Ošišala sam se, i to poprilično. Nakon ljeta mi je kosa počela jače otpadati i odmah me uhvatila panika. Znam da se vjerojatno radi o onom periodu kad nama ženama jače otpada kosa, ali svejedno. Nešto se moralo poduzeti glede toga.
Odmah sam naručila 3 bočice kolagena i popila prvu dozu čim sam zatvorila vrata za dostavljačem koji mi je donio paket. Bila je malo neugodna situacija s njim. Nazvao me da je pred mojom zgradom taman kad sam bila u kadi. U pravilu mi je zvuk na mobitelu isključen, ali kako su mi ujutro poslali poruku da će dostavljač doći između 8:00 i 11:00 sati, upalila sam zvuk.
„Naravno da je sad došao’’, mrmljala sam si u bradu dok sam brisala ruke o ručnik da bih se mogla javiti na poziv.
„Dostava je. Tu sam pred zgradom. Imam paket za vas’’, rekao je.
„Joj, ja sam u kadi. Možete li mi dati 5 minuta?’’ pitala sam ga.
„Imam još nekih dostava u blizini pa se mogu vratiti kad to obavim’’, rekao je.
„Ma otići ću iz stana iza’’, rekla sam znajući da bi to njegovo ‘’obavljanje u blizini’’ moglo značiti sat do dva čekanja doma da opet dođe, te nastavila: „Stvarno mi treba samo 5 minuta. Požurit ću maksimalno s tuširanjem.’’
Kad mi je za 5 minuta pozvonio na vrata, otvorila sam mu normalno obučena, ali s ručnikom oko glave. Nekako mi se čudno smješkao. Kao zavodnički. Ja ga gledam i ništa mi nije jasno. Uzvratila sam mu osmijeh, preuzela paket, zahvalila mu i zatvorila vrata. Tek mi je naknadno sinulo što je njegovo smješkanje moglo značiti.
„Cure, mislim da je dostavljač paketa mislio da sam ga pozvala na seks. Možda sam zabrijala, ali to sam iščitala iz njegovog pogleda nekako. Vjerojatno mu nisam trebala neposredno prije dostave dva puta spominjati da sam u kadi, tj. da se tuširam, ha?’’ poslala sam curama u grupu poruku da mi kažu svoje mišljenje.
„Hahaha! Pa jel’ bio zgodan?’’ pitala je odmah jedna ‘’najbitniju’’ stvar.
„Meni nije, ali da i je, to ne bi izmijenilo razvoj događaja’’, odgovorila sam joj.
„Pa nisam ni mislila da bi uvukla dostavljača u stan. Iako, idealna prilika da doživiš klasičnu scenu iz nekog low budget porno filma’’, napisala je.
„Samo mi to još u životu fali’’, odgovorila sam.
Druga je odgovorila tek kasnije popodne. Neću vam pisati u što se to dopisivanje i njihovo zajebavanje mene i mojih poteza razvilo jer mislim da bi imali scenarij za neki filmić.
Vraćam se na svoju kosu.
Kako nisam bila sigurna hoće li kolagen biti dovoljan, odlučila sam se ošišati. Ionako sam morala odrezati vrhove nakon ljeta pa sam rekla frizerki da mi odreže malo više ovog puta. Ona je odrezala do ramena, a ja sam rekla da odreže još.
„Jesi li sigurna? Puno sam ti odrezala. Pogledaj kosu na podu’’, rekla mi je.
„Znam, ali odreži još malo. Mora mi se obnoviti kosa. U protivnom ću biti prisiljena obrijati se kao G.I. Jane i potencijalno nositi perike jer me vjerojatno neće pustiti na posao obrijanu’’, rekla sam joj dramatično.
„Dobro, kako želiš’’, rekla je i nevoljko ponovno uzela škare u ruke, ignorirajući moje filmske asocijacije.
„Bitno mi je samo da mogu i nadalje svezati rep. Pa i skroz malen’’, rekla sam.
Odrezala je još kose. Dobro mi je izgledala ta dužina dok je kosa bila mokra, ali kako se kosa malo podigne kad se osuši, tek tada sam shvatila što sam napravila.
„Jel’ ti prekratko sad?’’ pitala me kad je vidjela moj izraz lica dok sam se gledala u ogledalo.
