Pod dojmom sam dopisivanja s jednim poznanikom. Nije mi prijatelj, iako mislim da bi mi on volio biti prijatelj. Bliski prijatelj. Vjerojatno i više od toga. Ali nebitno za priču.
Uglavnom, tipkali smo nešto i on je napisao kako me samo htio malo preplašiti. Odgovorila sam mu:
„Džabe. Ne bojim te se nimalo.“
„Visok sam i ružan, tako da imam sve predispozicije da me se ljude boje. Ali tebe to očito ne dira“, odgovorio mi je.
Mene njegova poruka uznemirila. Napisala sam mu:
„Kako možeš sam za sebe reći da si ružan? Moraš sebi biti lijep.“
„Kad sam za sebe misliš da si lijep, to je narcisoidno“, odgovorio mi je.
„Nije. Narcisoidno je kad misliš da si ljepši od drugih, da si najljepši.“
Malo je zastao s tipkanjem jer je valjda razmišljao, a potom je napisao:
„Aha, nisam znao da je tako. Od sada ću misliti da sam lijep. Svašta čovjek može naučiti od tebe."
Za ovu njegovu poruku nisam bila sigurna je li prepuna sarkazma, ali kako se na kraju našeg dopisivanja vratio na ovu temu, zahvalio mi i napisao da sam baš pozitivna osoba i da mu je drago da me upoznao, zaključila sam da se očito nije radilo o sarkazmu.
Ali ja sam njemu samo napisala ono što stvarno mislim.
Prije sam često bila istog mišljenja kao i on - samoj sebi sam bila ružna. Naravno da i sad imam dane kad si ne izgledam najbolje. Ali više si ne dopuštam da kažem jednu jedinu ružnu riječ na račun vlastitog izgleda. Registriram u ogledalu nešto što mi se ne sviđa, ali jednostavno blokiram takve misli.
Podsjetim svoj mozak:
„Jesmo li rekli da tako ne razgovaramo sa sobom? Vrti nešto drugo.“
I onda ga preusmjerim, tj. nabacim mu neku drugu misao da se s njome bavi. Npr. pitam ga što bih danas mogla raditi da bih se osjećala uzbuđeno? Ne u seksualnom smislu. Ovako općenito. Pa razmišlja o tome.
Jer mozgu je svejedno koje će misli vrtjeti. Bitno mu je da ima materijal s kojim će se baviti, a mi ga zato moramo kontrolirati da ne ode u samokritiku.
Realno, što imamo od toga da za sebe mislimo da smo ružni? Nema nijedne pozitivne strane takvog razmišljanja. Ako vi znate neku, napišite mi ju, molim vas.
Netko će reći da tu nije stvar o razmišljanju ili mišljenju, već da su neki ljudi objektivno ružni. I kužim ja na što se pod time misli.
Uzet ću kao primjer Quasimoda iz Zvonara crkve Notre Dame. Taj lik je prikazan kao ružan. S time da je on, uz to što je ružan, ujedno i dobar pa nam je zato drag i ne smeta nam toliko njegova ružnoća. Jer ju dobrota nekako stavi u drugi plan.
Ali čak da se svi mi složimo da je Quasimodo ružan, on i dalje može za sebe misliti da je lijep. To je njegovo pravo i njegov izbor. Jer njegove misli o vlastitom izgledu ovise isključivo o njemu.
Što bi Quasimodo dobio time da za sebe misli da je ružan? Dobio bi samokritiku, negativne emocije i nesigurnost.
A istovremeno Quasimodo ima na raspolaganju sasvim suprotnu varijantu. Da misli da je lijep.
Što bi dobio time da za sebe misli da je lijep? Dobio bi unutarnju potporu, pozitivne emocije i samopouzdanje.
Ne kažem da Quasimodo treba hodati okolo i govoriti drugima kako je lijep. Mislim, može ako hoće. Ali ja govorim o unutarnjem osjećaju koji ovisi isključivo o njemu i njegovim mislima, neovisno o mišljenju drugih.
Primjerice, ja sam za sebe oduvijek mislila da sam pametna. Vjerojatno zato što su mi kroz djetinjstvo i odrastanje svi govorili kako sam bistra i inteligentna pa to nisam nikad propitkivala. Toliko puta sam čula tu rečenicu i dobila potvrdu za istu kroz svoje ocjene te kasnije kroz pohvale na moj rad da sam to smatrala činjenicom.
Nisam svoje uvjerenje da sam pametna dovodila u pitanje čak ni u situacijama kada bih rekla nešto stvarno glupo ili ne bih skužila nešto, a vjerujte mi da je bilo dosta takvih situacija tijekom mog života.
