Ne znam na koji će točno dan u tjednu ovaj tekst biti objavljen, ali pišem ga u subotu ujutro u 5:30 sati. Prethodno sam zaželjela sretan put frendici koja danas kreće na putovanje. Odmah mi je odgovorila na poruku jer je već bila u autu s obitelji. Začudila se što sam budna, ali ujedno se razveselila što sam se sjetila da danas kreće na put.
Ja sam se, s druge strane, razveselila što mi je odmah odgovorila na poruku koju sam poslala u 5 ujutro. Obično moram čekati par sati dok se sav „normalan’’ svijet probudi pa tek onda krenu stizati odgovori.
„Viking’’ mi je tu bio super jer se on nekada budio čak i prije mene. Lijepo je kad vas dočeka poruka za dobro jutro. Ali kako smo mi i konačno prekinuli rano ujutro, tada poruke nisu bile baš ugodne. Mislim, nisu bile ni neugodne.
Tog jutra definitivno za mene nije važila ona narodna:
„Tko rano rani, dvije sreće grabi.“
Iako, ako gledam dugoročno, tim prekidom jesam ugrabila sreću, samo mi se tada nije tako činilo. Jedan od njegovih komentara tog jutra je bio:
„Užas od ranog jutra.“
Sestra i ja sad tu rečenicu koristimo kad nam dan ne krene kako smo planirale. Bila nam je simpatična ta njegova izjava pa smo ju uvrstile u svoj interni vokabular. Netko će reći da je „ustao na lijevu nogu“, mi ćemo reći „užas od ranog jutra“.
No da se vratim u sadašnjost i ovotjedne poruke kojima sam neplanirano razveselila primatelje. Drugu frendicu sam jučer razveselila rođendanskom čestitkom njenoj djeci za koju ne znam kad su točno rođena, ali znam da su im datumi rođenja blizu jedan drugom. Onda je najbolje poslati dvojnu čestitku otprilike u to vrijeme.
Prije sam se trudila pamtiti dječje rođendane i čak sam imala folder u mobitelu u koji sam upisivala datume rođenja djece svojih prijateljica i rodbine. Ali kako je s godinama bilo sve više djece i sve više datuma, počela sam se gubiti u svemu tome.
A i radila sam to iz osjećaja obaveze, a ne iskreno. Pa sam to prestala raditi. Pošaljem poruku ako se sjetim, kao jučer. Ako se ne sjetim, ne pošaljem. Netko će se možda naljutiti na mene radi toga, ali to je na njemu. Ja tu zbilja ne mogu ništa. Izvan moje moći je i kontrole.
S druge strane rođendane svojih bliskih prijateljica nikada ne zaboravim. Ne zato što ih imam negdje upisane, već jednostavno zato što su njihovi datumi rođenja uklesani u mojoj glavi jednako kao vlastiti datum rođenja, a to ne zaboravljaš.
Ali s rođendanima svojih prijateljica u zadnje vrijeme imam drugi problem, nevezan za datum. Ne znam što da im poželim. Stvar nije u tome da smo se udaljile pa da zato ne znam. Niti u tome da imam problem sa sastavljanjem poruke jer ako mi nešto u životu ide, to je pisanje.
Problem je u tome što ne znam što one žele. Ne znam o čemu sanjaju, koji su im planovi, što bi još htjele postići. Ne govore mi o tome. Pitanje je dopuste li uopće sebi tako razmišljati, a kamoli to izreći naglas.
Mogu im napisati onu standardnu čestitku:
„puno zdravlja, ljubavi i sreće“,
ali to mi je previše neodređeno. Nije osobno. Nije personalizirano.
Mogu im zaželjeti da ih muževi slušaju i da imaju još koje dijete. To bi isto bila, realno gledano, lijepa želja. Ali ja im želim poželjeti nešto što se tiče baš njih, nevezano za njihovu ulogu supruge ili majke.
Razmišljala sam o tome neko vrijeme i shvatila da nisu jedine.
Dosta ljudi u mojoj okolini se tako ponaša. Ispada kao da je život gotov nakon što se zaposliš, vjenčaš i postaneš roditelj. Kao moraš ići na posao, obavljati svakodnevne obveze, odgajati djecu i tu sve staje. Tako postupaš do mirovine.
