Danas ću malo pisati o alkoholu. O svom odnosu sa sobom kada je bio dio mog života i o svom odnosu sa sobom sada kada ga konzumiram vrlo rijetko.
Namjerno nisam napisala prigodno. Zašto? Zato što je prigodno jako relativan pojam.
Ljudi će vam u današnje vrijeme većinom reći da alkohol konzumiraju prigodno. Problem je u tome što prigodno često znači svakodnevno. Ili barem nekoliko puta tjedno.
Mala digresija – kada idete na neki psiho test, tada je ''točan'' odgovor na pitanje koliko često konzumirate alkohol - nikada. Imam par poznanika koje je ovo pitanje zeznulo pa čisto da znate. Zapravo, tako su mi bar rekli. Moguće da nisu prošli psiho test iz nekih drugih razloga, ali o tom potom.
Dakle, danas je prigodno otići na piće iza posla. Prigodno je popiti čašu vina dok kuhate večeru pa još jednu za vrijeme večere, a možda i još jednu nakon večere dok sklanjate tanjure i ostalo sa stola. Prigodno je piti na dječjim rođendanima. Prigodno je piti na karminama. Prigodno je popiti jednu dok doma gledate neki film. Nekima je prigodno piti čak i na radnom mjestu.
Nekako mi se čini da je sve više prigoda za popiti nešto.
Ja sam alkohol počela konzumirati u srednjoj školi. Susrela sam se i prije s njime. Primjerice dok je pokojni djed pekao rakiju pa bih ja stavila mali prst na mjesto gdje je rakija istjecala iz kotla i pocuclala ga. Nije mi bilo fino, ali to se nije smjelo raditi pa baš zato jesam.
S time da sam, za vrijeme srednje škole i fakulteta, pila samo kada bih išla van, a to je značilo petkom ili subotom. Ako ne bih išla van, ne bih pila.
Kada sam počela raditi, popila bih piće i preko tjedna nekada. Jer je u svijetu odraslih uobičajeno popiti cugu iza posla. Pa bih popila čašu vina kada bih došla kod neke frendice na kućno druženje. Pa nekada aperitiv vikendom prije ručka. I slično.
Ne brinite, ovaj tekst se neće pretvoriti u moje priznanje da sam alkoholičarka jer to nisam, nego samo hoću objasniti kako je pomalo i postepeno alkohol postao dio mog života.
Nikada nisam imala problem s alkoholom u smislu da ne bih znala stati, niti sam po nekim uvriježenim kriterijima puno pila. Štoviše, nerijetko su mi u društvu prigovarali da premalo pijem, da zašto ih ne pratim, da kud ću već doma. Ukratko, bila sam party breaker.
''Joj daj se opusti'', govorili bi mi.
Ali ja jednostavno nisam htjela, ako bi se primjerice našli u gradu u utorak predvečer, popiti više od dvije cuge. Znala sam da ujutro moram na posao i taj osjećaj odgovornosti me kočio. Par puta mi se zalomilo pijanstvo na radni dan (tipa kada je Hrvatska ušla u finale Svjetskog prvenstva u nogometu, mislim da je to bilo 2018.) i idućeg sam si dana na poslu, dok sam suzbijala nagon za povraćanjem, ponavljala kako si ovo više nikada neću priuštiti.
No bilo mi je predobro tu večer dok sam sjedila na prozoru prijateljevog automobila sa zavezanom kockastom maramom na glavi i pjevala ''Geni kameni''. Inače nisam fan nogometa, a bome ni Thompsona. Ali atmosfera nekada ponese čovjeka.
S time da mi je sutradan bilo jasno da mi geni nisu kameni, barem što se tiče otpornosti na alkohol, niti je vatra gorjela u meni. U tom trenutku je u meni ‘’gorio’’ jedino teški mamurluk. Sigurno glavobolji nije pomogao ni Thompsonov glas koji je odzvanjao unutar mog mozga kao pokvarena ploča.
No za razliku od Thompsona i njegove pjesme, moj odnos s alkoholom dobro opisuje stih iz pjesme ''Sober'' koju pjeva Pink. Radi se o stihu:
''But how do I feel this good sober?''
Pjesma je izašla još 2008. godine, kada sam bila studentica i tijekom svih ovih godina mi se to pitanje znalo motati po glavi.
