Se sjećate Top lika iz teksta Hrabro srce? Ako ste mislili da je priča tamo stala, nije. Nisam odustala na prvoj prepreci.
Naumila sam da ću se upoznati s njim uživo. Nisam znala kako ni gdje, ali sam si to postavila kao neki privatni cilj koji mi je predstavljao velik izazov jer, za razliku od ovih nekih poslovnih i sličnih ciljeva, uključuje drugu osobu. A to znači da moram balansirati između svojih želja i želja te druge osobe.
E sad, kako ostvariti taj cilj, a istovremeno ne biti naporna ili ispadati nenormalna? To me baš zaintrigiralo.
Pretpostavila sam da kod njega ne bi prošli nekakvi uobičajeni načini uletavanja jer ne živi klasičnim načinom života. Znala sam da njemu treba prići nekako drugačije, ali nisam imala ideju kako pa sam pustila to par mjeseci.
Onda mi je jedno jutro iznenada, usred vježbanja, palo na pamet da bih mu mogla poslati link na svoj tekst „Hrabro srce” kad ga objavim. Na prvu me ta ideja totalno oduševila, ali mozak je odlučio iznijeti svoje argumente “protiv”:
„Jesi ti normalna? Otkrit’ ćeš svoj identitet nepoznatom čovjeku? Ispast ćeš čudna. A i možda se uvrijedi jer je mama rekla da ima velik nos.”
Pustila sam ga malo da racionalizira, ali onda sam mu postavila protupitanja:
„Što ako neću ispasti čudna u njegovim očima? Što ako mu se svidi sadržaj teksta? Što ako će mu imponirati da je netko napisao tekst o njemu?”
I tako je Top lik dobio poruku od Gđice Blogerice s linkom na tekst, uz pitanje je li prepoznao koji dio teksta se odnosi na njega.
Relativno brzo je odgovorio i napisao da je tekst odličan. Još je nešto vezano za sadržaj komentirao, ali nije spominjao kavu, niti ikakvo upoznavanje uživo.
Bila sam malo razočarana što nismo nastavili komunikaciju, ali sam mu s druge strane bila zahvalna što je uopće pročitao tekst (s obzirom na dužinu mojih tekstova je l’) i zadovoljna što mu se svidio.
Do mog idućeg javljanja je prošlo daljnjih par mjeseci. Bilo je to po završetku „Operacije Bumble”. Kroz to sam shvatila da ja (zasad) nisam za nešto dugoročno jer imam strah od vezivanja. No, kako također nisam ni za nekakve jednokratne odnose, počela sam razmišljati o tome da pokušam s nekim vezu od 90 dana.
To je koncept Brooke Castillo. Kad sam prvi put slušala njezin podcast na tu temu, nisam još bila na razini da tako nešto uopće percipiram pa sam ga na polovici prestala slušati i prebacila dalje. Reku, ovaj je za napredne.
Međutim, kad sam ga, nakon skoro godinu dana, ponovno slušala, više mi ta ideja nije bila toliko strana ili nepojmljiva.
Ali kome tako nešto predložiti? Pretpostavila sam da bi većina muškaraca iz našeg podneblja smatrala da sam totalna luđakinja kada bih im tako nešto predložila.
Onda mi je jednu večer, dok sam šetala, Top lik ponovno pao na um.
„Njega bih mogla pitati. On je skroz open minded. Zapravo je jedini muškarac kojeg znam koji bi možda bio spreman tako nešto razmotriti”, pomislila sam.
Moj mozak:
„Mislim da ovdje ipak trebaš podvući crtu. Čovjek se očito ne želi upoznati s tobom. Nije se povratno javio. Nije nastavio komunikaciju nakon što je pročitao tekst. Očito nije zainteresiran. Prihvati to.”
I znala sam da je sve to možda točno, ali opet su mi se javila ona „što ako” pitanja.
Pritom ne mislim na tjeskobna „što ako” pitanja kojima predviđam negativan ishod, tipa:
Što ako mi napiše da mu se prestanem javljati?
Što ako me blokira?
Što ako bude neugodan?
Nego na pozitivna „što ako” pitanja, tipa:
Što ako pristane?
Što ako odreagira kako bi htjela?
Što ako napokon upoznam Top lika?
Iako mi se jave i ova negativna pitanja, u zadnje me vrijeme pozitivna „što ako“ pitanja previše kopkaju i ne mogu dopustiti da ostanu visjeti u zraku. To u konačnici dovede do toga da realiziram svoju ideju, neovisno o tome što ne znam kakav će biti rezultat.
I tako sam poslala Top liku link na podcast naziva „90 day relationship” i pitala ga je li čuo za to te bi li probao tako nešto.
