Prošlog vikenda sam bila na druženju u vikendici na periferiji. Muški dio je pripremao hranu, a ja sam odlučila oprati suđe nakon što smo pojeli da ne bi bilo da ženski dio nije ništa napravio. Branim ugled i čast ženskog roda gdje god stignem.
Uglavnom, krenem ja prati suđe, a kad ono nema tople vode jer u vikendici nema struje. Nisam to na prvu skužila jer smo imali svjetlo zahvaljujući agregatu, a grijali smo se na drvenu peć.
Da sam znala za ovaj detalj, ne bih se tako svesrdno ponudila da operem suđe. Naime, navikla sam ga prati u toploj vodi, tj. navikla sam na to da mi je ugodno dok perem suđe, makar toga nisam bila svjesna jer nisam razmišljala da može biti i drugačije.
Vjerojatno dosta vas ne voli prati suđe pa vam ta aktivnost nije ugodna niti dok imate neograničene količine tople vode na raspolaganju, ali ja volim prati suđe. Perem ga i nadalje na ruke jer nemam perilicu posuđa. To je jedan od kućanskih uređaja koji nije praktičan za ljude koji žive sami. Predugo traje dok ju napunite. Zaboravite da neko posuđe uopće postoji jer danima stoji u perilici.
Volim i usisavati. To me nekako smiruje. A i vidim rezultat svog rada jer nestanu mrvice ili prašina s poda kada pređem usisavačem po površini. Tata ne može prežaliti što sam odselila baš zbog moje opsesije usisavanjem. Znao me jedno vrijeme zezati da me ne prepoznaje bez usisavača u ruci.
To je isto bila jedna faza mog života – opsesivno kompulzivna očigledno.
I sad volim da mi je čisto, ali nisam Monica iz Prijatelja.
Nego, da se vratim u viksu. Dok sam spužvicom pokušavala skinuti mast s hladnih tanjura, razmišljala sam o tome koliko smo zapravo navikli na to da nam je sve dostupno i koliko vodu, struju, grijanje, klimu i sve te za lagodniji život neophodne stvari podrazumijevamo.
Ne moramo po vodu na rijeku.
Ne moramo grijati donesenu vodu.
Jednim stiskom na prekidač upalimo svjetlo.
Zimi u roku keks ugrijemo stan, a ljeti ga rashladimo klimom.
Ne osvijestimo to. Nismo zahvalni na tome. Normalno nam je. Problem nastane kad nestane vode ili struje primjerice. Tad prigovaramo. Čak smo i ljuti radi tih par sati koliko moramo biti bez toga.
Zašto smo ljuti kad nestane struje? Najčešće zato što ne znamo što bi sa sobom. Mračno je, nema Interneta, ne radi tv, ne možemo napuniti mobitele ili laptope. Pogubljeni smo bez toga.
S druge strane, zapitamo li se ikad čime smo zaslužili taj luksuz? Zašto smatramo da imamo pravo prigovarati kad nema struje ili vode? Koji je to naš doprinos svijetu kojim smo zaslužili konzumirati sve što nam je na raspolaganju?
Neki će reći da uredno plaćaju struju, vodu i sve ostale režije. Dakle, nisu zaslužili, već su pošteno platili. Ali plaćamo li dovoljno sve što nam je na raspolaganju? Znamo li to cijeniti?
Nerijetko se ljudi žale da su im računi preskupi.
Idući put kada pomislite tako nešto, zamislite si da mjesec dana morate živjeti bez struje i vode. Zamislite si kako s dvije kante hodate do najbliže rijeke po vodu koju onda kilometrima nosite do doma. Sa žuljevima na rukama palite peć na drva koja vam zadimi cijeli prostor i onda u loncu grijete i prokuhavate tu vodu da biste mogli oprati suđe, odjeću, sebe. I tako više puta dnevno morate po vodu.
Kada si zamislite tu drugu varijantu, zapitajte se je li vaš račun za vodu doista previsok? Jeste li dovoljno platili to što podizanjem pipe imate na raspolaganju neograničenu količinu vode? Hladne ili tople. Možete birati onu koja vam u danom trenutku treba.
Odmah da razjasnim, ovaj tekst nije plaćen od ZG Holdinga ili nekog sličnog. Do njega je dovelo pranje masnog suđa u ledenoj vodi koje me navelo na razmišljanje o lagodnosti života danas, a potom i o pretjeranoj konzumaciji, bez kreacije.
Mi smo zapravo društvo konzumatora.
Najčešće konzumerizam vežemo za potrošnju i kupnju stvari, ali ja govorim o konzumaciji općenito.
