Danas je godina dana mog bloga.
Iskreno, kad sam ga pokretala, nisam imala dugoročan plan, već je jedino što sam si zadala bilo da neću stati, što god se dogodilo putem, dok ne objavim 50 blog tekstova.
I pritom sam odlučila da ću prvi tekst koji sam ikad napisala (zove se ‘’Nedojebana žena’’) objaviti kao pedeseti. To se još nije dogodilo. Sad smo na broju 43. Ovo vas unaprijed upozoravam jer ćete možda primijetiti da taj tekst stilom ili sadržajem malo odskače od ovih recentnijih. To je zato što je napisan prije nešto više od dvije godine.
Prvo što želim napraviti povodom godišnjice svog bloga jest reći HVALA svima vama koji čitate moje tekstove. Izraziti vam iskrenu zahvalnost što tri puta mjesečno izdvojite svoje vrijeme (koje možete utrošiti kako god želite i na što god želite) i posvetite ga ovog blogu i ''druženju’’ sa mnom. Ja to doista cijenim.
Također sam zahvalna i svima vama koji komentirate, lajkate i šaljete mi poruke jer mi podrška i povratna informacija puno znače. Neke su me poruke rasplakale od miline koja me primila kad sam ih pročitala. Neke su stigle baš u pravom trenutku - kad mi je bio težak dan ili kad sam se pitala ima li sve ovo smisla. Neke su me nasmijale, a smijati se volim.
Neću dalje zahvaljivati jer jednom kad krenem, nema stajanja.
Tako su me nagovorili da držim govor na ručku povodom moje diplome. Prvo sam odbila par puta, ali kako je muški dio ekipe vidio da mi je to neugodno, namjerno su me krenuli provocirati.
''Stvarno ne mogu vjerovati da nećeš održati govor'', rekao je jedan rođak.
''Svi smo došli tu radi tebe i da nam ne možeš par riječi uputiti'', rekao je drugi rođak mašući glavom u nevjerici.
''Ja sam razočaran, a koliko je tek onda baka razočarana, to si ne mogu niti zamisliti'', nadovezao se bratić.
''Jebite se'', rekla sam im, ustala i zatražila prisutne malo pažnje.
Ne sjećam se točno što sam govorila, ali kad sam krenula sa zahvalama, nije bilo kraja. Naime, svakoj osobi u restoranu sam išla ponaosob zahvaliti jer mi je bilo glupo nekoga preskočiti - da se ne bi uvrijedio ili osjećao zapostavljeno.
Naravno da nekima koji su bili tamo nisam imala na čemu zahvaliti jer nisu imali nikakve direktne veze s mojim studiranjem (primjerice krsni kumovi ili susjedi), ali i njima sam rekla koju. Uglavnom, kada sam došla do otprilike 12. osobe za stolom, počeli su mi pljeskati da me ušutkaju.
Možete si otprilike zamisliti zločesto smijanje mojih rođaka i bratića.
''Jebite se'', još jednom sam im rekla, nakon što sam osramoćeno sjela za stol.
Dan danas mi je neugodno kad se sjetim tog svog govora.
Ali vratit ću se sad na blog. Vjerojatno pretpostavljate (ako ste uopće o tome razmišljali) da objavi mog teksta prethodi moje sjedanje za laptop, klikanje tipke ''objavi'' i eto teksta.
To je sve točno. Međutim, to nije sve.
Prije objave svakog za mene dubljeg teksta (primjerice teksta ''Replay u krug'' u kojem sam priznala da sam bila u vezi sa zauzetim muškarcem, teksta ‘’Pamti me lošu’’ u kojem sam iznijela neke svoje negativne karakteristike, teksta ''Odlučno puna sebe'' u kojem sam napisala da volim oružje itd.) sam prolazila kroz vrlo intenzivnu mentalnu pripremu.
Možda ovo ''mentalna priprema'' zvuči smiješno, ali ne znam kako bih to drugačije nazvala. Nekada sam išla u dvije do tri šetnje dan prije objave i prorađivala sve to. Pripremala se za dijeljenje tih informacija s javnosti te se pripremala za potencijalne negativne komentare ili osudu.
