Danas sam GB graditelj. Možda bi bilo bolje da sam Bob graditelj, ali eto. Želim vam opisati kako sam došla do današnje verzije sebe. One s kojom sam si super. Moje bff.
Već svi znate da ja volim biti u ulozi ''promatrača'' pa sam tako primijetila da bih često, promatrajući kako se netko ponaša u određenoj situaciji, pomislila:
''Ja želim biti kao on/ona.''
To je bila samo misao koja bi mi prošla kroz glavu, ali osvijestila bih ju. Objasnit ću na par primjera na što mislim.
Primjerice na prošlom radnom mjestu sam imala jednog kolegu (za potrebe teksta ću ga nazvati Marko) koji je uvijek bio smiren i nasmiješen. Što god da se odvijalo na poslu (stres, rokovi, velika količina posla), on se nije uzrujavao. Meni je to bilo fascinantno pa sam se često pitala koja je njegova tajna. Kada sam njega par puta izravno pitala da kako to uspijeva, on je slegnuo ramenima i rekao:
''Pa što bih dobio time da se uzrujavam?''
Ali kako se ne uzrujati? Taj dio meni nikako nije bio jasan.
Suprotno "Marku", drugi kolega je bio kao ja, a možda čak i gori. On se jako uzrujavao, a znala sam da je situacija kritična kada bi mu se zacrvenile uši. To je bio znak da mu je tlak na 250. Meni su te njegove crvene uši bile jako simpatične i uvijek bi me razveselile, koliko god da je situacija bila stresna.
''Što je bilo?'' pitala bih ga.
''Ne pitaj! Lud sam! Lud!'' odgovorio bi mi sav izbezumljen
I onda bismo nas dvoje krenuli s dramom i očajavanjem, a ''Marko'' bi sjedio sa strane i smješkao se.
Čisto da napomenem, ''Marko'' ne pije tablete za smirenje, niti koristi ikakve zabranjene supstance. Kako znam? Direktno sam ga pitala jer nisam mogla vjerovati da se netko može prirodno tako ponašati. To je bilo u početcima, kada ga još nisam dobro poznavala.
Pritom želim istaknuti da je ‘’Marko’’ (da ne biste dobili krivi dojam o njemu) jako odgovorna osoba, dobar radnik, predan poslu. Dakle, ne radi se o onom tipu flegmatične osobe koju boli ona stvar za posao, koja ne poštuje rokove ni autoritet pa je smirena jer joj zapravo nije stalo. Ne, on je sve suprotno od toga, ali je uspijevao u svemu tome ostajati miran.
I tako mi se pomalo u glavi formirala ideja da želim, što se reakcija u stresnim situacijama tiče, biti kao ''Marko''.
Što se tiče novca, odgajana sam tako da uvijek treba imati ušteđevinu, da novac daje sigurnost, da ne treba trošiti na gluposti. ''Gluposti'' su uključivale i neke stvari koje bi mene veselile, ali si ih ne bi priuštila jer bi mi bilo glupo trošiti na sebe ako se radilo o nečemu što mi nije nužno. A znate što? Veselje je nužno u životu.
Glede toga sam htjela biti kao moj susjed. Njegovi stavovi i odnos prema novcu su me na prvu šokirali. Kada bi mi ispričao nešto o svojim planovima ili investicijama, ja bih mu rekla:
''Kako možeš mirno spavati? Ja ne bih mogla.''
''Potpuno mirno spavam jer mi je svejedno imam li na računu 5 eura ili 5 milijuna eura. To je samo novac'', odgovorio bi mi on.
Hmmm. Ni ovo mi nije bilo jasno, ali pustila sam da mi se ta misao malo vrti po glavi.
Čisto da vam na jednoj banalnoj situaciji prikažem njegov odnos prema novcu. Bio je na putovanju, a trebalo je platiti nešto za održavanje zgrade pa me zamolio da ja to napravim. Riješila sam to, a on mi je, po povratku u Zagreb, poslao poruku:
''Zvonio sam ti sad da ti vratim novce, ali nema te doma pa sam ih ostavio ispod otirača.''