Zbog tog svog uvjerenja bih, da dvadeset ljudi dođe ispred mene i jedan po jedan mi kažu da sam glupa, zbunjeno gledala u njih i mislila si:
„Što je s ovim ljudima? Zašto govore ovakve besmislice?’’
Čak im ne bih imala potrebu proturječiti i spominjati im svoj stupanj obrazovanja ili visinu IQ-a. Ja za sebe mislim da sam pametna i točka. Nemam tu što raspravljati s drugima. Oni ne moraju dijeliti mišljenje sa mnom i mnogi ga možda i ne dijele, ali ja neću mijenjati mišljenje o svojoj pameti zato što oni misle da sam ja glupa. Neka misle što hoće.
E sad, da su ti isti ljudi prije cca dvije godine došli ispred mene i jedan po jedan mi rekli da sam ružna, mislim da bih se negdje na sedmoj (u PMS-u moguće i na petoj) osobi rasplakala, povukla u svoju sobu i sklupčala u fetus položaj, nesretna što sam tako „ružna“.
Sada bi moja reakcija na izjavu „ružna si“, bila ista kao i na izjavu „glupa si“, ali ovime sam htjela pokazati kako je uvijek do nas i do našeg mišljenja o sebi. O tome sve ovisi, ne o mišljenju drugih.
Inače, ovo sklupčavanje u fetus položaj me uvijek podsjeti na jednog kolegu s bivšeg posla (onog kojem se uši zacrvene).
Došao je jednom uzrujan s nekog sastanka. Uši crvene na najjače, on lud i priča mi što je bilo, da bi na kraju rekao:
„Ja bih sad najradije otišao doma i sklupčao se u fetus položaj.’’
A radi se o korpulentnom čovjeku, visokom, jakom, koji voli pojesti, popiti i razbiti pokoju čašu. Dakle, nije neka osjetljiva dušica.
Kako sam ja vizualni tip i odmah mi se stvore slike u glavi, kad mi se pojavio prizor njega sklupčanog u fetus položaj, počela sam se jako smijati. On je prvo bio uzrujan što se smijem, a njemu je teško, ali ipak ga je moj smijeh zarazio pa se i on počeo smijati u konačnici.
Ali da se vratim na mišljenje o sebi.
Pozitivno mišljenje o sebi se stvara kroz pozitivne misli o sebi. To ovako zvuči vrlo jednostavno jer ispada da moramo „samo“, umjesto da mislimo da smo glupi i ružni, misliti da smo pametni i lijepi.
Ali još je jedna bitna stavka u ovome - moramo vjerovati u te pozitivne misli o sebi.
Meni upravo iz tog razloga nisu pomagali savjeti iz knjiga o afirmacijama koje sam jedno vrijeme čitala. Nisam uspijevala automatski prijeći s potpuno negativnih misli na pozitivne.
Jer u tim knjigama su davali savjete tipa:
-umjesto „ružna sam“, govorite si „lijepa sam“
-umjesto „moj život je teško sranje“, govorite si „moj život je prekrasan“
-umjesto „nesposobna sam i neuspješna“, govorite si „sposobna sam postići što god poželim“.
Moja reakcija na to je otprilike bila:
„Da buraz, ali ružna sam si, život mi je teško sranje i nesposobna sam. Tak da odjebi s tim.“
Ponekad je iza toga slijedilo sklupčavanje u fetus položaj.
Vjerujem da afirmacije nekome pomognu. I ako vama pomažu, koristite ih, dapače.
Ja ovdje pišem o svom iskustvu i meni doista nisu pomagale u toj fazi. Zašto? Zato što nisam vjerovala u njih i to mi je onda stvorilo još veću ljutnju. A i bez toga sam imala dovoljno ljutnje nagomilane u sebi.
Kako mi je onda u konačnici uspjelo?
Prešla sam put preko mosta.
Već vidim upitnike iznad vaših glava. Objasnit ću.
Most predstavlja prijelazno razdoblje tijekom kojeg sam radila na svojim mislima. Kao što sam prethodno spomenula, vizualni sam tip pa si volim sve slikovito prikazati.
„Moram prijeći taj most ako želim doći na drugu stranu“,
rekla sam si dok sam u glavi imala sliku „negativne sebe“ kako stoji ispred mosta s jedne strane obale, a s druge strane sam vidjela „pozitivnu sebe“ kako mi veselo maše sa širokim osmijehom. Bila mi je iritantna, iskreno da vam kažem.
