Dođi i odbij me

Danas ću pisati o odbijanju kao o jednoj od emocija s kojima se najteže nosim (uz sram, poniženje i nemoć). A ovog mjeseca sam se svojevoljno i svjesno izložila odbijanju kroz svoje jednomjesečno iskustvo na aplikaciji Bumble.

Kao što sam spomenula u tekstu Operacija Bumble, jedna od stavki koju sam željela poboljšati izlaganjem sebe na toj aplikaciji jest nošenje s osjećajem odbijanja. To je lako za napisati, a teško za proživjeti. Barem meni, a vjerujem i vama. Još nisam čula da netko uživa u tome da ga drugi odbiju.

Već sam se prije izlagala potencijalnom odbijanju od strane muškaraca, o čemu sam pisala u tekstu Hrabro srce, ali to je bilo u manjoj mjeri.

No da ne bi bilo da odbijanje vežem isključivo za muškarce, moje prvo izlaganje odbijanju tijekom rada na sebi je bilo usmjereno na knjižnice. Sad se sigurno pitate kako su me knjižnice mogle odbiti. Vrlo lako.

Naime, nedugo nakon pokretanja bloga sam dala tiskati letke za blog i poslala sam svim knjižnicama na zagrebačkom području e-mail s upitom mogu li ostaviti letke na njihovom info pultu ili nekom drugom prigodnom mjestu. Otprilike pola ih je odgovorilo i otprilike pola tih odgovora je bilo negativno.

Iako se radilo o odbijanju u pisanom obliku, svejedno mi nije bilo ugodno odjednom pročitati nekoliko e-mailova u kojima sam odbijena. Ne znam kako vi osjetite osjećaj odbijanja, ali ja ga osjetim kao neki val koji mi prođe kroz cijelo tijelo, a onda ostane ogromna praznina u prsima, a i lice mi se često zacrveni.

Ne volim taj osjećaj. Štoviše, grozan mi je.

Međutim, da si olakšam to sve skupa, prije nego sam krenula u „Operaciju letci“, na listu izlaska iz zone komfora sam (pod rednim brojem 5) stavila stavku:

doživjeti tri odbijanja u jednom danu.

Zaokruživanje broja 5 na mojoj listi mi je ipak, unatoč neugodi koju sam proživjela, dalo određenu satisfakciju jer je značilo još jedan uspješno odrađen zadatak. Prije mi nikad ne bi palo na pamet da si postavim kao cilj ili zadatak da doživim jedno odbijanje u danu, a kamoli tri.

S time da moram napomenuti da me nisu sve knjižnice odbile. Od nekih sam dobila lijepe e-mailove pune podrške, a osobito me se dojmila jedna knjižničarka koja se, aludirajući na moj pseudonim, potpisala kao „Gospođa Knjižničarka“.

E sad, da s „Operacije letci“ prijeđem na recentniju „Operaciju Bumble“.

Btw, volim nekim svojim pothvatima dati naziv „operacija" jer se tada osjećam kao 007, odnosno u mom slučaju Blogerica - Gđica Blogerica.

Iako mi je u početku sve to na Bumbleu bilo jako zabavno, ubrzo mi je postalo malo manje zabavno. Zašto? Zato što sam se u određenom trenutku morala suočiti sa sobom, a to je uvijek najteže.

Na aplikaciji sam doživjela odbijanje u više navrata i iz različitih razloga.

Jednu večer sam, dok sam vježbala, okinula selfi i poslala ga frendici uz tekst:

“Dobro ja i izgledam s obzirom na to koliko puta su me odjebali u zadnjih tjedan dana.”

Volim sve okrenuti na šalu jer tako lakše idem kroz život, ali taj tjedan mi je doista bio težak. A sve zbog emocija koje sam morala proživjeti.

Objasnit ću na tri primjera u kojima sam odbijena.

Prvi „odbijač“ je otkazao naš dogovor jer nisam htjela odmah prestati dejtati s drugima. Dakle, radilo se o čovjeku koji me nikada nije vidio, ali je očekivao da ću ja, odmah po dogovaranju kave s njim, ugasiti aplikaciju i čekati njega desetak dana da dođe iz inozemstva i ujaše u moj život kao princ na bijelom konju.

Takav pristup „zapišavanja terena” mi se nije svidio pa je pitanje bi li se ta kava uopće realizirala da smo nastavili komunikaciju. Ali on ju je u startu okončao poprilično žustrom porukom u kojoj je pisalo da otkazuje naš dogovor i da izgleda da sam ipak još jedna „likuša s Bumblea”.

Bez obzira na sve okolnosti i moje mišljenje o njemu i njegovim postupcima, osjetila sam odbijanje kad sam pročitala njegovu poruku.

Inače, on je tvrdio da ga je privukao moj intelekt, tj. da sam mu intelektualno privlačna i da mu je potpuno nebitan moj izgled.