Ali ovaj blog je i nastao kao jedan od koraka u mom osobnom razvoju. Najizazovniji. Onaj kroz koji sam najviše i najbrže ‘’rasla’’. Zašto? Zato što sam sebe izložila javno - velikom broju ljudi, a samim time i velikom broju potencijalnih kritičara i hejtera. Nisam to morala napraviti, ali sam htjela.
Sestra me, kada sam joj rekla za boudoir fotografiranje i objavu slike s tog fotografiranja uz tekst ''Samopouzdana ja'' u kojem sam pisala o zlostavljanju u osnovnoj školi i svom odnosu s vlastitim tijelom, pitala:
''Zašto to radiš? Zar ne možeš taj osobni razvoj prolaziti u svoja četiri zida? Sama sa sobom to rješavati? Zašto moraš svoju privatnost dijeliti s nepoznatim ljudima?''
Znam da mi je ona postavila ta pitanja iz ljubavi i brige za mene i da nije mislila ništa loše, ali svejedno su me njezina pitanja ‘’ubola’’.
Nekoliko dana sam razmišljala o tome i pitala se zašto zapravo sve ovo radim.
U to vrijeme sam baš pisala tekst ‘’Ja pijem da zaboravim’’ pa sam se zapitala trebam li ga objaviti. Vagala je li nužno izlagati se u tolikoj mjeri i pokazivati svoju ranjivost, svoje strahove, svoje probleme.
U konačnici sam zaključila da je, i to iz jednog jedinog razloga:
Možda nekome pomogne.
I to je meni bio dovoljno dobar razlog da pretrpim sram, strah, odbijanje i koji god osjećaj došao putem. Naravno da me moj mozak pitao da što me briga za nepoznate ljude i stvari s kojima se bore. Ali u tome i jest stvar.
Briga me. Stalo mi je.
Nisam više htjela zbog straha potiskivati svoju želju za pisanjem o ovim temama. Nisam se htjela skrivati. Nisam htjela glumiti savršenost. Nisam htjela i dalje živjeti život koji je meni nalikovao spavanju zimskog sna - makar se na van činio super.
Tada sam sestri napisala (za moje pojmove) kraću poruku u kojoj sam joj rekla da je ovo moj put i da sam spremna suočiti se sa svime što on nosi.
I nisam požalila.
Samopouzdanje koje sam izgradila putem mi otvara nova vrata. Napisala sam i objavila knjigu „Tarin put“. Sad već pišem drugu. Živim drugačije. Živim u skladu sa sobom.
Ali ono najvažnije mi je pomogla definirati Brooke Castillo (ona iz teksta ‘’Kako izgraditi sebe?’’). Imala sam sreće pa sam razgovarala s njom preko Zooma u sklopu jednog coaching poziva. Prozvala me zadnju i imala sam samo 5 minuta.
Kad sam čula da je izgovorila moje ime, srce mi je počelo luđački kucati. To mi je uvijek najbolji pokazatelj da izlazim iz zone komfora. Taj osjećaj lupanja srca. Ukratko sam joj ispričala o svom blogu, knjizi i promjeni identiteta kroz koju prolazim, kao i strahu koji mi se zbog toga svega povremeno javlja.
Neću vam sad pisati što mi je točno rekla, ali rekla mi je jednu ključnu riječ, a to je SLOBODA.
Ja to nikako nisam uspjela sama definirati. Stalno govorim ljudima (a i tu sam pisala) o tom unutarnjem osjećaju koji je sad kod mene drugačiji, iako se vanjske okolnosti u mom životu nisu puno promijenile.
Sada znam da je taj osjećaj sloboda.
Kada se izložite svijetu i kažete:
‘’Evo me, to sam ja. Ovo su moje mane. Ovo su moje pogreške. Ovo su moji strahovi’’,
osjetite takvu slobodu o kakvoj niste mogli sanjati.
Na spomen slobode odmah u glavi imam scenu Williama Wallacea (iliti Mela Gibsona) u filmu Hrabro srce kada viče:
‘’Freedom!’’