„Gle ju kako se krevelji“, buntovno sam pomislila.
To je bila još jedna stavka koja mi je otežavala da krenem preko mosta - nisam znala tko me čeka s druge strane.
Zapravo sam se bojala da ne bih postala jedna od onih toksično pozitivnih osoba koje se stalno smiju i sve im je super, što je meni oduvijek djelovalo lažno i usiljeno. Imala sam jednu takvu kolegicu na prošlom poslu i bila mi je najiritantnija osoba na svijetu.
Ali onda sam si rekla da me ništa ne košta da probam pa da ću vidjeti hoće li mi se svidjeti osoba s druge strane mosta ili ne. Ako neće, uvijek mogu natrag. Nema lakšeg nego vratiti se na obrasce razmišljanja koje sam koristila zadnjih 20 godina.
Moj most je bio podijeljen na 3 dijela.
Na prvom dijelu mosta sam osvještavala svog negativan unutarnji govor. Tu mi je puno pomoglo ispisivanje misli. Zgrozila sam se u početku kad sam vidjela koliko je samokritike u njima.
Na drugom dijelu sam se bavila blokiranjem negativnih misli i neutraliziranjem.
A tek na trećem dijelu sam uvodila afirmacije jer sam mogla vjerovati u njih.
Evo kako je to izgledalo na primjeru mojih nogu.
Prvi dio: Prolazim uz ogledalo u donjem rublju i vidim „hrpu“ celulita o kojoj sam pisala u tekstu Samopouzdana ja. Moj mozak (po svojoj staroj dobroj navici) ispovraća komentar:
„Noge su ti odvratne.“
Osvijestila bih tu svoju misao, kao i to da mi je pokvarila raspoloženje jer sam se tog dana probudila dobre volje. U trenutku mog buđenja i u trenutku mog prolaska uz ogledalo moje noge su identično izgledale. Ujutro nisam bila loše volje jer nisam vrijeđala vlastite noge, nego sam vrtjela neke druge misli.
Drugi dio: Ista scena s ogledalom i nogama, ali sad bih blokirala misao o odvratnim nogama i zamijenila ju nekom bez negativnih pridjeva tipa:
„Noge su mi takve kakve jesu. To su moje noge. Imam dvije zdrave noge.“
Treći dio: Ista scena, iste noge, ali sad vragolast osmijeh i komentar:
„Kakve top nogice. Mic mic!“
A ponekad bih spontano izvela i neki senzualan plesni pokret. Sva sreća da sama živim jer ne znam baš bi li to i nekom drugom izgledalo senzualno ili zavodljivo.
Uglavnom, ja sam stvarno kroz ovaj proces postepeno uspjela promijeniti svoj unutarnji govor. Možete i vi. Garantiram. Ja sam živući primjer da se to može i dok dišem, to ću tvrditi i o tome ću pisati.
S time da, vezano za promjenu unutarnjeg govora, imam dobru i malo manje dobru vijest.
Dobra vijest je da se može promijeniti. I to za 180 stupnjeva.
One izjave da se čovjek ne može promijeniti ili da je nakon tridesete prestar da se mijenja su sranje. Svaki čovjek može promijeniti svoje misli i (posljedično) ponašanje, koliko god godina imao.
Zašto se onda većina ljudi ne mijenja?
Zbog ove malo manje dobre vijesti - sav posao je na vama.
Nitko neće doći da vas „spasi“. Neće vam jednog dana netko pokucati na vrata i reći da vas je došao prenijeti preko mosta. Neće vaš spasitelj dojahati na konju i s vama u naručju prejahati most. Nećete se jedno jutro probuditi na drugoj strani mosta - veseli i puni ljubavi prema sebi.
Tako da, ako čekate takav scenarij, prestanite čekati jer NITKO ne dolazi. Međutim, ni ne treba doći jer imate sve što vam je potrebno da zakoračite na most – svoje top noge.
Znam, niste spremni. S time da vjerojatno nikada nećete biti potpuno spremni. Ali ne trebate biti spremni, trebate biti voljni.
Ja vas ne mogu nagovoriti da krenete na put preko mosta. Tu odluku morate sami donijeti. Ali mogu vas poticati. Mogu vam bacati „bubu u uho“. Mogu vam pokazati da može biti drugačije i da vam je ta druga varijanta potpuno dostupna.
Ja sam u svojoj glavi donedavno često bila Quasimodo sklupčan u fetus položaj, a sada sam Esmeralda koja zavodljivo pleše.
Koji lik vi birate biti?
