U zadnje vrijeme imam probleme sa zvukom. Ne sluhom, nego zvukom. Krenulo je s televizorom. Kako ga rijetko palim, jednu večer sam ga upalila i nije bilo zvuka. Samo slika, bez tona. Onda se odjednom čuo lagani „bum“ i zvuk je proradio.
„Vidim nije ni tebi neki dan“, rekla sam televizoru.
Malo me stresla ta mini zvučna eksplozija televizora. Podsjetila me na Grički top koji me i nadalje svakog radnog dana uspije iznenaditi. Nevjerojatno. Obično nešto prije podneva izađem na pauzu i kad to grune, ja se sva stresem. Čujem ga čak i kroz slušalice koje tada redovito imam u ušima. Nekad malo i poskočim na ulici od šoka.
Na jedan takav dan sam dobila poruku od frenda:
„Kako si se stiltala. Hahahaha!“
„Gdje si?“ odgovorila sam mu i počela se okretati oko sebe jer sam znala da mora biti negdje blizu kad me vidio kako sam poskočila na pucanj topa.
„Ma u Pan Peku sam. Prošla si već. S kolegom sam“, odgovorio je.
„Zovem te kasnije onda“, napisala sam mu i nastavila svojim putem, bez daljnjih poskakivanja.
Dobro je da tad još nisam koristila bežične slušalice, već one vulgaris. Zašto je dobro da ih tad još nisam koristila? Zato što bi mi garant obje slušalice ispale iz ušiju.
Ne znam kako vi to uspijete namjestiti, ali moje slušalice su više po podu, nego u mojim ušima. Mislim da nema ulice u Zagrebu čiji pločnik nisu upoznale.
Također ne znam je li problem u tome što ih ne znam dobro staviti ili u tome što imam male uši, ali ne prestaju ispadati.
Inače, sestra mi redovito, kad ju nešto ne čujem pa ju dva puta tražim da mi ponovi, dođe do uha i kaže:
„Čuješ li ti išta na te svoje male uši?“
Bude mi to uvijek smiješno, mada bih radije da mi se neki frajer mota oko ušiju, a ne ona. Ali što ćete, često naše želje nisu u skladu s realnosti.
No da se vratim na svoje avanture s bežičnim slušalicama.
To je inače najveća novina u mom uzbudljivom životu – „prešla“ sam na bežične slušalice. Dugo sam im se odupirala, a onda su me u istom tjednu dvije osobe pitale zašto i dalje koristim slušalice sa žicom iliti žične slušalice.
Prva je bila kolegica s posla koja me nazvala da me ponovno pozove na double date kojem bi prisustvovali ona i njezin suprug te neki njezin prijatelj s kojim bi me ona silno voljela spojiti. Jednom sam uspjela odgoditi, ali kako se sada izlažem novim i nepoznatim situacijama, pristala sam. Srećom, taj događaj se još nije realizirao.
Ali na početku razgovora mi je kolegica rekla da me ujutro, prilikom dolaska na posao, vidjela iz auta svu zapletenu u slušalice i pitala zašto si ne nabavim bežične slušalice. Rekla sam joj da znam da bih trebala kupiti nove, ali da volim ove oldschool.
Onda mi je za par dana frendica rekla kako je na mojim storijima na Instagramu primijetila da ja i nadalje koristim slušalice sa žicom i pitala me da tko to još koristi.
„Znaš, ti si već druga osoba koja mi je ovog tjedna postavila ovo pitanje. Odgovorit ću ti isto kao i prvoj osobi – staromodna sam.“
I što me na kraju natjeralo da ipak počnem koristiti bežične slušalice? Sila.
Bila sam u nedjelju kod svojih i slušalice su mi slučajno ostale u mojoj staroj sobi. Primijetila sam da ih nema u stanu tek u ponedjeljak ujutro kad sam kretala na posao.
I što sad? Kako ću slušati podcaste ili glazbu dok hodam?
Sjetila sam se tih bežičnih slušalica koje sam imala u ormariću, zgrabila kutijicu i odjurila na posao. Na poslu sam ih otpakirala i stavila puniti.
„Je l' ti možda znaš kako spajam te slušalice s mobitelom?“ pitala sam kolegicu.
„Pa valjda preko Bluetootha“, odgovorila mi je.
„Logično. Idem probati“, rekla sam.
„I?“ pitala me za povratnu informaciju.
„Lijeva radi, desna ne“, odgovorila sam.