Konzumiramo hranu, piće, Netflix, sadržaje na društvenim mrežama, vijesti, usluge, razne oblike zabave – od video igrica do listića u kladionici. Nažalost, sve više se konzumiraju i droge i raznovrsne tablete za smirenje ili bolje raspoloženje.
Rijetko tko kreira nešto. Zašto i bi? Sve nam je dostupno. Od vode i struje do hrane koju nam donose toplu i pripremljenu na kućni prag. Kad nam je dosadno, imamo toliko toga za konzumaciju da rijetko kome padne na pamet da se zaokupira ili zabavi tako da kreira nešto.
Da se razumijemo, konzumacija je u određenoj mjeri nužna za život. Primjerice, moramo piti vodu i moramo jesti. Međutim, i kod te nužne konzumacije u vidu hrane ljudi često ne konzumiraju vlastite, već tuđe obroke koje naruče i budu im dostavljeni u ruke.
Ja ne kuham baš - to se zna, ali unatoč navedenom, pretežito si sama pripremam obroke. Vrlo jednostavne ili one koji ne uključuju kuhanje, a opet su topli i cjeloviti. Primjerice takav obrok sam si pripremila neku večer. Nakon što sam pojela, tipkala sam s jednim kolegom. Napisala sam mu da ću provjeriti na laptopu to što me pitao vezano za posao kad mi se trbuh malo slegne jer nije bilo ništa hitno u pitanju.
On me, logičnim slijedom, pitao što sam jela. Ne razmišljajući, odgovorila sam mu:
„Kobasicu s jajima.“
Znači, uništio me komentarima.
„Omlet budalo! Omlet s kobasicom narezanom unutra“, ispravila sam se, ali nema povratka nakon što tako nešto napišete, odnosno da iskoristim stih iz pjesme “Cry me a river”:
„The damage is done so I guess I’ll be leaving.“
Pa sam ga lijepo pozdravila i ostavila s njegovim asocijacijama.
Kad ne kreiram svoje obroke, tj. kad kupujem hranu vani, idem sama po nju. Zašto? Zato što je to prilika za šetnju. Jer se premalo krećemo svi skupa, ali to je druga tema.
Redovito na takve dane pošaljem sestri poruku:
„Izašla sam u potragu za hranom.“
Hodam po centru grada i zamišljam si da sam lovac s lukom i strijelom na leđima. Vjerojatno ne bih uspjela ispaliti nijednu strijelu da doista imam luk, ali tako si odlazak po hranu učinim zabavnijim.
Zapravo sam se dovela do toga da konzumiram sadržaje koji mi trebaju za život (hranu, vodu i sl.) ili koji mi koriste kao inspiracija za vlastitu kreaciju (npr. podcaste, glazbu ili knjige). Jer sam sada pretežito kreator.
A donedavno sam pretežito bila konzumator.
Zašto mislim da je ovo bitna promjena? Zato što je konzumacija dobra ako je u nekoj normalnoj mjeri. Problem je pretjerana konzumacija sadržaja jer ona, za razliku od kreacije, ne ispunjava.
Ispravite me ako griješim, ali nisam još čula da se netko, nakon što je cijeli vikend maratonski gledao serije na Netflixu ili igrao igrice, u ponedjeljak probudio i rekao kako se osjeća super, ispunjeno i motivirano.
Upravo suprotno, najčešće se ljudi tada osjećaju ukočeno, depresivno i loše. Bar sam se ja tako osjećala nakon “Netflix vikenda”. Ali tada još nisam bila svjesna kreatora u sebi.
I upravo to mi je bio najteži dio kod prelaska iz uloge konzumatora u ulogu kreatora - pronaći područje u kojem sam kreator. Super je ako već imate ideju oko toga što biste htjeli kreirati. Dosta ljudi to ne zna. I ja sam bila među njima.
Znate kako sam saznala? S pomoću dosade. Morala sam dopustiti da mi bude dosadno.
Nikad nisam voljela dosadu. Uvijek sam morala nešto raditi, biti negdje, putovati, kretati se. Često sam radila više aktivnosti istovremeno. Kao gledala sam film, ali sam usput uređivala nokte na rukama i tipkala s nekim.
Onda sam, kroz rad na sebi, vježbala dosadu.
Ako se pitate kako se to radi, nemam pojma kako drugi to rade (ako postoje), ali ja sam ju vježbala tako da bih legla na krevet i u tišini ništa ne radila. Nakon cca minute i pol bih rukom krenula prema mobitelu odloženom na stoliću.
„Pec pec“, rekla sam naglas i drugom rukom se udarila po ovoj koja je krenula prema mobitelu.
