Bila sam na krstarenju po Mediteranu. Italija i Grčka - da budem preciznija. Posjetili smo četiri grada, ne brojeći Split koji nam je bio ukrcajna i iskrcajna luka. Od ta četiri grada, u Veneciji i Ateni sam već bila, a u Brindisiju i u Mikonosu (gradu na otoku Mikonosu) nisam.
U Veneciji mi je bilo najljepše. Možda zato što sam, duboko ispod svog jakog karaktera, romantična duša. Mene ti kanalići, mostići i gondole oduševljavaju. Općenito volim gradove koji su na vodi. Bilo da su uz neku rijeku ili da se radi o obalnim mjestima. I sviđa mi se što je Venecija puna boja. Šarenilo posvuda.
S time da, poučena iskustvom otprije 10 godina, nisam sjela na kavu na Trgu svetog Marka. Ali neki s broda jesu. Iz znatiželje sam ih pitala za cijenu espressa u kafićima na samom trgu. 15 eura je kažu. Pa eto, čisto da znate.
Fora je bilo što su nas od kruzera do Venecije i Mikonosa prevozili manji taksi brodići jer kruzer nije mogao ili smio pristati bliže. Vjerojatno zbog svoje veličine. Doista je ogroman - izgleda kao mali grad na moru.
Tu bi bilo možda zgodno spomenuti da prije odlaska na krstarenje provjerite kako vam odgovara spavanje na brodu. Ja se recimo nisam time pozabavila pa je moja ‘’kalvarija’’ počela već prilikom isplovljavanja jer sam shvatila da mi nije baš najugodnije biti na brodu. Nekad stvarno samu sebe iznenadim svojim bistrim potezima i odlukama.
Srećom, krstarenje je trajalo ‘’samo’’ tjedan dana.
Mislim, nije mi ovo bio prvi put na brodu. Vozila sam se puno puta trajektom i to mi većinom nije bio problem. Ali treba uzeti u obzir da vožnje trajektom na našoj obali traju maksimalno nekoliko sati i ne uključuju spavanje.
Dobar pokazatelj da mi noćenje na brodu možda neće odgovarati mi je mogla biti vožnja trajektom od Nizozemske do Ujedinjenog Kraljevstva otprije par godina koja je uključivala noćenje, a tijekom koje nisam oka sklopila. Ali ja sam bila uvjerena da je to bilo zbog premalene sobe koja je imala valjda 5 kvadrata i krevete na kat. Kako je k tome bila i bez prozora, pomalo mi je nalikovala na lijes.
‘’Kruzer je ogroman i imat ćemo sobu poput hotelske, s prozorom. Sve će biti ok, neću ni skužiti da nisam na kopnu’’, tumačila sam si.
E pa iako je kruzer bio jako velik, valovi su se na dijelovima plovidbe poprilično osjetili, a nerijetko se u našoj sobi čuo i neki tupi zvuk, poput udarca, kao i buka motora. No tijekom drugog dana plovidbe sam se već pomalo privikla na sve te zvukove i ljuljanje pa je bilo bolje.
Dobro mi je došla vožnja brodićem do Mikonosa da shvatim da je ovo ljuljanje na kruzeru zapravo mala beba. S tim taksi brodićem smo ‘’jahali’’ po valovima i naginjali se lijevo-desno kao da ćemo svaki trenutak potonuti.
U trenutku kad se brodić jako nagnuo na našu stranu, sestra mi je blagim pokretom glave i sa zabrinutim izrazom lica pokazala prema ljudima koji su sjedili malo dalje od mene i rekla:
‘’Nadam se da si svjesna da na našoj strani brodića sjede dvije pretile osobe.’’
Naravno da sam umrla od smijeha.
Valovi su bili veliki jer je vjetar bio jak. Po tome ću najviše pamtiti Mikonos - jakom vjetru koji mi je toliko spetljao kosu da sam ju iduća dva dana pokušavala raspetljati.
Ali lako za kosu.
Ja sam si za taj izlet odlučila obući haljinu do koljena s preklopom na sredini. Možete si otprilike zamisliti kako se ta haljina ponašala na vjetru. Mislim da nije bilo osobe na otoku koja nije vidjela moje gaćice. Muškarci su nas posebno srdačno pozdravljali.
Prvih pola sata sam pokušavala obuzdati haljinu, ali kako sam u jednoj ruci držala šešir koji bi mi odletio s glave zbog vjetra, a u drugoj ruci mobitel s kojim sam na svakom koraku imala nešto za fotografirati, haljina je pala u drugi plan. Zamislila sam si da ispod imam kupaći kostim i da je sve pod kontrolom.
Izuzev tih problema s vjetrom, Mikonos me oduševio. Sve je u bijelo plavoj boji. Kućice su specifične, a imaju i puno vjetrenjača. Što je logično s obzirom na jačinu vjetra. S time da se uz obalu nije moglo sjediti jer je more cijelo vrijeme zapljuskivalo obalu i prskalo sve što se našlo na njoj.