Kad mi krenu s takvim izjavama, odmah znam s kime otprilike imam posla.

Ne kažem da nekog ne može privući intelekt; dapače, i ja sam tip osobe koju privuče „ono nešto”, a ne isključivo izgled. Međutim, ne vjerujem onima koji kažu da im je izgled sasvim nebitan jer to znači ili da nemaju vlastiti ukus ili da lažu. Treće varijante nema. A ne volim ljude bez ukusa, niti lažljivce.

Drugi „odbijač“ se jako naljutio na mene zato što sam svom kolegi (za kojeg smo tijekom dopisivanja slučajno utvrdili da nam je zajednički poznanik) rekla da sam ga upoznala preko Bumblea.

Po porukama se osjetilo da je vidno uznemiren. Napisao mi je da neke stvari treba zadržati za sebe i da ne mora cijelo selo sve znati.

„Slažem se načelno s tobom, ali Bumble ne doživljavam nečim 'osobnim' što bih trebala zadržati za sebe. Zašto si uopće na aplikaciji ako te toga sram? Ne kužim”, odgovorila sam mu.

„Ovo je koma. Otkazujem naš dogovor. Lp”, napisao mi je i unmatchao me.

Na njegovu poruku sam osim odbijanja, osjetila i grižnju savjesti. Jer je ispalo da sam nešto pogrešno napravila. Tako da sam se morala istovremeno nositi s dvije negativne emocije.

Iako on nije iskomunicirao sa mnom da ne želi da se zna da je na ovoj aplikaciji, grižnju savjesti sam osjećala jer sam smatrala da sam ja kriva za to što je njega sram i što će se po malom gradu iz kojeg je možda pričati da je on na dejting aplikacijama.

No uspjela sam si osvijestiti da to kako se on osjeća ovisi o njegovim mislima, a ne o mojim postupcima. S time da, da mi je rekao da ne želi da se zna, ne bih uopće pitala kolegu za njega.

Zbog moje iskrenosti oko načina našeg upoznavanja drugi odbijač me vjerojatno smatrao neinteligentnom jer bez razmišljanja iznosim okolo „privatne” stvari.

Treće odbijanje sam najintenzivnije proživjela.

Radilo se o muškarcu s kojim sam bila na jednoj kavi i trebali smo ići na drugu. Neću vas daviti detaljima, ali on mi je, za mene totalno neočekivano, dan prije termina otkazao i napisao da sam mu se stvarno svidjela te da cijeni moju iskrenost, ali da je na temelju našeg tipkanja zaključio da ja nisam spremna za nešto ozbiljnije te da se to kosi s njegovim željama.

Kad sam pročitala poruku trećeg odbijača, samo sam htjela da osjećaj odbijanja nestane pa mi je automatska reakcija bila da se posvađam s njim kako bih osjećala ljutnju jer sam na ljutnju navikla i nju lakše podnosim.

Ali osvijestila sam na vrijeme svoj pokušaj bijega od osjećanja odbijanja pa sam se zaustavila i rekla si:

“Stani. Osvijesti to. Budi s tim.”

I bila sam. Stajala sam u kupaonici, jednom rukom oslonjena na perilicu rublja i osjećala sam odbijanje. Prošlo je nakon cca minutu.

Kako su se sva ta tri odbijanja dogodila u dva dana, osjećaj odbijanja mi se tih dana javljao u valovima kad god bih se sjetila svojih odbijača. S time da sam osjećaj nikad ne traje dugo, ali sve skupa je bilo intenzivno.

Bila sam izmučena i ljuta na sebe. Pitala sam se zašto si to radim, odnosno zašto se „mučim” kad sam mogla ostati u svojoj zoni komfora.

Ali stvar je u tome da je komfor stagnacija, a ja sam predugo stagnirala. Nema napretka u komforu. Nema rezultata. Komfor vas ne mijenja. Komfor je failing ahead of time, tj. poraz bez da ste uopće nešto pokušali. Komfor sprječava hrabrost.

To vrijedi za sve sfere života, ne samo za ovo moje izlaganje odbijanju od muškaraca.

Primjerice, nećete se prijaviti za novi posao jer se bojite da vas ne odbiju. Nećete pitati frendicu da bude krsna kuma vašem djetetu jer se bojite da vas ne odbije. Nećete inicirati neko okupljanje jer se bojite da se nitko neće odazvati, tj. da će odbiti doći. Nećete objaviti neki post na Instagramu jer se bojite da vas netko ne otprati, tj. da vas ne odbije dalje pratiti.

I tako redom. Primjera je milijun.

Zašto taj strah nije dobar? Zato što nas sprječava da budemo osoba koja želimo biti. Provodimo život u skrivanju. Jer ne možete doživjeti odbijanje ako se ne izložite.