„Možda bih mogla nešto pojesti“, pomislila sam, iako sam znala da se ne smijem dizati.
“Nisam još usisavala ovaj tjedan”, išle su misli dalje.
„Dobro što ću ovako? Umrijet ću od dosade“, govorila sam samoj sebi dok sam mirno ležala i gledala prema prozoru.
„Ti si stvarno pukla. Tko normalan leži sam doma i gleda u prozor jer želi da mu je dosadno“, mozak mi se obraćao.
Ali nastavila sam ležati.
Imala sam dojam da tako ležim satima, a prošlo je 15 minuta. Kad sam maknula sve te misli iz glave i napokon obratila pozornost na taj prozor prema kojem mi se pružao pogled iz kreveta, zagledala sam se u zgradu koju sam vidjela kroz njega. Promatrala sam koliko ima prozora. Zapitala sam se tko je iza tih prozora i što ti ljudi sada rade.
„Reći ću ti što ne rade – ne leže u krevetu i ne vježbaju dosadu“, odgovorio mi je moj mozak.
Ignorirala sam taj komentar i vratila se prozorima.
Pomislila sam da se ljudi iza prvog prozora možda seksaju. Jer što bi mi drugo prvo palo na pamet? Osoba iza sljedećeg prozora je možda danas dobila otkaz pa plače sestri na telefon. Obitelj iza idućeg prozora se sprema u goste i u stanu je kaos. Iza četvrtog prozora je starica koja rijetko izlazi iz stana jer je teško pokretna.
I tako sam osmislila priču za svaki prozor. Pogledala sam na sat i vidjela da je prošlo još 15 minuta, ali ovih 15 mi je proletjelo. Zašto? Zato što sam kreirala - stvarala sadržaj, tj. priče u svojoj glavi.
Možda vama pri vježbanju dosade ne bi ovako nešto palo na pamet jer vaše područje kreiranja nije pisanje, ali možda biste u glavi počeli skladati neku pjesmu, preuređivati staru komodu u shabby chic stil, izrađivati dizajn prekrasne ogrlice, zamišljati akvarel koji ćete naslikati, smišljati novu aplikaciju za pametne telefone, sastavljati recept za neko novo jelo. Ili što god.
Bitno je da pronađete nešto što biste voljeli kreirati.
Ja sam sigurna da u svakom od nas leži kreator koji čeka da ga primijetimo i da ga doživimo. Čeka da pustimo mobitel na kojem gledamo tuđe video kreacije, da ispustimo iz ruku joystick putem kojeg vodimo bitke drugih ljudi ili igramo tuđe utakmice, da prestanemo gledati živote likova u serijama i posvetimo se svom životu.
Danas su rijetke situacije kada će nas netko ili nešto natjerati na kreaciju jer se gotovo sve može kupiti ili nabaviti. Zato doslovno moramo sami sebe natjerati, a to se gotovo nikome ne da. Jer je lakše i brže konzumirati.
U prošlosti je ljude na kreiranje novih sadržaja puno više motivirala sila. Primjerice, morali su smisliti kako dopremiti vodu do svojih domova kako ju ne bi morali svakodnevno nositi od rijeke. Dakle, morali su pronaći načine kako si olakšati život.
Nama je život toliko lagodan da smo se pogubili u toj silnoj ugodi i prestali smo kreirati. Prestali smo koristiti najveće bogatstvo koje imamo - svoj um. A da stvar bude još gora, ne znamo cijeniti svoj lagodan život.
Ne kažem da trebamo svaki dan presretni dragati prekidač za struju ili ljubiti pipu, ali mislim da bismo trebali barem povremeno osvijestiti koliko nam je zapravo dobro i zapitati se kako se možemo svojim precima odužiti za sve to što su nam omogućili. Kako im možemo biti zahvalniji?
Ili još bolja varijanta. Zapitati se što svatko od nas može kreirati za buduće generacije. Kako mi njima možemo poboljšati život? Ne mora biti nešto globalno. Možemo razmišljati o svojim potomcima. Možemo izraditi kućicu na drvetu za svoje buduće unuke. Postaviti temelje obiteljskom poslu koji će oni naslijediti. Nacrtati slikovnicu.
Ja sam budućim generacijama odlučila ostaviti svoje riječi u obliku pisanih djela, kao i u obliku audio snimaka.
Iako možda u ovom trenutku još ne znate što bi bio vaš doprinos, znajte da vas samo tri koraka dijele od toga da saznate.
Smanjite konzumaciju.
Dopustite da vam bude dosadno.
Počnite kreirati.