I vezano za ovo imam savjet: nemojte pokušavati slati glasovne poruke s takve lokacije jer se od vjetra i zvuka valova apsolutno ništa neće čuti. Ja sam naravno upravo odande poslala glasovnu poruku frendicama u grupu pa su mi odgovarale porukama tipa:
‘’Što si rekla?’’
‘’Ništa te ne čujem.’’
‘’Gdje si ti to?"
Atena je bila posljednje odredište. U njoj sam bila prije cca četiri godine pa sam zapravo bila vodič svojoj sestri (koja je tamo bila davno) jer je meni sve bilo relativno poznato. Nismo se penjale na Akropolu jer smo obje već bile gore, a red je bio ogroman. Uz to je bilo strašno vruće.
No iako se nismo penjale gore, znala sam za mjesto na kojem se dobro slikati jer je Akropola u pozadini i lijepo se vidi. Zamolile smo neku Amerikanku da nas slika i kad nas je poslikala, njezin muž joj je rekao:
‘’Ajde ponovi još jednu, ali neka se cure malo nasmiju za sliku.’’
Pa smo ponovile sliku, s osmijehom.
Kada sam uzela mobitel da pogledam slike, bio mi je jasniji komentar tog čovjeka. Na prvoj slici (onoj bez osmijeha) sestra i ja stojimo kao dva vojnika u stavu mirno, s obje ruke spuštene uz tijelo, s nogama u blagom raskoračnom stavu i sa šeširima na glavama.
Ja sam se počela naglas smijati kada sam to vidjela. Prva asocijacija mi je bila:
‘’Postojani kositreni vojnici.’’
Brindisi nisam zaboravila nego nemam što posebno za napisati. Mali obalni gradić s jednom slatkom ulicom punom dućana i palmi. Ima i šetnicu uz obalu te onaj veliki vrtuljak tipa London ili Budapest eye. Za Brindisi je bilo specifično to da su se ljudi skupili na obali kada smo isplovljavali i mahali nam. Kako je već bila noć (oko 22:00 sata), neki su uključili bljeskalice na mobitelu i tako nas pozdravljali. Osjećala sam se kao celebrity.
Na samom kruzeru mi se najviše svidjelo to što se iz restorana pružao pogled na more pa sam prilikom svakog obroka gledala u sunce koje se presijavalo na njegovoj površini.
Svidjelo mi se i to što sam bila okružena ljudima različitih nacija, rasa i društvenog statusa. Upravo zato volim putovati jer imam osjećaj da mi to širi vidike, da me oplemenjuje i da me osvijesti glede različitosti i veličine ovog našeg svijeta.
U svakodnevici smo svi u svojim mikro sredinama i jako su nam važne stvari koje nam se događaju, a izgubimo iz vida koliko su zapravo nebitne u globalu.
Ali želim vam ispričati i o Manuraju.
Manuraj je bio ‘’housekeeping’’ našeg kata broda. Dečko u dvadesetima, sitnije građe, iz Indije. Ove godine stalno imam bliske kontakte s Indijcima, ali ovo mi je iskustvo, za razliku od onog iz teksta ‘’Ja nosim čizme skitaljke’’, bilo pozitivno.
Dočekao je sestru i mene odmah prvog dana ispred sobe, uveo nas unutra i srdačno se predstavio na lošem engleskom. Rekao je da mu se možemo obratiti za sve što nam bude potrebno i da je on zadužen za to da naš boravak na brodu bude što ugodniji.
Oslovljavao nas je s ‘’madam’’ i bio je jako drag i pristojan. Nije se radilo o onoj usiljenoj pristojnosti radi napojnica, nego iskrenoj.
Manuraj je, do trenutka našeg ukrcavanja na kruzer, radio na istom puna 4 mjeseca bez ijednog slobodnog dana. Posljedično, nije vidio nijedan od 5 gradova koji su se posjećivali za vrijeme tog sedmodnevnog krstarenja, iako je napravio 16 krugova brodom po toj relaciji.
‘’Nema veze madam. Izađem na palubu broda pa pogledam malo iz daljine grad u koji smo pristali ili se naluknem kroz prozor sobe koju čistim’’, rekao je Manuraj skromno.
Na neke dane Manuraj je radio smjenu od 7:00 do 22:00. Kada smo se jednu večer oko 22:00 vraćale u sobu, Manuraj je dovršavao čišćenje soba.
‘’Jesi li umoran?’’ pitala sam ga.
‘’Nisam madam. Dobro je sve’’, rekao je uz širok osmijeh.
Iduće jutro, kada smo išle na raniji doručak zbog iskrcavanja na sljedećem odredištu, Manuraj je već ribao tepih u hodniku.
‘’Dobro jutro madam! Kako ste spavale?’’ pitao je veselo.
Mi smo dobro spavale, ali zapitala sam se kako je i koliko spavao Manuraj.
Njegova marljivost je bila hvalevrijedna. Svaki dan bi počistio sobu kao da ju čisti za nove goste. Čak bi urednije posložio moju odjeću koju sam onako površno složila na fotelji uz krevet.