Nije mi bilo lako poslati ga. Ne toliko zbog osobe kojoj šaljem, već zbog sadržaja kojeg šaljem. Stajala sam u svojoj kupaonici i davala si pep talk koji je glasio otprilike:
„To ti je novi izlazak iz zone komfora. Možeš ti to. Neke stvari jednostavno ne možeš sama odraditi. Trebaju ti drugi ljudi. Ne možeš raditi na svom odnosu s muškarcima bez muškaraca. On je 'sretnik' kojeg si odabrala za ovaj dio. Ako izbaciš svu dramu, prosta činjenica je da ćeš mu poslati link na podcast.”
Uspjela sam samu sebe uvjeriti. Srce mi je jako kucalo dok sam približavala palac znaku za slanje. Kad sam ga naciljala, zažmirila sam čvrsto stisnuvši oči i stisnula.
Ni sama nisam mogla vjerovati što sam napravila. Za ovo nisam nikome rekla. Jer ono. Bi li vi rekli? Ne bi. Sve jasno.
Ali meni nakon što tako nešto napravim bude dobar osjećaj. Osjećam se uzbuđeno, vrckavo pa čak i malo zločesto - u smislu kao dijete u osnovnoj školi koje je napravilo neku spačku.
Top lik je istog ili idućeg dana pročitao poruku i nije ništa odgovorio. Zaključila sam da je ovo previše čak i za njega i da si misli da sam čudakinja, a da me se možda i boji.
Moj mozak:
„Eto ti. Bože me prosti. Hoćeš li sad napokon prestati s time? Budi sretna ako ti policiju ne pozove.”
Bila sam ubedirana, ali reku kaj sad, kriva procjena. Neću više nikome nikada ponuditi vezu od 90 dana i dobro. Nismo podneblje za to.
I prošlo je cca tjedan dana, ja sa sestrom u Austriji i sjedim u jednom sportskom dućanu ispred kabine u kojoj se ona presvlači. Naime, morala je obnoviti svoju garderobu za treniranje jer je donijela odluku da nabaci 5 kg mišića.
Pogodite tko joj je dao tu ideju. Da - ja.
Već je neko vrijeme mršavija nego što bi htjela biti, ali nikako da krene vježbati da malo ojača. Trbušnjake ima i dalje, ako ste se pitali.
Jednog dana sam joj rekla:
„Zašto si jednostavno ne postaviš cilj da dobiješ 5 kg mišića? Odredi si rok, npr. 3 mjeseca ili koji god rok da je realan za postići tako nešto. Možda 3 mjeseca nisu, nemam pojma. Googlaj. I onda aktivno treniraj, pojačaj obroke, pij proteine. Prouči što sve trebaš raditi. Napravi projekt od toga. Kad za 3 mjeseca staneš pred ogledalo i pogledaš svoje mišiće, moći ćeš samoj sebi reći – jebote ja sam ovo stvorila. Zamisli si taj osjećaj ponosa. Uglavnom, poslat ću ti link na svoj audio tekst “Kako napisati knjigu u 3 tjedna”. Nije istovrstan cilj, ali koraci ti mogu poslužiti.”
I eto, cura ima dogovorene treninge i kupuje sportsku odjeću.
No, da se vratim ispred kabine. Dakle, sjedim ja tamo sva izmučena (jer - objasnila sam vam u tekstu “Slušaj sebe” kako shopping djeluje na mene i sestru), izvadim mobitel i vidim da na privatnom Instagram profilu imam poruku. Nije mi doista bilo ni u primisli da bi mogao biti on. Ali da, poruka od Top lika. Napisao je da nije čuo za to, ali da zvuči zanimljivo i da će proučiti malo.
Očito sam nesvjesno ispustila neki zvuk jer je sestra provirila iz kabine i pitala me što se događa.
„Joooooj”, ponavljala sam.
„Što si sad napravila?” pitala me.
„Duga priča. Nisam ti bila rekla jer - isto duga priča, ali sukus svega je da sam pitala Top lika hoće furat’ sa mnom. Kužiš?”, rekla sam i počela se glasno smijati jer mi je zvučalo smiješno kad sam to naglas izgovorila. Kao da sam u osnovnoj školi.
S time da ja nikad dosad nisam pitala nekog hoće furat’ sa mnom. Još jedan „novi moment” u životu.
„I to mi nisi rekla? Pa nevjerojatno!” rekla je i uvukla glavu natrag u kabinu.
„A činilo mi se ful čudno pa ono”, objasnila sam joj.
„Dobro i? Je l’ hoće furat’ s tobom?” pitala je iz kabine.
„Napisao je da će proučiti materijal koji sam mu poslala. Ja ne mogu vjerovati da je odgovorio. Prošlo je tjedan dana otkad je pročitao poruku. Ali sjetio se. Bila sam uvjerena da misli da sam prečudna. Mislim, možda i misli”, nastavila sam svoj monolog ispred kabine.