„Ma nije. Samo se moram naviknuti’’, odgovorila sam da ju umirim jer sam vidjela da je zabrinuta.
Ona je inače predraga - moja frizerka. Volim ići na šišanje jer me svaki puta nekako smiri. Dosta priča, ali nije naporna. Nikad ne ispituje o meni (u smislu zabadanja), ne trača i nije negativna. I već nakon par rečenica izmijenjenih s njom možete vidjeti da je dobra kao kruh.
Čim sam izašla iz frizerskog salona u glavi mi je počela svirati pjesma:
„Kosu sam skratila,
malo za promjenu.’’
Ne znam znate li tu pjesmu, ali ja ju zapjevam svaki puta kada se kraće ošišam.
Isto je bilo i prije par godina kada sam se posljednji put ovako kratko ošišala. Tada sam bila kod druge frizerke i nisam se htjela toliko ošišati. Došlo je do neke greške u našoj komunikaciji. Koliko se sjećam iz škole, to se naziva ‘’buka u komunikacijskom kanalu’’.
Bila sam shrvana jer je nestala moja duga kosa. Osjećala sam se pomalo kao Samson dok sam tužno hodala prema stanu svoje rođakinje. S njom i njezinim mužem sam popila gin-tonic da se oporavim od šoka.
„Ne mogu vjerovati da me ovoliko ošišala. Gotovo je. Nestao je moj seksipil’’, rekla sam potreseno.
„Vjeruj mi da tvoj seksipil nije u tvojoj kosi’’, rekao mi je rođakinjin muž, nakon čega smo svi prasnuli u smijeh.
Mislim, u redu je moja kosa, ali doista nije nešto po čemu ćete me pamtiti. Ili da će netko za mene reći:
„Ona cura s prekrasnom kosom.’’
Znam da bih trebala napisati ‘’žena’’, ali neka bude cura.
Mali problem je nastao jer je u trenutku mog dramljenja oko frizure u kuhinju ušao njihov sinčić. Nije Vilibor.
„Teta, što je to seksipil?’’ pitalo me dijete sa znatiželjnim izrazom lica.
„Uf! Bude ti tata objasnio. Teta mora na wc’’, rekla sam i pobjegla iz kuhinje prije nego sam ulovila prijekorni pogled dječakovog oca.
Znam da sam nekorektno postupila, ali bolje da ja djetetu ne objašnjavam takve pojmove. Jer ako se upustim u takve avanture, nerijetko nastanu problemi.
Tako sam jednom prilikom tom istom djetetu, kada me ispitivao kako se glasa koja životinja, rekla da se galeb glasa s:
„Ae.’’
Dijete je tada krenulo ponavljati - žaba ide ‘’kre kre’’, krava ide ‘’muuuu’’, mačka ide ‘’mijau’’, pas ide ‘’vau vau’’, ali je ubacilo i galeba koji ide ‘’ae’’.
Zapravo se glagol ići uopće ne uklapa u ovaj kontekst, ali ne znam zašto tako govorimo.
Uglavnom, ja sam na taj razgovor s djetetom zaboravila, da bi me nakon par dana nazvala rođakinja i rekla da su zvali iz vrtića jer je njezin mali cijelo vrijeme ponavljao i učio drugu djecu da se galeb glasa s:
„Ae.’’
Ispričala sam joj se i rekla da mi nije palo napamet da bi moja zezancija mogla dovesti do tako dalekosežnih posljedica. Ali otad ne objašnjavam ništa djeci. Jer ova dva primjera nisu bili izolirani slučajevi kada sam napravila nešto neprikladno. U svoju obranu moram reći da ne napravim te stvari namjerno, nego jednostavno zaboravim da pred djecom treba paziti na svaku riječ.
Slično je i kada opsujem pred njima. Onda si brzo začepim usta rukom i ispričam se. Tu opet nije dobro što često imam ruž (kao što je slučaj i s ljubljenjem vlastitog ramena). Ruž mi ostane na ruci i razmažem ga oko usta. Ukratko, izgledam kao Joker dok ne izvadim svoje ogledalce i dovedem se u red.
