Ovaj vikend sam imala, kako je govorio moj djed, „novi moment“ u životu. Šetala sam po Zagrebu i slušala samu sebe na slušalice. Da budem preciznija, slušala sam audio snimke tekstova koje sam tijekom proteklog mjeseca snimala. Do trenutka objavljivanja ovog teksta, bit će dostupni i vama, i to već neko vrijeme.
Nisam slušala samu sebe jer sam narcisoidna, nego sam morala provjeriti kvalitetu audio snimaka. Poslušala sam svaki audio nakon što sam ga snimila, ali to je bilo preko zvučnika na laptopu, a kako je zvuk preko slušalica ipak drugačiji, druga runda slušanja je bila na ovaj način.
Radilo se o 42 audio zapisa u trajanju od cca 15 minuta pa sami izračunajte koliko mi je sati za to trebalo jer meni matematika nije jača strana i bolje da se ne upuštam u takve avanture.
Uglavnom, preslušavanjem sam htjela provjeriti da nema nekog krčanja u audio snimkama, prekida zvuka ili nekih vanjskih zvukova koji se čuju na snimci, a koji ne bi trebali biti dio iste.
Zašto? Zato što sam puno snimaka morala ponavljati baš radi vanjskih zvukova.
Naime, prvotno sam snimke počela snimati popodne iza posla. Ali što se događalo? Taman kad bih došla do tipa desete minute snimanja, susjedov pas bi zalajao. Ili bi netko pustio vodu, a u starim zgradama se to jako čuje. Ili bi netko glasno pustio muziku. Ili bi se netko na ulici počeo derati. Ili bi netko zatrubio. I da ne nabrajam dalje.
Ne moram vam opisivati svoj očaj kad bi se to dogodilo pred sam kraj teksta.
Jer ovi vanjski uzročnici nisu bili jedini razlozi za ponavljanje snimanja. Često sam morala kretati ispočetka radi svojih grešaka. Neke riječi jednostavno nisam mogla pročitati. Nije išlo. Ili bih krivo pročitala rečenicu. O naglascima da ne pričam.
Ima takvih grešaka i na postojećim snimkama, ali kad bih već u prvih 5 minuta snimke imala desetak krivo izgovorenih ili naglašenih riječi, morala sam krenuti ispočetka.
Sve to skupa je dovelo do toga da sam počela snimati rano ujutro, prije posla. Pod rano mislim na doista rano. Najčešće oko 5, a nekada i od 4 ujutro. Zašto? Shvatila sam da je to optimalno vrijeme za snimanje jer je tada bio mir u zgradi i na ulici.
Pomalo sam se smiješno osjećala dok bih se izvlačila iz kreveta, kuhala kavu i vadila mikrofon koji sam si kupila baš za ovu namjenu te u pidžami sjedala za laptop kako bih krenula sa snimanjem.
Ali mislila sam na vas koji ne volite čitati ili nemate vremena za čitanje. Vi ste mi bili glavna motivacija. Rekla sam samoj sebi:
„Ti ljudi trebaju moje audio snimke tekstova.“
Uz tu misao bih se bacila na posao dok je vani bio mrkli mrak i svi normalni ljudi su još spavali. A i nije da sam neka spavalica pa da mi je san važniji od svega. Ali to već znate.
I tako ja u subotu hodam besciljno po gradu slušajući pritom svoje audio snimke i u jednom trenutku shvatim da sam kod Kaptol Centra (iliti Centra Kaptol – ako ćemo koristiti redoslijed riječi iz službenog naziva) i da sam već 2 sata u šetnji. Totalno sam izgubila pojam o vremenu i prostoru.
Poslala sam sestri poruku:
„Znaš, malo mi je čudno samu sebe slušati. Ali s druge strane, fakat su mi dobri tekstovi kad ih ovako slušam kao nepristrani slušač.“
Mislim da ona nekad treba tumača za moje poruke jer nit' je znala što slušam, nit' gdje sam. S time da ni ja na trenutke nisam znala gdje sam, no stvar je bila u tome da sam pratila sunce. Ta subota je bila hladna, ali sunčana i ja sam instinktivno birala ulice u kojima je bilo sunce, odnosno u kojima zgrade nisu radile hlad.
I tako sam se od McDonald'sa u Heinzelovoj gdje sam uzela coffee to go odjednom našla u Novoj Vesi.
Inače nisam „McDonald's osoba“. Nikad nisam bila. Rijetko tamo jedem i uvijek ću radije kupiti kebab ili komad pizze nego otići u Mekić. Ili Megić? Upravo to je bio predmet rasprave dviju srednjoškolki uz koje sam prošla na ulici. Jedna je zastupala stajalište da je ispravno reći „Mekić“, a druga „Megić“. Sklonija sam „Mekiću“, ali kad sam malo prevrtjela film, shvatila sam da doista puno ljudi govori „Megić“.