Taj film mi je odmah iza Titanica po broju gledanja. Onda ide Gladijator. Onda Pearl Harbor. Svi su povijesni naravno.
Ne mislim da smo moje borbe i ja u rangu s Williamom Wallaceom i njegovim borbama, i znam da je njegova ‘’sloboda’’ imala daleko važnije značenje, ali ne mogu mijenjati svoje asocijacije.
S time da se ovdje ne radi samo o blogu u smislu da pišem otvoreno o sebi jer je anoniman. Ja tako sada živim i u privatnom životu. Otvorenija sam i ne sramim se sebe.
Recimo prije ne bih nekome rekla naglas da sam često usamljena jer mi se to činilo jadno. Ne bih rekla da se nekada osjećam tjeskobno iz čistog mira jer mi se to činilo čudno. Mislim, rekla bih možda bliskim prijateljicama, ali ne bih rekla primjerice kolegici s posla.
A upravo sam od jedne kolegice s posla dobila reakciju koja mi se nekako najviše urezala u pamćenje.
Došla je u moj ured, nakon što se duže vrijeme nismo vidjele zbog godišnjih odmora, i rekla mi da joj je ono što sam joj rekla na našem zadnjem ručku pod pauzom puno pomoglo. Bilo je nešto vezano za udovoljavanje drugima i nepostupanje u skladu sa sobom.
Rekla mi je da nema puno ljudi u svojoj okolini s kojima može na ovakav način razgovarati i koji joj daju sasvim drugu perspektivu. Iskreno mi je zahvalila.
Ljudi moji, kad je ona izašla iz mog ureda, ja sam briznula u plač. Možda je djelomično razlog bio i PMS u kojem sam bila, ali to se izlilo iz mene u potocima. Ne zbog mene, nego zbog nje. Uvijek me iskreno razveseli kad netko skupi hrabrosti da nešto promijeni i učini si život lakšim.
Još ako je tu osobu nešto što sam ja rekla motiviralo na akciju, kako neću zaplakati?
Osim zahvale i male retrospektive o tekstovima objavljenim u proteklih godinu dana, u ovom tekstu vam želim najaviti i novost koja će od danas biti na blogu, a to su audio snimke tekstova. Ovo je za one koji više vole slušati nego čitati. Ili kojima je praktičnije slušati dok hodaju, voze ili rade nešto po kući. Ja sam u toj kategoriji. Jednostavno obožavam podcaste.
Premda su audio snimke tekstova bile moja ideja još kod pokretanja bloga, tada nisam imala dovoljno hrabrosti za njih. Čak mi je Ivana iz Digitalnih ideja (super žena koja mi je radila stranicu za blog), pripremila podstranicu za audio snimke tekstova, ali sam se u zadnji čas predomislila i ipak odlučila odgoditi to.
Dva su bila razloga.
Prvi je bio taj što se kroz audio snimke puno lakše mogao otkriti moj identitet. Znala sam da bi ljudi koji me znaju potencijalno mogli prepoznati moj glas i ako bi nakon toga malo ''bacili oko'' na tekstove, znali bi tko sam. A na to u trenutku pokretanja bloga nisam bila spremna.
Drugi je razlog bio taj što nisam bila sigurna je li boja i visina mog glasa dovoljno ugodna za slušati.
Naime, mene su u srednjoj školi zvali ''visoki C''. Nije mi uvijek glas takav, ali kad popijem ili kad podignem glas, on ode negdje u visine. Nije svakome ugodan. I razumijem to. Ima neku specifičnu frekvenciju i kada nekoga dozivam, moj glas dođe do njega, bez obzira na vanjske okolnosti.
Primjerice, ja sam tijekom srednje škole i fakulteta za vrijeme izlaska uvijek bila zadužena za dozivanje konobara. Zamislite si pun kafić, muzika trešti, svi se deru i pjevaju, ali ja unatoč tome svemu dozovem konobara. Moja frekvencija bi doprla do njegovog uha.