''Nisam ovaj vikend u Zagrebu. Ispod otirača? Pa tko to još radi? Zašto nisi ubacio u moj sandučić?'' odgovorila sam mu.
''Hahaha! Nije mi palo na pamet. A i sandučić je nesiguran, ispod otirača nitko ne očekuje lovu'', napisao je.
''Nikad neću skužiti muški mozak. Nikada'', napisala sam.
''Gle, definitivno smo ispred potencijalnog lopova u razmišljanju jer sigurno neće tražiti ispod otirača'', napisao je.
''Mislim da smo više daleko iza njega, ali dobro'', napisala sam.
Uglavnom, pronašla sam u nedjelju navečer blago vlažne i smežurane novčanice ispod otirača. Sigurna sam da bi bile u boljem stanju da su bile u sandučiću, ali, s druge strane, onda ne bi bilo ničega za prepričavati. Ovako imam i novac i dogodovštinu.
I tako mi se pomalo u glavi formirala ideja da želim, što se odnosa prema novcu tiče, biti kao susjed.
Meni je navika srediti se za posao. Isto tako ću se srediti za neke bitne događaje na koje idem. Međutim, u svakodnevnom životu sam imala više neki ležeran stil odijevanja. Pritom nisam podrapana i raščupana hodala okolo, već mi je stajling bio više sportski i bez šminke. Mislila sam da mi to odgovara jer sam oduvijek tako radila. No, kada sam krenula malo kopati po glavi, isplivala je na površinu rečenica moje pokojne bake koja se odnosila na jednu susjedu:
''Zamisli ti nju, ona u bijeloj haljini cvjetnjak uređuje. Samo se došla pokazati ispred kuće, a ne raditi nešto.''
Kasnije smo kroz cijelo moje djetinjstvo, kada bi spominjali tu susjedu, govorili ''ona koja je u bijelom u cvjetnjaku''. I tako sam ja nesvjesno kao dijete razvila uvjerenje da su žene koje su u slobodno vrijeme sređene napirlitane lijenčine kojima je cilj pokazivati se drugima. Nisam to nikada osvijestila, već se jednostavno nisam sređivala u slobodno vrijeme tumačeći si da ja nisam taj tip.
S druge strane, jako sam voljela vidjeti sređene žene. Imam dvije frendice koje su uvijek sređene, bez obzira na to što primjerice idu samo na kavu u kvartovski kafić ili na kućno druženje.
S time da se ne radi ovdje samo o njihovoj odjeći, nakitu ili šminki, već i o držanju tijela iz kojeg je vidljivo da se ponose svojim tijelom i sobom. Ne radi se o umišljenosti, ni aroganciji, nego o uspravnom držanju i hodu iz kojeg je vidljiva njihova samouvjerenost.
I tako mi se pomalo u glavi formirala ideja da želim, što se sređenosti i držanja tiče, biti kao njih dvije.
Neću dalje nabrajati primjere jer ću otići izvan gabarita koje sam si zadala glede duljine tekstova.
E sad, ovo je bio tek prvi korak – osvještavanje kakva osoba otprilike želim biti.
Ali kako to postići kad sam dosad sve radila drugačije? Kako da ostanem mirna kada sam živčana? Kako da ne budem opterećena potencijalnim neimanjem novca, kada mi je materijalna sigurnost bitna? Kako da se sredim i hodam samouvjereno kada sam više sklona tome da se pogrbim?
Tu kreće teži dio ''posla''. Treba se riješiti starih, naučenih uvjerenja i odabrati si nova koja nam odgovaraju. Koja su ''naša''. Također, treba promijeniti misli jer misli definiraju to kako se osjećamo, a posljedično i to što radimo.
