Kako je? Dobro je

Mislim da svi vi koji me čitate već neko vrijeme znate za moje „promatračke sklonosti“ u odnosu na druge ljude. No u zadnje vrijeme sam više, umjesto na fizički izgled, usmjerena na opažanje ponašanja. Onda slušam ljude što govore i izvlačim neke zaključke tipa:

„Muž se ne ponaša po 'uputama' koje je sastavila za njega u svojoj glavi.“
„Uživa u drami iako samu sebe uvjerava da ne uživa.“
„Svi drugi su mu krivi što nema petlje promijeniti nešto u životu.“
„Ovaj par se čini skladan. Ima nade.”

I tako redom.

Ali ne promatram više samo druge. Sada opažam i vlastito ponašanje.

U zadnje vrijeme sam uočila da i nadalje kukam zapravo. Ali ne o nekim poteškoćama u svom životu, već glede nekih naizgled ne toliko bitnih situacija, što je zapravo varljivo jer ako se ne promatrate dovoljno, nećete to niti uočiti.

Recimo, ja često ne spavam dobro, o čemu sam već pisala u tekstu „Nestašica“, a pitanje s kojim uobičajeno započinje jutarnja komunikacija s mamom i sestrom u grupi je:

„Kako si spavala?“

I onda ja u startu krenem s time kako nisam dobro spavala jer sam spavala samo 5 sati ili sam se budila više puta tijekom noći ili što god da je bio problem te noći.

Ja na to nisam gledala kao na kuknjavu, već sam smatrala da im iznosim činjenice. Doista sam spavala samo 5 sati ili se budila puno puta tijekom noći. Ali nije problem ta rečenica (loše sam spavala), već su problem misli koje ostanu prisutne zbog nje tijekom cijelog dana.

Automatski se stvori pretpostavka da ću tog dana biti umorna. Da će mi biti teško koncentrirati se na poslu. Da ću biti neproduktivna. I ako doista bude tako, sve ću to pripisivati lošem snu prethodne noći.

Ali onda sam si osvijestila da sam u periodima kad sam se nalazila s ovim svojim frajerima (koje svako malo spomenem u tekstovima iz meni neshvatljivih razloga) jednako malo spavala. Tada bih također kasno lijegala, ali bih se ujutro bez problema budila za posao. Bila bih dobro raspoložena i nasmijana, lepršava i ''lagana''.

Kada sam usporedila tu situaciju s ovom bezrazložnom nesanicom, činjenice su bile iste. Spavala sam samo par sati i u jednom i u drugom slučaju.

Što je bilo različito? Moje misli i posljedično moji osjećaji.

Na temelju tih svojih opažanja o samoj sebi sam donijela novu odluku - neću više pridavati pažnju tome kako i koliko sam spavala, odnosno neću više govoriti da sam loše spavala.

Iduće jutro sam mami i sestri, na njihovo redovito pitanje o tome kako sam spavala, odgovorila:

''Spavala sam dobro. Pod krovom (tj. ako ću biti skroz precizna, pod stropom jer mi stan nije u potkrovlju, ali nećemo cjepidlačiti), u krevetu i na sigurnom.''

Primijetila sam da im je moj odgovor bio malo čudan pa sam im u glasovnoj poruci objasnila svoju novu odluku. Kad sam došla na posao, kolegica me također pitala kako sam spavala pa sam i njoj rekla da će moj odgovor na ovo pitanje odsad pa nadalje biti „dobro'“.

Ona je upoznata s promjenama u ponašanju kroz koje prolazim i koje isprobavam pa mislim da ju više ništa ne može iznenaditi. Osim da eventualno dođem bosa na posao (inspirirana Mafijom iz teksta Prioriteti). Mislim da bi tada ipak imala potrebu porazgovarati sa mnom.

I mogu vam reći da mi se sviđaju rezultati ove moje odluke. Nema kukanja, nema osjećaja umora stvorenog mojih mislima o tome kako ću sigurno biti umorna jer sam loše spavala i sve je dobro. Kao što je dobro i moje spavanje.

Ovo se možda čini kao sitnica, ali kada promijenite puno takvih sitnica, zbirni rezultat nikako nije sitnica.

Za razliku od mene koja bih malo kukala oko svog nespavanja, jedna moja poznanica, koja je također u periodu nespavanja, je potpuno dramila. Ali baš onako na najjače.

„Ja sam mrtva žena“, šokantno je izjavila jedno jutro.

Reagirala sam dubokim udahom jer sam znala što me čeka.

„Ne spavam već mjesecima!“ nastavila je.