Jedina "mana" je bila ta što nam je svakog dana složio pidžame u lepezu. Ne znam jeste li to ikada doživjeli, ali meni je to urnebesno. Prvi dan se sestra i ja nismo mogle prestati smijati kad smo to vidjele. Inače ne volim da mi se dira po odjeći (pogotovo ne po pidžami), ali nisam imala srca prigovoriti Manuraju. Znala sam da bi ga uznemirilo jer je nešto ‘’pogrešno’’ napravio.
Dok su gosti kruzera ispijali uz bazen različite šarene koktele i prigovarali što nema više vrsta koktela u ponudi, Manuraj je pio vodu iz velike plastične boce koju je imao zataknutu na svojim kolicima za čišćenje. I nije prigovarao.
Dok su gosti kruzera naručivali doručak u sobu kako ne bi, zbog vlastite komocije, morali hodati do restorana, Manuraj je tijekom dana napravio kilometre po brodskom hodniku kata koji je čistio.
Dok su gosti kruzera svaku večer oblačili posebne odjevne kombinacije, vezano za tematski party koji je bio tu večer, Manuraj je svakog dana nosio svoju radnu uniformu.
Znam da je Manuraj bio na tom kruzeru s različitim ciljem od nas gostiju jer je on tamo došao raditi i zaraditi, dok smo mi došli odmoriti i opustiti se, ali svejedno me se posebno dojmio. Možda je na to utjecala činjenica što je njegova skromnost bila ogroman kontrast konzumerizmu koji se odvijao na samom kruzeru.
U nekim situacijama sam promatrala sve nas tamo i zapitala se koliko ugode je previše ugode. Jesmo li doista izgubili svaku mjeru? Toliko hrane, toliko pića, toliko sadržaja, a i dalje smo nezadovoljni. I dalje nam nije dovoljno. I dalje nam je dosadno. I dalje bi još.
Mnogi su ludjeli jer nisu imali mobilnu mrežu, a čak i ako su platili WiFI na brodu, na određenim etapama tijekom plovidbe im nije radio. Ja nisam imala internet tijekom plovidbe pa sam se većinu vremena na kruzeru bavila promatranjem ljudi oko sebe.
Zapravo sam puna dva dana ‘’bila u SAD-u’’. Baksuz kakav jesam, iako je krstarenje bilo po Mediteranu, u jednom sam trenutku, dok smo plovili uz talijansku obalu, od svog teleoperatera dobila SMS poruku sadržaja:
‘’Dobrodošli u SAD.’’
Vidjela sam tu poruku cca 10 minuta nakon što sam ju zaprimila i odmah ugasila mobilne podatke, međutim ubrzo nakon toga je stigla druga poruka mog teleoperatera:
‘’Na računu imate manje od 0,66 eura.’’
Otišla sam provjeriti stanje na računu i iznosilo je 0,00 eura. Ne znam koliko sam točno imala novaca na računu prije nego sam došla u ‘’Ameriku’’, ali mislim da nije bilo više od 10 do 15 eura pa se nije radilo o strašnom novčanom gubitku. Da sam na pretplatu umjesto na bonove, ne bih dobro provela.
No iako sam bila bez mreže i bez Interneta dosta vremena, tekst na blogu je uredno objavljen, kao i postovi na Instagramu. Zašto? Zato što držim do svoje riječi. Kako samoj sebi, tako i svojim čitateljima.
A i ne daj Bože da se netko zabrine gdje sam i zašto tekst nije objavljen na jedan od dana u mjesecu na koje redovito objavljujem.
Pitala me jedna od frendica:
‘’Dobro bi li onda ponovila krstarenje ili ne?’’
Jer sam i njima rekla i pozitivne i negativne strane. Nisam jedna od onih osoba koje će govoriti da je sve bilo savršeno ako nije bilo.
Uglavnom, odgovorila sam joj da bih. Kad su se dojmovi slegli, mogu reći da mi se sviđa ovakav način putovanja. Praktičan je, udoban, sadržajan, a uspije se više gradova i država obići.
S time da se ja uvijek veselim i povratku doma.
Imam jednu frendicu koja zadnjih par dana godišnjeg odmora počne kukati zbog povratka doma. Čak ju i blaga panika primi.
Ja, unatoč tome što me ‘’kući ni’ko ne čeka’’ i što ‘’tamo samoća caruje’’, nemam taj problem. Svaki put me primi neka milina kad se vratim u Zagreb, kad dođem u svoj kvart, kad uđem u svoj stan, kad spavam u svom krevetu.
Jer tu sam svoja na svome. Tu sam kapetan svog broda. Tu slušam svoju glazbu. Tu plovim svojim mislima.
A gdje god se nalazili, nema mjesta koje ne možete posjetiti u svojim mislima. Nema osobe s kojom ne možete biti. Nema stvari koju ne možete postići.
Samo se trebate prepustiti mašti i zaploviti.