Stvar je bila u tome da sam ja alkohol prvenstveno koristila za opuštanje. Nisam se znala sama opustiti i postići stanje u kakvo bi me doveo (ili odveo) alkohol. Jedan Aperol ili jedna čaša bijelog vina je nekako odnijela napetost iz moje glave i mog tijela. Sve je postalo bolje i lakše.
Iako mi je to odgovaralo u danom trenutku jer sam se željela što prije opustiti, nije mi se sviđalo što to nisam mogla postići sama, bez alkohola.
Recimo, došla bih u petak iza posla na cugu i bila bih nemirna. Ni sama nisam znala zašto. Tjedan je bio dobar, na poslu sam odradila sve što sam trebala, nije bilo ničeg drugog što me mučilo (barem svjesno). Svejedno, sjedila sam s društvom na terasi kafića u centru grada i nisam bila opuštena dok ne bih nešto popila. Redovito bih si tada raskrvarila zanoktice jer sam nesvjesno noktima ''kopala'' po njima.
U takvim situacijama mi je znalo proći kroz glavu pitanje:
''Zašto se ne mogu opustiti?''
Ali nisam znala odgovor na prvu, a nije mi se dalo dublje baviti traženjem odgovora. Lakše je bilo popiti nešto. Međutim, znala sam da je alkohol kratkoročno rješenje. Da stvara lažan osjećaj zadovoljstva i to me kopkalo.
U sklopu rada na sebi, u određenom trenutku je došlo na red da se pozabavim i time. Moj mozak je bio očajan. Govorio mi je:
''Ne i alkohol! Ne možeš mi i to oduzeti. Maltretiraš me s novinama i promjenama već mjesecima. Alkohol je jedino zadovoljstvo koje mi je preostalo. Zar i to sine Brute?''
Voli biti dramatičan.
Onda sam sklopila s njim jedan kompromis i rekla mu da neću potpuno eliminirati alkohol, ali da želim promijeniti razloge zbog kojih pijem. Zašto? Zato što mi je, kada sam samu sebe zapitala zašto pijem, automatski pala na pamet pjesma grupe Gazde ''Ja pijem da zaboravim''.
Znam, danas sam kao jukebox s pjesmama, ali valjda zato što alkohol i glazba često idu jedno s drugim. Nekako ti je pjesma u glavi kad si pijan.
Uglavnom, među mojim razlozima zašto pijem iskristalizirala su se 3 najčešća:
Da ne osjećam.
Da zaboravim.
Da se opustim.
Ali pomaže li nam alkohol zbilja u tome? Ja mislim da ne pomaže. Zašto? Zato što ne osjećamo kratkoročno. Zaboravimo privremeno. Opustimo se lažno.
A kada alkohol prestane djelovati, opet osjećamo negativne emocije, prisjetimo se onog što smo htjeli zaboraviti i ponovno smo napeti.
Uz to, nerijetko se moramo nositi s dodatnim posljedicama pijenja alkohola u vidu mamurluka, grižnje savjesti, prekršajnog postupka, par stotina eura manje u novčaniku (ako pijete skupu cugu), svađe s nekim, teškog sramoćenja. I da ne nabrajam dalje.
Ja sam odlučila da ću pokušati prirodnim putem, odnosno kroz rad na sebi, postići da se trijezna osjećam onako kako sam se osjećala kada bih popila. Dakle, odlučila sam pronaći odgovor na pitanje iz stiha pjesme ‘’Sober’’.
To mi se na prvu činilo nemoguće. Činilo mi se dosadno. Činilo mi se naporno. Činilo mi se neprimamljivo.
Međutim, kako mi se nije sviđala ni druga varijanta (da nastavim kao dosad), shvatila sam da nemam što izgubiti s time da pokušam.
Rezultat tog mog pokušaja je da više skoro uopće ne pijem. Zapravo, vratila sam se na ono iz srednje škole da pijem kada idem van, a kako se u mojim godinama ide van cca jednom mjesečno, onda toliko puta mjesečno i konzumiram alkohol.
Sigurno se sada pitate kako sam to postigla. E pa morat ću vas razočarati rješenjem jer se ne radi o nekom tajnom napitku kojeg sada pijem umjesto alkohola, već je rješenje (naravno) u glavi.