I napokon dolazim do ključnog dijela. Odvio se dva tjedna nakon Austrije.
Ne znam zašto vas opterećujem ovim vremenskim razmacima, ali eto. Možda bih mogla napraviti lentu vremena pa sve bitne datume ubilježiti na nju.
Uglavnom, bila sam na eventu u centru grada. Bila je mrtva gužva. Vratila sam se iz wc-a do cura za stol. Zujala sam malo uokolo pogledom, kad ono s moje desne strane, na cca 5 metara, stoji Top lik. Nisam znala imam li priviđenje ili što. Morala sam brzo reagirati.
„Idem pozdraviti onog dečka”, rekla sam curama.
„Tko je to?” pitale su me.
„Objasnit ću vam kasnije.”
Naime, nisam znala je li on samo u prolazu pa sam se bojala da ne bi otišao dok ja njima objašnjavam.
Ali ono bitno je da sam krenula prema njemu bez ikakve treme ili straha. Gledala sam ga u oči dok sam hodala i kada su nam se pogledi susreli, nasmijao se.
Ne mogu vam baš u detalje prepričati jer sam bila u nekom transu. Pamtim da je bio srdačan i da sam ga pitala zna li tko sam. Odgovorio je da zna. Ali svejedno sam mu pojasnila da sam ja ona luđakinja koja mu šalje poruke na Instagram.
Rekao je da nisam luđakinja, obgrlio me rukom i poljubio u glavu. Poljubac u glavu, tj. kosu je bio moguć jer je puno viši od mene, unatoč visokim petama koje sam tada imala.
Nismo dugo pričali, niti sam ga pitala je li poslušao podcast koji sam mu poslala. Iskreno, nisam se toga ni sjetila.
Ali napokon sam ga upoznala i doživjela scenu nalik onima iz romantičnih filmova. Sad mogu pustiti Top lika na miru. Osim ako ne dobijem neku novu urnebesno dobru ideju za par mjeseci. Premda ne znam kako bih nadmašila ovu s pitanjem da „fura“ sa mnom.
Vjerojatno se pitate koja je poanta ovog teksta.
Poanta je u tome da si možete same učiniti život zabavnijim ako si, kad vam padne na pamet neka ideja, umjesto tjeskobnih „što ako” pitanja, postavite pozitivna „što ako” pitanja.
You can have your fun.
Poanta je i u tome da vi možete birati frajere i javljati im se, umjesto da čekate njihovu inicijativu ili brojite koliko puta ste se prve javile.
Baš sam nedavno bila u jednom društvu u kojem su prevladavali tradicionalni svjetonazori i stariji muškarac tamo je komentirao:
“Muškarac mora prvi prići ženi.”
“Zašto?” pitam ga ja.
On: “Pa to je tako. Meni se ne bi svidjelo da mi žena prva priđe. Mi udvaramo.”
Ja: “Ali stvar je u tome da, ako mi ne prilazimo prve, prisiljene smo birati između muškaraca koji priđu nama. Što ako mi želimo birati između svih muškaraca? Što ako ne želimo izabrati 'najboljeg' među onima koji nam se nude, tj. koji su nama prvi prišli? Zašto bi vama bio na raspolaganju ocean, a nama akvarij?”
Čudno me gledao, kao i ostatak ekipe za stolom. Shvatila sam da ću ovu bitku, ako se upustim u nju, izgubiti. Bila sam brojčano nadjačana.
Zato sam odlučila poslušati savjet svog prijatelja iz teksta “Operacija Bumble” pa sam ostatak večeri sjedila i šutjela. Smješkala se i bila lijepa.
Ja razumijem stav tog muškarca jer on gleda iz svoje perspektive, ali kad je on bio mlad, očito su muškarci više prilazili ženama. Sada rijetki prilaze. Znam toliko kvalitetnih žena koje su same, a htjele bi imati nekoga, ali im nitko ne prilazi, a one čekaju.
Čekaju jer su odgajane tako da muškarac treba prvi prići. Čekaju da gospodin dođe, a njega ni za lijek.
A godine prolaze. Čak je i pjesma Petra Graše „Volim i postojim“ koja sadrži navedene riječi u refrenu stara gotovo tri desetljeća.
Ali što ako ne morate čekati dok godine prolaze?
Što ako odlučite izabrati svog Top lika?
Što ako se potrudite oko njega?
Što ako se njemu svidi vaš trud?
Što ako mu priđete kad ga sretnete uživo?
Što ako dobijete poljubac u kosu?
Što ako ostvarite ono što ste naumile?
Što ako se pritom dobro zabavite?
Zbilja, što ako bude tako?