Da ja nisam instalirala „Bumble”, garantiram vam da ne bih doživjela tri muška odbijanja u dva dana.

Ali ja sam u to krenula s mišlju:

„Dođi i odbij me.“

Da se razumijemo, nije da sam željela biti odbijena, ali rizik da doživim odbijanje je bio dio moje voljnosti da probam nešto novo.

I tu dolazim do druge stavke koja je povezana s našom voljnošću da doživimo emocije kojih se bojimo, a ta stavka je samopouzdanje.

Mel Robbins, čije podcaste trenutno slušam, definira samopouzdanje kao voljnost da probamo nešto novo iako se ne osjećamo spremni. Jer ako pokušate nešto novo, možete biti super u tome i otkriti svoj novi talent ili možete biti grozni u tome. No koja god varijanta bila, dobit ćete određeni rezultat.

Rezultat koji sam ja dobila izlaganjem odbijanju je dodatno prihvaćanje sebe. Zato što je s druge strane odbijanja prihvaćanje. A kako sam ja godinama bila u začaranom krugu pokušavanja da se svima svidim i budem prihvaćena od svih (osim od sebe), ovakve situacije su mi i nadalje teške.

Ali bila sam autentična i nisam mijenjala sebe da bih se svidjela drugima (u ovom slučaju muškarcima), nego sam prihvatila kod sebe ono što je njih odbilo od mene.

Zapravo je potpuno besmisleno truditi se svidjeti drugima jer dvije osobe mogu imati potpuno suprotno mišljenje o vama, a vi ste isti. Najbolji pokazatelj je moja situacija s prvim i drugim odbijačem gdje me jedan smatrao intelektualno privlačnom, a drugi neinteligentnom. A moj kvocijent inteligencije se bome nije značajno mijenjao u tih nekoliko dana.

Inače, inspiraciju za naslov teksta sam dobila dok sam slušala jednu pjesmu koja se zove „Dođi i uzmi me“.

Uz tu pjesmu vežem jednu anegdotu s bivšim, još s početka naše veze, koja je započela mojim slanjem njemu linka na tu pjesmu. Reći ću vam samo da je došao, a ostatak ću zadržati za sebe jer se bojim da bi odbijač broj dva završio na aparatima da sazna da sam tako nešto podijelila s „cijelim selom“. Vidite kako učim na svakom koraku.

Uglavnom, poruka ovog teksta je da se ne bojite odbijanja. To je samo osjećaj koji ćete osjetiti. Nije ugodan, ali nije ni smrtonosan. Prođe.

Pokušajte si postaviti situaciju na obrnuti način, kao ja s knjižnicama. Svako odbijanje koje doživite gledajte kao stepenicu na vašem putu do željenog odredišta. Kada vam postane teško (a postat će sigurno u određenom trenutku), zapitajte se koliko ste puta voljni biti odbijeni da bi došli do svog cilja? Koliko ste truda voljni uložiti?

Ako, pod utjecajem Bumblea, uzmemo da je vaš cilj pronaći novog partner/icu, za svaku osobu koja vas je odbila stavite plus u svoj notes. Isto napravite i za svaku osobu s kojom ste otišli na kavu i utvrdili da nije za vas. Ti plusevi će kasnije biti pokazatelj koliko truda ste uložili da bi našli „svoju osobu“. Bit će također pokazatelj koliko litara kave ste popili, ali ta statistika je sada manje bitna.

Uostalom, ne bi li bilo čudno da dođete na dejting aplikaciju i odmah nađete osobu svog života? Meni bi to odmah bilo sumnjivo.

Realno, što više truda uložimo u nešto, to više cijenimo konačni ishod.

Slično je i s ljudima koji osvoje EuroJackpot, loto ili neku sličnu igru na sreću. Ne cijene taj novac kao ljudi koji su taj isti iznos novca zaradili vlastitim radom. Jednostavno je osjećaj drugačiji.

S time da vas molim da mi, ako se odlučite za online dejtanje, javite kako vam ide. Baš me zanima hoće li itko uspjeti nadmašiti mene i biti odbijen četiri puta u dva dana. Tu osobu molim da mi pošalje svoj selfi da vidim kako izgleda nakon što je to proživjela.

A vi ostali koji imate partnere, izložite se nekoj drugoj vrsti odbijanja.

Idite zatražiti povišicu od poslodavca. Obratite se izdavaču sa svojom knjigom. Ponudite svoj proizvod novim kupcima. Zatražite oprost od osobe koju ste povrijedili.

O čemu god da se radilo, budite voljni biti odbijeni.

Jer vas rezultat možda iznenadi.

Ne samo u smislu da ćete možda dobiti povišicu, izdavača, novog kupca ili oprost.

Možda iznenađenje bude još veće.

Možda napokon „upoznate“ osobu koja želite biti.