Ovih dana sam imala jedan važan zadatak na poslu koji sam morala odraditi u pet radnih dana. Unatoč danom mi roku od pet dana, ja sam odlučila taj posao odraditi u četiri dana. To je bio rok koji sam sama sebi odredila jer nisam htjela provesti vikend razmišljajući o tome da u ponedjeljak moram dovršiti taj zadatak. Ili, u goroj varijanti, raditi i za vikend. Odabrala sam četiri dana tvrdog rada, umjesto pet dana rada koji bi uključivali i nešto razvlačenja.
Ali prvo da vam objasnim pozadinu ovog izraza “tvrdi rad”.
Naime, na poslu su znali da sam posvećena tom zadatku pa me nitko nije gnjavio s nekim drugim zadacima, a ako bi netko tako nešto i pokušao, jedan kolega bi se odmah zaštitnički postavio i rekao:
“Ne dirajte kolegicu ovih dana, ona ima tvrdog posla.”
To je onaj iz teksta “Ja nosim čizme skitaljke” koji mi zahvaljuje što postojim. Osebujan čovjek.
Kako se kolegici i meni jako svidio ovaj njegov izraz “tvrdi" posao (tj. rad), sad ga koristimo u internoj komunikaciji. Pretpostavile smo da je to njegov prijevod za hard work jer nije s engleskim baš na “ti”.
Inače, ja volim raditi. Takav sam tip osobe. Rad me ispunjava i ne volim ljenčariti. Jednako tako volim vrijedne ljude jer me motiviraju - o kojem god da se poslu radilo.
Baš sam nedavno promatrala radnike na skeli na koje sam naišla tijekom jedne svoje šetnje. Svi su nosili identične fluorescentne prsluke i bili su posloženi jedan ispod drugog po katovima skele kao Smogovci. Dodavali su si željezne šipke od najvišeg kata prema dolje i tako razmontiravali skelu. Kat po kat.
Ali radili su to energično i, čak bih se usudila reći, strastveno. Bili su glasni, vikali su, fućkali i međusobno su se bodrili.
“Ajmo akcija! Idemo dečki!” vikao je jedan.
“Kemale, nemoj mi zabušavati. Brže to spuštaj”, rekao je drugi.
“Tko zabušava? Vidi me! I sklekove radim između”, rekao je treći (Kemal očito), nakon čega se bacio dolje na ruke i napravio 3 skleka na skeli.
Mene takve stvari oduševe.
Btw, skelu su razmontirali u roku od 2 sata. Čisto da napomenem da nisam provela 2 sata skrivena u grmlju promatrajući radnike na skeli, nego sam, po povratku doma, opet prolazila uz tu zgradu i tada više nije bilo ni radnika ni skele.
Iako moj rad nije fizički, nego intelektualan, svejedno sam ovog tjedna tvrdo radila, poput radnika na skeli. A kako sam se iza posla bavila još i objavama vezanim za blog, navečer bih legla u krevet baš umorna.
Ali volim takvu vrstu umora - smatram ga pozitivnim umorom. To je onaj osjećaj kad se naradim i kad nešto, po vlastitom mišljenju, dobro odradim. Neovisno o rezultatu. Bitno mi je da dam sve od sebe, a rezultat često nije u mojim rukama, niti ovisi o meni.
Prije nisam znala definirati koji bi to osjećaj bio, ali sada znam da se radi o ponosu. Ponosna sam na sebe zbog dobro (iliti tvrdo) odrađenog posla.
U ta četiri dana sam, naravno, imala sebi svojstvene situacije jer sam bila sva u tom poslovnom zadatku i misli su mi bile usmjerene na to pa nisam bila baš prisutna u trenutku.
Pa sam tako prvog dana tvrdog rada, tj. u utorak, hodajući doma s posla pričala s frendicom na mobitel. Kad sam došla već poprilično blizu stana, u odrazu izloga zgrade uz koju sam prolazila, sam uočila da nemam ruksak na leđima.
“Ajme! Pa ja nemam ruksak…” rekla sam frendici.
“Kak misliš nemaš ga?" pitala me.
“Pa nije mi na leđima”, odgovorila sam joj zbunjeno.
“Jesi ga uzela s posla?” pitala me dalje.
“Nemam pojma. Ne sjećam se. Ali nisam nigdje putem stajala da bih ga ostavila negdje”, odgovorila sam joj.
“I što ćeš sada?”
“A ništa, idem natrag. I onda me pitaju kako održavam liniju. Svojim ‘neimanjem u glavi’. Joooooj”, rekla sam joj i okrenula se da se vratim istim putem.
Uglavnom, ruksak je bio na poslu. Jednostavno sam ga zaboravila uzeti. Nije mi se to nikada dogodilo. Jednom sam ostavila ključeve od stana, tj. ostali su mi u drugoj jakni na poslu, ali torbu ili ruksak nisam nikad zaboravila.