„Čudno. Jesi li ih već koristila?“ pitala me dalje.
„Nisam, ali dugo su stajale u mom ormariću. Možda je nešto otišlo“, zaključila sam.
Uglavnom, ništa nije „otišlo“, nego je ovaj veliki tehnološki mag (ja) propustio uključiti jednu slušalicu. Mislila sam da kad upalim jednu, da se automatski upali i druga.
Avanture sa slušalicama su se nizale jedna za drugom jer bi ih ja zaboravila povezati s mobitelom preko Bluetootha pa bih uključila glazbu i ona bi krenula svirati naglas, preko zvučnika mobitela. To nije bio problem kada bi se dogodilo doma, ali kada bih po hodnicima svog radnog mjesta raspalila na najjače Ekstra FM, nije baš bila najugodnija situacija ikad.
Ili bih nazvala nekoga i ne bi mi bilo jasno zašto ništa ne čujem tu osobu. Razlog je bio taj što je glas mog sugovornika izlazio iz slušalica koje su bile u džepu moje jakne, a ja sam držala mobitel na svom malom uhu i čudom se čudila tišini.
Znam da ću se s vremenom naviknuti, ali ovo su one početničke muke.
Iako, nisam sigurna hoće li mi ikada prestati ispadati iz ušiju. Morat ću pogledati ima li bežičnih koje prate liniju uha, poput onih koje su se dobivale uz iPhone prije. Slušalice koje sam dobila uz Samsung (s onim čepićima na vrhu) mi nikako ne odgovaraju. Čak ni žične. Ali one bar, kad bi mi ispale iz uha, ne bi pale na tlo jer bi ih žica zaustavila.
Ove bežične su mi se, prilikom pada na tlo, raspale već više puta. Ali nakon što ih sastavim, i dalje rade. Čudo.
Ali sve i da se trajno raspadnu, nema veze jer su ove koje sad imam neke promotivne. Dao mi ih je rođakinjin muž kao dio promotivnog materijala firme u kojoj radi. Bilo je to još prije cca dvije godine. Bila sam kod njih doma jer smo živjeli u istom kvartu, a on ih je stavio na šank i rekao da ih uzmem.
„Hvala, ali ne koristim ja te bežične“, rekla sam mu.
„Dobro daj ih onda nekome“, rekao je.
„Ma radije ti daj nekome. Ne znam kome bih dala to.“
„Samo uzmi molim te. Nemam više kome dati. Čak sam i poštaru dao jedne“, nastavio je.
„Našem poštaru?“ pitala sam.
„Da. Ako ćeš nositi svoje po kvartu, možete si ti i poštar mahati i rukama signalizirati na slušalice.“
Počela sam se jako glasno smijati na ovo.
Moj glasan smijeh je također jedan od zvukova s kojima imam problema u zadnje vrijeme. Zapravo nemam ja, nego ljudi koji su sa mnom kad eksplodiram od smijeha. Prošlog tjedna se to dogodilo dva puta.
Prvi put je to bilo na Europskom trgu gdje sam sjedila na kavi s jednim meni jako dragim parom. Kao i obično, baljezgala sam im neke gluposti. Ovog puta nešto o muškarcima. Kad sam završila izlaganje, muški član para me gledao u nevjerici i iznio sukus moje priče:
„Znači tražimo ti albanskog zaštitara?“
Vama vjerojatno ovo neće biti smiješno jer niste vidjeli njegov izraz lica, niti ste upoznati s onim što sam im ispričala, ali ja sam toliko glasno prasnula u smijeh da sam mislila da će sve one silne staklene površine popucati.
Druga situacija je bila na izletu na našoj obali. Sestra i ja smo bile s rođakom i njegovom curom. Sjeli smo na cugu uz more, točno u suton. Bilo je jako lijepo i mirno. Ja sam nešto pričala o svom radu na sebi. Ponosno sam im ispričala kako sam uspjela zatražiti i dobiti popust na ulaznice iako mi je to grozno neugodno.
Znači meni nikako ne ide cjenkanje, traženje popusta, povrati predmeta i sl. Čak mi je neugodno zatražiti račun ako ga u kafiću ili restoranu ne donesu na stol, a iz nekog razloga mi treba (primjerice čini mi se da je iznos koji nam žele naplatiti previsok u odnosu na ono što smo konzumirali).
Sada sam osvijestila da je to zbog mojih uvjerenja o novcu, ali o tome ću nekom drugom prilikom. Radim još na tim uvjerenjima pa je prerano da pišem o tome.