Meni su u cijelom tom procesu neopisivo pomogli podcasti koje sam cijelo vrijeme slušala. Kad kažem cijelo vrijeme, doista mislim na gotovo svaki slobodan trenutak u danu. Počinjala sam dan s njima i lijegala s njima. Radi se o podcastima Brooke Castillo koji su potpuno besplatni, a jedini preduvjet za slušanje je dobro poznavanje engleskog jezika jer je sav materijal na engleskom.
Oni koji su pročitali moju knjigu ''Tarin put'' (molim ispunite upitnik o knjizi - hvala) su vidjeli da sam toj ženi čak i posvetu u knjizi napisala. Oduševljena sam njezinim radom i svima pričam o njoj. To što sam ja uspjela postići i promijeniti kroz period kraći od godinu dana je nevjerojatno.
Preporučila sam ju svim frendicama, članovima uže i šire obitelji, kolegicama. Nekima se svidjela, neki su rekli da im je ''tipična Amerikanka'' i da ju ne mogu slušati, a neki nisu imali vremena ili volje poslušati barem jednu epizodu. To je normalno jer smo svi različiti i ne odgovaraju nam isti ljudi, a niti se svima radi na sebi. No ako imate imalo volje i interesa, moja topla preporuka. Prvi podcasti su još iz 2014. godine, ali savjetujem da krenete od samog početka jer će vam možda ovi najnoviji biti neshvatljivi ako nemate podlogu.
Inače nisam osoba koja se lako zaludi s nekim poznatim. Zadnji puta je to bilo daleke 1997. kad je izašao film Titanic. Bila sam u nižim razredima osnovne škole i bila sam opčinjena Leonardom DiCapriom. Film sam pogledala nebrojeno puta i znala sam ga napamet. Imala sam ga na video kazeti. Možda novije generacije ne znaju što je to, ali Googlajte.
Također sam imala kutiju posvećenu Leu. Radilo se o kutiji za cipele na kojoj sam na unutarnjoj strani poklopca napisala svoje ime i prezime i adresu, a ispod plus pa njegovo ime i prezime i adresu koju sam negdje iskopala. Ne znam je li bila točna, ali sjećam se da se radilo o nekoj adresi u Los Angelesu.
U kutiju sam stavljala Leove fotografije izrezane iz novina i časopisa, kao i sve novinske članke o njemu. Bila je to velika ljubav. S time da tada nisam imala šanse jer sam bila premlada za njega, a sada je nemam jer sam prestara za njega. S nekim ljudima se jednostavno nikada ne poklopiš.
Dok jedni imaju kutije, drugi imaju panoe. Moj bivši je primjerice napravio velik pano prepun mojih slika. Bili smo još na faksu i tek par mjeseci zajedno. Ona faza veze u kojoj misliš da ćeš umrijeti od ljubavi koju osjećaš prema svom partneru. Njega je to nadahnulo da izradi taj ogroman pano i stavi ga na zid svoje sobe. S time da on nije bio umjetnički tip. Više je, u toj fazi života, bio usmjeren na izlaske i divljanje po cesti autom.
Kada sam vidjela pano, imala sam ''mixed feelings'' (kao što bi ih Leo vjerojatno imao da je vidio moju kutiju). Nisam znala bih li zapalila svijeću ispod tog panoa i pomolila se ili bila oduševljena njegovom gestom. Nakon nekog vremena pano je nestao sa zida. Kasnije sam saznala da ga je njegov tata odnio na tavan. Valjda se čovjek zabrinuo malo.
No da se, s opsesivnih ponašanja, vratim na svoju izgradnju sebe.
Smirenost sam postigla tako da sam ‘’očistila glavu’’. Izbacila sam iz nje sva ona uvjerenja koja mi nisu odgovarala i ''napunila'' ju uvjerenjima koja mi odgovaraju. To je kao da imate ladicu punu starih papira koji vam više ne trebaju, niti ičemu koriste, ali eto držite ih unutra jer ste ih kroz godine ubacivali u ladicu i nije vam se dalo izdvojiti vremena da se pozabaviti s pražnjenjem te ladice i bacanjem ''viška''. I onda toliko napunite ladicu da se ona u konačnici raspadne. Stranice joj se razdvoje.