Promijenila sam razloge zbog kojih pijem.
Više ne pijem da ne osjećam.
Ne pijem da zaboravim.
Ne pijem da se opustim.
Što onda radim?
Osjećam ono što osjećam.
Dopuštam da mi bude dosadno, da sam napeta, da sam nezadovoljna, da sam tužna, da sam uplašena, da sam usamljena.
Sada se sigurno pitate zašto bi se itko htio tako osjećati?
Zato što tako dobijete bolji uvid u vlastiti život. Vidite što vam sve ne odgovara. Što vam smeta. U kojim područjima ste nezadovoljni. Koji ljudi su višak u vašim životima. Jer kada dođete do tih spoznaja i ne posegnete za alkoholom, hranom, peglanjem kartice, skrolanjem po društvenim mrežama, igranjem igrica ili bilo kojim drugim oblikom lažnog zadovoljstva, prisiljeni ste se suočiti s realnošću svog života.
Moram vas upozoriti da vam vjerojatno na prvu, a ni na drugu, potencijalno i na treću, neće biti lijepo to što će vas dočekati. Ali moramo eliminirati ta lažna zadovoljstva da bismo osjetili pravu životnu radost. Ovo zvuči kao teška filozofija (znam), ali stvarno je razlika ogromna.
Primjerice na karminama ljudi često znaju piti jer ne žele osjećati tugu ili im alkohol pomogne da kratkoročno zaborave da je njima bliska osoba umrla.
Ali zar ne bismo trebali biti tužni kada netko umre? Zar ne bismo trebali htjeti osjećati tugu jer osobe koju smo voljeli više nema? Zašto bježimo od toga? Zašto si ne dopuštamo da se osjećamo onako kako se suštinski osjećamo? Zašto mislimo da nam stalno treba biti ugodno, da stalno trebamo biti sretni i zadovoljni?
Naravno da je ugodnije biti sretan, ali to u određenim situacijama nije prikladno. Nije prirodno. Lažno je.
Pišem da zaboravim.
Ovo možda zvuči čudno na prvu jer obično nešto zapišemo upravo kako ne bismo zaboravili. Zato imamo rokovnike i planere, popise stvari koje trebamo kupiti u trgovini, hrpu post-it iliti samoljepivih papirića s podsjetnicima tipa ‘’uzmi štikle’’ (taj mi je najčešće zalijepljen na računalu na poslu) i slično.
Međutim, ja ovdje pod pisanjem mislim na pisanje ovih tekstova. Kada ‘’izbacim’’ iz glave neke događaje ili emocije, to mi pomaže da ih proživim i da nastavim dalje. Isto vrijedi i za neke ljude. Kroz pisanje se s njima pozdravim i ‘’otpišem’’ ih. Otpustim ih pisanjem.
Tako je primjerice bilo s Vikingom kroz tekst ‘’Killing me softly’’. Znala sam da je taj odnos za mene završen kada sam napisala taj tekst.
To mi se i potvrdilo jer sam ga naknadno srela u gradu i nismo nakon tog susreta obnovili komunikaciju, a što bi nam prije bio modus operandi. Do tog susreta je došlo par mjeseci nakon našeg konačnog prekida. Rukovali smo se.
‘’Kaj ti je s rukama?’’ pitala sam ga.
‘’Sve vidiš! Nevjerojatno’’, rekao je.
‘’Nisam vidjela, nego si mi izgrebao cijeli dlan kad si mi primio ruku’’, rekla sam.
‘’Ma pojačao sam malo teretanu u zadnje vrijeme pa su mi žuljevi izbili’’, rekao je.
‘’Malo? Sudeći po rukama, rekla bih da živiš tamo’’, rekla sam.
‘’A gdje ti živiš? Što ima? Si našla nekog novog?’’ prešao je odmah na konkretna pitanja. Nikada nije okolišao previše.
‘’Pokrenula sam blog. Hvala na motivaciji za pisanje’’, rekla sam mu, ignorirajući preostala pitanja.
‘’Opaaaaa! Daj link!’’ rekao je uz osmijeh od uha do uha.
‘’Nema šanse. Blog je anoniman i takav će i ostati’’, rekla sam mu.
‘’Pa dobro neka bude anoniman za druge, ali meni daj link’’, nastavio je.