Uglavnom, nisam ih davila svojim radom na sebi cijeli dan, bez brige. Zapravo tad sam to prvi put spomenula.
Tijekom moje priče, rođakova cura je otišla na wc, a ja sam njemu i sestri nastavila pričati kako se rezultati većine jako uspješnih ljudi temelje na tome što se ne boje osjećati nijednu emociju. Ne dopuštaju da ih strah od neugodnih emocija spriječi u ostvarenju ciljeva, nego samo idu naprijed.
Strastveno sam pričala o njihovim uspjesima glede kontroliranja vlastitih misli i nošenja s emocijama te završila s rečenicom:
„I tako sam odlučila da se ni ja neću bojati tih emocija, tj. da ću napraviti ili pokušati napraviti sve što želim, unatoč strahu, sramu ili neugodi.“
„Što sam propustila?“ pitala je rođakova cura kad se vratila s wc-a.
Moj rođak joj je odgovorio:
„Evo GB (rekao je moje ime, ali ovo je za potrebe teksta) je upravo podijelila s nama koliko se toga može postići radom na sebi. Ona je uspjela dobiti popust na ulaznice u Muzeju krapinskog pračovjeka.“
Znači…
Ja nisam ni skužila koliko glasno sam se počela smijati dok nisam vidjela njihova lica, a i lica ljudi za stolovima oko nas koja su bila uperena u mene. Tada mi je postalo jasnije da je frekvencija bila poprilično visoka.
„Upravo si otjerala sve ribe iz ovog dijela Kvarnerskog zaljeva“, prokomentirao je rođak.
Ali ne prasnem često baš tako jako u smijeh. To bude najčešće kad se duže ne smijem pa mi se valjda nataloži ta energija u meni. Ili kada netko kaže nešto što mi je jako smiješno.
Moje prvo sjećanje na ovaj moj jako glasan smijeh je iz srednje škole.
Imali smo sat biologije. Profesorica nam je dala da nešto radimo u grupama i u razredu je bilo poprilično tiho. Jedna od frendica s kojima sam bila u grupi je u jednom trenutku rekla nešto što je meni bilo urnebesno. Ne sjećam se što je rekla, ali se sjećam da sam glasno prasnula u smijeh.
Profesorica je podigla pogled i kada je shvatila da sam se ja počela smijati, iznenađeno je izgovorila moje ime i rekla:
„Nisam znala da ti možeš biti tako glasna.“
Možda ona nije mislila ništa loše, ali ja sam taj trenutak upamtila kao neugodan. Kao da sam napravila nešto što se nije smjelo.
Drugi neugodan trenutak je bio kad mi je bivši dečko rekao da se smijem kao luđakinja. Ne „the bivši“. On mi nikada tako nešto nije ni ne bi rekao. Jedan prije njega, u srednjoj školi.
Frajer se obrijao na ćelavo, ali nije mu stajalo. Imao je neobičan oblik glave i bio je svijetle puti. Kako je odlučio obrijati glavu nakon ljeta, ostatak kože mu je bio tamniji od te izrazito bijele glave. Izgledao je kao punoglavac. Kad sam ga vidjela, nisam se mogla suzdržati od smijeha.
„Ma ne, dobra ti je frizura“, govorila sam mu kroz nalete smijeha koje sam bezuspješno pokušavala suzbiti.
On se naravno uvrijedio i počeo baš ružno govoriti o mom smijehu. Neću ponavljati njegove riječi jer nisu bile lijepe, ali uspio je postići ono što je htio, a to je bilo da sam se prestala smijati. Ne samo u tom trenutku, nego trajnije. Jer sam se počela sramiti svog smijeha.
Mislila sam da je preglasan, a i bila sam svjesna da ponekad iznenadi i preplaši ljude. Kao mene Grički top.
To su bile te nesigurne godine. Sada volim svoj smijeh. Jednako kao što volim ljude koji me uspiju nasmijati.
Sad još moram odrediti naslov ovom tekstu koji je zapravo ni o čemu posebno. Motiv zvuka se proteže kroz cijeli tekst pa će biti nešto vezano za to.
S druge strane i za Seinfeld kažu da je „serija ni o čemu“ pa je jedna od najgledanijih u povijesti. Rekli bismo da se radi o slavnoj iliti zvučnoj seriji. A upravo takav je i ovaj moj tekst o zvuku.
Zvučni tekst.