Srećom moje rođakinje i frendice (većinom) ne rade smak svijeta oko mog neprilagođenog ponašanja pred djecom, ali nedavno sam imala neugodnu situaciju jer se jedna žena poprilično naljutila na mene zato što sam se počela smijati kad je njezin sin, ničim izazvan, nekontrolirano počeo uzvikivati ‘’guzica’’ po parku.
Meni je mali bio urnebesno smiješan jer je odjednom, usred trčanja, stao, ukopao se, stisnuo oči i šake te se iz petnih žila nekoliko puta zaderao: ''GUZICA''. Odmah nakon toga je, sa zločestim smiješkom na licu, pogledao prema svojoj mami.
Mama nije svoju reakciju usmjerila na dijete, već na mene. Zamolila me (lažno srdačnim tonom) da se ne smijem jer ona već tjednima pokušava odviknuti svog sinčića (također nije Vilibor) od te grozne navike. Objasnila mi je da svi moramo ostati ozbiljni i ne reagirati na takva njegova izvikivanja ružnih riječi jer će onda to prestati raditi.
Ukratko, pokušavala je kontrolirati ponašanje svog djeteta i svih ljudi koji bi se našli u njegovoj blizini dok ono uzvikuje riječ guzica po bijelom svijetu, umjesto da je jednostavno iskontrolirala sebe i svoje misli. Ja sam ju pristojno saslušala i rekla da meni smijanje dođe spontano i da ne mogu garantirati da ću uspjeti suzdržati se, ali da ću dati sve od sebe.
Prije bih se 100% posvađala s tom ženom jer bih pomislila da otkud joj pravo da meni (nepoznatoj osobi u parku) govori kako ću se ponašati. I sada sam pomislila isto, ali sada znam kontrolirati sebe. Također znam da će se drugi ljudi ponašati kako žele, koliko god se meni njihovi postupci činili nelogični.
Zato sam, kako bih spriječila svoju burnu reakciju i nepotrebnu svađu u parku, odlučila biti suosjećajna i pokušati sagledati stvari iz njezine perspektive. Razmišljala sam o tome koliko ovakvo njezino ponašanje iziskuje napora i koliko ona negativnih emocija svakodnevno proživljava zbog svojih zamisli o tome kako bi se njezino dijete trebalo ponašati.
Htjela sam joj objasniti da ne možemo kontrolirati druge ljude (ni odrasle, a kamoli djecu), ali imala sam osjećaj da moje izjave ne bi doprle do nje i da bi ju moje rečenice o samokontroli i promjeni misli mogle dodatno razjariti pa nisam niti pokušavala s time.
Ali istinski sam suosjećala s njom jer sam mogla osjetiti njezinu uzrujanost, zabrinutost i tjeskobu. A ti osjećaji su teški teret, pogotovo ako ih svakodnevno nosimo u sebi.
Najgore od svega je to što njezini napori ne daju nikakve rezultate. Mali i nadalje sočno uzvikuje guzica gdje god stigne, a ona se tjednima svađa okolo s ljudima koji se smiju na takve uzvike njezinog djeteta.
A i ona bi mogla biti mirna, tj. osjećati se potpuno drugačije, samo da shvati da ne može kontrolirati ponašanje drugih ljudi i da promijeni svoje misli.
Jer tu leži naša snaga. U kontroli vlastitih misli.
Možda nam se na prvu čini da bi nam bilo lakše da se naša snaga krije u našoj kosi, kao kod Samsona, ali ne bi. Zašto? Zato što bi u toj varijanti morali jako paziti da ne naletimo na Dalilu.
No iako je naša snaga s unutarnje strane naše glave na sigurnom u smislu da je zaštićena od drugih ljudi, nije zaštićena i od nas samih. A to može biti velik problem ako ne znamo kontrolirati vlastite misli. S time da većina ljudi to ne zna.
No, moram se još malo vratiti na svoju novu frizuru.
Dakle, najbolji pokazatelj da sam jače skratila kosu (osim odraza u ogledalu) je to da je tata primijetio. On neke manje preinake na kosi ne primijeti i ne priznaje.
Međutim, iako je tata primijetio, gotovo nitko na poslu nije primijetio da sam se ošišala, a ni najbliže frendice kada smo se okupile kako bismo sa zakašnjenjem proslavile rođendane dviju od njih.