I ja sam se tako ponašala donedavno (bez ovog dijela s odgojem djece), ali onda sam shvatila da mene takav scenarij plaši. Plašilo me da cca 30 godina svog života provedem čekajući mirovinu i da svoje vrijeme provodim razmišljajući o „dobrim starim vremenima” ili „kad smo bile mlade“ vremenima.
Koji je to trenutak kada prestanemo misliti o budućnosti? Kada prestanemo sanjati? Kada prestanemo maštati?
Ljudi će reći da moramo odrasti u određenom trenutku. Preuzeti odgovornost. Uozbiljiti se. Ne vidim kakve to ima veze jedno s drugim.
Mogu misliti o budućnosti iako sam odrasla.
Mogu sanjariti i biti odgovorna.
Mogu maštati i biti ozbiljna osoba.
Kao da se sramimo svojih želja. Ljudi o njima uopće ne razgovaraju. A ako ih i navedete da vam kažu neke svoje želje, bilo privatne, bilo poslovne, ubrzo se „saberu“ i kažu da je to nemoguće te osjećaju neugodu što su ih izgovorili.
Jedan od takvih razgovora sam nedavno vodila s jednom rođakinjom. Trebala je donijeti odluku o tome hoće li ostati na trenutnom poslu ili prihvatiti novi. Rekla mi je najprije sve razloge „za“ i „protiv“ trenutnog i novog posla. Potom mi je rekla što misli njezin muž pa što misli brat pa što misli mama pa što joj kolegice savjetuju. Pitala sam ju:
„Dobro, a što ti želiš?''
„Pa ne znam. Možda bi mi bilo pametnije ostati na ovom poslu, ali onda neću moći napredovati. S druge strane na novom poslu je neizvjesno hoću li…“, opet je krenula s analizama.
„Nisam te to pitala. Pitala sam te što ti želiš. Ne mora uopće biti vezano za trenutni posao ili novi koji ti se sada nudi. Što bi ti htjela raditi? Zaboravi na birokraciju, zaboravi na visinu mirovine, zaboravi na napredovanje, zaboravi na svoju diplomu i ostalo. Zanima me kako bi izgledao tvoj idealan posao“, rekla sam joj.
Gledala me neko vrijeme, a u očima sam joj vidjela da se dvoumi bi li to izgovorila ili ne. Nisam htjela prekidati kontakt očima, nego sam šutjela i čekala. Prelomila je u sebi sram i krenula pričati.
Ljudi moji, ispričala mi je što bi radila u najsitnije detalje. Znala je u kojem prostoru bi radila, koji kapital bi koristila kao početni, koje bi joj bilo radno vrijeme, kako bi uhodala posao, tko bi joj mogli bili prvi klijenti.
Ja sam se naježila. Pričala je tako strastveno i s takvim žarom u očima da sam ju vidjela u tom novom prostoru s klijentima. Mogla sam si to vizualizirati.
Da bi ju, čim je izgovorila zadnju riječ, njezin mozak blokirao.
„Ma što ja to pričam? Ne mogu riskirati siguran posao zbog nekih svojih fantazija i gluposti. Prestara sam za nove početke. Imam troje djece za hraniti. A i nisam se uzalud godinama usavršavala u svojoj profesiji da bih se sad ovime bavila“, zaključila je.
I to je bilo to.
U konačnici je ostala na starom poslu na kojem je već dulje vrijeme nezadovoljna te i nadalje traži novi posao u istoj struci na kojem će vjerojatno biti jednako nezadovoljna, iako će možda biti bolje plaćena.
Ja neću ulaziti u to što je najbolja odluka za nju jer ja to ne znam. To zna jedino ona. Ja samo mogu promatrati njezin izraz lica kada govori o trenutnom poslu i usporediti ga s onim kada je pričala o svom idealnom poslu.
Isto tako ne znam bi li ona uspjela ostvariti karijeru u svom idealnom poslu jer bi to ovisilo isključivo o njoj i o tome kako bi se nosila s neuspjesima i bi li odustala ili ne. Ja duboko vjerujem da bi uspjela, ali moja vjera u nju ne može nadomjestiti njezino nepovjerenje u samu sebe.
Ali ono što znam sa sigurnošću jest da naše želje nisu gluposti. One nas pokreću. One čine da se osjećamo živima. One nam daju smisao.
Isto tako znam da nikada nismo prestari za nove početke. Možemo raditi što god želimo kada god želimo. Samo moramo to dopustiti sami sebi.
