li bolje one u spreju ili baš kapljice? Koliko dugo se smiju koristiti? Izazivaju li ovisnost?
Pojasnila je da joj je “prija” rekla da je njezina snaha postala ovisna o kapima za nos pa je ispričala cijelu priču o prijinoj snahi i njezinoj ovisnosti. Onda je pitala apotekarku koje ona kapi koristi i bi li joj neke preporučila kao najbolje.
Iza mene i frendice se u međuvremenu stvorio red do vrata ljekarne, ali gospođa nije trzala, niti ju je to potaknulo da malo skrati priču i ubrza svoju kupovinu.
Ne ne, nakon kapi za nos je polako krenula dalje po svom spisku na kojem je bilo još cca 5 napisanih artikala. Zadnji artikl je bila krema za lišajeve i gospođa je krenula apotekarki pokazivati svoje dlanove.
Apotekarka je, pod utjecajem gospođe, također ušla u mode:
„odnija vrag prišu”
pa je i ona odlučila s gospođom podijeliti svoje probleme s kožom na rukama. Ispričala joj je sve o pregledu kod specijaliste dermatologa kod kojeg je nedavno bila. Prepričala što joj je on savjetovao, gdje je ordinacija, koliko se čeka za pregled, itd.
Njih dvije su se ponašale kao stare poznanice na subotnjoj kavici nakon placa.
Frendica i ja smo se pogledavale u nevjerici.
Kada je gospođa napokon obavila kupnju i krenula van, još se jednom okrenula prema apotekarki i rekla:
„Znate, mislin da je uzročnik ovih lišajeva stres. Pojavili su mi se otkad živin ovaj 'turbo' život. Svako dobro!“
Znači ja nisam mogla vjerovati. Meni su ona i riječ „turbo“ potpuni oksimoron. Rekla bih da je njezin životni moto više:
„Imam sve vrijeme ovog svijeta.“
Prije bih ja na ovakve ljude poludjela i ne bih ostala čekati u redu, nego bih izdržala do otprilike kraja njezine priče s kapljicama za nos, a tad bih pukla i rekla nešto tipa:
„A u kurac više!“
i buntovno otišla van iz ljekarne. Znam, nije mi to na hvalu, ali imala sam nekad burne reakcije.
Sad sam jednostavno sa zanimanjem i u blagoj nevjerici promatrala njihovu ćakulu, kao da gledam neki film. Da budem preciznija, neku komediju apsurda.
Kad smo napokon došle na red, apotekarka je skenirala kremu moje frendice i pitala ono standardno pitanje:
“Trebate li još nešto?”
“Može 20 minuta života koje smo upravo protratile u ovoj ljekarni”, pomislila sam, a moja frendica joj je pristojno odgovorila s:
“Ne hvala, to je sve.”
Njezino „sve“ se odnosilo na jednu jedinu stvar – kremu.
Upravo vam je ta riječ trebala zapeti za oko u mojoj izjavi:
“Meni je sve u toj torbici.”
Bravo za one koji su pogodili.
Dakle frendica i ja smo obje tog dana upotrijebile riječ „sve“, ali u različitom kontekstu i posljedično sa sasvim drugačijim značenjem.
To sam primijetila kad sam tu subotu navečer ispisivala misli u folder „strogo povjerljivo“. Osvijestila sam koliko je moja izjava bila dramatična baš zbog riječi „sve“, a koliko zapravo neistinita.
Potom sam napravila popis stvari koje su bile u torbici kako bih pobrojala što je to „sve“ podrazumijevalo. Radilo se o dva ruža, ogledalcu, kremi za ruke, dva USB-a, žvakama, mini parfemu, labelu, tabletama protiv bolova i tamponu (oprostite dečki).
Ne biste vjerovali, ali meni važne stvari - tipa zdravlje, obitelj, prijatelji, ključevi od stana, novčanik i sl. nisu bili u toj torbici.
Međutim, mozak će u panici šibati takve alarmantne misli kao da ste izgubili sve vrijedno što imate u životu.
Slično je kada pomislite:
„Ajme koja sramota. Svi će mi se smijati.“
Da vas netko zatraži da pobrojite tko to svi, nabrojali biste vjerojatno između 10 i 100 osoba. A ako uzmete u obzir da na svijetu ima gotovo 8 milijardi stanovnika, ubrzo shvatite da vam se neće SVI smijati.
Možda ćete pomisliti da, za razliku od mene, nemate vremena za sve te silne analize vlastitih misli jer živite „turbo“ kao gospođa iz ljekarne, ali otkrit ću vam jednu tajnu. U početku će vam trebati više vremena za kontrolu misli, ali kako će vam to ulaziti u naviku, ići će vam sve lakše i brže.
Meni sad treba svega par sekundi da razriješim neke situacije u svojoj glavi, a prije sam overthinkala satima ili danima o istom. A jedino do čega je dovodilo to silno razmišljanje je bio dodatni nemir.
Baš sam nedavno na Instagramu naišla na jednu upečatljivu fotografiju na kojoj ogroman lav (visok kao stijena) reži na čovjeka koji stoji na rubu te stijene, a ispod fotografije je stajao tekst:
„Miran um može podnijeti svaku oluju.“
I to je doista točno. Bilo da je „oluja“ gubitak torbice u kojoj je vaše SVE, kćer koja se nije dovoljno toplo obukla ili gospođa u ljekarni od čije turbo brzine kupovanja bi i ljudi sa „svim vremenom ovog svijeta“ postali nestrpljivi.
Vjerojatno ste primijetili da temu kontrole misli često provlačim kroz tekstove. To radim jer smatram da je jako važna. Meni je poboljšala kvalitetu života u gotovo svim sferama. Zašto ne bi i vama?
Zato postanite kontrolori vlastitih misli.
Riješite se nepotrebne zabrinutosti.
Odgodite ili eliminirajte paničarenje.
Smirite um.