Na karaokama nisam bila omiljena. To je, vjerujem, bilo teško za slušati. Srećom, nisam se često primala mikrofona jer mi je bilo neugodno pjevati pred širom publikom. Doma si volim zapjevati. Ne znam koliko to vole moji susjedi, ali zasad nisu prigovarali.
Svejedno, nisam htjela nekom drugom dati da čita moje tekstove i onda objaviti audio snimku te druge osobe. Nekako sam smatrala da nitko neće znati prenijeti ''emociju'' jednako kao ja. Možda sam previše vezana za tekstove, a možda je u pitanju i moja taština. Ne znam.
Zato je u startu varijanta s audio snimkama tekstova otpala i odlučila sam da ću s njima krenuti kad ću biti spremna sama ih snimiti i objaviti.
Naravno da ni sada nisam skroz spremna za taj korak, ali kako sam svjesna da je moguće da nikada neću biti potpuno spremna, a napredovati se mora, odredila sam si krajnji datum na koji moram krenuti s time. Prva godišnjica bloga je taj datum.
Moram spomenuti da je na moje mišljenje o vlastitom glasu dosta utjecao muškarac iz teksta Replay. On je volio moj glas. Jednom mi je iz čista mira rekao:
''Ti bi trebala igrati online igrice.''
''Zašto?'' pitala sam ga iznenađeno jer nisam to nikada igrala, niti smo o tome ikada razgovarali.
''Bila bi popularna tamo zbog svog glasa'', rekao je.
''Kaj vole prodorne glasove ili?'' pitala sam dalje.
''Pa nije tvoj glas prodoran. Ugodan je i svilen'', odgovorio mi je.
''Svilen? Svašta. Ti si čudan. Vidiš me i čuješ drugačije od ostatka svijeta'', rekla sam mu.
Ali možda je bila stvar u načinu na koji sam se njemu obraćala. Bila sam blaga pa mi je vjerojatno i glas bio mekši.
No, dosta o meni i mom dobrom/lošem glasu. Kraj teksta želim posvetiti vama.
Nadam da ste tijekom ovih godinu dana (ili koliko god da me čitate) i vi našli nešto korisno za sebe na ovom blogu. Da ste napravili neku promjenu. Da ste primjerice počeli pisati dnevnik zahvalnosti. Ili izašli iz zone komfora. Ili primjenjivali vježbe pozornosti koje sam objavljivala ponedjeljkom na Instagramu pa postali prisutniji u sadašnjem trenutku. Ili napisali knjigu u tri tjedna. Ili smanjili količinu alkohola koju pijete. Ili prestali biti ovisni o mišljenju drugih ljudi.
Ako ste napravili išta od navedenog, želim vam reći BRAVO. Ja sam ponosna na vas i nadam se da ćete nastaviti s time ili pokušati nešto novo.
I još jedna stvar za koju mislim da je važna. Koliko god da vam je teško, nikada nemojte odustati od sebe. Postoji razlog zašto ste na ovom svijetu. Pronađite ga, odnosno osvijestite ga. Negdje je u vama. Neki od vas ga već znaju, ali se boje izgovoriti ga naglas jer:
''Tko sam ja da…?''
Tako sam i ja sebe pitala da tko sam ja da pišem. I dalje me moj mozak to povremeno pita. Čisto reda radi. Onda ja njega pitam da tko je on da mi sudi. Nekad mu usput pustim i istoimenu pjesmu Olivera Dragojevića. Nekad pustim glas na tu pjesmu.
To mi je tata često govorio kad sam bila mlađa i kad sam sramežljivo tiho pjevušila u autu.
“Pusti glas”, rekao bi.
Ali ja sam ga se bojala pustiti da ne bi bio preglasan za taj mali prostor. Bojala sam se da možda neću dobro zvučati. Bojala sam se da se neće svidjeti ljudima u mojoj blizini. Pa makar se radilo o meni najbližim osobama.
Na ovom blogu sam napokon “pustila svoj glas”.
Narodna poslovica kaže da se dobar glas daleko čuje, a loš još dalje,
pa da vidimo dokle će odjeknuti moj.