Također znam da činjenica da ste studirali (primjerice) medicinu pa ste s 45 godina odlučili otvoriti svoju turističku agenciju ne znači da ste se uzalud školovali za liječnika. Taj uspjeh ste ostvarili. Tu ulogu u svom životu ste odigrali. Te živote ste spasili. To što ste naknadno odlučili promijeniti profesiju ne znači da je ovo prije bilo bacanje vremena.
Upravo suprotno. To vas je dovelo do osobe koja danas jeste. Trebali ste to sve proći i naučiti, ali isto tako trebate znati kada sve to trebate pustiti ako vam više ne odgovara.
Kako ćete to znati? Vrlo jednostavno.
Ako većinu svojih jutra započinjete s rečenicom:
„Užas od ranog jutra“,
nešto ne štima. Istražite što. Vjerojatno već znate, ali se bojite izgovoriti.
Ali ne morate se bojati. Niste dužni ništa odmah promijeniti. Ali barem osvijestite. Priznajte sami sebi svoje želje.
Onda neko vrijeme provedite razmišljajući o tome što biste htjeli. Primjerice ako želite novi posao, zamišljate si kako želite da izgleda vaš radni dan na vašem idealnom poslu- kako započinjete jutro, kakvu odjeću nosite, kako se ponašate, kako hodate, u kakvom okruženju radite, koliko dnevno radite, kako provodite slobodno vrijeme.
Zamišljajte najbolji scenarij. Ne dopustite mozgu da krene na negativnosti i one stvari zašto to ne može biti tako. Fokusirajte se na ono kako bi moglo biti. Što ćete više o tome razmišljati, to će vam se činiti realnije. Postajat ćete sve više ta osoba.
Naravno, isključivo u svojoj glavi.
Dakle, sve započinje željom, idejom, snom, maštarijom. Onda donesete odluku da ćete poduzeti prvi korak. Iza prvog ide drugi i tako redom.
Možda vam se čini neozbiljno, ali ja mislim da dugujete to sebi. Ako vam se dugo po glavi mota neka ideja, znajte da to nije bez razloga. Ne mora se pritom raditi o nekoj drastičnoj promjeni, može se raditi o želji da osnujete svoj čitateljski klub, da kupite motor, da se profesionalno okušate u pečenju kolača ili bilo što drugo.
Pokušat ću objasniti na svom primjeru jer mi je tako najlakše.
A i oduvijek sam voljela koristiti primjere, kako u pisanim radovima, tako i kada bih držala neko predavanje. Najgori su mi uvijek bili monotoni predavači. Oni koji dođu, sjednu i čitaju sa slajdova ili s papira. Katastrofa. Onda se naljute kada im netko u auditoriju zaspe. Frend, sam si ga uspavao.
Uglavnom, ja sam prije cca godinu dana bila u poziciji u kojoj su neki od vas sada. Imala sam u globalu dobar život, ali sam bila nezadovoljna. Nisam znala što želim, ali sam znala da želim neku promjenu. Zapravo, mislim da sam se bojala otkriti što želim jer sam se bojala promjene. Činilo mi se sve to skupa previše komplicirano i prezahtjevno. Ali onda sam si rekla:
„Tako i tako mučiš samu sebe pa zašto se ne bi 'mučila' tako da pokušaš nešto promijeniti?“
Znala sam da je moj temeljni problem nedostatak samopouzdanja pa sam odlučila krenuti odatle. Ali nisam znala kako. Znate što sam napravila? Googlala.
Sjela sam za laptop i u tražilicu upisala nešto tipa:
„Kako postati samopouzdana?“ ili „Kako ojačati samopouzdanje?“
Među rezultatima mi je ponuđen neki program za jačanje samopouzdanja. Zaintrigirale su me rečenice u opisu tog programa jer sam se pronašla u njima. Kad sam vidjela cijenu, zaključila sam da je to preskupo za mene. Ali u ponudi je bio i besplatni četverodnevni trening pa sam se prijavila na to uz misao:
„Što mogu izgubiti osim malo vremena?“
I kada sam prošla taj trening, odlučila sam uplatiti program. Našla sam u njemu dovoljnu vrijednost da ipak izdvojim taj novac. Sada kada gledam unazad, taj iznos novca koji sam uložila kao početni kapital u svoje mentalno zdravlje mi je ništa naspram onog što sam dobila.
Više ne pratim redovito ženu od koje sam kupila taj program, ali preko nje sam saznala za drugu ženu od koje sam saznala za treću ženu i tako sam redom od svake od njih koristila ono što meni odgovara i u mjeri u kojoj mi odgovara.