Međutim, kako kažu, za sve postoji prvi put.
U srijedu sam si za večeru odlučila skuhati jaja i zaboravila sam da se kuhaju. U trenutku kad sam se sjetila, već je sva voda isparila i jaja su se zapravo ispekla u ljusci, skupa s loncem u kojem sam ih kuhala.
U četvrtak ujutro sam četkicu za zube pronašla u onom za odlaganje opranog posuđa (ne znam kako se to točno zove). Uparkirala sam ju među žlice i vilice. Ovo je bilo moguće jer ja hodam okolo po stanu dok perem zube. Ne radim to iznad umivaonika. Ne pitajte me zašto jer ne znam.
Po završetku svog tvrdog rada, tj. u petak, sam zaspala u 7 sati navečer i spavala 9 i pol sati. Vi koji me duže čitate znate da ja ne spavam puno, tako da mi je ovo bilo čudno. Kad sam se u subotu probudila u pola 5 ujutro, nisam znala gdje sam, tko sam, ni što mi je činiti. Sabrala sam se nakon par sekundi i krenula sa svojom jutarnjom rutinom.
Inače, razmišljala sam je li primjereno tekst nazvati “tvrdi rad” zato što mene riječi tvrdo, kruto i njihovi sinonimi asociraju na neke stvari na koje možda ne bi trebale. S tim sam se isto dugo mučila jer sam željela uvijek biti fina i pristojna, a moj mozak je funkcionirao (te i nadalje funkcionira) na “nepristojan” način.
Objasnit ću na dva primjera na što mislim.
Prvi je iz doba Vikinga. Ne pravih Vikinga, nego onog mog iz teksta "Killing me softly". Bila sam na poslovnom putovanju na kojem je sve bilo jako formalno, svi su bili u odijelima i sjedili smo u velikoj konferencijskoj dvorani. Predavač je na engleskom objašnjavao francuski sustav polaganja ispita vezanih za moju struku i odjednom je osvanuo slajd na kojem je pisalo sljedeće:
“Written tests - oral tests - grand oral”
Kako sam tijekom predavanja tipkala s Vikingom, uslikala sam taj slajd, zaokružila “grand oral” i poslala mu sliku bez ikakvog teksta uz nju.
Skužio je naravno na što aludiram i napisao mi:
“Hahahaha. Ti si vrh majke mi.”
Drugi primjer se odnosi na rečenicu koja u kontekstu u kojem je izgovorena uopće nije imala seksualne konotacije, ali moj mozak ju je izvukao iz konteksta.
Bilo je to na prošlom radnom mjestu. Jedno jutro se nas par susrelo na hodniku i kolegica je uzrujano pričala o svom putu do posla. Išla je pješice, a kako je jako padala kiša, sve je bilo puno lokvi s vodom. Taman kad je već bila blizu posla, jedan auto je projurio kroz lokvu drito uz nju. Završila je svoje izlaganje s rečenicom:
“Već me dugo netko nije tako jako poprskao.”
I gotovo. Moj mozak je na tu rečenicu otišao na sasvim druge radnje.
Nisam ništa rekla jer smo bili na hodniku, a i nisam bila sigurna je li itko pomislio isto što i ja, ali je kolega (onaj kojem se uši zacrvene) počeo lupati laktom kolegu do sebe i pokazujući glavom prema meni, rekao:
“Gle ju! Gle ju!”
“Što? Pa nisam ništa rekla”, odgovorila sam obrambeno.
“Ali si pomislila.”
“Kako znaš?” pitala sam ga.
“Vidi ti se u očima. A i u osmijehu.”
“Razmišlja kad je nju netko zadnji put jako poprskao”, rekao je drugi kolega, na što su se obojica počeli smijati.
“Odvratni ste”, rekla sam im, bezuspješno pokušavajući maknuti osmijeh s lica.
Kolegica koja je ispričala priču o lokvi je tek tada shvatila o čemu nas troje pričamo. Začuđeno me pogledala i pitala:
“Pa kako ti je to uopće palo na pamet?”
“Ne znam. Tvoja zadnja rečenica me odvukla”, rekla sam i slegnula ramenima.
Svjesna sam da nekome moj način razmišljanja i moj dirty mind neće biti vrh i to je u redu. Ali ja sam morala prihvatiti taj dio sebe jer sam prije previše overthinkala nakon što bih izjavila nešto “neprimjereno”. Razbijala bih glavu time zašto sam to rekla, što si ljudi o meni misle, jesam li ja vulgarna osoba itd.
A eto, čak i kad nisam nešto izgovorila, oni koji me dobro poznaju bi skužili na što sam pomislila. Jer naš karakter jednostavno izbija iz nas. Makar kroz oči. Zato ga i nema smisla skrivati jer na to trošimo puno energije, a čemu? Zapravo glumimo da smo nešto što nismo.