To mi je s jedne strane bilo drago jer mi se nije dalo slušati komentare o novoj frizuri o kojoj imam mixed feelings, ali s druge strane mi je bilo neobično.
Kako ne primijetiš da je netko odrezao više od pola kose? Jesu li svi doista toliko u svojim glavama i mislima da ne primjećuju druge ljude?
S time da ja nisam povučen i neprimjetan tip osobe. Ja kad negdje dođem, mene se i čuje i vidi. Kad sam na svom terenu naravno. U nepoznatim situacijama i prostorima sam tihi promatrač.
Ne znam kako je jedno jače šišanje dovelo do ovoliko teksta, ali drago mi je da se nisam obrijala jer bih u tom slučaju kraću knjigu napisala vjerojatno.
Zapravo sam kroz ovaj primjer s kosom željela reći da nešto ne štima u međuljudskim odnosima. Nešto ne štima u komunikaciji i interakcijama. Nešto ne štima u opažanjima.
Frendica mi je jučer pričala kako je u shopping centru srela frenda s kojim smo išle u razred u srednjoj školi, a koji je samo prošao uz nju i rekao bok. Njoj je bilo čudno što nije stao da popričaju jer smo si ostale ok s njim po završetku škole (dakle, nije u onoj skupini ljudi za koju se pravimo da ih ne vidimo kad ih, ne daj Bože, sretnemo), ali zaključila je da je možda žurio.
Onda je za 15 minuta dobila njegovu poruku da ''što ima i da su mogli popiti neku kavu kad su se već sreli''. Njoj ništa nije bilo jasno, a bome ni meni kad mi je to ispričala. Jer se iz njegovog ponašanja uživo nije dalo naslutiti da uopće želi pričati s njom, a kamoli popiti kavu.
Misterij je ostao nerazriješen.
Ali činjenica je da je komunikacija među ljudima sve gora. I sve teža. A i sve rjeđa, rekla bih.
Partneri žive skupa, ali ne razgovaraju. Prenesu si one osnovne stvari oko obaveza koje imaju, ali rijetko sjednu i razgovaraju. Radije večeri provode gledajući televizor ili skrolajući po mobitelu. Onda se jako začude kad saznaju da je za vrijeme dok su oni buljili u ekran (ove ili one vrste), njihov partner komunicirao s nekim drugim.
Prijatelji sjede na cugi, ali ne razgovaraju. Radije tipkaju s nekim trećim tko nije s njima za stolom u kafiću.
Ljudi rade skupa, ali ne razgovaraju. Jedan drži monolog, a drugi sluša ili se pravi da sluša, svjestan da ga njegov sugovornik, po završetku monologa, neće pitati kako je on.
Djeca komuniciraju, ali ne razgovaraju. Šalju si međusobno smajliće, fotografije i video snimke.
Svjesna sam da ponekad nije lako komunicirati, pogotovo o nekim težim temama, ali nužno je. Također sam svjesna da nekada dođe do ‘’buke u komunikacijskom kanalu’’, kao kod mene i dostavljača primjerice. Ali to bi trebale biti iznimke, a bojim se da su postale pravilo.
Nisam komunikolog pa se neću upuštati u davanje savjeta o komunikaciji, ali mislim da svatko od nas može donijeti odluku da neće gledati u mobitel dok sjedi s nekim na kavi ili da će se makar jednu večer u tjednu odlijepiti od ekrana i umjesto toga radije popričati sa svojim ukućanima.
Frendica mi kaže da sam postala ‘’klasa optimist’’. Moguće da jesam. Moguće da njoj to malo ide na živce (to sam zaključila iz načina na koji je to iskomunicirala sa mnom). Ali ja sam godinama bila pesimist. I iskreno, sada više ne vidim nijednu prednost u tome da sam pesimistična.
Jer realno, što dobivamo time što smo pesimistični? Baš ništa. Samo se trujemo negativom.
Zato ja odabirem vjerovati da će idući put kad jače skratim svoju kosu, u kojoj se ne krije moja snaga ni moj seksipil, ljudi primijetiti jer će biti prisutniji i opažati. Vjerujem da ću moći otpjevati cijeli stih pjesme koja mi tada redovito svira u glavi, a koji kaže:
“Kosu sam skratila
Malo za promjenu.
Malo, al’ dovoljno
Da svi se okrenu.”