„Uopće?“ pitala sam ju, svjesna da je to nemoguće.

„Ma odspavam nešto, ali sve je to slabo. Ne znam što da napravim. Ovo je neizdrživo“, rekla je.

„Pa reci samoj sebi da spavaš onoliko koliko tvom tijelu treba. Da spavaš dobro“, ponudila sam joj svoje rješenje.

„Svašta! Kako mogu reći da spavam dobro ako ne spavam dobro?“ nervozno me pitala za objašnjenje.

„Pa ako se usporediš s ljudima u pećinama, spavaš dobro. Oni su morali spavati na tlu i s jednim okom otvorenim jer su ih divlje zvijeri mogle rastrgati u svakom trenutku“, odgovorila sam joj nonšalantno.

Volim lupati kontru tim kraljicama drame. Ne mogu si pomoći.

„Joj molim te. Pa gdje si ti otišla?“ prokomentirala je zakolutavši očima.

„A u doba pračovjeka. Zanimljivo kako neki nikada nisu ni izašli iz tog doba“, odgovorila sam zamišljeno i nasmijala se jer sam se sjetila jednog muškarca na kojeg se odnosila ova moja rečenica.

„Ne kužim sad kakve to ima veze s mojim nespavanjem“, nastavila je uzrujano.

„Nema veze. Odlutala sam, sorry. Ne moramo otići toliko u prošlost. Ajmo u doba djetinjstva naših djedova i baka. Primjerice moji su živjeli u zadrugama i spavalo ih je 10-15 u istoj sobi. Što misliš, kakva je bila kvaliteta njihovog sna? A cijeli idući dan su morali kopati polje ili nešto drugo teško fizički raditi“, rekla sam.

„Ma to su bila druga vremena. Nije to isto“, rekla je, odbacivši i moj drugi primjer.

„Istina, ali moja poanta je u tome da ti smatraš da loše spavaš jer se uspoređuješ s idealnih 8 sati sna o kojima nas uče odmalena. Ako se usporediš s pećinarima ili zadrugarima, spavaš top“, rekla sam i slegnula ramenima.

Nije bila zadovoljna. Ona je htjela iznijeti svoju dozu drame, a ja sam ju srezala. Ubrzo je otišla, vjerojatno u potrazi za novom žrtvom kojoj će izdramiti svoje muke po nespavanju.

Ali da vam ispričam svoje muke po neuklapanju.

Nedavno sam bila na nekom druženju na kojem nisam poznavala nikog osim osobe koja me pozvala. Otišla sam tamo bez ikakvih očekivanja i zapravo sam tek na putu do mjesta druženja shvatila da ne znam tko će biti tamo, koliko ljudi će biti te hoće li biti plesa i zabave ili će biti više mirno druženje.

Došla sam naravno prva jer sam došla točno na vrijeme. Kako su ljudi počeli pristizati, bila sam sve više svjesna da se neću nešto zabaviti na tom druženju.

Bili su mi dosadni.

Ne kažem da su oni univerzalno dosadni. Zapravo, bilo je evidentno da oni sebi međusobno nisu bili dosadni jer mi se činilo da uživaju u tom svom “razgovoru ugodnom naroda slovinskog”. Međutim, meni teme nisu bile zanimljive. Ne volim intelektualna razglabanja na vikend druženjima.

E sad, prije bih ja, u ovakvim situacijama, odmah pogledom tražila bocu na stolu. Natočite mi molim vas and keep it coming. Jer je to bio najjednostavniji način preživljavanja dosadnih i neugodnih druženja.

Sada si doslovno kažem:

“Meni će na ovom druženju biti dosadno.”

Zašto je ovo bitno?

Prvo: Zato što nam može nekada biti i dosadno. Ne mora nam uvijek biti zanimljivo i uzbudljivo.

Glavni protuargument navedenom je redovito:

“Ali vikend je, želim se opustiti i zabaviti. Zaslužio/zaslužila sam malo zabave nakon napornog tjedna.”

Ovaj vikend očito nisi. Preživjet ćeš.

Drugo: Ako ne posegnete za alkoholom, hranom ili mobitelom kako bi vam dosadno druženje bilo prividno zabavnije, moći ćete bolje vladati situacijom.

Mozak vam neće biti opijen, usmjeren na biranje kolača koji ćete idući pojesti ili zabavljen nekakvim videima na društvenim mrežama. A kada si ne dozvolite te vanjske izvore zabave u situacijama koje vam nisu zabavne, krenete uočavati ima li ipak nešto zanimljivo oko vas.