Slično ovim srednjoškolkama, ja sam u prethodnom odlomku malo raspravljala sama sa sobom je li ispravno reći kebab ili kebap, ali sam u konačnici Googlala i utvrdila da su oba izraza ispravna. Čisto da znate.
No, iako nisam „McDonald's osoba“, definitivno sam „McCafé osoba“. Znači obožavam njihovu kavu. Uzimam najčešće kavu s mlijekom. Nisam nikada voljela espresso ili crnu kavu. Crnu kavu sam pila jedino kada bih učila za ispite jer se tada nekada trebalo držati budnom dugo u noć. S time da se kod mene glede kave definitivno radilo o placebo učinku.
Kako znam? Zato što ju sada mogu popiti usred noći (ono kad doručkujem da bih se uspavala) i zaspati iza toga bez problema.
Kad sam već kod placebo učinka, postoji pjesma naziva „Placebo“ u kojoj je jedan stih koji mi je baš upečatljiv. Stih kaže:
„Pre (prije) nego što mi kažeš volim te,
prvo zavoli me, prvo zavoli me.“
Kada sam prvi put čula tu pjesmu, navela me na razmišljanje o tome koliko često ljudi nekome kažu „volim te“, a da ne vole osobu kojoj su to rekli. Nisu ju još zavoljeli. Možda nikada ni neće. Ali kažu to jer je ta osoba njima rekla da ih voli ili jer misle da bi to trebali reći.
S druge strane, koliko ljudi je prestalo voljeti neku osobu, ali joj i dalje govore da ju vole jer joj nisu spremni reći da je više ne vole. A ne žele da ta osoba posumnja da ju više ne vole. Pa lažu. Ne samo tu osobu nego i same sebe.
Ja sam imala dosta dug period života u kojem sam lagala samu sebe. Ne samo vezano za to volim li nekoga, nego općenito.
Sad sam u periodu života u kojem slušam samu sebe. Pritom ne mislim na ovo doslovno - preko slušalica, već slušam vlastitu intuiciju i donosim odluke na temelju nje.
Moje slušanje intuicije ne znači da ne promislim prije odluke. Promislim. Ali bez obzira na to što me strah nastoji blokirati i što moj „zdrav razum“ pronalazi milijun razloga zašto nešto je ili nije dobra ideja, rukovodim se osjećajem duboko u sebi koji mi govori koju odluku trebam donijeti.
Svi imamo intuiciju - taj osjećaj iznutra koji nam signalizira da bi nešto trebali napraviti ili da bi nešto trebali prestati raditi. Ali ju često ignoriramo zbog straha.
Par mojih frendica sad zna za ovaj blog. Negdje tjedan dana prije objave audio snimaka tekstova na blogu poslala sam im u grupu link na Spotify na kojem su već bile audio snimke. Pitale su me jesam li uzbuđena i sretna.
Odgovorila sam im:
„Iskreno, malo me strah jer zapravo ne znam što točno radim s tim blogom, ali nešto me vuče.“
Tako bih ja opisala intuiciju – ono kad vas nešto vuče u određenom smjeru.
Ne vuče vas bez razloga.
Sličan je učinak intuicije i kada smo u interakciji s nekom osobom. Osjetimo određenu vibru. Ne možemo racionalno objasniti zašto nam se sviđa ili ne sviđa, već imamo taj neki osjećaj.
Baš sam nedavno tipkala s jednim frendom.
„Kaj ima?” pitala sam ga jer se nismo čuli par mjeseci, a on mi je napisao kratki update koji je završio s rečenicom:
„I da, nećeš vjerovati, ali bio sam u vezi čak mjesec dana.”
„Opa! Čestitam! Zašto više nisi?” pitala sam ga dalje.
„Ne znam. Bila je to prva žena koja mi se svidjela nakon duže vremena, ali nešto nije štimalo s njom”, odgovorio mi je.
„U kom smislu?” pitala sam.
„Ne znam, ne mogu točno odrediti. Isprva je bilo normala sve, ali što smo više vremena provodili zajedno, osjetio sam nešto loše”, napisao je.
To mi je bilo zanimljivo pročitati jer sam tih dana dosta razmišljala o intuiciji. On je dakle jednostavno osjetio da nešto nije u redu. Ništa posebno se nije dogodilo, nikakav incident ili čudno ponašanje. Radilo se o osjećaju koji mu se javljao vezano za nju i dok je bio s njom.