‘’Baš bih tebe pustila u svoju glavu. Dovoljno si manipulirao sa mnom i bez direktnog uvida u moje misli’’, rekla sam kroz šalu i nastavila: ‘’Uostalom, teme o kojima pišem tebe ne bi zanimale. Ali ima jedan tekst o tebi.’’
‘’O meni?’’ pitao je naglo se uozbiljivši.
‘’Ne spominjem tvoje ime naravno, ali napisala sam ga za oproštaj od tebe’’, rekla sam mu.
‘’Jedan tekst i zaboravljen sam? Tek tako?’’ pitao me pomalo razočarano.
‘’Krivo je zazvučalo možda, ali teško mi je to objasniti. Kroz pisanje nekako proradim emocije i otpustim ih. Mislim, lijep je tekst. Ne vjerujem da bi imao zamjerki na to kako sam te prikazala. Možda i bi. Ne znam’’, rekla sam pomalo zbunjeno.
‘’Daj link pa ću ti reći’’, rekao je opet razvukavši osmijeh.
On je jedna od najupornijih osoba koje znam, ali nisam mu dala link, niti sam pala u nesvijest nakon tog susreta.
Napredujem u svakom pogledu.
Ako želim, popijem nešto kad sam opuštena.
Dakle, sad pijem kad mi je dobro i kad se osjećam opušteno. Ali i to je sve rjeđe jer želim biti potpuno prisutna u svakom trenutku svog života, kako pozitivnom, tako i negativnom. Možda će vam to biti malo čudno, ali tako ja sad ‘’brijem’’. To je ujedno moj komentar kada se ljudi začude jer ne želim ništa popiti.
Čak me malo iznenadilo koliko ljudi mogu biti naporni s navaljivanjem da popijete nešto. Kao da radite nešto krivo jer ne želite piti.
U početku sam imala problem glede nošenja s time, ali sad im samo kažem:
‘’Tako ja sad brijem - ne pijem.’’
Rima samo takva. Najčešće me onda puste na miru.
Neki mi kažu da sam dosadna otkad ne pijem. Moguće. Ali sebi sam bolja ovakva. A sa sobom moram biti stalno. S njima ne moram. Pa biram sebe i svoj ukus.
Ali to su neke negativne strane rada na sebi. Dosta ljudi otpadne. No s vremenom dođu drugi ljudi koji vam više odgovaraju. Za koje napravite vremena i prostora tako što ste prethodno otpustili (ili ‘’otpisali’’) one koji vam ne odgovaraju.
Da me ne biste krivo shvatili, ne želim ovim tekstom poručiti da je alkohol zlo, niti radim antipropagandu za Badel 1862. Samo preporučujem da razmislite koliko pijete, koji je vaš razlog za konzumaciju alkohola i sviđa li vam se taj razlog.
A ako pijete prigodno, napišite popis tih ‘’prigoda’’ tek toliko da osvijestite koliko ih je.
A kad ste već krenuli pisati, pokušajte ispisati na papir ili laptop nešto što vas trenutno muči. Čisto da izbacite to iz glave. Možda vam pomogne da zaboravite. Ili da se bolje osjećate. A možda se i opustite.
Još u jednom od prvih tekstova - tekstu ‘’Vampiri naši svagdašnji’’ sam spomenula stih iz Cesarićeve pjesme Vagonaši: ‘’Rakije, rakije, rakije amo jer utjehe nema u vodi'' i napisala da se ja s njime potpuno slažem. I dalje se slažem u dijelu da utjehe nema u vodi, ali bome je nema ni u rakiji. Barem ju ja tamo nisam našla.
Ali zanimljivo mi je bilo, kada sam opet čitala tu pjesmu kako sam ja upamtila samo drugi dio te kitice, dok sam potpuno zaboravila prvi dio koji glasi:
‘’Alkohol ubija… znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi.’’
Ovo spominjem čisto jer mi je bilo pokazatelj koliko nam je pamćenje selektivno i kako često pamtimo samo ono što nam u tom trenutku odgovara.
Nadam se da vas moj današnji tekst neće nagnati da od muke popijete nešto, već se nadam da će možda neke od vas potaknuti da i vaša krilatica bude:
‘’Tako ja sad brijem - ne pijem.’’