Ja sam odlučila pregledati svoju ‘’ladicu’’ i isprazniti ju prije točke pucanja. Dobro sam pogledala svaki papir, procijenila treba li mi ili ne i, ako sam ocijenila da mi ne treba, tj. da mi ne odgovara ono što na njemu piše, bacila sam ga. Tako sam si oslobodila puno mjesta za nove ''papire'', tj. nova uvjerenja.
Jedno od uvjerenja ''u ladici'' je bilo i uvjerenje o novcu. Iako i dalje mislim da je materijalna sigurnost važna i nisam osoba sklona velikim rizicima i ulaganjima, više nisam u strahu od toga da ostanem bez primanja jer sam naučila da je najveća vrijednost koju imam moj um. On je moj izvor prihoda, a njega mi nitko ne može oduzeti (ovo naravno pod pretpostavkom da je giljotina doista stvar prošlosti).
To me opustilo što se posla tiče jer se više ne bojim ostati bez posla. Kad budem usred neke poslovne drame, samo se pitam što je najgore što se može dogoditi. Odgovor je ''otkaz''.
Mogu li to preživjeti? Mogu.
Jesam li sposobna pronaći novi posao? Jesam.
Jesam li spremna privremeno raditi neki slabije plaćen posao ili posao koji je ispod moje razine obrazovanja? Apsolutno.
I mene to novo razmišljanje smiruje. Omogućuje mi da reagiram kao ''Marko'' u stresnim situacijama na poslu i da sam kao susjed u dijelu koji se tiče potencijalnog gubitka primanja.
S time da sam i nadalje vrijedna i odgovorna radnica jer volim raditi i stalo mi je do toga da posao odradim najbolje što mogu u zadanim rokovima. Ali nema više onog pritiska i straha.
And last but not the least – moje sređivanje i držanje. Sada se našminkam i lijepo obučem i za kavu u kvartovskom kafiću ako sam tako raspoložena. Samo zato što to želim. Nekada mi je styling i dalje sportski, ali ako mi se sređuje, sredim se, a pritom nemam osjećaj da sam ''bakina susjeda u bijelom''. I dalje ne idem u štiklama po kisele krastavce u kvartovski dućan, ali možete me sresti tamo u dugoj cvjetnoj haljini, s odgovarajućim ružem i hrpom nakita na sebi.
I tako sam ja pomalo izgradila sebe - iznova i od temelja. Mislim da je to ključno jer ako gradite nešto na lošim temeljima, rezultat neće biti zadovoljavajuć. Bilo da se radilo o izgradnji kuće, karijere ili ljubavnog odnosa.
S time da morate obratiti pozornost i na okruženje. Ako iskopate zemunicu u poplavnom području, imat ćete puno više problema nego da ste izgradili sojenicu. Ne kažem da je to razlog da odustanete od zemunice ako ju baš želite. Samo želim reći da se onda unaprijed morate pripremiti na moguće poteškoće i biti spremni nositi se s njima.
A gradnja je lijepa. Nešto stvarate. I vidite rezultate svog truda.
Znate kada će vam biti posebno draga? Ako ste godinama prije toga rušili. Što? Svoje snove, svoj karakter, svoje ‘’ja’’.
A destrukcija nije lijepa. Nešto uništavate. I ne vidite smisao u tome da se trudite.
Zato postanite graditelj. Stavite onu žutu kacigu na glavu i krenite. Prikupite ideje iz okoline, napravite skicu nove verzije sebe, riješite se starog materijala, provjerite temelje i okruženje te počnite s izgradnjom.
A ako sumnjate u svoje graditeljske sposobnosti, za motivaciju možete koristiti uvodnu pjesmu spomenutog crtića ‘’Bob graditelj’’. Dok ju pjevate, umjesto imena Bob stavite svoje ime. Pjesma kaže:
‘’Bob graditelj, možemo li popraviti?
Bob graditelj, naravno da možemo.’’