Opet sam skroz skrenula s teme i raspisala se o ovome, ali što mogu kad ja odmah živnem kad su ovakve teme u pitanju.
No, vratit ću se na tvrdi rad.
Pod tvrdim radom mislim na predan, usmjeren i koncentriran rad. To je situacija kada morate odraditi neki zadatak (bilo poslovno, bilo privatno) i date si rok u kojem ćete ga odraditi i u tom se vremenu posvetite isključivo tome. Kažete si:
“Idem to odvaliti!”
Bacite se na posao bez razvlačenja, puhanja, prigovaranja, skrolanja po mobitelu, sporog kretanja, teškog uzdisanja, pokušaja da taj posao utrpate nekom drugom ili odgađanja (stručni termin je prokrastinacija, ali ja se držim ovih svima poznatih riječi).
Zašto je bitno da si sami date rok? Zato što tako vježbate samodisciplinu.
Ja sam si za izvršavanje svog poslovnog zadatka sama skratila rok na četiri dana jer sam znala da ću to onda i odraditi u tom roku te odmarati za vikend, umjesto da si vikend upropastim razmišljanjem o tome.
Ali pokušat ću objasniti na što mislim na jednom dosta čestom primjeru - kazni za prometni prekršaj. Zakonski rok za prigovor je 8 dana.
Što će napraviti većina ljudi?
Pisati taj prigovor na zadnji dan roka jer će ga tada morati napisati. Ali svih tih osam dana će im pisanje prigovora (kao posla koji moraju odraditi) stajati negdje u glavi, svjesno ili podsvjesno.
Onda će ih primjerice šestog dana roka presjeći jer će se odjednom sjetiti te kazne, a neće biti sigurni je li istekao rok.
Brzo će otvarati kalendar na mobitelu da izračunaju dane. Makar su u tom trenutku u vožnji pa riskiraju dobivanje nove kazne.
Pokušavat će se prisjetiti na koji su ono datum primili kaznu.
Računati koliko je dana prošlo otad. Nisu sigurni ubraja li se vikend u te dane? Zvat će nekog da provjere.
Ubraja se, ali dobro je, imaju još dva dana na raspolaganju.
U konačnici će prigovor pisati na zadnji dan roka. Nedjelja je. Nešto će sklepati. Neće baš biti zadovoljni, ali bolje išta nego ništa. Nema više vremena za pisanje. Sad još treba poslati to. Pošte ne rade. Može li se onda poslati to u ponedjeljak? Nisu sigurni pa traže ipak dežurne pošte. I slični scenariji.
Nepotreban stres.
A svakome od nas je na raspolaganju i druga varijanta. Da napišemo taj prigovor na prvi ili drugi dan roka. Odredimo si 3 sata u tom danu tijekom kojih ćemo odvaliti taj posao - “tvrdo” raditi na prigovoru i dovršiti ga. Bez distrakcija i bez odgađanja.
Već čujem komentare:
“Ma ja najbolje funkcioniram pod pritiskom. Nemam samodiscipline da to radim unaprijed.”
Vrlo sam skeptična prema tome da netko NAJBOLJE funkcionira pod pritiskom. Zapravo je stvar u tome da ljude sila, tj. rokovi postavljeni od drugih ljudi, zakona ili koga god natjeraju da tad funkcioniraju. Ne najbolje, nego nekako.
No, sve i da uzmemo kao točno da najbolje funkcionirate pod pritiskom, zašto si sami ne bi stvorili pritisak na primjerice drugi dan roka tako da si zamislite da vam taj dan ističe rok. Da to morate odraditi tog dana.
Zašto su tuđi rokovi bitniji nego naši vlastiti? Zašto ne možemo sami sebi odrediti rok i ispoštovati ga? Odraditi posao i poslije se osjećati ponosno i slobodno. Usput se i poštedjeti toga da nam 6 dana nešto “visi nad glavom”.
Znam da mnogi imaju problem sa samodisciplinom, ali ako je nemate ili je niste imali zadnjih 20 ili 30 godina, ne znači da ju ne možete imati u budućnosti. Izgradite je.
Nekad nećete uspjeti biti samodisciplinirani, ali ako uspijete u jednom od tri ili pet pokušaja, na dobrom ste putu. Samo nastavite. Ne dajte da vas neuspjesi odvrate od nauma.
Jer jednom kada osjetite efekte “tvrdog rada”, svidjet će vam se.
Možda će vas čak, za vrijeme rada, osjećaj motiviranosti i ponosa nagnati da se bacite na pod i napravite par sklekova.
Ili si unaprijed odredite kako ćete se nagraditi po odrađenom poslu.
Primjerice, ako volite šah, možete se, po izvršenom poslu, nagraditi igranjem partije šaha s prijateljem.
Jer nam “tvrdi rad” daje više vremena za “tvrdu igru”. Odnosno, kako to bolje zvuči u engleskoj varijanti:
Work hard, play hard.