Zato je intuiciju nekada teško shvatiti – jer je iracionalna. Neki psiholozi kažu da predstavlja instinktivno shvaćanje te da na temelju nje donosimo većinu ključnih odluka.
Naglasak je na „ključnih“. Tako da nemojte koristiti intuiciju kako bi opravdale mužu zašto ste kupile još jednu torbicu.
“Ali ljubavi, nešto me vuklo da ju kupim!”
To nije intuicija. To je nešto drugo što ja ne mogu shvatiti jer ne volim shopping. S druge strane, volim se lijepo oblačiti. I sad ti živi s te dvije oprečne stavke.
Uglavnom, sestra i ja u shoppingu izgledamo kao dvije pokisle vrbe. Vučemo se po shopping centru i nakon što obiđemo dvije trgovine, redovito sjednemo na kavu s teškom glavoboljom. Tamo onda skupljamo snagu za nastavak.
Iza kave obiđemo još dvije trgovine i onda je vrijeme za ručak jer ogladnimo, a nije dobro da gladne i razdražljive radimo nešto u čemu ne uživamo. Nakon ručka odjeća više ne stoji tako dobro kao prije ručka pa već u prvoj trgovini zaključimo da je vrijeme da okončamo tu agoniju.
Dobro je kad nešto kupimo, ali kad ništa ne nađemo, onda zavlada očaj. Tada redovito kupim paket čarapa da imam osjećaj da sam bar nešto kupila i da sva ta muka nije bila uzaludna.
No da se vratim na intuiciju.
Intuitivno postupanje je prirodno. Ono nam daje moć. Ako ne vjerujemo vlastitoj intuiciji, nego zbog straha tražimo odobravanje drugih i ispitujemo ih za mišljenje, gubimo tu moć.
Ovo me podsjetilo na priču koju mi je neki dan ispričala frendica o svojoj kolegici koja je otišla iz firme nakon što je dvadeset godina radila tamo.
„Pazi, žena ima 53 godine i otišla je na manje plaćen posao. A kod nas je provela većinu svog radnog vijeka i ništa joj nije nedostajalo. Nikome nije jasno što joj je došlo“, rekla mi je slegnuvši ramenima.
„Pa što ona kaže – zašto je otišla?“ pitala sam.
„Kaže da joj je jednostavno bilo dosta. Da se zasitila svega i da joj je trebala promjena. A i uvijek je govorila da ju privlači kreativan rad, a da je zapela u korporaciji“, odgovorila mi je.
„Ja bih rekla da je kraljica napokon poslušala svoju intuiciju“, komentirala sam.
„Ne znam. Ja joj želim svu sreću, ali meni je to nerazumljivo, čak i neodgovorno s njezine strane. Otišla je na manje plaćen posao na kojem još i probni rok mora proći“, rekla je.
„Ne poznajem ženu pa mi je teško komentirati. Ali ako je bila nezadovoljna, bolje da je otišla“, zaključila sam.
Vjerojatno su toj ženi razum i ljudi oko nje govorili da ostane na dobro plaćenom korporativnom poslu, dok joj je istovremeno intuicija govorila da treba promjenu.
Ali jesu li važniji njezini kolege (uključujući moju frendicu) koji ne razumiju njezino postupanje ili je važnija ona koja, u konačnici, mora živjeti sa svojom odlukom. Njima je, ako ćemo realno, sasvim svejedno kakvu će ona odluku donijeti. Pričat će o tome par dana po firmi i nakon par mjeseci zaboraviti da je ikada radila tamo.
Albert Einstein je rekao: „Intuicija je sveti poklon, dok je razum vrijedni sluga. Stvorili smo društvo koje veliča slugu i zaboravilo je na poklon.“
A taj „poklon“ nikako ne bismo trebali zaboraviti ili zanemariti. Bilo da se radi o glasu koji nam govori da lažemo dok nekome izgovaramo riječi „volim te“, osjećaju koji nam daje do znanja da s nekom osobom nešto ne štima ili onom nečemu što nas vuče da u 4 ujutro u pidžami snimamo audio tekstove.
Moguće je da će vam se, nakon što ste postupili intuitivno, u određenom trenutku činiti da ne znate gdje ste i kuda ste se zaputili, kao što ni ja nisam znala tijekom svoje subotnje šetnje. No znat ćete da ste na dobrom putu ako ćete „pratiti sunce“, tj. birati putove prema kojima će vas voditi unutarnji osjećaj topline.
Jer čovjek se ne izgubi kada sluša sebe, već kada sluša sve oko sebe i sve osim sebe.
Zato se zapitajte kada ste zadnji put imali „novi moment“ u životu.
A potom poslušajte sebe i krenite u smjeru u kojem vas intuicija vodi.