Jedan od zadataka u tom programu je bio napisati svoju mantru iliti krilaticu. Poprilično brzo sam ju smislila. Glasila je:
„Možeš sve što hoćeš. Budi strpljiva i uživaj u procesu. Svijet je tvoja pozornica, popni se na nju i zablistaj.“
Izašla je iz mene.
Kad sam ju čitala drugi dan, moj mozak mi se počeo rugati.
„Možeš sve što hoćeš? Otkad to? Kaj briješ ti? Kakvo penjanje na pozornicu? Ne misliš valjda pjevati?“
To je bilo u početcima kada još nisam znala dobro kontrolirati misli pa me bilo sram pred samom sobom zbog te krilatice. Pustila sam mozak da me ismijava i umanjuje moje želje, ali sam unatoč tome svako jutro i svaku večer čitala naglas svoju krilaticu.
Nisam znala što ona znači. Nisu me privlačili pjevanje, ples, gluma ili voditeljski posao, ali pojasnila sam si da se možda radi o penjanju na pozornicu u prenesenom smislu.
No iako nisam znala što točno znači moja krilatica, znala sam da volim pisati i da imam puno napisanih tekstova koje sam se bojala podijeliti s drugima, a za koje sam smatrala da su vrijedni čitanja i da mogu nekome koristiti.
Ubrzo mi se javila ideja, tj. maštarija da bih ja mogla biti blogerica ili spisateljica.
Mislim da vam ne moram opisivati reakciju mog mozga na to tek. Znači, ubio me u pojam. Ali ipak sam počela svako jutro u svoj mali rokovnik pisati rečenicu:
„Ja sam uspješna spisateljica.“
Pišem ju i dan danas.
I što je još važnije, počela sam si zamišljati sebe kao uspješnu blogericu i spisateljicu. Zamišljala sam si kako puno ljudi čita moj blog i pronalazi vrijednost u njemu. Zamišljala sam si kako će netko podijeliti jedan od mojih tekstova i napisati:
„Ljudi moji, kako piše ova cura.“
Čisto da napomenem, radi se o periodu kada sam imala 40-tak pratitelja na Instagramu.
Zamišljala sam si kako putujem po pitoresknim gradićima u kojima crpim inspiraciju za pisanje. Kako sjedim za laptopom u nekom ugodnom ambijentu i tipkam novo poglavlje knjige. Kako, dok hodam ulicom, upisujem svoje ideje za daljnji zaplet radnje u bilješke u mobitelu.
Dakle, ja sam u svojoj glavi već bila ta osoba.
To je dovelo do drugačijeg držanja tijela, drugačijeg hoda, drugačijeg zračenja. Dovelo je do samopouzdanja. Neki bi rekli bez pokrića. I bili bi u pravu. Jer nisam imala apsolutno nijedan dokaz da će se tako nešto ostvariti.
Ali znate što sam imala? Svoju čvrstu odluku da neću odustati dok to ne postignem. A uspjeh je onda zagarantiran. Jer ako znate da nećete odustati, je li neuspjeh uopće varijanta?
I što se dogodilo? Dogodilo se to da je djevojka imena Stella podijelila link na moj tekst „Bolna ti bolujem“ i napisala jako lijep komentar (hvala ti Stella) koji je počinjao s:
„Ljudi moji! Kakve tekstove piše ova gospođica.“
Kad sam ga pročitala, prvo sam protrnula jer je koristila gotovo identične riječi onima koje sam ja zamišljala. Nakon toga sam se rasplakala od miline.
Što se iduće dogodilo? Napisala sam svoju prvu knjigu - „Tarin put“.
Inspiraciju za pisanje sam crpila na otoku na kojem sam se tada nalazila. Knjigu sam napisala na prostranoj terasi apartmana, okruženoj biljem, s pogledom na more. Dok sam hodala prema plaži, upisivala sam ideje o knjizi u mobitel. Sve kao u mojoj mašti.
Znam da sam ja u realnosti daleko od uspješne spisateljice i da su neki od vas skeptični hoću li to ikada i postati. Ali to zapravo nije važno.
Zašto? Zato što sam ja u svojoj glavi već tamo. Ja sam svoju želju ostvarila. Svoje autograme podijelila. Svoje intervjue održala.
Na svoju pozornicu se popela.
I zablistala.