Mene primjerice na tom druženju zaintrigirala brada jednog od muškaraca tamo. Dok je pričao nešto o inflaciji i ekonomskim previranjima, ja sam proučavala njegovu bradu, potpuno isključivši ton jer me ono što je govorio nije nimalo zanimalo.

Brada je bila kao odrezana i nekako mala tj. neproporcionalna u odnosu na ostatak glave. Izgledala je kao da bježi od ostatka njegovog tijela i kao da želi ući u njegova usta (toliko o tome da više nisam usmjerena na promatranje fizičkog izgleda).

Moguće da će me sad netko opet napasti da izrugujem čovjeka i njegovu bradu, ali ne. Ja sam ju doista s interesom promatrala. Bila je definitivno zanimljivija od onoga što je pričao.

Još je bio jedan vedar trenutak na tom druženju. Naime, uspjela sam nasmijati jednog introvertiranog muškarca koji je cijelu večer šutio. Nije ispustio ni glasa, već je samo sjedio do svoje partnerice i gledao u stol. Izgled mu je bio ugodan, a o karakteru nisam mogla steći potpun dojam jer nije govorio. Jedino što sam mogla zaključiti jest da je povučen i sramežljiv. To je bilo očito.

Kako sam tijekom večeri pokušala (poprilično bezuspješno) baciti par fora (ne bi li se malo i nasmijali dok smo za stolom pokušavali riješiti globalnu ekonomsku situaciju), na moju treću foru se „Povučeni” počeo jako glasno smijati. Nikome drugome nije bilo smiješno, ali on se baš razveselio.

Bila sam presretna što sam njega nasmijala.

Kad sam naknadno prepričavala taj isječak s druženja prijatelju, zajebavao me:

“Činjenica da se jedino autističan lik smije na tvoje fore dosta govori i o tebi, znaš?”

Dobio je srednji prst kao reakciju, ali ne mogu reći da nisam našla nešto istine u onome što je rekao. Definitivno nisam za svakog.

Treće: Postajete bolji u tome da se osjećate loše.

Znam da ova rečenica zvuči čudno i da ćete ju možda čitati dva puta i nećete shvatiti što je „pisac htio reći", ali radi se o tome da je meni na tom druženju zapravo bilo dobro.

Dakle, iako mi je bilo dosadno većinu vremena i osjećala sam se neuklopljeno u društvo, bila sam prisutna u trenutku i proživljavala sam to druženje upravo onakvo kakvo je bilo, a meni je bilo nezanimljivo. Ali i nezanimljivo može biti „dobro“, jednako kao što i 5 sati sna može biti „dobro sam spavala“.

Možda ćete pomisliti:

„Kaj ova brije?“

Bilo zato što ne vidite svrhu u tome da postajete bolji u tome da se osjećate loše. Bilo iz razloga jer je vama ovo normalan način postupanja oduvijek pa ne vidite „toplu vodu“ koju ja otkrivam. Bilo zato što ste se pogubili u mojim riječima pa niste uopće shvatili što sam htjela reći.

Ali objasnit ću vam zašto je meni ovo važno.

Ja sam podsvjesno smatrala da uvijek moram dobro spavati i da mi uvijek mora biti zabavno. Jer je to valjda moje rođenjem stečeno pravo. I čim jednu noć ne bih dobro spavala – kukanje. Čim bi mi jedno druženje bilo dosadno – propao vikend. Teško sam podnosila kada stvari nisu bile onakve kako sam si ja zamislila da bi trebale biti.

Sad nemam osjećaj da nešto ne valja jer mi je loše, tj. svjesna sam da je i to „loše“ dio života. Ne nastojim istog trena „lošu“ situaciju popraviti nekim vanjskim izvorima zadovoljstva. Već popravljam situaciju iznutra. Kontrolom svojih misli i svog dragog prijatelja mozga.

Jer sve je u glavi. I sve ovisi o vašim mislima.

Znam da ovo ponavljam kao papiga u zadnje vrijeme, ali stvarno je tako.

Meni je spoznaja da isključivo o mojim mislima ovisi to kako ću se osjećati promijenila život.

S time da nije lako kontrolirati misli. Bar ne ispočetka jer je to jedna šuma koja nikada nije bila krčena. Ali s vremenom postajete sve bolji. Jednako kao što postajete bolji u tome da se osjećate loše. Samo treba biti strpljiv i pomalo napredovati jer „nije ni Rim izgrađen u jednom danu“.

A kada vas tijekom tog krčenja i građenja netko pita:

„Kako je?“

Umjesto s lavinom kuknjave i dramljenja, odgovorite sa:

„Dobro je.“